Grad Zagreb, post mortem

Sad, kad su protutnjale sve vijesti i optužbe neukusno upućene Milanu Bandiću, a povodom njegove smrti, želim sine ira et studio sumirati pojavu i odlazak gradonačelnika. Poznato je u nas kako komesarima partije ništa nije sveto, pa ni smrt. To nasljeđe živi. Pa ne čudi onda ni što su se toliki javno odmah „proslavili“ i pri smrti gradonačelnika.

Bio sam oštar kritičar politike u gradu Zagrebu kakvu je Bandić, vrlo dugo, birao i provodio. Nadam se da u svojoj ljutnji nikada nisam prešao na ad hominem napade nego ostao u okviru argumenata. Zato sada, kao bivši Bandićev kritičar, prvo kažem: Pokoj vječni daruj mu Gospodine! Ujedno, mogu se samo zgroziti nad niskostima ljevičara, a oni predvode, koji se obračunavaju čak i s mrtvim čovjekom. Jedan od vječnih likova je i Žarko Puhovski koji vlastiti kućni neodgoj maže na (javni) zid. Njemu je pijetet spram mrtvoga čovjeka malograđanština! Tako se još jednom isti prikazao onakvim kakav zaista i jest. Nije zaostao ni suseljan Bago... Očekivano, i Zoran alias Šprajc se isprsio, jer njemu je smrt i sprovod samo jači štof za njegova slaboduhovita tv-glumatanja. Jurišao je i neshvaćeni performer Juričan. Glumac u pokušaju. Još jedan nerealizirani. No, opaske su pak imbexova Babića, mnogi okarakterizirali kao životinjskoga podrijetla. Mnogo je tako onih koji se, ni u trenutku smrti, nisu znali suzdržati. Nisu željeli Bandiću ostati dužni, pa ni nakon smrti. Hrabro. Jer do sada, naime, nisu imali kada...

Treba reći da se Bandiću redovito pripisuje vladavina duga 21-nu ili 20-et godina a to nije točno. Kao prvi put izabran, ubrzo je morao odstupiti zbog pijane vožnje i pokušaja podmićivanja policajca. Vladao je svega godinu i devet mjeseci. Od 2005-te, u drugome mandatu, vladao je 15 godina i devet mjeseci. Ukupno je to tako bilo 17 i po godina što je jako dugo, ali nije ni 21-nu niti 20-et godina već je nepunih 18. Tako dolazimo do ključnog pitanja: Kada će politički, zagrebački, gradonačelnički mandat napokon postati ograničen kao onaj u predsjednika RH? Na dva mandata a zatim: nove snage! Jer faraoni, već dugo, nisu u modi.

Gradonačelnik je Bandić zatim, vrlo brzo osjetio slabu podršku, kako u središtu grada, tako i među populacijom starih Zagrebčana te među mislećim ljudima. S toga se hitro okrenuo periferiji, naročito onoj na istoku grada. Dok sam živio u središtu Zagreba počesto sam imao dojam da vuče i neke poteze i nameće promjene za koje je vrlo dobro znao da će iritirati stanovnike Centra.

Držim kako su brojni građani (možda i neradom bivših gradonačelnika) doživljavali Bandića kao velikog radnika koji je puno toga napravio za Zagreb. Pri tom ne žele znati za jedno-mandatnog, zaboravljenog, a tako značajnog Peru Pirkera i njegovo zaista veliko djelo u kratku vremenu (1963.-1967.).

Osobno, nikad nisam bio impresioniran onim dobrim što je Bandić učinio. Još manje njegovom „televizičnošću“. Je li to iznenađenje? Dobro, koje će neka osoba učiniti, može me zadiviti onda ako to radi od svoje osobe i svojeg novca. Bandić je jasno, radio (i) dobre stvari ali s položaja gradonačelnika, znatnog moćnika i temeljem ogromnoga budžeta. U desetinama milijardi kuna. HRT-e se čak zalijeće do 200 milijardi, a to bi značilo, kroz 17,5 godina, prosječno gotovo 11 i po milijardi godišnje. Što je naravno i pretjerano i netočno. No treba reći da je kao i u svim ložionicama na pare i ta ložionica u Gradu zamračila love preko samog budžeta. Osim toga ljudi zaboravljaju da je zadaća gradonačelnika služiti, raditi, obnavljati grad. Nije li to njegov osnovni posao? Kakva dakle velikodušnost, kakva dobra djela? Ona se rade bez naknade (vidi HGSS ili volonteri).

