Seks, predatori, pro et contra (2. dio)

Oduvijek su postojali „teški“ profesori ili profesorice. Studenti su ih znali zvati svim mogućim pogrdnim imenima i nadimcima a najpristojniji je da su im bili zaguljeni. Naporni, jer su rušili, jer su tražili stvarno znanje, a ne izvlačenje. Ljudski je da će im se studenti htjeti osvetiti. Uvjeren sam, profesori imaju punu torbu takvih sitnih ili krupnih osveta. Sjećam se predavanja na kojemu nam je profesor stalno prijetio: nećete položiti kolokvij, vi ništa ne znate, rušit ću vas na ispitu, ne učite, past ćete godinu, niste vi za to. Imao je na svoju žalost strog običaj tražiti od studentarije da se imenom i prezimenom potpiše na listu papira koji je kružio. Da bude još nesretniji, odmah potom prekidao je započeto predavanje i čitajući imena tražio da svaki od nas ustane kako bi listu provjerio. Dogovorili smo se, pa je svaki treći, četvrti potpis bio ime Dinamova igrača. Kako profa nije pratio nogomet on je sve to glatko čitao uz naše opširno cerekanje. I... kad se nitko ne bi ustao na to ime, sladostrasno bi udario minus. Ono kao: Prosinečki! Aha, ti ćeš meni slabo da se ovdje provedeš. A tada je započeo čitati, i bome dogurao gotovo do kraja jednog trodjelnoga imena: pa je zastao, pozelenio, pocrvenio pa žestoko pobjesnio. Ali već je bilo kasno, već je bio pročitao: Wolfgang Amadeus Moz...

Psine profesora i đaka stare su koliko igre mačaka i miševa. I traju od osnovne do gimnazije (legendarni „Amarcord“) pa do fakulteta. Usput, isti taj Fellini prepun je seksizama. To treba žurno procesuirati. Imao sam nadalje „čast“ biti u razredu s učenicom koja je spavala s profesorom. Kako ćemo sada naknadno, nakon proteklih godina i godina odvojiti studenticu stvarnu žrtvu od studentice koja je osvetoljubiva? Ili od gimnazijalke koja je jače „druželjubiva“? Odijeliti nimfomaniju od čedna ponašanja. I tko je taj koji će to izmjeriti u prošlosti? A javna je klima u nas već postala takva da policija ima odraditi posao. Samozvana naređenja već im pljušte.

Kad vas javno optuže da ste pipkali i nabacivali se studenticama što je to čime se možete opravdati? Kako skinuti ljagu? To je njihova protiv vaše riječi. I što ćemo sad? Profesor koji je neke školske godine zaključio da ima prosječan kadar, mnogo će rušiti na ispitima. Ljudi su ljudi i svak će reći: on mene mrzi, ruši me već po treći put. Valjda sam osobno bio raritet što nijednog profesora nisam optuživao ako bi me srušio. Srećom, bilo je rijetko. Držao sam da sam pokazao nedovoljno znanje. A studenti često i blefiraju pa po APP sustavu izlaze na ispit i nespremni, nadajući se valjda čudu. Što da kaže takav jedan stroži profesor koji je navukao studentsku mržnju na sebe i koga optuže da je prije nekoliko godina bludio po fakultetu?

Čime se opravdati? (Izlizano) zavapiti: Nisam kriv!?  Kad kažem hajka i linč, ovo sadašnje stanje, dovest će do mnogih nepravdi. Mnogi prijavljeni slučajevi nemaju dokaza do li izjave. Ali će ljaga na osumnjičenom, još nepresuđenom zlostavljaču, ostati vrlo dugo. Mediji jedva dočekaše. Navodno, a ne stvarno seksualno predatorstvo, može biti iskorišteno i da se s nekim politički obračuna. A u nas ima velike ideološke gladi i dugih očnjaka spram mnogih neistomišljenika. Sjetimo se samo izjava visoko obrazovanih, akademskih građana: „Po.erem vam se na Bleiburg“ ili onih predsjedničkih: „Da nisu krivi ne bi ni bježali“ i „U Hrvatskoj je još živa ustaška guja.“

U nekoliko sam navrata kao novinar, iz znatiželje nazočio znanstvenim kongresima, simpozijima, savjetovanjima pa i obranama doktorata. U više sam slučajeva ostao osupnut količinom javne netrpeljivosti ili zavisti među tim ljudima. Slušao sam i gledao misleći da ne čujem i ne vidim kako se brecaju jedan na drugoga. Hoće li navodno seksualno predatorstvo postati konkretni alat te i takve akademske netrpeljivosti? Tko je taj i kako će procjenjivati tu vrstu podmetnute krivnje?

