Zvonko Maričić: „Luka spasa – Židovi u Veloj Luci od 1937. do 1943.“, Matica Hrvatska, Vela Luka, 2002.

II. dio

Kada je otočna židovska zajednica preživljavala svoje najteže dane, sasvim je logično, mada su dokumenti o tome šturi, da je domicilno stanovništvo spašavalo od gladi one židovske obitelji koje su bile najsiromašnije. Pomoć tako nije stizala samo od istovjeraca već i iz 'šterne dobrote' starih, a ljudski velih Korčulana. O tome se mora spekulirati jer je očito, i jer se puno premalo, zna. Da prešutne pomoći nije bilo, danas bi nesumnjivo u Vela Luci bilo nepregledno židovsko groblje na kojemu bi pisalo: 1937.-1943: pomrli od gladi. Ali to stari Korčulani, ribari i kalafati baš nikako nisu mogli ni otrpjeti niti dopustiti čak ni u najtežim (ne)vremenima Drugog svjetskog rata. Otrpjeti, unatoč životinjskim režimima i njihovim divljim regulama za opće nepogode. Umrli bi domaćini. Od srama.

Prema sjećanjima s početaka Velikoga rata, pretpostavlja se da su ZbrinjavanjeNovi val progona iz Splita započeo je kada je oko tri stotine Židova otpremljeno u konfinaciju u Albaniju a oko 200 u Korčulu - navodi autor. Zbrinjavanje židovskih izbjeglica na otocima, u sastavu NDH, talijanske su komande tolerirale do polovine 1942. Od tada su Židovi prebacivani u talijansku „anektiranu zonu“ a s Brača, Hvara i Pelješca na Korčulu pristigle su nove izbjeglice. Na vrhuncu progona, u Korčuli ih je živjelo četiri, a u Veloj Luci tri stotine. Kako je dvoje židovske djece po talijanskim vlastima bilo isključeno iz građanske škole u Luci, Židovski odbor je, s dopuštenjem talijanskih vlasti, osnovao i organizirao početak židovske pučke, a zatim i srednje škole. Obje su bile privatne i bez mogućnosti izdavanja zakonski važećih svjedodžbi.prvi izbjegli Židovi dospjeli u Vela Luku početkom ljeta godine 1941. Prvo oni rodbinski povezani sa Židovima u Luci. Pakao za svakog Židova počeo je u zgradi Židovskog kulturnog društva Jarden u Splitu, u koji su stali upadati fašisti i noću premlaćivati siromašne izbjeglice, kojih je tada bilo stiješnjeno oko stotinu. Tako autor citira dnevničke zapise Morica Danona, koji piše: „... grupa splitskih fašista i Talijana navalila je na Jarden...“ (...) „...Udarali su kao mahniti...“ (...) „...Sutradan smo gazili po krvi, izbijenim zubima i po iščupaloj kosi djevojaka... Pet smo dana bili pritvoreni u tim prostorijama, osigurani jakom stražom.“ Zatim su ih pod oružanom stražom ukrcali na talijanski parobrod, a dio njih postali su tako legalni židovski emigranti u Veloj Luci. Dočekao ih je talijanski zapovjednik otoka poručnik Roncoroni, objasnio im njihov status konfiniraca i zabranio svaki rad te udaljavanje iz mjesta na više od dva kilometra. O tom progonu pisalo je mnogo autora i malo toga danas se još ne zna.

Novi val progona

Novi val progona iz Splita započeo je kada je oko tri stotine Židova otpremljeno u konfinaciju u Albaniju a oko 200 u Korčulu - navodi autor. Zbrinjavanje židovskih izbjeglica na otocima, u sastavu NDH, talijanske su komande tolerirale do polovine 1942. Od tada su Židovi prebacivani u talijansku „anektiranu zonu“ a s Brača, Hvara i Pelješca na Korčulu pristigle su nove izbjeglice. Na vrhuncu progona, u Korčuli ih je živjelo četiri, a u Veloj Luci tri stotine. Kako je dvoje židovske djece po talijanskim vlastima bilo isključeno iz građanske škole u Luci, Židovski odbor je, s dopuštenjem talijanskih vlasti, osnovao i organizirao početak židovske pučke, a zatim i srednje škole. Obje su bile privatne i bez mogućnosti izdavanja zakonski važećih svjedodžbi. Isključivanja su se nastavljala čak i onda kada bi židovska djeca bila registrirana kao ona koja su katoličke vjere. Ipak, unatoč prijeziru i poniženju od strane talijanskih profesora, židovskoj je djeci, u lipnju 1943., omogućeno polaganje posebnih ispita pred komisijom. Na svjedodžbama koje su dobili stajala je obvezna oznaka: „židovske rase“.

