Marko LjubićMarko Ljubić

Rasprave o državnosti

 Društveno-politički rad, a ne novinarstvo

Kako nazvati kolegu novinara, koji vam na primjedbu da redakcija u kojoj radi i televizija Narodkoja je dužna štititi i promicati medijske slobode i primjerenu informacijsku regulativu u Hrvatskoj nekoliko dana šuti o blokadi jednoga relevantnoga medija, postavi kontrapitanje – „dobro kolega, a da ja sad vas pitam, zašto bi portal jedne udruge u ovakvoj situaciji u zemlji bio nekome informativno bitan“?

U ovome primjeru radi se o povlačenju stranice portala Narod s Facebooka na temelju navodnih prijava i pritužbi iz Hrvatske, o kojima još uvijek nitko ne zna ništa. Jedino je evidentno i praktično stanje otežano komuniciranje Naroda sa svojim čitateljima, a to samo po sebi relevantno društvo i država ne bi smjeli bez jasnih kriterija šutke tolerirati.

U ovakvoj reakciji kolege novinara iz redakcije Dnevnika i bivšega kandidata za ravnatelja HRT-a, Ivice Zadre, NovinariDo devedesete godine režim nije ni skrivao da su novinari, a pogotovo urednici u najvažnijim redakcijama, specifična podvrsta političkih djelatnika i izravno u službi poretka, pa su ih i službeno nazivali društveno-političkim radnicima, a njihova obveznost nije počivala na realnim interesima gledatelja, čitatelja, naroda, ili u temeljima profesionalne etike novinara, nego u političkoj volji režima.samo na prvi pogled ne krije se ništa zloćudno i samo potpunim neznalicama – krije se novinarska reakcija. A skriva se razorna identifikacija novinara kao društveno-političkog radnika, što je obilježje sustava koji je službeno ravnao hrvatskim društvom do 1990. godine. To je opasna devijacija.

Objasnit ću zašto.

Do devedesete godine režim nije ni skrivao da su novinari, a pogotovo urednici u najvažnijim redakcijama, Jugoslavijaspecifična podvrsta političkih djelatnika i izravno u službi poretka, pa su ih i službeno nazivali društveno-političkim radnicima, a njihova obveznost nije počivala na realnim interesima gledatelja, čitatelja, naroda, ili u temeljima profesionalne etike novinara, nego u političkoj volji režima. Od toga statusa potpuno je ovisio status u redakcijama, struci, društvu, što je uz sve ostalo nosilo i praktične egzistencijalne benefite. To je podrazumijevalo da je uloga novinara bila prepoznati, naslutiti ili pogoditi volju vladajuće režimske oligarhije, volju druga u centralnom komitetu, općini, te ne postavljati pitanja, nego naći najbolji način kako tu volju, misao, politiku i ciljeve – društveno afirmirati i ponuditi kao jedino bitne i neupitne informacije-zadaće.

Tomu nije bilo alternative.

Zbog toga je komunizam i bio društveno nakazan sustav s teškim i dugotrajnim posljedicama na samu esenciju čovjeka.

Takav status novinara je podrazumijevao uvijek da je službeno proglašena situacija u „državi“, „zemlji“ „društvu“ nešto što zadaje obilježje i smisao svemu, te da je sve što u datom trenutku ne koalira s procjenama režima – nebitno. Ta ocjena „ovakve situacije u zemlji“ bila je granica koja se nije smjela prijeći.

I danas novinari kao društveno-politički radnici

Drugim riječima, velikim i visokim ciljevima, platformama, društvenim ili u današnjem slučaju „nacionalnim Dnevnikinteresima“, pravdao se nerad, intelektualna lijenost, poslušnost, podobnost i izostanak novinarstva iz – AktivistOvakav novinar je klasičan društveno-politički radnik, što danas koalira s pojmom antifa aktivist, ili možda prosrpski manjinac, koji ovisno o prevladavajućoj političkoj procjeni, koju vrlo vjerojatno kad je Narod u pitanju diktira bilten SNV-a i politička ocjena Milorada Pupovca i njegovih barjaktara, ocjenjuje po ideološkoj i političkoj ocjeni treba li kao novinar reagirati ili ne.medija. Novinari su se često natjecali u denunciranju kolega koji nisu pristajali na takvu ulogu, pa je društveno-politička podobnost postala i svojevrsna tajna i skrivene tjeralica za nepodobnima. Tako se ceh držao u strahu.

Mislite da danas nije tako?

Potpuno i doslovce.

Zadro je upravo s te pozicije meni postavio pitanje, zagovarajući takav temelj novinarstva.

Jer, on, Ivica Zadro, novinar u redakciji Dnevnika, apsolutno najrelevantnije medijske proizvodnje u Hrvatskoj, nema vremena baviti se medijskim slobodama, problemima ovoga ili onoga tipa nasrtaja na medije, jer je eto situacija u zemlji „ovakva“.

Ovakav novinar je klasičan društveno-politički radnik, što danas koalira s pojmom antifa aktivist, ili možda SNVprosrpski manjinac, koji ovisno o prevladavajućoj političkoj procjeni, koju vrlo vjerojatno kad je Narod u pitanju diktira bilten SNV-a i politička ocjena Milorada Pupovca i njegovih barjaktara, ocjenjuje po ideološkoj i političkoj ocjeni treba li kao novinar reagirati ili ne.

Teško se inače oteti dojmu da prijave ili pritužbe koje je netko poslao Facebooku iz Hrvatske ne potječu upravo iz te kuhinje. To Zadro očito drži korisnim i zdravim za njegovu viziju novinarstva, te spasonosnim za Hrvatsku.

Problem je što su „zadre“ na HRT-u totalno dominantni, jer su produkt sustava koji se razvijao više od petnaest godina pod utjecajem politike koja je od novinara ponovo stvarala društveno-političke radnike. U biti obične propagandiste.

To je novinarstvo koje promiče dogme, to je parapromotivni ili grubo rečeno agitropovski mehanizam, instrumentarij kojemu je jedino relevantno ono što je politički oportuno, i to bez mjerljivih kriterija oportuniteta, isključivo prema neuređenim standardima ili volji, želji i mislima najvažnijih političara i krugova oko njih. Takav pristup isključuje svaku mogućnost preispitivanja politika, odluka, ponašanja političara, javnih osoba ili institucija, te automatski snažnom autocenzurom spriječava razvoj – novinarstva. Jer novinarstvo i propaganda su po definiciji smrtni neprijatelji.

Navešću primjer medijskog praćenja „ozbiljne situacije“. Agrokora.

Nema vijesti o malim dobavljačima

Danima slušamo vijesti o događajima oko Agrokora, ali ne znamo jako relevantne informacije, jer se novinari Agrokorne bave –„sitnicama“. Gledamo špalir „velikih dobavljača“, slušamo poruke „bankarskih vjernovnika“, ali nikome ne pada na pamet pitati nekoga iz involviranih krugova u NovinarstvoU takvom novinarstvu, koje je preslikani obrazac zatečenoga stanja neravnoteža u hrvatskom društvu, koje opasno klizi na prostor epske devijacije civilizacijskih standarda i vrijednosti, gdje je ubiti čovjeka po ideološkoj matrici dopušteno i vrijedno društvenoga priznanja, što u televizijskoj emisiji otvoreno zagovara i promiče izabrani novinar godine Zoran Šprajc, treba tražiti ponajvažniji generator urušavanja Hrvatske.rješavanje te krize objaviti naciji podatak – koliko se u dugu od 16 milijardi kuna odnosi na – šest tisuća malih dobavljača?

Oni su najranjiviji, jer su oni narod, ljudi od krvi i mesa, s obiteljima i izravno ovise onaplati svojih malih potraživanja od Agrokora.

Ali, nema ih kao kriznog i državnog imperativa u javnosti i u medijima.

Realno je da toliko tisuća malih dobavljača, bez obzira na u tim suludim brojkama sitnije iznose, zajedno potražuju milijarde kuna.

To ni jedan jedini novinar društveno-politički radnik nije ni pomislio pitati, a radi se o izravnoj mogućoj šteti Upitnikdesetinama tisuća članova obitelji „malih dobavljača“. A, kao bave se „ozbiljnim pitanjima“. U ovom slučaju tisuće sitnica je – golemi novac, vrlo vjrojatno daleko veći iznos od svakoga pojedinačnoga kredita ili potraživanja „velikih dobavljača“.

