Uvodnik u razgovor o slobodi i pobjedi

Godine 2005. i 2006. održani su tzv. Gospićki razgovori na kojima su sudjelovali vizionari, teolozi i filozofi, kipari i slikari. To je bilo na crti idejnog stvaranja podloge CHM.

Crkva hrvatskih mučenika je građevinski dovršena. Dobili smo prostore za brojna okupljanja. Učinilo mi se da bi bio korisno svake godine 9. rujna ovdje održati S-udbinske razgovore, jer bi bili vezani uz Udbinu i sudbinska pitanja našega naroda.

Ove godine nametnula nam se tema slobode i pobjede. Pozvao sam 25. osoba koje sam smatrao da mogu iznijeti korisna razmišljanja o tim ozbiljnim temama o kojima se često površno i neozbiljno ljudi služe. Zahvaljujem na odzivu i vjerujem da ćemo svojim prilozima doprinijeti uozbiljenju govora o jednoj i drugoj temi.

Pred nekoliko godina pozvao me prijatelj Vinko Tadejević na predstavljanje svoje knjige: Praktično podrumarstvo. Nisam imao nikakvu želju za to, ali je prevladao prijateljski osjećaj i pošao sam. Mislio sam da će tu biti riječ o „lokaciji", napijanju i sl. Znao sam da se vinom čovjek koristi na ponižavajući način, da su velike vinopije veliki teret društvu. Međutim, ubrzo sam se EdiktOve godine obilježavamo 1700. obljetnicu Milanskog edikta tolerancije, kojim je kršćanstvo dobilo slobodu i na neki način pobijedilo. Tada su postavljeni temelji društva koje mi obično nazivamo zapadnim. Ono u mnogočemu još i danas živi, ali se javljaju pojave koje su njegova negacija. Postavio sam sebi pitanje imali ta sloboda i ta pobjeda iz 313. sličan negativan prizvuk poput brojnih drugih pobjeda i proklamiranih sloboda? Ima, naime, razmišljanja da je kršćanstvo bilo autentičnije i vjernije svome Utemeljitelju dok državna vlast nije stala iza njega.zastidio kako sam tako nešto i pomislio jer je ondje govor o vinu bio dignut na tako visoku razinu da sam bolje shvatio zašto je Isus upravo vino uzeo da nam po njemu preda samoga sebe.

Palo mi je namet kako naša svakodnevnica i u drugim slučajevima spušta i najuzvišenije stvari do najprljavijih niskosti. Najočitije je to u riječi ljubav muškarca i žene. To se spušta na razinu razuzdanosti i pornografije. I onda kada čitamo Pjesmu nad pjesmama o ljubavi žene, ne možemo se osloboditi od slične pornografije.

Svojevrsna „pornografija" slobode je kada se pobjeda i oslobođenje smatralo ono što se dogodilo 1945. godine, ili još jasnije: ono kada su agresori ušli u Vukovar i pjevali svoje „oslobodilačke pjesme". Zašto ljudi ono što je najuzvišenije bacaju u blato?

Ove godine obilježavamo 1700. obljetnicu Milanskog edikta tolerancije, kojim je kršćanstvo dobilo slobodu i na neki način pobijedilo. Tada su postavljeni temelji društva koje mi obično nazivamo zapadnim. Ono u mnogočemu još i danas živi, ali se javljaju pojave koje su njegova negacija. Postavio sam sebi pitanje imali ta sloboda i ta pobjeda iz 313. sličan negativan prizvuk poput brojnih drugih pobjeda i proklamiranih sloboda? Ima, naime, razmišljanja da je kršćanstvo bilo autentičnije i vjernije svome Utemeljitelju dok državna vlast nije stala iza njega.

Paroikia – oikia

Kršćani su se u ovom svijetu smatrali putnici i stranci. Ovdje se ne ostvaruje niti se može ostvariti ono za čim oni teže. Ovaj svijet je za njih par-oikia , što u prijevodu s grčkog znači: privremena kuća u stranoj zemlji. Oni se nisu odnosili prema svijetu kao jedinom stanu, kući, u kojem teže da zauzmu odgovorno i utjecajno mjesto.

Nisu išli mijenjati strukture da bi taj svijet sebi prilagodili, nego su u postojećim strukturama stavljali naglasak na međusobne odnose, radili na tome da njihov put prema vječnoj oikii (kući) bude u Kristovu duhu. Kršćanima je bilo jasno da njihova nekršćanska okolina nije u stanju da ih razumije, da je progon njihova sudbina i nisu smatrali da se trebaju preispitivati zbog progona nego zbog vjernosti na „putu" prema krajnjem odredištu - vječnosti.

Taj put kršćana car Konstantin je prepoznao korisnim za carstvu i dao mu legitimitet. Zbiva se jedan nagli preokret u kršćanskom mišljenju. U ovom svijetu oni nisu stranci, ovaj svijet ih jednakopravno ugrađuje u funkcionalne strukture - tu je njihova oikia. Formiraju se dva ekstremna stava prema događanju.

Jedni smatraju da je ostvareno kraljevstvo Kristovo na zemlji, da je ostvarena pobjeda na ovoj zemlji, da je došlo oslobođenje. Drugi od straha da se zemaljsko ne nametne, odlaze u pustinju. Tako nastaje u Crkvi redovništvo: distanciranje od ovoga svijeta. Od tada pa do danas Crkva traži optimalan odgovor na trajno pitanje koliko je ovaj svijet par-oikia a koliko oikia.
Tko je i čime je pobijedio: Krist (križ) ili Konstantin; sila ili dobrota?

