Paralizirana demokracija

Članak akademika Slobodana Novaka nedavno objavljen u časopisi HAZU 'Forum' te zatim u Hrvatskom listu na vrlo slojevit način progovorio je o dubinskoj pripadnosti hrvatskog naroda europskom civilizacijskom krugu i nesposobnosti sadašnjih političkih "elita" da nas u tom civilizacijskom krugu drže ravnopravnima. Zato nije trebalo čekati dugo da se javi netko iz radikalne jugoslavenske novinarske rulje i ospe drvlje i kamenje na akademika Novaka.

To je učinio Davor Butković, koristeći uobičajene jugoslavenske epitete za diskriminaciju hrvatski mislećih ljudi. Naime, bilo kakva ideja da Hrvati i Hrvatska mogu drugačije funkcionirati, a ne biti u vječnom podređenom i iskompleksiranom položaju, dočekana je opet na nož. Motiv je jasan, čuvanje pozicija lijene i nesposobne kaste koja za tuđe račune upravlja Hrvatskom kao kolonijom.

No, ovdje ne ćemo dugo o još jednom Butkovićevom konfekcijskom pljuvačkom uratku već ćemo radije objaviti tekst akademika Slobodana Novaka, neka ga i naši čitatelji u miru pročitaju.

Mi ćemo se samo osvrnuti na stanje demokracije u Hrvatskoj, koja je danas doslovno paralizirana terorom koji su uveli radikalni medijski batinaši pod zaštitom svojih poslodavaca. Rezultat toga terora je da se u ovoj zemlji više nitko gotovo ništa ne usudi reći, i još gore, da se o teškim problemima koji pritišću Hrvatsku uopće više niti ne pokušava javno raspravljati. Sve se pretvorilo u jednu odvratnu disonantnu kakofoniju u kojoj imbecilne teme dobivaju na najvećoj važnosti, a teme od najveće važnosti bivaju proglašene nevažnima i medijski neinteresantnima. Ova paraliza demokracije u Hrvatskoj zato će, ako se ovako nastavi, imati dalekosežne posljedice i treba joj stati na kraj.

M. M.

Slobodan Novak - Fatalno zaboravljeno srljanje u maglu

Europska unija baš i nije mnogo - a ja bih rekao: ni malo i ni po čemu nalik onoj Europi koje je Hrvatska stoljećima nerazdvojni dio. Bestidna je demagoška floskula i tempirana laž pozivati se na hrvatsku pripadnost tome i takvom europskom ustroju, kojem se mi sada tobože vraćamo kao razmetni sin svojoj kući. Ta je kuća otuđena i samo prividno slijednik nama poznate bolje europske tradicije. A Hrvatska je oduvijek, baš oduvijek, i prije nego većina sadašnjih europskih velmoža, koji nas podcjenjivački tapšaju, bila dio povijesne i kulturne Europe – svoje šire domovine. I kada god je bila uvučena u tuđe političke formacije, iznevjeravala je svoju dušu i podnosila žrtve, šaljući svoje momke stegnute kravatama na tuđa razbojišta i za tuđe interese. Volimo reći kako nikada nismo osvajali tuđe i nikada nismo marširali po tuđem tlu. Ali, na Europsko ozračjeUnatoč svemu Hrvatska je i danas dio klasičnog europskog ozračja, bez ičijeg pristanka i priznanja, odobrenja i hrabrenja; bez pregovora i zaključivanja ovih i onih točaka i poglavlja, bezuvjetno, bez diktata, bez monitoringa i zadovoljavanja tuđih kriterija, bez ograničenja i dodvoravanja, bez nametnutih i odgađanih datuma i ratifikacija, bez ucjenjivačke igre, diktata i poniženjažalost, jesmo, ne za sebe, nego za 'partnere'; pa i opet moramo za tuđe naftne kompanije gaziti ratnim cokulama po tuđim pragovima.

