Žrtvovanje za opće dobro

Obljetnica ubojstva Brune Bušića, 16. 10. 2008. u Crkvi sv. Marka na Starom Gradu

Budući da je prisutnima poznat životopis Brune Bušića, preporučeno mi je da danas rečem nešto više o smislu žrtvovanja za opće i nacionalno dobro. Mislim da je o tome korisno govoriti u ovo vrijeme kada slabi osjećaj za vrijednosti žrtve, kada se žrtvama manipulira i licitira. Potrebno je reći u čemu je prava vrijednost žrtve, kako se trebamo odnositi prema onima koji su podnijeli žrtvu i kako se odnositi prema mučiteljima.

1. Žrtva kao čisti prinos

Već u biblijskoj slici o Kainu i Abelu vidimo kako jedan i drugi osjećaju da nisu oni stvorili ni sunce, ni rijeke, ni pašnjake, ni stada, ni oranice. Zato žele uzvratiti dar Stvoritelju i prikazuju mu žrtvu: odriču se dijela primljenoga dara time što ga spaljuju. Vjerovali su da se njihova žrtva diže prema Bogu kao što se diže dim prema visinama. No već u toj žrtvi staroga saveza čitamo poruku što je Bogu prihvatljivo a što nije. Kain nije volio svoga brata, zato njegova žrtva nije bila primljena. Bog ne prima žrtve koje su prodahnute mržnjom. No u toj starozavjetnoj predaji nije jasno bio izražen odnos prema mučiteljima. Njih se moglo i mrziti. Neki i danas gaje tu predaju. Kršćani su novi Božji narod. Taj narod se okuplja oko žrtvenika na kojemu je savršena žrtva. Isus nije žrtvovao nešto od onoga što je bio i što je imao, nego svega sebe. To je savršena žrtva jer je u Isusu bila jasna svijest da je sve primio od Oca i on svime – cijelim svojim bićem i žićem - uzvraća Ocu. Savršenstvo te žrtve jest i u tome što je uza sve to što je bio pritisnut mržnjom i neprijateljstvom, svoju žrtvu prinio u savršenoj ljubavi prema svome Ocu i prema bratu čovjeku. Zlo koje ga je okruživalo nije u njemu pokrenulo ni u jednom času mržnju prema mučiteljima. Nije ni u jednom času povjerovao da je mržnja odgovor na mržnju, da je osveta odgovor na mučenje. Vjerovao je samo u ljubav. Zato je od stratišta napravio oltar gdje je prikazana „sveta žrtva, čisti prinos“.

2. „Ne suobličujte se ovome svijetu!“ (Rim 12, 4)

U svijetu gdje ima mržnje, osvete, neprijateljstva, nasilja, bahatosti - Kainova duha -, sasvim je „normalno“ da stradavaju i oni koji su pravedni poput Abela. Ne stradavaju zato jer žele biti žrtve, nego zato jer zloća uvijek traži kako ukloniti pravednika; ona ima „urođenu“ potrebu da drugoga optužuje, ponižava, kleveće. Zloća neprestano traži sebi žrtve. Kada bi pravednik odstupio od svoga puta dobrote, kada bi se suobličio s tim svijetom zloće, ne bi više smetao zloći i ne bi ona osjećala potrebu da ga ukloni. Zloća je uvijek na crti Kainova hoda koji „skoči na svoga brata Abela te ga ubi“ (Post 4, 8); makar i ne došlo svaki put do takve završnice. Zloća ne žrtvuje nikome, nego je spremna žrtvovati i najvećeg pravednika. Zato se okomila na Isusa. Isusov „poraz“ bio je pobjednički jer Bog koji je ljubav ne može prihvatiti sud po kojem se čistu dobrotu proglasi čistom zloćom („Među zlikovce bi ubrojen“ – Lk 22, 37). Kristova žrtva bio je čisti prinos, kako je gore rečeno. Zato je ona za sve nas simbol svake žrtve i svakog žrtvovanja, a Kristov odnos prema mučiteljima norma za sve one koji u Njega vjeruju. Mučenici su graditelji Crkve. „Sanguis martyrum – semen christianorum!“ (Krv mučenika je sjeme kršćanstva). To uvjerenje Crkva želi prenositi od koljeno do koljena do kraja svijeta i vijeka.

