U prvoj izjavi od 9. prosinca Žarko Puhovski je između ostalog rekao: "Mesić je čovjek koji je najviše napravio na promicanju antifašističkih vrijednosti u nas... No, predsjednik Mesić mora dati najmanje ispriku, a ako je javnost ne prihvati, tada mora dati ostavku."

U drugoj izjavi danoj dva dana kasnije, dan poslije Mesićevog obraćanja javnosti, Puhovski govori kako je zadovoljan onime što je predsjednik izrekao u obraćanju naciji i da to smatra dovoljnom isprikom. Naglasio je kako Mesićevo ponašanje presedan u hrvatskoj političkoj praksi, jer je on prvi političar u Hrvatskoj koji je javno priznao da je pogriješio.

Na temelju čega Puhovski misli da bi mi trebali zaključiti da se Mesić ispričao javnosti u svom obraćanju putem HRT-a nije baš jasno. Ispod ovog mog teksta cijela je Mesićava izjava dana HRT-u, pa čitatelji kojima žele pročitati cijeli tekst mogu provjeriti da li se i jednom rečenicom Mesić nekome ispričao. U svojoj izjavi Mesić stavlja pod znak sumnje vjerodostojnost snimke, ostavljajući ipak mogućnost da je rekao ono što se čuje i vidi na snimci: "Ako sam rekao, bio je to taktički ustupak, pogrešan i promašen, onima koji su Hrvate u otporu velikosrpskoj politici i četništvu kao njezinome osloncu, nastojali mobilizirati na koketiranju s ustaštvom." A da se Mesić ako hoće zna ispričavati čuli smo, primjerice, 2000. kada je za novosadski radio rekao: "Svi (bi se) svima trebali ispričati", jer "svi su svima bili krivi, a u stvari nitko nikome nije bio kriv jer je na djelu bila pogrešna politika koja je počivala na ideji kako na ruševinama Jugoslavije treba stvoriti Veliku Hrvatsku ili Veliku Srbiju".

Ili bismo slijepo i bespogovorno trebali vjerovati Puhovskom, ili bismo trebali zaboraviti što je Puhovski rekao dva dana ranije. Nešto slično vrijedi i za Mesića. To je, čini mi se, jedini način kako bi se naše moralne horizontale mogle doživjeti kao vertikale.

M. M.

Govor Stjepana Mesića na HRT-u 10. prosinca 2006.

Zatražio sam od Hrvatske televizije da mi ustupi nekoliko minuta u svojemu programu kako bih se mogao obratiti svima vama, građankama i građanima Republike Hrvatske, u povodu nečega o čemu je ova ista Hrvatska televizija sinoć u svojemu udarnome Dnevniku opširno izvještavala. Riječ je o navodno autentičnom poluminutnom ulomku iz govora što sam ga ja, i opet navodno, održao početkom devedesetih godina - najprije su rekli u Austriji, potom - u Australiji.

Za one koji nisu čuli, reći ću, a za one koji su sinoć čuli - ponovit ću. U tome vrlo kratkom insertu, ponovo kažem: navodno autentičnome, iznosim stavove koje se može shvatiti kao proustaške u smislu da dolazak ustaša na vlast ocjenjujem kao pobjedu Hrvata. I još: rekao sam kako se Hrvati nikome ni za što nemaju ispričavati i u tome sam kontekstu spomenuo Jasenovac.

Krajnje jasno reći ću dvije stvari: prvo, ja se ni uz najbolju volju takvoga govora ne mogu sjetiti. I, drugo, ne isključujem mogućnost da sam u vrijeme kada je Hrvatska bila suočena s agresivnim Miloševićevim velikosrpstvom, ponesen raspoloženjem što je tada vladalo u hrvatskome vodstvu, a koje se na mnogo načina manifestiralo i u javnosti, mogao izreći nešto poput onoga što je prikazano u tih sinoć viđenih 30 sekundi. Dakle, još jednom: ne isključujem mogućnost da sam u ono vrijeme, pritom imam na umu povijesni kontekst, doista tako nešto i rekao.

Ako sam rekao, bio je to taktički ustupak, pogrešan i promašen, onima koji su Hrvate u otporu velikosrpskoj politici i četništvu kao njezinome osloncu, nastojali mobilizirati na koketiranju s ustaštvom. Upravo takvu sam politiku kasnije ne jednom javno osudio, posljednji put prije tri tjedna u Jasenovcu. I upravo u Jasenovcu ja sam bio taj, koji je - kao predsjednik Republike Hrvatske - javno izrazio žaljenje zbog zločina što ih je počinio ustaški režim, zloupotrebljavajući hrvatsko ime. Za nacizam, fašizam i ustaštvo kao njihovu hrvatsku inačicu ne jednom sam rekao da su bili zločin kao ideja i zločin kao realizacija te ideje. Tako sam mislio, tako i danas mislim. Toliko, dakle, o onome što sam navodno rekao i o onome što stvarno mislim i što sam uvijek mislio.

A sada o onome što je ipak važnije, a to je pozadina, svrha i motiv objavljivanja tih 30 sekundi, snimljenih ne zna se kada i ne zna se gdje. I tu ću biti do kraja jasan i konkretan. Riječ je o perfidnome, ali krajnje prozirnome napadu na mene kao najistaknutijega kreatora i protagonista nekih ključnih elemenata hrvatske politike - unutarnje i vanjske. Upravo tako: o napadu, čak i više od toga - o podmetanju. To, napokon, priznaje i internetski portal koji je tu famoznu snimku objavio. Priznaje ono što je notorno: meni netko podmeće. Naime, niti su oni pronašli tih 30 sekundi, niti su ih tražili. Netko im je to dao. Upravo to i upravo sada. Tu slučajnosti nema. Ali namjere itekako ima. Podsjetit ću vas na neke stvari, baš vas, građanke i građane Hrvatske koji ste mi svojim glasovima prije dvije godine drugi put povjerili krajnje odgovornu i časnu dužnost predsjednika Republike. Vi imate pravo na objašnjenje. Vi i nitko drugi. Vi ste me birali, vama odgovaram. I vama se i obraćam.