Hrvatsko europejstvo je povijesna činjenica

Unatoč svemu Hrvatska je i danas dio klasičnog europskog ozračja, bez ičijeg pristanka i priznanja, odobrenja i hrabrenja; bez pregovora i zaključivanja ovih i onih točaka i poglavlja, bezuvjetno, bez diktata, bez monitoringa i zadovoljavanja tuđih kriterija, bez ograničenja i dodvoravanja, bez nametnutih i odgađanih datuma i ratifikacija, bez ucjenjivačke igre, diktata i poniženja. Ne trebaju joj rukoljubi ni činovničke čestitke uz šampanjac i puhanje u tortu. S Europom se oduvijek prirodno i sudbinski prožimala, od nje je primala i učila, i njoj je vraćala svoje najbolje vrijednosti: radne ruke, umove i talente. Njezino je europejstvo egzaktna povijesna činjenica, a ne recentno uvjetno interesno referendumsko opredjeljenje. Toj činjenici ne možemo reći ni da ni ne!

Imala je, istina, u prošlome stoljeću, od 'ujedinjenja' i 'oslobođenja' do osamostaljenja, tek civilizacijski prekid, ali humanistički, kulturološki i slobodarski - zapravo nikad. Povijesna svijest o našoj pripadnosti u narodnom pamćenju i u rodoljubnim i slobodarskim težnjama osviještenih građana nadživjela je mračnu eru balkanskoga i boljševičkog civilizacijskog pada i moralne degradacije. Da nije tako, ne bi se Hrvatska osipala po emigracijama, ne bi bila kundačena, ne bi stenjala po kazamatima, ne bi joj se kosti mljele u golootočkim drobilicama i ne bi bez ičije pomoći, Duhovno zajedništvoNa EU transparentima, proklamacijama, rezolucijama, na njezinim zastavama nema ni jednog velikana europske prošlosti, baš kao što ih nema ni na njezinim novčanicama. Jer Aristoteli, Shakespearei, Leonardi, Goethei, ili Boškovići i Tesle očito, i nisu začetnici ovakvoga, partnerstva i savezništva, nego duhovnoga zajedništvavlastitom krvlju uskrisila svoju slobodnu samostalnost, pa konačno za nagradu danas čamila u europskim ševeningenima. A Europska Unija, međutim, samo je još jedna teritorijalno-administrativna birokratska, nadnacionalna politička formacija, interesna zajednica suprotstavljenih gospodarstava, industrije, trgovine, novčarstva. Na njezinim transparentima, proklamacijama, rezolucijama, na njezinim zastavama nema ni jednog velikana europske prošlosti, baš kao što ih nema ni na njezinim novčanicama.

Jer Aristoteli, Shakespearei, Leonardi, Goethei, ili Boškovići i Tesle očito, i nisu začetnici ovakvoga, partnerstva i savezništva, nego duhovnoga zajedništva. Netko bi možda još rekao: EU je Cosa nostra velikih i bogatih imperijalnih sila, varijantna supstitucija neokolonijalnih aspiracija nad malima, kao nad egzotičnim garnirungom, kao nad proširenim tržištem i izvorom sofisticirane eksploatacije. Nad onim malima koji su ostali siromašni (bolje reći: materijalno prikraćeni), jer nisu s velikom civiliziranom Europom dijelili kolonijalno carstvo crnog kontinenta i dalekih mora, nego samo kulturne i poneke civilizacijske tekovine, ali i krvni danak. Pa sada, eto, svezivanje naroda u zvjezdano kolo, što su već na svoj način pod drugim simbolima još nedavno pokušavali postići silom oružja neuravnoteženi politički hazarderi u napoleonskim, hitlerovskim, staljinskim odorama, sada, privremeno, čini se uspijeva civilnome Molohu novčarstva - silom ucjena. Pa nas tješe, da će naši delegati u Bruxellesu, razumije se, od šale mijenjati sve odluke europskoga parlamenta nepovoljne po hrvatskiPolitički fatalizamPolitički fatalizam usadila nam je suvremena Europa i prateća svjetska plutokracija, ako ne još i ranije, onda sigurno zločinačkim jarmom ratnoga embarga, izjednačavanjem krivnje, do danas šikaniranjem naših osloboditelja i pomilovanjima naših krvnika suverenitet jednostavno vetom. A čujemo i da Hrvatska ne čini ništa radi Europske Unije, nego radi sebe, pa ako mora likvidirati svoju najveću izvoznu granu i najugledniji brodograditeljski proizvod u svijetu, ako ograničava svoj ribolov, svoje vinograde, svoje maslinike, poljoprivredu, stočarstvo....ako otuđuje svoja bogatstva...ako ne pripaja svoje more... ma, da, da, - to sve čini, nego što, radi sebe i vlastita interesa, dakako.

