Javor NovakJavor Noval karikatura

Moje kverulancije

 Zvonko Maričić: „Luka spasa – Židovi u Veloj Luci od 1937. do 1943.“, Matica Hrvatska, Vela Luka, 2002.

I. dio

U predgovoru knjizi dr. sc. Svjetlan Berković, tadašnji veleposlanik RH u Izraelu, naglašava IMG 0348kako su povijesna istraživanja u Hrvatskoj osobito intenzivirana nakon uspostave diplomatskih odnosa između Republike Hrvatske i Države Izrael krajem 1997. godine. „Rad sadrži vrijedne podatke...“ piše veleposlanik Berković „...o židovskoj zajednici u Veloj Luci u osvit i tijekom Drugog svjetskog rata, dakle u razdoblju najvećih patnji i stradanja židovskoga naroda.“ Knjiga profesora Zvonka Maričića značajna nam je iz više razloga pa vrijedi (u tri dijela) prikazati njezine bogate slojeve.

Autor započinje odmatati povijesnu priču po dostupnim vrelima. Pa tako, iako je povijest Židova u Luci na Korčuli starija, navodi jedan složeniji ugovor iz kolovoza 1698. Donosi izvornike i drugih ugovora sklopljenih sa Židovima te vezanih za vlasništvo nekretnina ili pokretnina. Autor nam predočava otočku sredinu Vela Luke u razdoblju sjajnog procvata (pod austrijskom upravom u 19. st. do pred Prvi svjetski rat) kada se stanovništvo udeseterostručilo. U gospodarskoj podlozi tome, bili su vinarstvo kada je doslovno svaki brežuljak oko Luke bio iskrčen i zasađen lozom, te ribarstvo što kulminira tvornicom za preradu ribe (1892.). Ovaj uzlet pratile su dakako i škole, čitaonice, kulturna društva, osnutak općine te narodna glazba i poduzetništvo: tvornica alkoholnih pića, mlinovi, zanatske radnje i hidraulična presa za preradu maslina. