“Dnevnik Diane Budisavljević”

(režija: Dana Budisavljević, scenarij: Dana Budisavljević i Jelena Paljan, 2019.)

Čini se da još uvijek živimo u vremenu u kojem je najteže odati počast žrtvi, žrtvama. Bez primisli, ideologije ili manipulacija. Često me to trajno stanje stvari čudi kad je riječ o židovskoj žrtvi, naročito u Srbiji i Hrvatskoj. Velike židovske žrtve zaslužuju mnogo više. Isuviše je ideologiziranja i manipulacija brojkama iza čega se zapravo krije temeljno nepoštivanje, izostanak digniteta i naravno pijeteta spram žrtava. Tako smo od jednog etničkog biznismena jučer čuli da je broj žrtava na jasenovačkom popisu velikom većinom točan. Uglavnom, kaže. Tko su dakle te velikom većinom istinite žrtve, a tko su one manje pouzdane s kojima se doslovno manipulira jer se neprovjereno koriste njihova imena? Kako je moguće da JUSP-u povjesničari istraživači izvan te institucije tako često ukazuju na tolike propuste? Koliko je to vremena potrebno jasenovačkim istraživačima? To je vrlo ružna slika i to je nešto daleko gore od propusta. Očito nedostaje osnovne ljudskosti, poštovanja žrtava, a razotkriva se silna želja za nastavkom stare velikosrpske mitomanije, za napuhivanjem brojki preko ubijenih i nestalih osoba. Baš kao da ne bi bilo dovoljno strašno da je Jasenovac progutao dvadeset tisuća ljudskih života.

Kad razgovaramo o neupitnim žrtvama i strašnim vremenima ne bi li preciznost trebala predstavljati condicio sine qua non? Nezavisna Država Hrvatska trajala je od osnutka početkom travnja 1941. pa do Pavelićeva bijega iz Zagreba početkom svibnja 1945. Kad se već desetljećima inzistira na brojci od 80 – 100.000 žrtava Jasenovca pogledajmo kako bi to moglo biti moguće. Jasenovački logor osnovan je u kolovozu 1941., a bijeg logoraša zbio se krajem travnja 1945. Riječ je dakle o 45 mjeseci. Tako su dnevna pogubljenja žrtava, u tih 1.350 dana, morala iznositi 59 do 74. Baš svakoga dana. Odnosno, ako su bila u ciklusima, tada brojke po danima skokovito rastu da bi dosegle one službene od čak 80 do 100 tisuća. Pa ipak, svemu ovome unatoč, te se ukupne brojke i dalje grčevito brane od strane stražara istine i tekovina revolucije.

Gdje su podaci koji bi ih potkrijepili? Kuda s tolikim ljudskim tijelima svaki dan? Plinska komora ubijala je Židove za Nedićeve vlasti u Srbiji, ali je nije bilo u Jasenovcu. Baš kao ni krematorija. Svjedoci također ne navode takva ukupno masovna i tako velika svakodnevna strijeljanja, usmrćenja ili umiranja od raznih bolesti. Postoji samo “domišljatost” etničkih biznismena koji šire mitomaniju, odnosno ne poštuju žrtve. To naravno ne umanjuje strahotu Jasenovca, niti može dovesti do zaključka kako i najmanji broj žrtava nije strašan ili nije sramotan.

Blaženik Stepinac, u opasno je vrijeme javno govorio o ljagi na ustaškoj vlasti.

Nakon ovih pitanja, pogledajmo film. Primijetit ćemo kako on nevješto zaobilazi potpune činjenice po vrlo sličnom obrascu kako to čini i sam JUSP. Utemeljenih prigovora i na “Dnevnik” kao osobni dokument i na film toliko je do sada bilo u javnosti da ću se zadržati samo na najkraćem.

U filmu ne postoji rat. Drugi svjetski rat, kao najstrašniji i najrazorniji u povijesti ljudskoga roda. Četiri su čitljive okosnice filma: nestanak Drugog svjetskog rata, “tajno” spašavanje djece od strane Dijane Budisavljević, stigmatizacija Katoličke crkve, posebno kardinala Stepinca i stigmatizacija hrvatskoga naroda.

Mnogo je u filmu kontradiktornosti i u najmanjem neuvjerljivosti. Naime, Diana Budisavljević je spašavala i spasila 10.000 djece tako što za to nije imala dozvolu ustaških vlasti. Ona je spašavala pravoslavnu djecu bez znanja vlasti čak i nakon što je njezin muž pravoslavac i poznati liječnik pao u nemilost i morao se na policiji prijaviti i dobiti broj. Čak i nakon što joj je kazao da su vremena vrlo opasna te kad je zatražio da mu obeća kako će prestati raditi. Kad je napokon dobila dozvolu za rad i dopuštenje da se brine o djeci, u filmu nismo saznali tko joj je to odobrenje potpisao i izdao?! To su samo neki apsurdi filma i slabo skrivene činjenice izostankom kojih nam se pokušava sugerirati kako ni ustaše ni Gestapo nisu od samoga početka pojma imali o njezinu radu. Molim? To tim više što je obilazila tolike državne adrese…, a paketi su se skupljali na onoj njezinoj, u samome središtu Zagreba…

Stigmatizacija kardinala Stepinca (u ovom najnovijem pokušaju) na razini je iste one koju mu je prijeki komunistički sud pokušao nakalemiti: lažne optužnice, lažne presude. To što scenaristički dvojac Budisavljević-Paljan 2019. ponavlja istu laž, predstavlja karikaturalnu ali patološku negaciju povijesnih činjenica. Opće je poznato kako je kardinal bio veliki problem za Pavelića zbog svojih čestih pisama i zahtjeva da se ljudski životi spase a progoni i smaknuća prekinu. Postoji u vrelima i njemački izvještaj poslan u Berlin kojim se nacističku vlast upozorava na kardinala Stepinca kao što se i iznosi tvrdnja da bi kardinal već odavno izgubio glavu da se tako ponaša u Njemačkoj. Pri svemu tome, prilično je iritantno kako lavira HRT: jedan tjedan donosi dokumentarac o kardinalu s povijesnim činjenicama, drugi tjedan donosi stare velikosrpske konstrukte. Je li mu stajalište da nema stajališta?

Da su tvrdnje za stvarne žrtve (baš kao što su to i nama) kontraproduktivne zbog tendencioznosti i poluistina, najbolje nam pokazuju dva vrlo duga, pomno birana kadra. Jednom je to Trg bana Jelačića pun građana koji dižu desnicu na nacistički pozdrav, a drugi put je to isti taj trg kad mnoštvo građana pozdravlja ulazak partizana (ma što oni povijesno tada bili). Kao da su to isti ljudi, isti broj ljudi i oduševljenje cijelog naroda s večeri na ujutro. Vađenjem iz povijesnog konteksta, ovi su događaji (unatoč razmaka od četiri i po godine te unatoč različitih krupnih ratnih operacija u Europi i u svijetu) vječno željena “krunska” osuda “prevrtljiva i pokvarena” hrvatskog naroda. Jer, ako su pozdravljali naciste onda su svi Hrvati i sami nacisti. Povijest međutim kaže da je hrvatski narod nakon proglašenja NDH oduševljeno pozdravljao nastanak hrvatske države nakon svih velikosrpskih zločina, Aleksandrove diktature, revolverskog atentata na Radića i na hrvatske prvake usred beogradske Skupštine. To naravno nije bio bjanko placet za ustaške ratne zločine koji su se kasnije odvijali. Isto tako, to pljuvanje po hrvatskom narodu 1945. kada u Zagreb ulaze tzv. osloboditelji ne prikazuje nikakav plebiscit hrvatskoga naroda već pljesak dijela onih koji su tada ostali u gradu. U filmu, kako ne postoji Drugi svjetski rat, tako ne postoji ni strahovit egzodus iz Zagreba pred komunistima a ni masovni zločini Titovih partizana koji su potom uslijedili od Vardara pa do Triglava. Konteksta u filmu, i opet, nema.

Film bi bio daleko uvjerljiviji da se redateljica držala dokumenata, autentičnih fotografija, naročito svjedoka vremena te Ustaškog slikopisa koji je pokraden završio u Beogradu te da je odbacila spekulacije iz igranih scena, tj. šuperenje scenarijem. Uvijek je povijesno tanko i činjenično neuvjerljivo kad se niz dokumenata nadopunjuje glumljenim scenama tj. scenarističkim intervencijama. Prečesto se tako, u ovome filmu, one ključne optužbe izriču upravo u tim tendencioznim interpolacijama, voluntarističkim popunama koje se dokumentima nema čime potkrijepiti.

U javnosti je zatim postavljeno i nekoliko suvislih pitanja: odakle su došla poluživa i umiruća djeca, takvog katastrofalnog zdravstvenog stanja? U kakvom su zdravstvenom stanju bila pri dolasku i zašto su ih ustaše snimkama dokumentirale? Tko ih je snimao? Ako je to ustaški slikopis, to je trebalo navesti.

Uz solidnu kameru i fotografiju film u tim glumljenim ficlekima i nije dao glumcima neku šansu, osim Almi Prici. A ona je neshvatljivo, protuprirodno i podjednako mrzovoljna kroz cijeli film. Ledena i kad počinje raditi i kad doživljava prvi uspjeh u prikupljanju pomoći, kad surađuje sa Židovskom općinom i kad ju muž traži da prekine i kad on (odjednom) više nije nazočan u priči i kad razgovara s kardinalom i kad vidi teško bolesnu djecu i kad se vozi i pokušava pridobiti nacistu (dokazano uvijek isti V. Matula). I ona i taj nacist podjednako su hladni… Nigdje jedne suze, nigdje grama veselja što je pomoć prikupljena, što ju kamion vozi svaki tjedan, nigdje motiviranosti, nigdje srdačnosti s udomiteljskim obiteljima i dobrotvorima, nigdje suradnje s Crkvom, nigdje bijesa kad pomoć ne dolazi u prave ruke, nigdje srdžbe ni prije ni poslije ustaškog pa partizanskog pretresa i zapljene, nigdje emocija. Nigdje ljudskosti. Samo beskrvno ponavljanje klišeja.

Film tako, svojim brojnim, davno viđenim metodama, ostaje tendenciozan kao naručen. Ovo je još jedan kvazipovijesni uradak i nažalost opet bez iskazivanja poštovanja žrtvama. “Dnevnik” više voli optuživati sve hrvatsko oko sebe i slaviti dobročiniteljicu, nego dati punu važnost žrtvama i svjedocima vremena. HAVC i ekipa uspješno su dokazali kako pamflet-film “15 minuta – masakr u Dvoru“ nije bio slučajan.

Javor Novak

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.