Zašto te iznose ne znamo, bar prema podjeli na potraživanja velikih i malih?

Zato što se „zadre“ ne bave novinarstvom, nego društveno-političkim radom.

U takvom novinarstvu, koje je preslikani obrazac zatečenoga stanja neravnoteža u hrvatskom društvu, koje opasno klizi na prostor epske devijacije civilizacijskih standarda i vrijednosti, gdje je ubiti čovjeka po ideološkoj matrici dopušteno i vrijedno društvenoga priznanja, što u televizijskoj emisiji otvoreno zagovara i promiče izabrani novinar godine Zoran Šprajc, treba tražiti ponajvažniji generator urušavanja Hrvatske.

Stanković kao perjanica sramnoga novinarstva

Perjanica takvoga sramnoga novinarstva Aleksandar Stanković, s daleko važnijom ulogom od ove koju ima StankovićZadro i stotine zadrića, zbog toga što on kreira u značajnijoj mjeri određene društvene događaje izborom i afirmacijom svojih gostiju, promocijom mediokriteta i vrednota koje se ne smiju niti imaju gdje propitkivati, emisijom s Prgometom po tko zna koji put pred očima tisuća ljudi, napravi umjesto relevantnoga novinarstva – propagandističku nakazu.

Evo zašto.

Legitimno je bilo pozvati Prgometa u emisiju, jer je trenutno informativno zanimljiva osoba zbog kontroverzi oko njegove kandidature za zagrebačkog gradonačelnika.

Prgometova kontroverznost počiva na društvenim dvojbama oko njegovoga političkog morala.

Zbog toga je prije svega relevantnom novinaru propitkivanje upravo toga njegovoga obilježja dobitak za Prgometgledatelje, a mogućnost odgovora na postojeće dvojbe – postaje vrlo bitna i profesionalna obaveza novinara.
Međutim, umjesto toga, prije svega svojim uvodnim prilogom Stanković izborom komentatora, koje i onako javnost prepoznaje kao totalne propagandiste i izrazito pristrane i nevaljale novinare, čije mišljenje jednostavno nije mišljenje, usmjerava raspravu i informativne poruke emisije u sasvim pogrešnom i posve netematskom pravcu.

Njegovi komentatori u prilozima umjesto razgovora o Prgometu koriste tribinu sa zadatom temom, za etikiteriranje HDZ-a i emitiranje banalnih, petparačkih i potpuno proizvoljnih antifa svjetonazorskih poruka. Stanković kao urednik zbog tog priloga, ali i navodni novinar vuče Televiziju u blato na pristupu rasvjetljavanju političkoga morala Drage Prgometa.

Evo kako.

Prgomet pred Stankovićem koji vodi i diktira razgovor, svoju moralnu, političku i društvenu vjerodostojnost, te Hasanbegovićsvoj politički integritet ističe afirmirajući svoju opzicijsku ulogu prema Karamarku i ondašnjem rukovodstvu HDZ-a čiji je bio izabrani zamjenik predsjednika. Poziciju zamjenika predsjednika HDZ-a je koristio čak i za otvorenu potporu Ivi Josipoviću kao protukandidatu tadašnjoj HDZ-ovoj predsjedničkoj kandidatkinji. A minutu kasnijenaznaku političkoga neslaganjačlana predsjedništva HDZ-a Zlatka Hasanbegovića s aktualnom stranačkom politikom, ocjenjuje nekolegijalnošću, izdajom i demonstracijom političkog nemorala.

Što je tu činiti relevantnom novinaru?

Pa pitati Prgometa – na temelju kojih to kriterija svoje pravo neslaganja sa stranačkom politikom drži moralnim i prihvatljivom, a drugome grubo osporava to pravo?

Naravno, Stanković to nije pitao Prgometa.

A morao je u najmanju ruku zbog pristojnosti ili minimuma održavanja privida intelektualne znatiželje PrgometDopustio je Prgometu demonstraciju banalnosti, slanja ružnih i potpuno nerelevantnih poruka, ad hominem nasrtaja na neistomišljenika, uz tipično antihadezeovsko korištenje godinama izgrađivane matrice ozloglašavanja svakoga u Hrvatskoj, povezujući ga s medijski stvorenim strašilom - Karamarkom.profesionalnoga novinara. Jer nikako drugačije nije mogao jasno demonstrirati stvarnu esenciju Prgometovoga poimanja političkoga morala.

