Mostova jamstva

Može li se uzeti kao vjerodostojno političko mišljenje i namjera Mosta, odnosno izjava Bože Petrova da su oni svojim jamstvima htjeli naznačiti samo ZakonIzmjena izbornog zakona, koja će donijeti pravo državljaninu koji izlazi na izbore da svojom odlukom afirmira i izabere trojicu umjesto jednoga ponuđenoga zastupnika, izvan svake sumnje može biti vrijedno postignuće u pravcu snažnijega utjecaja hrvatskog naroda na kadrovsku politiku i uopće politike političkih stranaka. To pravo može svakako pojačati pritisak na političke stranke da umjesto mediokriteta, poltrona, bezvrijednih uhljeba i stranačkih pripuza moraju voditi računa o trajnom procesu otvaranja stranaka novim, svježim i potencijalno boljim ljudima od onih koje su imali ili imaju u strukturi.pravac usmjeravanja državnih politika u pitanjima koja su naznačili svojim jamstvima?

Uz sve rezerve – trebalo bi.

Bit stvari je u ovome slučaju kao i u svakome drugom, da definiranje tih pravaca ne bude samo kao početak gradnje Pelješkog mosta recimo, pa se izrade svi mogući projekti, izvedbeni akti i dokumenti, potpišu se ugovori, angažira tehnika i novac, pa se sutra jednostavno odustane od svega. Puna je Hrvatska kamena temeljaca, ideja, zapuštenih programa, napuštenih cesta, a sve su to u začecima mogli biti dobri – pravci.

Tko će sasjeći draču na njima?

Jedina lošija stvar od dobro definiranoga pravca kretanja jest zastati na tom pravcu, postaviti ga kao početni uspjeh i nakon toga pritisnut tisućama drugih problema, zanemariti prvotne namjere. U takvim okolnostima pravac ostaje, ne samo ozbiljna zabluda i neka vrsta šarene laže ljudima koji očekuju riješavanje problema, koji bi se tim pravcem po definiciji riješili, nego bi zbog početnoga angažiranja potencijala izazvao i štete. Jer, tisuću puta je dokazano da je polovično riješenje samo hrana problemima, a nikada riješenje. Najčešće stvara prilagodbu truleži, koja setreba njime spriječiti, pa ona postane daleko razornija i ubitačnija nego je bila.

Primjera radi, izmjena izbornog zakona, koja će donijeti pravo državljaninu koji izlazi na izbore da svojom odlukom afirmira i izabere trojicu umjesto jednoga ponuđenoga zastupnika, izvan svake sumnje može biti vrijedno postignuće u pravcu snažnijega utjecaja hrvatskog naroda na kadrovsku politiku i uopće politike političkih stranaka. To pravo može svakako pojačati pritisak na političke stranke da umjesto mediokriteta, poltrona, bezvrijednih uhljeba i stranačkih pripuza moraju voditi računa o trajnom procesu otvaranja stranaka novim, svježim i potencijalno boljim ljudima od onih koje su imali ili imaju u strukturi. Ali to pravo samo posebi neće moći iskoračiti u čitav niz sustavnih pretpostavki, koje će utjecati na snažan zamah potenciranja kvalitete, ne samo u odabiru ljudi nego prije svega u definiranju i promociji odgovarajućih politika u strankama.

Jer će u svakom slučaju stranke i tada moći opstati u nešto širem doduše, ali ipak okviru s kojim kadrovski raspolažu. Dovest ćemo se na izborima u situaciju da kao i najčešće svoj glas usmjeravamo prema manjemu zlu, a ne prema – izvrsnosti i prepoznatom i potencijalnom dobru.

Proširiti utjecaj nezavisnih državljana na izborni proces

Funkcija izbornoga zakonodavstva jest snažno proširiti i optimizirati način utjecaja najširega spektra što nezavisnijih državljana na izborni proces, a to se neće promijeniti ostajući u sadašnjim zakonskim i prije svega provedbenim okvirima, u kojima je obostranom negativnom sinergijom, pojačanom katastrofalnim javnim okruženjem i medijima, taj utjecaj na politike i kadrove sveden na – uzorak. Kaona nešto šire istraživanje.

Kao što je sigurniji model testiranja znanstvenoga otkrića, kvalitete proizvoda u samousluzi, usluge u turističkim objektima ili vrijednosti neke izjave, što šira javnost, što šire tržište, tako je jedini siguran i najvažniji trajni utjecaj na stranačke politike, zatim kadrovska riješenja, a nakon toga i na državne politike – što širi ocjenjivački odbor, što šire tržište i što nezavisniji parametri ocjenjivanja. Hrvatska upravo za to, usprkos golemim negativnostima, jedan dio svojih naslijeđenih šteta može iskoristiti za – stimulaciju dobrih i poželjnih vrednota. S obzirom da smo malobrojan narod, zemlja u kojoj zbog strukture javne i državne uprave, i društvenih institucija od države do općine, te golemoga broja ljudi koji izravno ovise o političkim strankama, imamo trenutnu situaciju da u suženim izbornim okolnostima takva struktura bude odlučujuća na – izborima. Ako se isključi tržište ili izborno tijelo, koje u tim javnim i državnim poslovima ne participira ni izravno ni neizravno, zakonski se verificira trajno obnavljanje stečenih utjecaja i regeneracija štetnih politika u samome krvotoku državnoga sustava. Zbog toga su danas iz izbornoga procesa isključeni oko dva milijuna Hrvata, koji jedini zbog toga što ne žive u zemlji, mogu biti objektivni i nepodložni interesnim grupacijama u Hrvatskoj. Takvim ljudima će biti važnije ponude politike nego ponude političara i ovih ili onih kadrova.

Takvu izmjenu zakonskoga izbornoga sustava valja osmisliti i pokrenuti, a svijet ju je odavno izmislio.

To je točka na pravac koji je naznačio Most. Dakle, ili će taj pravac zarasti u draču i kupinu kao tisuće kamena temeljaca, ili tijekom mandata ove vlasti- zasjati kao vrhunska autocesta. Most je u vlasti, a ako istinski hoće kontrolirati HDZ i biti drugačji, valja HDZ natjerati u procedurama da se javnosti očituje o tom pitanju. Tek na tome će se vidjeti istinska razlika, ako je bude, naravno.

Ova izmjena izbornog zakona je jako usko povezana s izmjenom principa financiranja političkih stranaka i izmjenom zakona koja je jučer usvojena u Saboru. Tko bi se normalan usprotivio principu da svatko troši onoliko koliko zaradi, a pogotovo da takav primjer zadaje vodeće državno zakonodavno tijelo i sudionici političkog procesa donošenja zakona u Republici Hrvatskoj?

Milorad Pupovac

Rasprava o tom prijedlogu Mosta je bila znakovita i sama posebi ukazuje na goleme rupe i nedostatke, koje takva izmjena iako dobra, potrebna, ali sama po sebi čak i kao definirani pravac usmjeravanja državnih politika, neće moći pokrpati. Primjera radi, Milorad Pupovac je u svojoj populističko-revolucionarnoj eskapadi nakaradnoga čak i populizma, eksplodirao i gotovo vikao sabornicom, upozoravajući na pogubnost dosadašnjih politika, gladne ljude, prekapanja kontejnera i naravno, spomenuo neizostavne tajkune, koje sesvako malo u takvim prigodama izvlači iz – vreće ispod stola.

