Još jedna prvostupanjska presuda iz Haaga koja jednostavno ne drži vodu

Sudsko vijeće je većinom glasova odlučilo da je sukob između HVO-a i Armije BiH bio međunarodni sukob, predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko zajedno s drugima postigli su dogovor, čija je posljedica bila zajednički zločinački pothvat, planiralo se preseljenje stanovništva, zločini protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija, kršenje zakona i običaja ratovanja - sve su to elementi današnje haaške presude šestorici Hrvata.

Drugim riječima, sudsko vijeće većinom glasova prihvatilo je sve ključne konstrukcije Haaškog tužiteljstva i donijelo odluku po kojoj je Republika Hrvatska, a ne Republika Srbija, bila agresor na susjednu Bosnu i Hercegovinu. To što se ovakav stav eklatantno kosi s činjenicama nema sad puno smisla razglabati, one su imalo upućenijima dobro poznate. Izdvojit ćemo samo konstrukciju iz najnovije haaške presude po kojoj ispada da je primanje stotina tisuća bosansko-hercegovačkih izbjeglica tijekom najtežih godina rata u Republici Hrvatskoj bilo zapravo dio plana tadašnjega hrvatskog vodstva o preseljenju stanovništva, a ne najveća humanitarno naprezanje koje bi si malo koja zemlja sa stotinama tisuća vlastitih izbjeglica usudila priuštiti u trenutcima kada je sam njen opstanak bio u pitanju. Dakle, iz Haaga opet perverzno do kraja.

Nastavak promašene politike

Ni ova najnovija haaška odluka, dakle, ne može se gledati nikako drugačije nego kao nastavak politike dijela međunarodne Odraz snagaIz njezina karaktera jasno je kako je današnja prvostupanjska presuda u prvom redu odraz političkih odnosa koji su vladali zadnjih godina. U tom smislu ono čemu se u Hrvatskoj možemo ponajprije nadati, prije donošenja drugostupanjske presude, je upravo to da će se politički odnosi barem na unutarnjem planu konačno promijeniti. I da ćemo kao hrvatske predstavnike prema međunarodnoj zajednici ipak dobiti one kojima je ovakva haaška presuda potpuno neprihvatljiva, umjesto onih koji su je zdušno priželjkivali i podržavalizajednice, koja je u Hrvatskoj imala i ima vjerne pomagače, a kojom se nastoji Republici Hrvatskoj nametnuti povijesna krivnja za nešto što jednostavno ne drži vodu i što je kontradiktorno samo po sebi. Kad se povijesna krivnja nije uspjela ubaciti u temelj hrvatske državnosti preko suđenja hrvatskim oslobodilačkim operacijama, to se sad, rekli bismo lako predvidljivo, pokušava nadoknaditi ovom zadnjom presudom u suđenju Praljku i ostalima.

Iz njezina karaktera jasno je kako je današnja prvostupanjska presuda u prvom redu odraz političkih odnosa koji su vladali zadnjih godina. U tom smislu, prije donošenja drugostupanjske presude, ono čemu se u Hrvatskoj možemo ponajprije nadati je upravo to da će se politički odnosi barem na unutarnjem planu konačno promijeniti. I da ćemo kao hrvatske predstavnike prema međunarodnoj zajednici ipak dobiti one kojima je ovakva haaška presuda potpuno neprihvatljiva, umjesto onih koji su je zdušno priželjkivali i podržavali.

Da postoji manevarski prostor za odbacivanje današnje sudske presude pokazuju sva dosadašanja haaška iskustva, preokreti i pravni paradoksi koje je Međunarodni sud uspio do sada proizvesti u enorminim količinama. S tim u svezi nije nevažno što se predsjedavajući Sudskim vijećem već u ovoj prvostupanjskoj presudi nije u najvažnijim elementima presude složio s ostala dva sudca.

Posljedice za Bosnu i Hercegovinu

Pored svega rečenoga, ključna za Hrvatsku bila je ona haaška odluka iz studenoga prošle godine. Uostalom, Haaški sud je što se međunarodnog prava tiče odavno izgubio svoj smisao i autoritet, čime nikako ne želimo umanjiti političku štetnost današnje presude po dugoročne interese Republike Hrvatske i hrvatskoga naroda. Naime, ako odluka ostane i u drugom stupnju ovakvom kakvom je sad, to bi Hrvatsku i Hrvate ponovo jače gurnulo u balkansko blato, što je naravno nada i cilj onih koji su progurali ovakvu današnju presudu u Haagu.

No, pored interesa Republike Hrvatske, današnja odluka zadire možda još i više u interese Bosne i Hercegovine. Ona u prvom redu ide upravo tragom velikosrpske politike koja je u Bosni i Hercegovini već dobila i etnički očistila pola teritorija, i koja sad svoju odgovornost, kako je to uostalom zapisano u Memorandumu 2, mora još samo preraspodijeliti na druge.

Osim što je protjeran iz Republike Srpske, bošnjačko-muslimanska unitaristička majorizacija hrvatskoga naroda, kao konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini, uzela je na području Federacije toliko maha da mnogi primjećuju kako više prava imaju pojedine manjine u drugim zemljama nego Hrvati u Bosni i Hercegovini. Stoga Hrvati Bošnjacima-muslimanima sigurno nisu stvarni problem. Zato, iako će se to u Sarajevu najčešće drugačije doživjeti, proglašenje njihova saveznika u borbi protiv srpske agresije agresorom na Bosnu i Hercegovinu ne bi trebalo nikoga tamo puno veseliti. Upravo obrnuto, jedinu stabilnost Bosna i Hercegovina dobila je uspostavljanjem malo iskrenijeg savezništva Sarajeva s Republikom Hrvatskom, budući da je, uostalom, hrvatskim vojnim zaslugama i završen rat u toj zemlji 

Za one koji su još jučer Hrvatima u Bosni i Hercegovini govorili da svoje probleme moraju riješiti u Sarajevu, već sad naslućujemo da će sutra Sarajevu govoriti da svoje probleme rješava u Beogradu. No, neki će iz nedavne povijesti i kasnijih zbivanja izvući pouke, a neki ne će.

M. M.