Bandić je vrlo brzo naučio da je svaki veći grad, žarište od tisuću problema. Nakon toga lucidno je zaključio kako neke (iz više razloga) nikada ne će moći riješiti. Među onima pak koje će moći riješiti, vrlo brzo je odabrao one vidljive projekte: fontane, asfaltiranja, spomenike, pojedina prometna rješenja, vrtiće, škole... jer vidljiva rješenja donose glasove „slabovidnih“ građana. A rješenje gubitaka primjerice u vodovodnoj mreži nije bio u stanju ni dotaći a upravo gubitci u toj mreži dižu cijene vode po kubiku a koju svaki mjesec svi građani (pre)skupo plaćaju. No vodovodna mreža se ne vidi...

Gradonačelnik nikada nije shvaćao, ili to nije želio, da je prvi i najvažniji problem protočnost prometa i višelinijska, cestovna povezanost sjevera i juga Zagreba. Ako grad nema riješen promet i protok, kako u njemu unaprijediti ikakvu značajniju gospodarsku aktivnost? Kako mogu doći važne investicije? Zagreb je odavno došao do točke kad je te prometne meridijane moguće rješavati samo jakim zahvatima: vijaduktima, tunelima, probijanjem novih ulica, novim i dugačkim autobusnim linijama, desetinama novih podzemnih garaža u prstenu oko ambulanti i bolnica u središta grada... Već viđena pojedinačna rješenja (Zagrebačka, Remetinečki rotor, Jankomirski most, Domovinski most) mogu biti i zaista i jesu tek stvaratelji čepova na nekim drugim mjestima. Onima pak koji misle da je to nerješivo, treba reći: Muenchen. A onda dolazi na red veliko neriješeno pitanje: otpad...

Stoji i ocjena da se Bandić konstantno bavio najprizemnijim populizmom i osvajanjem glasova birača, pa ta njegova razvikana radna satnica od 16 sati dnevno uključuje i dijeljenje graha u Maksimiru, i razgovore po Kozari Putevima, i pijenje vode iz hidranata, i obilaske Bundeka i sve ostale prozirne šarade. Etape su to pokretnoga cirkusa kojeg nismo bili željni plaćati. Za njih Grad nije ni imao novca a Bandić ga je trošio od drugih, neophodnih projekta. Bile su to eskapade koje je pravdao željom da čuje građane i osjeti bìlo grada, dok je to u stvari bilo jasno poništavanje onog temeljnog i prioritetnog rada svih gradskih institucija. Onih, koje zaprimaju zahtjeve i pritužbe građana. A to je ono stvarno bìlo grada a ne za kamere piti vodu na cesti za koju građani kažu da im smrdi iz pipe u njihovomu domu.

Sam sprovod bio je zatim potpuni epidemiološki cirkus. Najavljivalo se čak 333 redara te da će sve biti po epidemiološkim pravilima a onda je i s redarima sve ispalo ruglo od pravila, fijasko sustava. Velik Bandićev sprovod pokazao je koliko je (nesmotrenih) ljudi zadužio. S tvrdnjom kako je sve bilo po preporukama, Stožer se do kraja kompromitirao. Dan kasnije, uljudbeno je poentirala K. G. Kitarović.

Kakvi su realno bili rezultati gradonačelnika, saznavat ćemo s vremenom. Od jeseni ove godine, kad se novi gradonačelnik uvede u posao. Ne prije. O negativnostima, u grozdovima, pisalo se sve ove godine. Kosturi će započeti ispadati i prije jeseni, sukcesivno, možda i godinama. No bude li izabrana sadašnja v. d. gradonačelnica, ti ormari će postati trezori. Već se priča kako rezači papira, dokumenata u Gradu, rade i onu noćnu smjenu. Pri toj škripi karikaturalno je što Pavle Kalinić i strančica 365 samo dan nakon sprovoda već započinju blamirati Grad s natječajem za spomenik gradonačelniku. Kalinić to tako svom izumitelju i šefu. Još je karikaturalnije što isti drži da se spomenici podižu onda kad se skupi novac - „a ovdje to nije u pitanju“ - ponosno će ovaj izumljeni.

