Javor NovakJavor Noval karikatura

Moje kverulancije

 Zvonko Maričić: „Luka spasa – Židovi u Veloj Luci od 1937. do 1943.“, Matica Hrvatska, Vela Luka, 2002.

III. dio

Događalo se i ono što Židovskoj općini u Splitu, a ni drugim židovskim zajednicama na IMG 0348otocima nikako nije bilo drago. Pojedini su siromašni Židovi od bijede bježali u partizane. Priključivali su se putem ilegalnih veza prvo korčulanskim partizanima, a zatim bi odlazili preko Biokova na kopno. Očekivali su da je tamo stanje bolje, da ima više odjeće i hrane te da su na sigurnijem. To je možda najvjernija slika bijede i ugroženosti kad se očajni ljudi pridružuju ratnim jedinicama da bi preživjeli! Idu ratovati jer vjeruju da im je u tim jedinicama život sigurniji! S obzirom na talijansku okupaciju to su bili vrlo opasni incidenti koje su židovske zajednice tajile i izrazito prešućivale jer je to moglo izazvati krvavu talijansku odmazdu među Židovima koji su bili ostalina otoku. I izazvalo je, Talijani su ih uhićivali, vezivali 'metalnim narukvicama' i prevozili u željeznim lancima brodom za Korčulu. K tome, partizani su u lipnju 1943. napali i ubili sedmoricu karabinjera. Odmazda je bila strašna: karabinjeri i talijanska vojska prokrstarili su mnogim korčulanskim mjestima i u svakome strijeljali više muškaraca. U Veloj su Luci tako strijeljali čak trinaest ljudi, među njima i trojicu Židova. A talijanska strijeljanja su se nastavila i narednih dana. Isto tako, taj židovski bijeg „u spas“ - bijeg u partizane, svršio je loše: od petnaestorice koji su pobjegli u ilegalu, kako se saznalo krajem rata, preživjela su svega trojica...

Krajem srpnja 1943. u Italiji je srušena Musolinijeva fašistička vlada, a vlast je preuzeo kralj. Od tada pa do kapitulacije Italije fondovi i pomoć Delasema ipak su postali malo izdašniji. No, nakon kapitulacije Italije, 8. rujna 1943., u Veloj Luci zavladao je strah od partizana, koji su postupno preuzimali otok. Talijani su se nastojali što prije domoći brodova i ukrcati za Italiju, a Židovi su ulazili u partizanske odbore i mnogi zauzeli istaknutija mjesta.

Krajem rujna situacija se naglo mijenjala, jug Italije osvojile su američke i engleske snage. Napokon, nakon pune dvije godine, židovski su internirci iz Korčule i Vela Luke drvenim brodovima prebačeni u Bari. Posebno je mučno bilo onda to proživljavati baš kao što je i dan danas, s povijesne distance, strašno o tome čitati. Spoznavati povijesne činjenice jer nismo o njima učili u školama: „Svaki od nas (interniraca – op. J. N.) dao je sumu novaca za partizane. (...) Sva hrana, odjeća i ostali predmeti su ostali kod partizana. “Židovi su mogli ponijeti samo jednu torbu, samo osobnu prtljagu a sve ostalo „...posebno hranu, trebali su predati nadležnim organima vlasti. Taj su postupak nadzirali pripadnici 'Partizanske straže' (...) Svima je bilo jasno da su nam partizani do zadnjeg trenutka pokušali uzeti zadnju stvar što smo imali. (...) Danas su nam partizani vratili osobne stvari, ali treba priznati da su se prema nama na početku odnosili grubo, a sada popravljaju opći dojam.“