Što ćemo ako se pokaže da mediokriteti nemaju drugog načina da se domognu neke katedre ili položaja nego da prije toga okleveću one sposobnije a utjecajne? Da ruše tuđe titule i bogate biografije kad već ne mogu do svojih. Da novim nasiljem isprazne neko dobro mjesto, kao poslije 2. sv. rata... kad ih već nikada nema ni približno dovoljno. Kad znaju da se svojom slabom stručnošću nikada ne će domoći više plaće, položaja. Tko je taj i po kojem će to zakonu presuditi: čekajte malo, ovo su optužbe protiv uglednog međunarodnog stručnjaka i plodnog hrvatskog auktora a osobe koje ga optužuju jedva su se provukle kroz fakultet. Ima li mjesta sumnji? Ili je sve unaprijed jasno? Bivše su studentice rekle...

Temeljem prijave/va, policija ima puno pravo svakoga natezati po postajama. Ispitivati ga, nutkati mu onako poniženom i uvrijeđenom poligraf. Prijetiti mu istražnim zatvorom i podizanjem optužnice ako ne potpiše priznanje. Zadržati ga ako viče, preko noći. Znamo li doista što sve lažno optuženi može proživjeti kao gonjena osoba? Od sramoćenja na poslu, u svome domu i sredini, pred svojom djecom i lako moguće od tada već i pred svojom bivšom ženom... do nepovratnog gubitka ugleda i posla i prihoda. Gdje je tu kraj? Što su dokazi a što kvazi dokazi? Kazneno procesno pravo bogato je, između ostaloga, poukama o mogućim manipulacijama i izbjegavanjima intencija zakona, kako bi dokaz bio pouzdan i vrijedan a postupci represivna aparata isključivo zakoniti.

Bombastičan je najnoviji francuski primjer i slučaj kojeg mediji već razvlače:  slavan i bogat Gerarad Depardieu optužen je za silovanje iz 2018. Prva istraga je vođena 2019. i bila je odbačena zbog nedostatka dokaza. Sada su u 2021-oj, izgleda čudnovato, dokazi odjednom izronili, nijedan medij ih ne objašnjava a suđenje se vodi. Posebno ono medijsko. Još je čudnije što je riječ o navodnom silovanju glumice u čak dva navrata! I to u razmaku od pet dana!

Dakle, kakva osoba, nakon navodnog prvog silovanja šuti i tako (nehoteć) zameće tragove i dokaze te nakon pet dana dolazi tom istom silovatelju, ponovno nasamo u sobu, a on je ponovno navodno siluje?? Ne bi li bilo prirodno i logično već nakon prvog a pogotovo drugog silovanja odmah prijaviti zločin i omogućiti trenutno prikupljanje izjava svjedoka iz hotela ili od stanara te dokaza? Ako je to ipak učinjeno odmah, onda kako to da je prva optužba mogla biti odbačena zbog nedostatka dokaza? Kakva je to osoba koja nakon čak dva silovanja, odmah ne pokreće dokazni postupak i ne podiže prijavu? Ima li tu možda i onog famoznog trećeg ili treće, kao naknadne instruktorice?

Kako to da barem onaj drugi put, kad je već bila proživjela i prespavala traumu, nije pružala raznorazni a moguć otpor novom silovanju: da nije vikala, zapomagala, tražila pomoć, da nije bježala iz stana, iz hotela? Nije tražila da joj pozovu policiju? Kome se požalila? U 21-om stoljeću... u seksualno liberalnom i ženski odavno više nego emancipiranom Parizu?? U vremenu kad čak i u toj tako žestoko patrijarhalnoj i „zaostaloj“ Hrvatskoj supruga može pozvati policiju i reći da ju muž zlostavlja a njega će policija onda glatko odvesti... Jer njegova riječ ne vrijedi, jer dokaza protiv njega nema, jer verbalno nasilje i ponižavanje nije nasilje... ali on je gazda, sustav je automatski na njegovoj strani. Još od 19-og stoljeća. Nije li?

Usput budi rečeno: uz svoju morbidnu pretilost, krajem sporne 2018-te Depardieu je napunio 70 godina... Ovaj nam primjer pokazuje koliko se nelogičnosti pa i apsurda te upitnih tvrdnji i teških optužbi može pojaviti u nekom pojedinom slučaju. I to čak kad govorimo o silovanju a ne tek o pokušaju silovanja ili seksualnom napastovanju ili uznemiravanju. I to kad govorimo o nedavnom krimenu, starom jedva tri godine. A što ćemo tek sa slučajevima koji su višestruko stariji a nisu silovanje?