S vremenom su talijanske fašističke vlasti, unatoč zabrani, znale Židovima progledati kroz prste i dopuštati im raditi i zarađivati. Nemjerljivu pomoć materijalnu i moralnu, za svo vrijeme zatočeništva u Luci, Židovi su, posebice nakon raspada Jugoslavije, primali od Židovske bogoštovne općine u Splitu. Uspostavljene su i veze sa židovskim organizacijama u Italiji, posebno u Genovi iz koje je pristizala najjača pomoć (odbor „Delasem“). Unatoč tome, ovi odbori pomoći, teško su dolazili do novca te su naročito teški dani za židovske izbjeglice u Luci nastupili početkom 1942. godine. Nastupila je i nezapamćena studen, a zbog nedostatka novca prestala je postojati i ŽRŠ-la. Pretvorena je u pučku kuhinju za najsiromašnije izbjeglice a u toj, bivšoj ribarskoj školi, većina je tih bijednika i stanovala. „Mnogi iz bivše škole prodali su svu svoju imovinu, jer su bili jako gladni“ - navodi autor dalje, iz dostupnih izvora. Čak se i Židovi između sebe rugaju siromasima iz bivše ribarske škole: „Postadoše baš kao ona strašila što im u polju na kolcima visi staro odijelo. Samo što od njih ne bježe ptice.“

Najteža vremena

Uslijedila su najteža vremena po židovske izbjeglice u Splitu, Luci i Korčuli, izostanak financijske potpore, cenzura HumanistKao i uvijek u nevremenima iskoči lik čovjeka, humanista i zaslužnika. Tako je to bilo i u Splitu gdje je predsjednik Židovske vjerske općine, inženjer Viktor Marpurgo činio i moguće i svemoguće i nemoguće te zdušno pomagao i tražio pomoć na svim stranama za svoju progonjenu braću istovjerce. Marpurgo navodi i sasvim nažalost realnu opasnost od novih stradanja ako se Židove vrati na teritorij nove vlasti. Navodi okrutan primjer masovnih strijeljanja Židova u Srbiji.korespondencije, očajno raspoloženje, strah i panika. Stigla ih je i nova, pogubna mjera talijanskih vlasti: uskratili su izbjeglicama životne namirnice, čak i kruh. Unatoč intervencijama kod „Njegove Ekselencije Gospodina Prefekta u Splitu“ te kod Ministarstva te pisma talijanskom guverneru za Dalmaciju, situacija se stalno pogoršavala, židovskim izbjeglicama prijetilo je prebacivanje iz Italiji pripojenih krajeva - u okupirane dijelove NDH. Kao i uvijek u nevremenima iskoči lik čovjeka, humanista i zaslužnika. Tako je to bilo i u Splitu gdje je predsjednik Židovske vjerske općine, inženjer Viktor Marpurgo činio i moguće i svemoguće i nemoguće te zdušno pomagao i tražio pomoć na svim stranama za svoju progonjenu braću istovjerce. Marpurgo navodi i sasvim nažalost realnu opasnost od novih stradanja ako se Židove vrati na teritorij nove vlasti. Navodi okrutan primjer masovnih strijeljanja Židova u Srbiji.

U Promemoriji i pismu guverneru Bastianini-u Marpurgo se zalaže i moli talijanske vlasti pozivajući se na kršćanstvo da preseli njegove sunarodnjake na Poluotok, u razna manja talijanska mjesta te da ne ukida živežne namirnice obiteljima kako ne bi umrle od gladi. Umjesto odgovora, nakon dva i po tjedna, Židovsku zajednicu u Splitu pogodilo je još neviđeno divljanje crnokošuljaša koji su provalili u židovski hram i proveli najokrutnije batinanje okupljenih na molitvi. Zatim su nastavili nezapamćenim uništavanjem vjerskih dragocjenosti starih i do tristo godina, izbacivanjem knjiga na ulicu i pljačkanjem vrjednota.

