Zataškavanje genocida

Svako malo kako se u Sloveniji istraži neka nova grobnica s hrvatskim žrtvama ubijenim nakon kraja 2. svjetskog rata u Hrvatskoj se ponovo otvara pitanje što se to dogodilo svibanjskih dana 1945. godine, i što se događalo na Križnom putu kao i godinama kasnije tijekom rigidne strahovlade Komunističke partije Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom Titom. Zadnja istraživanja u blizini grada Laškog, gdje su slovenski istražitelji iza mnogih pregrada u rudniku Barbara našli još jedan jezovit dokaz onoga što se zaista dogodilo u svibnju 1945. godine natjeralo je čak i one najupornije u Hrvatskoj u krajnje necivilizacijskom relativiziranju poslijeratnih zbivanja na uzmicanje i posipanje pepelom. Jesu li stotine pronađenih žrtava ubijene plinom, čime bi Titovi partizani stali uz bok Hitlerovim nacistima koji su jedini koliko je do sada bilo znano svoje žrtve ubijali plinom, ili su, još strašnije, stotine žrtava žive zakopane pokazat će istraga. A ova istraga, može se slobodno reći, uvelike kasni, jer se već dugo zna za postojanje masovne grobnice rudniku Barbara, kao što se zna već godinama za stotine drugih grobnica u Republici Sloveniji od kojih je većina neistraženih. No, što se može prigovoriti slovenskoj strani kada se u Hrvatskoj još uvijek sustavno radi na prikrivanju poslijeratnih zbivanja u kojima su većina stradalih bili Hrvati?

Nakon što su šokantne pojedinosti o otkriću u rudniku Barbara kod Laškog probile i kroz hrvatske medije, potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor i ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko najavili su za ovaj ponedjeljak obilazak  samog rudnika. Predviđeno je da spomenuti hrvatski dužnosnici polože cvijeće i zapale svijeće u ime Republike Hrvatske o čemu će mediji, nesumnjivo, podrobno izvijestiti. Međutim, odavati pijetet i poštovanje žrtvama može svaki građanin Republike Hrvatske, a od hrvatskih dužnosnika očekuje se ipak da nakon više od šezdeset godina od kada su ubijene žrtvama dadu pravo na istinu i grob. Već smo nebrojeno puta pisali kako Republika Hrvatska uporno izbjegava uređivanje odnosa sa slovenskom stranom pri čemu bi se dogovorio način istraživanja i obilježavanja grobnica, odnosno prenošenja posmrtnih ostataka nazad u Domovinu. Također, već smo puno puta spominjali kako je rad Komisije za istraživanje ratnih i poratnih žrtava naprasito prekinut oko smjene vlasti 2000. godine, a rezultati istraživanja našli su se u bunkeru. Ako nekome sastav komisije nije bio po volji mogao je slobodno izabrati novu. No, očigledno, radilo se o tome da nekome nisu bili po volji i njezini rezultati, a ne samo sastav. Stoga, odlazak visokih hrvatskih dužnosnika desetak godina kasnije nakon prekida istraživanja poratnih žrtava do još jedne masovne grobnice u Sloveniji ne predstavlja ništa iskrenog, već se iz ovog čina iščitava tek cinično i proračunato otpuštanje političkog pritiska koji je nastao otvaranjem još jedne nove jezovite masovne grobnice.

I, dok se u Republici Hrvatskoj genocid nakon kraja 2. svjetskog rata uporno i sustavno zataškava, istovremeno traje opća kriminalizacija Domovinskog rata i njegovih sudionika. Zanimljivo je primijetiti kako su u kritikama Domovinskog rata  i  osoba koje su ga vodile najoštrije i najkritičnije upravo one strukture koje vrlo često naglašavaju kako svoje političke temelje nalaze u navodnom antifašizmu. Tim strukturama ne smetaju stotine tisuća ubijenih 1945. godine, ali ih smeta jedna ustaška kapa na koncertu sa stotinu tisuća nazočnih. Njima ne smeta kada se svako malo u Republici Hrvatskoj naiđe na neku neobilježenu grobnicu, ali ih smeta sama pomisao da bi Josip Broz Tito, zločinac odgovoran za najteže zločine u hrvatskoj povijesti i šire izgubio svoj trg u glavnom gradu Republike Hrvatske.

Što se stranih čimbenika tiče, već je javna tajna kako upravo Velika Britanija predstavlja glavnu okosnicu stalnih pritisaka na Republiku Hrvatsku, gdje se svaki puta iznova traže i izmišljaju razlozi zbog kojih naša Domovina nije navodno spremna biti ravnopravna s drugim europskim zemljama. Velikoj Britaniji nekakvi topnički dnevnici o granatiranju Knina kada je poginula jedna civilna žrtva predstavljaju takav problem u suradnji s Haaškim sudom da je spremna blokirati daljnje pregovore o pristupu EU Republike Hrvatske. No, ni jedan predstavnik Velike Britanije nije se sve ove godine ispričao za predaju izbjeglica nazad jugoslavenskoj partizanskoj vojci, protivno Ženevskim konvencijama čiji je potpisnik Velika Britanija bila jednako kao i Nezavisna Država Hrvatska. Ni jedan službeni predstavnik Ujedinjenog Kraljevstva nije pokazao ni jedan čin kajanja zbog strašnih posljedica za zbjeg vojnika i civila koje su proizašle iz odluka njihovih visokih časnika i političara. Umjesto toga, London je izabrao radije nove desetke godina držati tajnima dokumente koji bi posvjedočili i razjasnili brojkama i relevantnim podatcima zbivanja koja su dovela do genocida nad pripadnicima hrvatskog naroda 1945. godine. Što je to drugo nego zataškavanje zločina?

I danas ima mnogih koji nas uvjeravaju kako Josip Broz Tito i njegov režim nisu bili tako strašni. I pored toga što je prošlo više od šezdeset godina, pa neposredni počinitelji zločina uglavnom više nisu među nama, istini još uvijek zabranjeno isplivati na vidjelo. Sustavno i smišljeno izbjegavaju se i zataškavaju svi zločini koji su uslijedili nakon kraja 2. svjetskog rata, dok se Hrvatskoj vojci u Oluji broji svaka granata. Ne govori li to najbolje u kakvom sustavu živimo i na kakvim premisama se još uvijek vlada Hrvatskom?

M. M.

{mxc}