Ne, Stankoviću to nije palo na pamet.

A dopustio je Prgometu demonstraciju banalnosti, slanja ružnih i potpuno nerelevantnih poruka, ad Karamarkohominem nasrtaja na neistomišljenika, uz tipično antihadezeovsko korištenje godinama izgrađivane matrice ozloglašavanja svakoga u Hrvatskoj, povezujući ga s medijski stvorenim strašilom - Karamarkom.

Prgomet se pred novinarom „društveno - političkim radnikom“ postavio bez ikakvoga protupitanja kao politički nasilnik i komesar, ponovo kao nikada do sada demonstirao potpuno pomanjkanje političkoga, komunikacijskoga i javnoga morala, te elementarnoga integriteta za bilo kakvo političko djelovanje u demokraciji.

Utoliko je sramnija uloga Aleksandra Stankovića jer je kao urednik i voditelj televizijske emisije koji to nije smio dopustiti, to ne samo dopustio, nego i otvoreno poticao. U pristojnim društvima, uređenim televizijama, u medijima i prema primjerenim profesionalnim kriterijima to se inače naziva – sramoćenje televizije i njenoga javnoga ugleda i vjerodostojnosti.

Ali, u Hrvatskoj to nije tako.

Zbog čega?

Pa zbog Zadre, zbog izbora Šprajca za novinara godine, zbog toga što bi vijest prvoga reda bila – suprotnost tome.

A upravo zbog toga je u „zemlji ovakva situacija“.

Jesmo li u Srbiji?

U takvoj novinarskoj i medijskoj situaciji, posve je normalno gledati stvarne dokaze dubokih društvenih i političkih poremećaja u zemlji. Ne mislim pri tome na Agrokor, jer je Agrokor dijete tisuća takvih poremećaja i upravo na njima nastao.

Zadržimo se na „novinarstvu“ HRT-a.

U Temi dana, u nedjelju navečer, urednica Zrinka Grancarić, koje je kao urednica po definiciji odgovorna za Vučićsliku i riječi koje u desetak minuta gledaju gledatelji, dovodi u dvojbu ljude – u kojoj to mi zemlji i pod kojom državom živimo.

Jesmo li u Srbiji, jesmo li okupirani i je li ovo još uvijek Hrvatska?

Kulisa razgovora o predsjedničkim izborima u Srbiji je bila golema srpska zastava, s dvoglavim srpskim nacionalnim grbom na centralnom mjestu ekrana, koji je poprimio izrazito provokativan i iritantan smisao teške provokacije svojom dominacijom na ekranu. Jednako tako HRT u podnevom Dnevniku u ponedjeljak, u najavi rezultata srbijanskih predsjedničkih izbora, cijeli ekran prekriva razvijenom srpskom zastavom s trijumfalno podignutom rukom Vučića pobjednika.

Shvaća li to urednica Teme dana u nedjelju na večer i shvaća li to Marta Šimić Mrzlečki, urednica podnevnog Dnevnika u ponedjeljak?

Sumnjam.

Zbog toga i jesmo u ovakvim problemima, kakvi god i koliko god duboki bili.

I, bit ćemo sve dok aktualni politički vrh zemlje bude afirmirao i štitio „zadre“, „stankoviće“ „grancarićke“ i stotine sličnih, jer će njihovo novinarstvo uvijek biti oda šprajciranju, a sumrak civilizacijskih i to elementarnih standarda u društvu.

Dakle, nisu oni sami krivi, jer ne znaju bolje i jako im se isplati. Država koja misli biti vjerodostojna mora učiniti sve da im se to – ne isplati, je u tu rupčagu isplativosti upadaju Pupovci sa svojim satelitima, sa svojim „pravopisima“ novinarske profesije, pa u sred Hrvatske deset minuta na ekranu gledamo simboliku koju milijuni Hrvata s razlogom pamte kao simbol - zla. U takvim okolnostima Prgometi su manekeni morala i politike, Šprajcevi potpornji javnosti, a kuća koja na njima počiva- ruševina.

Marko Ljubić

Ned, 19-09-2021, 16:05:40

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.