Gostoprimstvo i srdačnost

Dragocjeno je citirati i autore knjige: „Sto dana slobode“ Korčulana Zdravka Stanića i Pere Lozice. Oni navode molbu Židova upućenu Narodno-oslobodilačkom odboru. U njoj među ostalim stoji i ovo o Velalučanima i Korčulanima: „Mi izbjeglice sa teritorija ustaške Hrvatske (...) na ovom otoku, kome smo zahvalni na gostoprimstvu i srdačnosti koje su nam za vrijeme emigracije iskazane...“ Židovi su nadalje, bili iznimno zabrinuti što će biti s njima kada Nijemci osvoje otok a ta je mogućnost bila realna kao i strah od pokolja Židova kakav su Nijemci provodili Vela Lukasvugdje gdje su se probili. Zato su korčulanski internirci-Židovi smatrali kako svojim iseljenjem u Italiju ujedno otklanjaju ugrozu i lokalnome stanovništvu te poboljšavaju teško stanje opskrbe hranom.

Zbjeg Židova u Bariju bio je organiziran u tri logora pod Saveznicima no i to se pokazalo samo privremenim rješenjem jer su Nijemci krajem 1943. teško bombardirali i luku i grad Bari. Nekoliko mjeseci kasnije, najveći broj izbjeglih Židova, u Tarantuse ukrcao u savezničke brodove za Aleksandriju pa su preko Sueza, kopnenim vezama, dospjeli u ondašnju Palestinu.

Dio ih se poslije rata vratio u novu Jugoslaviju, neki su ostali u Italiji, a drugi su otputovali u SAD, Kanadu, pa čak i u Brazil i Argentinu. Oni, koji su ostali u Splitu, svi splitski Židovi, ulaskom su Nijemaca uhićeni, prebačeni u logore te pogubljeni. Ta je sudbina zatekla i cijenjenog humanistu, inženjera Viktora Morpurga, koji je spašavao tolike živote, kao „posljednjeg Židova staroga Splita“. Krajem 1943. otišao je u smrt nakon što je u posljednji tren sakrio stare matične knjige svoje Općine, kojoj je bio predsjednik, sačuvavši tako nasljednicima ostavštinu o davnoj, burnoj i plodonosnoj prošlosti svog napaćena naroda. Posljednji na putu u smrt, iz Splita su odvedeni u ožujku 1944.

Preživjeli, izbjegli Židovi iz Vela Luke i pedeset godina kasnije u svojim su pismima i knjigama toplo opisivali dobrotu Velalučanai delicije koje su im domaćini spremali u vremenima izobilja. Primili su ih u svoje domove i tješili za pucnjave, naleta zrakoplova ili za brojnih, noćnih, puščanih obračuna.

Kad povučemo usporednicu, korelaciju s onime što su naraštaji u Jugoslaviji desetljećima učili (i mučili) i što su im sve o partizanima gudili u školama i na fakultetima, kroz predmet povijesti, tada izranja istina na sunčevo svjetlo... Istina o bremenitim vremenima Drugog svjetskog rata u kojima Hrvatska nije bila tek i jedino fašistička, crnokošuljaška i ustaška već je bila i mimo partizanska i mimo antifašistička i mimo ideološka - bila je prije svega ljudska. Zbivanja u Veloj Luci dokazuju nam da nema te promidžbe i ideologije, nacističke, fašističke, vrlo slične im partizanske i komunističke, koja bi uspjela zaustaviti i dokinuti ljudskost. A to znači svjetlo i život.