Ti stavovi su našli svoj izraz u dvostrukoj poruci Neba. U grčkom čitanju (koje je RevolucijaLaička država je razvrgnula taj savez trona i oltara, zajedništvo crkvene i svjetovne moći. Početak je tome u Francuskoj revoluciji. No ono što se tada javlja jest da se postavlja sila kao nužan pokretač povijesti, on je ugrađen u sustav vladanja koji jednu vrst ljudi pretpostavlja drugima. Borba za jednakost stvara nejednakost, borba za bratstvo stvara mržnju, za jedinstvo podijeljenost.osnovno) kaže se da je ispod križa (kristograma) stajao natpis: - En tauto nika! U tome pobjeda (u križu, Kristu). U latinskom prijevodu stoji: In hoc signo vinces! - U ovom ćeš znaku pobijediti. Taj „ćeš" tumačen je da se odnosi na Konstantina. 319. kovan je novac u Sisku s Konstantinovom glavom a na njegovoj kacigi je kristogram. Pobjeda je Konstantinova a kristogram je znak, ne put i program. U pobjedu je ugrađena sila, iako ona nije bila odlučujuća. To je ono što nazivamo savezom trona i oltara.

Kršćanstvo je u povijesti odnijelo mnogo pobjeda Konstantinovog tipa. Savez između trona i oltara nije sklopljen 313., ali je te godine počeo put prema njemu, a ostvaren je krajem četvrtog stoljeća. U latinskom izrazu u pobjedu i oslobođenje ugrađeno je i nasilje, mač i drugo oružje. Mač se ne stavlja u korice ni u miru. Pače, formulirana je teorija o dva mače kao simbolima dvostruke vlasti na Zapadu. Međutim, jasno nam je da što ima više nasilja (mača) to je nakaznija pobjeda i sloboda. Crkva je mnogo puta s pravom kritizirana zbog toga saveza.

Laička država je razvrgnula taj savez trona i oltara, zajedništvo crkvene i svjetovne moći. Početak je tome u Francuskoj revoluciji. No ono što se tada javlja jest da se postavlja sila kao nužan pokretač povijesti, on je ugrađen u sustav vladanja koji jednu vrst ljudi pretpostavlja drugima. Borba za jednakost stvara nejednakost, borba za bratstvo stvara mržnju, za jedinstvo podijeljenost.

Za ciljeve revolucije (ideologije) može se osloboditi i najniže strasti i sklonosti. Oslobođenje niskih strasti naziva se sloboda. (Roščić je sve revolucije opisao kao „razaranje Krista".) U Crkvi su postojale uvijek snažne snage koje su se tom savezu otimale, kao što su u državi postojale tendencije da vrate Crkvu na vrijeme prije Konstantina, bar u smislu ne-participacije Crkve u vlasti.

Ne/nasiljem do slobode i pobjede

Imali smo u dvadesetom stoljeću tri ideologije koje su se u provođenju oslanjale na silu: fašizam, nacional-socijalizam i komunizam. Tu se ne koristi nasilje samo da se ruši drugi sustav, nego je ono u sam sustav ugrađeno kao stil vladanja (npr. diktatura proleterijata), borba za takav sustav u kojem će imati pravo koristiti se nasiljem u obnašanju vlasti. Dvije su ideologije poražene silom, a jedna je ostala među pobjednicima.

SlobodaSloboda bi trebala znači da u želji da činiš dobro nisi ničim sputan. Nije dobro kada bivaju oslobođene loše sklonosti u pojedincu ili narodu, npr. osveta, mržnja. Pogotovo kada se tako nešto uvede u odgojno-obrazovni sustav. Pobjeda bi trebala značiti da su nadvladane sile koje su okrenute protiv čovjeka.Kada zlo pobijedi onda lice pobjede biva veoma iznakaženo, kada se dogodi da mržnja, osveta, nasilje dobiju slobodu, ta sloboda ima jako ružnu pojavu. Neki smatraju da su mržnja i loše sklonosti u određenim vremenima legalno pogonsko gorivo za djelovanje. Pobjeda i sloboda pokazale kod nas i u svijetu svoje ružno naličje.

I u nekršćanskom svijetu pojavile su se tendencije borbe za slobodu bez nasilja. Tako u Indiji Gandhi. U SAD je protagonist protestantski pastor Martin Luther King.

Sloboda bi trebala znači da u želji da činiš dobro nisi ničim sputan. Nije dobro kada bivaju oslobođene loše sklonosti u pojedincu ili narodu, npr. osveta, mržnja. Pogotovo kada se tako nešto uvede u odgojno-obrazovni sustav. Pobjeda bi trebala značiti da su nadvladane sile koje su okrenute protiv čovjeka.

Takav razgovor koristan je našem društvu. Vjerujem da će to pokazati i ovaj skup.

Sljedeći pojam koji je obeščašćen jest ravnopravnost. Što li se sve ne traži i čini pod time?

Naime, za nas kršćane Krist je istinski osloboditelj i pobjednik. No, on je prihvatio da u ovom svijetu bude zarobljen i poražen. Međutim, on je u svojoj zarobljenosti sačuvao slobodu duha i obranio se od svake vanjske agresije i konačno pobijedio, nadvladao sve sile zloće koje su se na nj sunovratile.

On je poput zdrava zrna koje raste i donosi plodove prave pobjede i slobode. Očitovanje te pobjede nije bilo u smrtnom nego u uskrslom tijelu. To bi značilo da u ovom svijetu neće biti ostvarenje pune slobode i definitivne pobjede, nego nam je u Kristu dan put prema jednome i drugome.

Do Revolucije država je širila ili sužavala granice, a nakon toga ona se unutar sebe mijenja.

Dr. Mile Bogović