Antifašizam sam smatrao i smatram jednim od nezaobilaznih kamena temeljaca na kojima počiva suvremena hrvatska država. Ne kažem to samo zato, što tako piše u našem Ustavu, nego prije svega zato što je to moje duboko uvjerenje - ljudsko i političko. O tome koliko je članova moje obitelji bilo u redovima antifašističkih boraca ne želim ni govoriti. Skidanje hipoteke počinjenih ratnih zločina sa cijelih naroda, bilo da je riječ o zločinima iz Drugoga svjetskog rata, bilo o onima iz vremena Domovinskoga rata, smatram nezaobilaznim za ponovo uspostavljanje povjerenja među narodima na jugoistoku Europe.

Za zločine, pa tako i za one iz Jasenovca, nije kriv hrvatski narod. Krivi su pojedinci i skupine. Ni hrvatski narod, ni bilo koji drugi narod nemaju razloga ispričavati se za bilo koje zločine. Za njih se trebaju ispričati predstavnici država, protagonisti nacionalnih politika, čije su izjave ujedno i svojevrsna garancija da se slični zločini nikada više neće ponoviti. Time sam se rukovodio u svojim izjavama u izraelskome parlamentu i na mjestu nekadašnjega koncentracionog logora Jasenovac. Moja osuda ustaških zločina bila je iskrena, baš kao što je iskreno i moje beskompromisno traženje da se zločinci privedu pravdi, bez obzira na nacionalnost i funkcije - prijašnje i sadašnje. U tome kontekstu zagovarao sam i zagovaram i dalje punu suradnju s Međunarodnim sudom u Haagu. To je bilo moje stanovište u prošlosti, to je moje stanovište danas.

Usprkos nedavnim ratovima, zagovarao sam otvaranje suradnje u regiji, pa i s onim državama s kojima smo bili u oružanome sukobu. Lomio sam otpore i predrasude, ali inzistirao sam, i to iz dva razloga: regionalna suradnja u našem je najboljem interesu, a u isto vrijeme ona je i preduvjet za ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Isto tako, uporno tražim da se napokon povede odlučna borba protiv korupcije i organiziranoga kriminala koji izjedaju tkivo našega društva. I ovdje vode me isti razlozi kao i u slučaju regionalne suradnje: uz korupciju i organizirani kriminal ne možemo izgrađivati demokraciju i pravnu državu. Ne vjerujem da bilo tko od vas želi živjeti u državi u kojoj će umjesto snage zakona vladati snaga pojedinaca, u kojoj će korumpiranost i kriminal zamijeniti vladavinu prava i jednakost svih pred zakonom. Djelujem, dakle, u vašem interesu i tu neću popustiti. Napokon, ne posustajem u naporima da se Hrvatskoj otvori europska perspektiva. Bez te perspektive nas čeka samo povratak u izolaciju, a onda se možemo oprostiti i s demokracijom i s pravnom državom.

Kao predsjednik Republike imam dužnost da to spriječim i ja se u skladu s tom dužnošću i ponašam. Ako sada rezimiram, shvatit ćete zašto me žele kompromitirati, a bit će vam jasno i tko to radi. Ja se borim za demokratsku, pravnu državu Hrvatsku, za Hrvatsku koja počiva na antifašističkim osnovama, za Hrvatsku jednakopravnih građana, za Hrvatsku - napokon - koja će biti stožer suradnje u regiji. Svi oni koji su protiv takve Hrvatske - ti su i protiv mene. I ti će vjerojatno povući još sličnih poteza, iznijeti još navodnih otkrića, zapravo - podmetati i dalje. S jasnim ciljem. Svi oni koji autoritarnu vladavinu pretpostavljaju demokraciji, koji selektivnu primjenu zakona pretpostavljaju vladavini prava, koji neoustaštvo pretpostavljaju antifašizmu, a nacionalnu isključivost i netoleranciju - ravnopravnosti i uzajamnoj snošljivosti, svi su ti i protiv mene. Samo - svi su ti i protiv vas, uvjerljive većine građanki i građana Republike Hrvatske. Vi ste me, naime, birali na mjesto predsjednika Republike. Birali ste me na osnovi mojih stanovišta koja su poznata godinama, koja ponavljam godinama i na osnovi kojih godinama djelujem.

I sada vam je ponuđeno 30 sekundi navodno autentične snimke, načinjene ne zna se kada i ne zna se gdje, snimke koju ne želim osporavati, jer postoji mogućnost da nije manipulirana. Ali, mogu li riječi izgovorene u 30 sekundi, pa čak i u jednome govoru, ma kako nepromišljene i neutemeljene bile, poništiti učinak bezbrojnih izjava i govora tijekom niza godina, koji svi u svojoj cijelosti iskazuju nešto potpuno drugo? Ja znam da ne mogu, a i vi to znate. Iza mene ne stoji samo ono što sam tijekom godina i godina govorio, nego i ono što sam radio. A radio sam i radit ću i dalje, sve do kraja mojega mandata kojega ste mi vi povjerili, u korist i za dobro Republike Hrvatske - europske, demokratske, antifašističke i pravne države. Bit ću ono što sam bio i do sada - jedan od vas, koji radi za sve vas. I vjerujem da ću i dalje uživati vaše povjerenje i vašu podršku.

{mxc}