Nije li vrijeme za u nekim stvarima krenuti ispočetka?
Posljednja zbivanja koja su počela u četvrtak 3. travnja odvođenjem Mirjane Pukanić policijskom silom i uz asistenciju medicinskog osoblja u Psihijatrijsku bolnicu Vrapče otkrili su opseg katastrofalnog stanja u Hrvatskoj. Ovaj slučaj, kojem smo već posvetili više priloga na ovom Portalu, najizravnije je pokazao kako i koliko se mediji u Hrvatskoj mogu kontrolirati i kako medijski eksponirane nevladine udruge funkcioniraju. I dok se za one koji rade u spomenutim nevladinim udrugama može pretpostaviti da u svemu sudjeluju bez prisile, za one koji rade u hrvatskim medijima to je ipak teško vjerovati. Zasigurno bi mnogi o događajima koji obilježavaju našu svakodnevnicu rado pisala slobodno i kritički, bez cenzuriranja činjenica i manipuliranja vijestima. No, na žalost, u Hrvatskoj trenutno vrijede druga pravila.
Tako se primjerice na jednoj od hrvatskih televizija s objavljivanjem «ekskluzivnih snimaka» odvođenja Mirjane Pukanić čekalo do srijede 9. travnja (ostale nisu učinile ni to). Prikazivanje snimaka javnosti je uslijedilo tek nakon što se dan ranije oglasile nevladine udruge na čelu s HHO-om Ive Banca. A što je HHO čekao četiri dana, odnosno do utorka? Ne zna se. No, činjenica je i kako je baš Ivo Pukanić neposredno prije toga prodao 50% grupe NCL Media, dakle Nacionala i nekih drugih tiskovina. A prašina oko gospođe Mirije Pukanić se brzo slegla. Naime, već u četvrtak 10. travnja mediji su bili puni vijesti o pokušaju atentata na Ivu Pukanića koji se prema njegovom kazivanju odigrao u srijedu kasno navečer. Mirjana Pukanić puštena je na slobodu u petak 11. travnja, nakon što je Županijski sud u Zagrebu zaključio kako je protupravno strpana u psihijatrijsku bolnicu. Pred bolnicu je došao i Ivo Pukanić, demonstrirajući tako svoju veliku brigu za suprugu. Dakle, vuk sit a ovce na broju.
Čime su sve ovo hrvatski građani zaslužili? Oni su se početkom devedesetih izjasnili na referendumu za samostalnost, i onda se pošteno i hrabro uz velike žrtve izborili za nju u Domovinskom ratu. I umjesto da se krvavo izborena nezavisnost iskoristi za popravljanje svih onih manjkavosti naslijeđenih iz prošlih vremena, svjedoci smo kako se te manjkavosti danas sve više produbljuju, dok Hrvatska ponovo sve dublje tone u vazalske odnose. Nameće se uporno potpuno iskrivljen sustav vrijednosti, ne bi li u sveopćem rašomonu sloj u suštini primitivnih i beskrupuloznih pojedinaca grabio preko svake mjere.
Nemamo li svi mi koji svaki dan radimo za svoj kruh neko pravo glasa, nekakvu mogućnost da barem nekim dijelom odlučujemo o svojoj sudbini? Ili nam je i dalje predodređena uloga krave muzare, koju svako muze kako hoće? Stupanj nakaradnosti do kojeg je hrvatska demokracija dogurala trebao bi biti alarm za uzbunu. Promjene su očigledno potrebne, pa čak i ako o znači s nekim stvarima krenuti ispočetka. Drugi izlaz iz vrzinog kola teško će se naći i u tom smislu o budućnosti odlučujemo ipak i mi. Uostalom, sve što je prodano, podijeljeno i pokradeno stvorili su već jednom hrvatski građani. Vrijednosti koje se pokušavaju kompromitirati su i dalje ipak naše vrijednosti.
M. M.
{mxc}