3. Žrtva u povijesti Crkve

Kršćani su od svojih početaka toliko cijenili Kristovu žrtvu da je ona postala razlog i središte njihova glavnog okupljanja: sv. mise. Shvatili su da je najveće bogatstvo za čovječanstvo u tome što je u svojim redovima imalo onoga koji je sav svoj život posvetio radu za dobro ljudi, koji ni onda kada je bio osuđen na najsramotniju smrt, nije nikoga prestao ljubiti, pa ni one koji su ga osudili i mučili. Njegova patnja bila je čista od svake mržnje, od svake klice zla. Takvu patnju cijenila je zajednica koju je Krist osnovao – Crkva. Svi oni koji su na Kristovom putu stradali, bili su njezin ukras i bogatstvo. Kršćani su se na mjestima takva stradanja okupljali, ondje postavljali spomenike i gradili crkve u kojima su slavili životnu pobjedu svojih najboljih članova. Na nevinoj patnji na Kalvariji izgrađeno je crkveno zajedništvo. Otuda poruka da svaka nevina patnja može postati polazište boljeg i trajnijeg ljudskog zajedništva. Ne može se graditi na mržnji: ni onoj progonitelja ni onoj prema njima. Krist nije poslao učenike po svijetu da navještaju Pilatove, Kaifine i Herodove grijehe i prijevare, premda ih je dobro znao, nego da navještaju ljubav koja je spremna sve podnijeti i sve oprostiti. Prvi kršćani nisu se posebno bavili progoniteljima svoje braće, ali su duboko i trajno slavili i cijenili mučeničko svjedočanstvo svoje braće. Ime progonitelja sve je više bljedilo, a sjalo je neugasivim svjetlom ime vjernoga svjedoka – mučenika. To je bilo bogatstvo kršćanskih zajednica kojim su se dičile i za što su Bogu zahvaljivale. S druge strane, vjerovali su da trajna potraga za zločinima nosi sa sobom destrukciju, a ne bolju perspektivu, da svijetu neće biti bolje ako se kazne svi zločini, nego ako se cijene patnje nevinih. Dakle, grobovi mučenika bili su za kršćane mjesta okupljanja i molitve. Često se sveta misa služila upravo nad grobom da bi tako na znakovit način bila povezana jednim žrtvenikom (oltarom) i žrtva Isusova i žrtva njegova sljedbenika – kršćanina.

4. Naše žrtve i naši oltari

Naš narod s pravom strahuje da postane žrtvom nečije mržnje, nepravde, nasilja, moći, bahatosti, i sl. Normalno je da nitko ne želi biti žrtva. No toliko je zloće u svijetu da su joj potrebne uvijek nove žrtve, da je nemoguće ostati bez svoga križa. Još više treba strahovati da izgubimo osjećaj za smisao i vrijednost žrtvovanja i žrtve. Taj duh ima među nama svoje jake propovjednike. Oni nam navješćuju ne samo da obezvrijedimo one koji su se izložili i založili svoje živote da bi nama bilo bolje, nego da se iz odgoja naše mladeži izbriše svaki osjećaj vrijednosti za žrtvu, za odricanje i stegu. Uz to za sve žrtve ne vrijede ista mjerila. To nužno za sobom povlači nezdravi odnos u društvu. Pravo zajedništvo na ovim našim prostorima napraviti će onda najveći iskorak kada se počne cijeniti sve žrtve: i one u Bleiburgu i one u Jasenovcu. I to ne po tome jesu li „naše ili vaše“, po tome jesu li ustaške, partizanske, četničke, fašističke i sl., nego jednostavno po tome jesu li žrtve bilo čije mržnje i koliko je riječ o nevinoj patnji koja je i u mržnjom zatrovanom okruženju sačuvala ljubav. Najveću nepravdu čini se nevinim žrtvama kada se njima opravdava i hrani mržnja prema bilo komu, pa i prema mučiteljima.

5. Crkva hrvatskih mučenika

Vidjevši u mučenicima, vjernim i ustrajnim svjedocima ljubavi prema Bogu i bližnjemu, istinske uzore za svaki naraštaj, gledajući kako u našem narodu suvremena civilizacija za uzore nameće razne idole koji se ne ističu ni u ljudskim a kamo li kršćanskim vrlinama, pokrenuli smo akciju u našem hrvatskom narodu za izgradnju Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. To je akcija za otkrivanje pravih veličina i uzora u našem narodu, koji su svojim predanim životom za svoje mještane, svoje sugrađane, za svoj narod živjeli do kraja. Oni su nam zaslužili da ovdje ostanemo i opstanemo. Neke od njih dugo nismo smjeli ni spominjati. Danas tome nema prepreka. Ovdje se pojam mučenik, dakle, shvaća u širem smislu. Njime su obuhvaćeni svi oni koji su stradali boreći se «Za krst časni i slobodu zlatnu». Možemo ih ovako podijeliti:

a. koje je Crkva kao takve prihvatila ili proglasila sve od sv. Venancija (259) do Stepinca (1960.).

b. Brojni mučenici za vjeru na našem prostoru koji nisu proglašeni, ali postoji predaja i svjedočanstvo o njihovoj mučeničkoj smrti.

c. Koji su se u našoj povijesti svjesno izložili i svoj život založili zato da bi na ovim prostorima bilo više slobode, mira i zadovoljstva.

d. Koji su na ovim prostorima nevini trpjeli i umrli od nasilja i terora.

Devetog rujna 2005. godine navršilo se 512 godina od Krbavske tragedije u kojoj je u nešto više od jednoga sata poginulo gotovo deset tisuća branitelja. Teško je shvatiti da sve do danas ondje to nije ničim obilježeno. Toliko života je stavljeno na kocku u želji da bi drugima osigurali mirniji i sigurniji život, a izostao je vidljivi znak zahvalnosti za to darivanje vlastitog života. Čini se da je na sadašnjem naraštaju da odradi dug prema tim žrtvama, da nas oni koji će nakon nas doći ne okrive što smo propustili ono što nismo smjeli propustiti - kako bi rekao glasnik hrvatske nade nakon Krbavske bitke, modruški biskup Šimun Kožičić Benja. Potrebno je odati poštovanje i čast svim bezimenim mučenicima našega naroda, koji su nestali ili stradali ne samo u Krbavskom boju nego i «u raznim Jazovkama, Ovčarama i drugim mučilištima”, pa i na raznim udbaškim mučilištima u domovini i inozemstvu. Na jednom od njih pala je i žrtva Brune Bušića. Zahvalimo na tom prinosu hrvatskoj slobodi i gajimo spomen na tu žrtvu.

gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović

{mxc}