Na to ni Sabor ni mediji, nitko, nema prirodnu rekaciju. Otprilike kao pljačkašu banke, za koga se jasno zna da je ukrao milijune eura, ali nije osuđen, pa na raspravi o zaštiti osobne imovine u selu – drži vatreni i glavni govor. Ili, ako takve reakcije i ideje ima, ne smije juizgovoriti nitko zbog neke nedefinirane politike, kojoj nitko ne zna ime ni nositelje iz magle. Kad se Milorad Pupovac tako silno senzibiliziran za patnje valjda hrvatskog naroda, jer nije kao do sada najčešće istakao patnje njegovih Srba bez struje i uvjeta za život u neprijateljskoj Hrvatskoj od koje ih jedini on svojom žrtvom brani i štiti, već toliko brine da gotovo viče, jednostavno mu je bilo reći. Ništa lakše. Niti bi bilo gladnih, ni žednih, niti onih bez struje, niti FinanciranjeOva izmjena izbornog zakona je jako usko povezana s izmjenom principa financiranja političkih stranaka i izmjenom zakona koja je jučer usvojena u Saboru. Tko bi se normalan usprotivio principu da svatko troši onoliko koliko zaradi, a pogotovo da takav primjer zadaje vodeće državno zakonodavno tijelo i sudionici političkog procesa donošenja zakona u Republici Hrvatskoj?bismo i danas ginuli u ratu sa Srbijom, jer dok se na minskim poljima preostalim iz srpske agresije gine - u ratu smo, kad bi Pupovac primjera radi zatražio donošenje Zakona kojim se nalaže vladi Republike Hrvatske hitno započinjanje procedure za naplatu više od pedeset milijardi eura ratnih šteta koje trpimo i trpjet ćemo još desetljećima, zbog srpske agresije.

Ali, Pupovac neće to pitanje pokrenuti, jer je lakše govoriti o apstraktnim gladnima i tajkunima, izazivati pozornost banalnim prispodobama, nego se istinski zauzeti za nacionalni interes. Naravno, ne onaj nacionalni interes Srbije.

U svakoj takvoj promociji čak i poželjnih političkih inicijativa, zakonskih formulacija i ciljeva državne politike, sa svih strana vrišti tisuće crnih rupa i usisavaju sve dobro što te inicijative istinski mogu simbolizirati.

Obrazloženje da je takav zakonski prijedlog antikorupcijski po definiciji, je smiješno, ako istodobno u saborskoj raspravi imamo takav primjer epohalne korupcije u kojoj zastupnik Pupovac štiti tuđi interes po svojoj nacionalnoj pripadnosti na štetu – državnih interesa države i naroda u kojemu djeluje. A upravo takvome mu se otvara zakonsko mjesto bez konkurencije u zakonodavnom tijelu i procesu. To je grijeh struktura i – plimni val korupcije najvišega ranga. Istina je, lakše je kontrolirati, a zbog toga teže varati, transparentan proces financiranja stranaka. Ali korupcija je problem koji se ne riješava liječenjem duboko zaraženoga tijela, nego upravo suprotno. Liječenje mora biti izuzetak, a preventiva princip. Dakle, ako izborni zakon zbog svojih nedostatnih promjena ostane kanal za slijevanje tisuća nevaljosti u zakonodavno državno tijelo, azatim u vlast na svim razinama, ako se iz toga procesa regrutiraju kadrovi, a kadrovi iz političkoga sustava u okviru zakonskih riješenja i infrastrukture, koju sami takvi kakvi jesu donose i usvajaju, prilično je sigurno da će kompletan javni sektor ostati pod snažnim utjecajem interesnih skupina, politika i nevaljalih utjecaja, koji po definiciji generiraju korupciju. Ako će izborni sustav u državni poredak integirirati Pupovca i njegove srpske institucije i poklonike, onda će se trajno iscrpljivati Hrvatsku na tisuće načina u korist – Srbije.

A Pupovaca je kao u priči, najrazličitijih vrsta i podvrsta. S jedne strane nepromišljenim ili iznuđenim zakonima širom otvaraš vrata štetnim utjecajima u državnom poretku, a s druge strane donosiš pojedinačne akte kojima se štete pokušavaju spriječiti.

Zakon o HRT-u

Ista je stvar sa izmjenom zakona o HRT-u. Odavno je vrišteći problem to da gomila pravnika u HRT zbog zakona, koji je namjerno donesen radi pogodovanja izvanjskim interesnim skupinama, a težak je u zadnjih desetak godina stotine milijuna kuna zarade bez znoja i konkurencije, ne radi posao naplate.