Žalim sve stvarne žrtve i zazivam da se stvarni predatori trenutačno maknu s pozicije a zatim i procesuiraju s posebnom dodatnom zabranom: nikada više u radu s đacima, studentima, glumicama... Ali za to nam trebaju čvrsti dokazi, potvrđeni ne u medijima nego na sudu, u postupku koji sluša obje strane. Ponavljam, stara je pravna izreka: bolje kriv pa pušten, nego nevin a osuđen. Misli li itko o tome sada, danas i ovdje? Kad se budu urušavale dugogodišnje karijere, dugo i teško stjecani ugled i poštenje. Pa ako hoćete i onaj financijski kapital. Ima li tu možda zluradosti na sve to i potpune bezobzirnosti? Uz sječu titula. Uz onu staru, militantno feminističku: „Svi su muški isti“ ili „Muškarci su uvijek krivi“. Ima li tu jagme za nečijim bogatstvom, za visokom odštetom ili je sve već pravno dokazano?

Treba li ikome crtati koliko je sve ovo osjetljivo? Već žene i same govore o učestalom sivome području. Ali mediji ne pitaju, oni već divljaju. Zar još treba nekome uopće crtati da doslovno u svakom paragrafu, svakog zakona, postoji uvijek taj netko tko ga je pokušao krivotvoriti, iskoristiti, prikazati (ne)djelo onakvim kakvo ono nije bilo? Onaj tko želi ostvariti neku osobnu, materijalnu ili nematerijalnu korist koja mu ne pripada. Pa makar i temeljem prestarjele zastare i osvete. Kako ćemo te prijaviteljice razlučiti i izolirati? Hoće li takve osobe tada naknadno i po sili zakona, biti procesuirane i kažnjene?

Na kraju, najmanje sam rekao o feminizmu koji bombardira hrvatsko društvo već desetljećima a koji vrlo lako može na zakonu utemeljen progon predatora, pretvoriti u nacionalnu histeriju i sramoćenje unaprijed nacrtanih meta. Štoviše feminizam tu igra vrlo važnu sastavnicu zaogrčući se izlaskom iz patrijarhata, borbom za istinu i ravnopravnost te s visoko podignutom stisnutom šakom iznad glave. Što je tu krivo? Evo sličice: nedavno sam gledao film u kojem je glavna glumica crnkinja a uz nju je i druga žena, drugi glavni lik - bjelkinja. Obje su policajke. S obzirom na to koliko je često prelijepa crnkinja u kadru, gledatelj je potaknut zadubiti se u ljepotu rase. No tek kad se odlijepi od dviju glavnih (ženskih) rola, primijeti da u filmu glume i tri muškarca. Doduše u kraćoj minutaži. Jedan je osuđivani kriminalac, pljačkaš, drugi je ubojica i pljačkaš, treći je stariji i debeo divljak koji vrijeđa žene, urla i lupa po stolu... Osim pobjednice policajke crnkinje, druga je policajka žrtva ljubavi. Tu su tako vidljive dvije „udice“: ženska pobjeda i suosjećanje gledatelja. To je primjer kojim mnogi (globalni) feminizmi stranpute: milo za drago. Kako su muškarci gradili neravnopravnost tako će feministkinje graditi ravnopravnost. Čim se dohvate prilike. Istim sredstvima. Tko vidi odmah bit će mu odmah i jasno, tko ne vidi trebat će mu vremena da shvati kako takav postupak nije ništa drugo nego dugoročni pad ali svakako pad. Šteta nanesena ženama. Feministkinje će vjerojatno biti posljednje koje će shvatiti kako nova neravnopravnost ne može donijeti ravnopravnost.

Naravno, feministice će argumentiranu raspravu koja im ne ide u prilog a priori pokušavati dezavuirati uvrježenom etiketom o širenju mizoginije, no ovdje nije riječ o tome tko jest a tko nije ženomrzac, nego o isticanja pojedinih situacija koje dovode u pitanje zakonitost progona. A progon mimo zakona je hajka i linč. S obzirom na umreženost feminističkog lobija i znatnog kapitala u tom (svjetskom) lobiju te odabranom djelovanja kroz (lokalno) novačenje i aktivizam, realno je ukazivati na tu neutaženu glad za uzimanjem zakona u svoje ruke. Zato i jesu tako često u medijima.

U slučajevima kojih će sigurno biti a u kojima se ne će moći dokazati krivnja, kao moguće ovdje kod Depardieu-a, koja će to mlada glumica moći i kada, isplatiti milijunsku odštetu zbog klevete, narušavanja ugleda, izmakle poslovne dobiti i svih drugih privatnih trauma lažno optuženog?

Ne dao vam Bog takve zadovoljštine, nakon što su deset godina svi mediji i suci s ceste pljuvali po vama. A poslovni vas partneri, preventivno ili ne, unisono ignorirali.

Javor Novak

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.