Bandić se u Centru proslavio i s dva kiparska nedjela: jedno je manje bista više glava Ljudevitu Gaju, u Gajevoj, koja je srećom netragom nestala a drugo je spomenik kumici na Dolcu koji Zagrepčani zovu Indijanac. Ako se nakon uskoro stogodišnjice postavljanja sjajnih Indijanaca, sjajnog svjetskoga Meštrovića, Chicago srami tog vrhunskoga djela stvorenog u Zagrebu, nema šanse da nam se oni vrate. Naime Kalinić i škvadra iz 3 ili 6 ili 5 traže nov izraz. Manje konjanika, više poglavice. Koji stoji.

Na kraju, Bandićeva stranka i mreža su prošlost, posebno se nadam ovom drugome. Konstantno medijski favorizirana ekipa „Možemo“, kontradiktorna od samoga početka, past će na niže grane gdje im je i pravo mjesto. Tomu će svakako pomoći Nova ljevica i hrvatska Jane Fonda - Rada Borić. I dok Tomaševića bildaju gradonačelnikom, dečko je samo bio svadljiv u Skupštini grada a nikada ništa u životu vodio nije. Njegove jedine mete ali i svrhe (Bandića) više nema. Koliko je nespreman za funkciju gradonačelnika vidi se i iz njegove nove izjave: „fizički ćemo odvojiti tramvajske koridore od automobilskog prijevoza kako bi prijevoz bio brži“. Prvo, to je već učinjeno žutim trakama. Drugo, kako će to učiniti u Vlaškoj, u Savskoj, u Ilici? Kako će to učiniti s autobusnim prometom na Pantovčaku, na Srebrnjaku, u Grškovićevoj, u Bijeničkoj? Kako u žilama kucavicama grada? Ukinut će jednu prometnu traku?? I time stvoriti još veće čepove i gužve automobila... Rješenje nije u dokidanju već u otvaranju novih prometnih traka a to samo u predizbornoj teoriji ide preko noći. No, Tomašević je imao od koga naučiti razbacivati se šupljim obećanjima.

Medijski, „Možemo“ lansiraju kao stranku moderniju od SDP-a, kao bliže socijaldemokraciji, kao mlade i nove snage a zapravo je riječ tek o još jednom presvlačenju: o otrcanoj Komunističkoj partiji Hrvatske. U Tomaševića od početka imate pune i neskrivene totalitarizme: radikalnu Benčić i ekstremnu neradničku frontu Kapovića i Peovićeve. Odricali se oni jedni drugih ili ne, mentalitet ostaje. Zeleni su zeleni dok ne dođu na vlast, a onda postaju...

Kandidati HDZ-a i SDP-a imat će kao i do sada svoju mašineriju i izdašan budžet. Mediji će nastaviti minorizirati Domovinski pokret ili mlade nezavisne kandidate. Broj glasača apstinenata bit će veći nego ikad. Lako je moguće da ni u drugom krugu ne bude dostignuta uvjerljiva većina. Svakako, bit će to trka mnogih neznatnika. A zašto trče? Ne znaju što ih čeka. K tome, kocke se već slažu u pretkampanji kad se „slobodno“ iz dana u dan medijski navija za „Možemo“ ili navija za SDP. Kozara nostra. A DP-ta nigdje. HDZ-ca je gotovo obezglavljena jer je izgubila svog jakog koalicijskog partnera i njegovu mrežu a proigrala je novu priliku koja bi joj se ukazala s Vanđelićem. Samo da je igrala mekše i malo pametnije. U najcrnjem scenariju pak, moguće je da će u tim izborima veliku ulogu odigrati dosadašnja mreža i instalirati sebi pogodnu Bandićevu kopiju, poslušnika.

Nego je li tko vidio Radu Šerbedžiju? Uspavali se naši drugovi društveno politički radnici pa ga ne zovu. A sad nam je najpotrebniji. Da nam objasni što se to zapravo dogodilo i koga smo izgubili. Možda je zaspao negdje u nekom od bunkera na Brijunima (obvezno sa šeširom) pa ne žele slati Boška Buhu po njega?

Javor Novak