Profesionalni detuđmanizatori

Kao i uvijek dosad, nekoliko preambicioznih kvaziinternacionalista, svjetskih bratimljenika, profesionalnih detuđmanizatora željnih dezintegriranja nepoželjne države, a zapravo zahuktanih aspiranata na obilate konobarske napojnice u Bruxellesu, stvaralo je sustavno klimu i povuklo za sobom, recimo tako, politički naivne, mnoge nesamostalne državne vođe pritisnute kompleksom straha od moći i odgovornosti, pa su zajedno i jednodušno, u apsurdnom i bizarnom, nikad još viđenom konsenzusu, dodvoravajući se novim gospodarima, odlučili založiti krv tisuća branitelja, tisućgodišnje mučeništvo i svenarodne snove o obnovi vlastite države - za svoje karijerističke europske sinekure, dopuštajući usput svojim ciničnim dreserima višegodišnje ponižavanje cijelog ispaćenog naroda, surovo gaženje njegove samosvijesti i dostojanstva, a namjerno ignorirajući činjenicu da u tom podijeljenom narodu za njihove sluganske i egoističke planove konsenzusa ipak nema ni približno koliko među njima samima. U tom historijski ponavljanom i fatalno zaboravljanom „srljanju u maglu" zajedništva, toliko im se žurilo, da nisu kroz dvadeset godina poslije pobjede nad tuđinskim presizanjem stigli zakoračiti preko praga male vojarne na hrvatskoj Svetoj Geri, ni stupiti nogom na dunavski pješčani otočić i na druge krpice izgrickane zemlje, koje smo također ponovno otkupljivali krvlju, a kamoli opasati hrvatsko more, što smo ga stoljećima branili i sačuvali.

Kako li je krenulo i kako li su usmjerili svoja nastojanja, zanemarivši sve drugo, danas je ta Unija postala fetiš, i, nažalost, sudbinska neminovnost... jer šengenske granice... jer okruženje... jer Crkveni vrh... jer ciljani milodari u eurima... jer Račanov Josipović... jer prodaja radne snage... jer tuđa učilišta (koja odnarođuju)... a iznad svega izolacija! (iz 'slobodnog svijeta' prijete nam izolacijom, da, da!)... pa se danas skeptični građanin može samo prividno i formalno, nakon pristupnog ugovora, referendumski, simbolično demonstrativno distancirati, otkloniti i uskratiti svoj nevrijedni potpis suglasnosti, i preostaje mu samo da prihvati problematičnu sudbinu svoje zemlje kao usud, i da svoje namnožene vođe, sad jedne–sad druge, legitimirane troslovnim stranačkim skraćenicama, ili zakrinkane izvanstranačkim općenarodnim funkcijama, obdaruje i dalje novim mandatima, pa i cirkusantskim doživotnim carskim apanažama - kao što je činio i dosad.

Takav politički fatalizam usadila nam je ta ista suvremena Europa i prateća svjetska plutokracija, ako ne još i ranije, onda sigurno zločinačkim jarmom ratnoga embarga, izjednačavanjem krivnje, do danas šikaniranjem naših osloboditelja i pomilovanjima naših krvnika. Nakon svega, i unatoč spoznajama, preostat će nam i opet samo duhovne i materijalne reliquiae reliquiarum, kompromitacija našeg povijesnog europejstva, i kad-tad neizbježno i beznadno - zakašnjelo kajanje.

Slobodan Novak
Hrvatski list