Fašistički teror

Fašistički su teror nastavili i u Židovskoj vjerskoj Općini, uništivši arhiv starih dokumenata. Nasilnici su provalili i u LjudskostKonfinirani su Židovi u Veloj Luci za rata bili u najtežem položaju, trebalo im je odjeće, obuće i posteljine, pogotovu pred zimu. Pomoć je iz Genove i Splita stizala sve rjeđe i bila je sve slabija. No, čovjek je uvijek jači i od najpogubnije promidžbe i od najumreženije ideologije. Samo ako je čovjek. I ta elementarna, humana suosjećajnost (danas nazivana redovito i isključivo pomodno empatijom) izbija iz svog štiva ove sjajne knjige. Autor je njome istovremeno svjedokom jeziva vremena i još veće, plemenite, ljudskosti.Marpurgovu knjižaru, izbacili sve na ulicu te u bučnoj i podrugljivoj procesiji, ogrnuti rabinskim plaštem, izrugivali židovske obrede te zapalili od svega lomaču oko koje su plesali i mahnitali. Sutradan se nastavila pljačka židovskih trgovina u gradu a prekinuta je tek nakon što se umiješala vojna vlast. No, pogromi se izbjeglica u transportima smrti nastavljaju i u Osijeku i u okolici Đakova. Tortura se nastavlja i u Sarajevu u kojem prema dokumentima „nije ostao ni jedan Židov koji bi značio kao privredna jedinka, ni jedan ne privređuje samostalno...“ (...) „... Židovstvo Sarajeva, u svom ogromnom dijelu, hrani (se) u pučkoj kuhinji, a za mnoge je ta hrana jedini topli zalogaj koji dnevno uzimaju.“

Autor nadalje, prema vrelima, opisuje pojedinačne sudbine patnika Židova od logora Mamula na otočiću pred vratima Boke Kotorske do onih u Veloj Luci ili onih nestalih u okolici Zagreba ili u logorima na Pagu i Mostaru i u Kraljevici ili u Staroj Gradiški. Bio je ne mali broj Židova koji su izbjegli iz Beograda, Vršca, Novog Sada i drugih mjesta, koji su pobjegli spašavajući živu glavu. Brojna su pisma upućivana za tim ljudima, brojne su potrage zatražene i redovito su stizale crne vijesti ili one o nestanku traženih osoba - o nestalima zauvijek. Rijetkima je uspjelo dobiti dozvole za iseljenje, rijetki su ih mogli i platiti, baš kao što su rijetki oni koji su se samo preselili i tako sačuvali glavu primjerice u Splitu ili Korčuli. Naravno, prvenstveno su spašavali djecu i u tome možda imali i najznačajnijega uspjeha.

Konfinirani su Židovi u Veloj Luci za rata bili u najtežem položaju, trebalo im je odjeće, obuće i posteljine, pogotovu pred zimu. Pomoć je iz Genove i Splita stizala sve rjeđe i bila je sve slabija. No, čovjek je uvijek jači i od najpogubnije promidžbe i od najumreženije ideologije. Samo ako je čovjek. I ta elementarna, humana suosjećajnost (danas nazivana redovito i isključivo pomodno empatijom) izbija iz svog štiva ove sjajne knjige. Autor je njome istovremeno svjedokom jeziva vremena i još veće, plemenite, ljudskosti.

Situacija se nastavljala pogoršavati i godine 1943., kada odbor za potporu Židovima - Delasem iz Genove, više nije dobivao novac pa se njegova potpora znatno smanjila. Nije bilo bolje ni s pošiljkama iz Trsta i Rima. Broj potrebitih ili kako su ih tada nazivali „potporaša“ povećao se. Tako ih je na Hvaru bilo 200, na Braču 100, u Splitu 200, u Veloj Luci 300, na Korčuli 200. No, u srpnju 1943., kada su bili aktualni pokušaji spasonosnog prebacivanja konfiniraca s Korčule u internacijski logor Rab, već se iz brojnih pisama vidi da je riječ o tri do četiri tisuće ljudi. Samo iz Kraljevice, na Rab u Kampor, bilo je prebačeno tisuću i dvjesto osoba pa se pisalo kako za Velalučane više ni nema mjesta.

Javor Novak
- nastavlja se -