Mostu treba svakako odati priznanje da su to uočili i promovirali tu politiku kroz odgovarajući zakon. Ali, to je tek vrh ledene sante, ispod koje se krije golema neravnoteža utjecaja u okviru HRT na cjelokupan život zemlje i zapravo, na stvaranje temeljnih pretpostavki za stimuliranje i afirmaciju zdravih, dobrih, autentičnih i potrebnih nacionalnih politika. Ova će zakonska izmjena donijeti korist i stotinama tiusća pretplatnika, ali će Televizija bez sustavnih izmjena, nastaviti izazivati stotine puta veću štetu tim pretplatnicima i Hrvatskoj, ako samo na tome ostane. Ako itko ima dokaze za moć HRT-a to je Most, jer nikada ne bi postali nacionalni faktor i ispali alternativa već postojećim politikama da im upravo HTV iz nekoga razloga nije bio – golema pozornica tijekom nekoliko godina.

Figurativno, ako će Pernar biti svake večeri gost na Televiziji i glavna vijest iz Sabora, umjesto da ga Televizija tretira kao huligana koji gol uskoči na nogometni teren u Engleskoj, pa preusmjeri kamere, to će izazivati trajne negativne posljedice na klimu u društvu i duh nacije, TeleviziaAko će Pernar biti svake večeri gost na Televiziji i glavna vijest iz Sabora, umjesto da ga Televizija tretira kao huligana koji gol uskoči na nogometni teren u Engleskoj, pa preusmjeri kamere, to će izazivati trajne negativne posljedice na klimu u društvu i duh nacije, opasnije nego tisuće materijalnih kratkoročnih efekata i slabosti. Jer, kad tad, sve postane – ili dobit ili šteta. Novčana.opasnije nego tisuće materijalnih kratkoročnih efekata i slabosti. Jer, kad tad, sve postane – ili dobit ili šteta. Novčana.

Uz takvu izmjenu zakona, primarni interes je odmah pristupiti izmjenama zakona o HRT, koji će ne samo omogućiti ovakav ili onakav izbor ravnateljstva i uprave te beskrajno važne nacionalne javne industrije, nego prije svega nametnuti okvire za potpunu izmjenu informativne paradigme i medijske kulture, ne samo na HRT-u, nego i u svim popratnim institucijama, koje su funkcionalno određene u okviru sustava kao nezaobilazne činjenice i temeljci njegovoga djelovanja. Dakle, i u ovome slučaju, zakon o naplati pristojbe i utjerivanju dugova jeste dobar, kao što je dobar i princip financiranja stranaka prema prihodima države, kao što je dobra mogućnost imati veći izbor preferencijskih prava, ali, svi ti zakoni, zapravo te intervencije, mogu iako izgleda cinično, zapravo samo poslužiti za trajnije i efikasnije mutiranje ukupno nakaradnoga, ne samo političkoga nego prije svega duštvenoga sustava.

Zbog toga je Most, ako se već Plenković i negov HDZ javno izjasnio da mu je Most strateški partner, što obvezuje i Plenkovića i stranku, u sjajnoj poziciji, iako kao uvjerljivo slabiji partner u vlasti pobroju mandata, inicirati u pregovorima i procedurama čitav niz trajnijih zakonskih riješenja, kojima će trasa, cesta, pravac koji su postigli jamstvima – dobiti novu fazu i izgled lako prepoznatljiv, ne samo prema vanjskim vizurama, nego i konačno prema efektnim posljedicama na funakcioniranje državnoga i društvenoga poretka u Hrvatskoj.

To se ne postiže zadovoljavanjem postignutim kratkoričnim ciljevima pred svojim biračima i javnošću, niti reakcijama tipa Ivana Kovačića, budućeg potpredsjednika Vlade, koji izravno kaže da ga nije briga tko će biti ministar kulture.

Jer takva poruka zapravo samo pojačava sumnje ljudi koji prate taj cijeli spektar događanja, da je i ova vlada kao i prethodna posložena na trgovačkim principima, gdje će jedan partner uzeti i kako bi ljudi u Hercegovini nekada rekli, „odračiti“ svoj dio njive, a oni drugi- svoj.

Na taj način principi i pravci ostaju samo obećanje ludom radovanje, a nacionalne politike i devastacije sustava samo dobivaju prigodu da se pripreme i nađu obrambene mehanizme i mutiraju u pravcu još razornijeg djelovanja.

Marko Ljubić