Nužnost plemenitosti

Ova nas knjiga uči nužnosti plemenitosti koje smo se izgleda danas odrekli. Ona nas peče kao memento kakvi smo ljudi zaboravili biti, a još možemo postati. Nije usporedba, ali je moguća korelacija s potrebitima: za kojeg ste to hrvatskog velikog rodoljuba i tajkuna ikada u ovih trideset godina čuli da se odrekao umjesto led lampice ispod krme svoje presjajne jahte ili umjesto surog žmigavca na svom novom maseratiju... da se odlučio lijep iznos donirati u pučke kuhinje? Zašto ljudi u Hrvatskoj još uvijek, godinama i godinama opet, jedu iz kontejnera? Zar su pučke kuhinje tako velik trošak? Ako već vlast nije u stanju osigurati pristojne mirovine, plaće, radno mjesto, socijalu, zar je tako nemoguće podmiriti banalan trošak pučkih kuhinja pa da svi ljudi ostanu ljudi a ne da, pretvoreni u životinje u opstanku i samo-održanju, kopaju i žvaču ostatke iz uličnih spremnika s našim otpacima hrane? Zar smo mi ljudi? To nije bilo pitanje u starih Korčulana. Ako je tvoj susjed gladan, to nije bila dilema u Velalučana... hoće li pomoći ili će(kao mi danas) brzo okrenuti glavu.

Unatoč nacističkoj i fašističkoj, njemačkoj, a posebice agresivnoj talijanskoj i ustaškoj promidžbi, velaluški Židovi su preživjeli. Oni koji su obnovili kontakte i susrete svjedočili su: održavali su duge poslijeratne kontakte i pisali na desetine toplih pisama zahvale Velalučanima. Svoj život u Luci opisivali su ovako: „Odnosi s mještanima bili su uglavnom korektni, u većini slučajeva čak i srdačni.“ U pojedinim obiteljima „odnosi su bili gotovo rodbinski“. Knjiga je ovo brojnih svjedočanstava o istini i povijesti koju možete pronaći u knjižnicama i koja, kao kontrapunkt, oslikava vremena režimskoga živoderstva, a ljudske plemenitosti. Knjiga je to koja dokida velikosrbske laži o narodu ustaša i kolektivnoj hrvatskoj krivnji. Knjiga je to koja nam pripovijeda o povijesti o kojoj, osobno, nikada nisam učio u školama. Knjiga je to koja razbija jugoslavenske mitove i Titove laži ali koja govori i o naravi partizana koji su u mnogim slučajevima bili i gori od okupatora.

Zaključak knjige tiskan je u prijevodima na englesko i židovsko pismo. Knjiga sadrži popise Židova u Veloj Luci, dodatne liste konfiniranih Židova, liste pitomaca Židovske ribarske škole, listu stanodavaca (63) u čijim su kućama stanovali internirani Židovi te donosi imena Židova stanara. Na kraju, tu je i popis brojnih fotografija korištenih u knjizi i njihovih vlasnika koji su ih posudili za tisak. Autor objašnjava i korištene kratice te izraze iz hebrejskog, talijanskog i njemačkog jezika uz indeks imena na samome kraju knjige.

Autor posebno ističe kako u pismohrani Židovske općine Split gotovo i nema podataka o tome kako su se prema Židovima odnosili njihovi susjedi, poznanici i uopće bivši sugrađani. „Ima više naznaka iz kojih se dade zaključiti“ kako su predstavnici i židovski humanitarci „izbjegavali spominjati odnos domaćeg stanovništva, a osobito imena pojedinaca.“ To je toliko čvrsto da djeluje kao neko njihovo „unutrašnje nepisano pravilo ili čak zakon.“ U takvu njihovu postupku autor nazire „predugo iskustvo i plemenitu odlučnost da zbog njih nikako ne smiju stradati oni koji im pomažu ili su im spremni pomoći“. „Može se ustvrditi...“ piše dalje autor „...da su Vela Luka i Velolučani i razumijevali, i suosjećali i pomagali gdje su i koliko su i sami mogli.“

Autor se na kraju pita: „Je li od strane Velolučana bilo istaknutijih postupaka dostojnih divljenja i viših priznanja?“ Uvjeren je da svakako jest. „Velalučani i Vela Luka, u cjelini uzevši, pokazali (su) da jesu i mogu biti pravednici među narodima iako nitko ništa ne traži, ni formalno ni neformalno.“

- svršetak -

Javor Novak

Pet, 21-09-2018, 03:04:04

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).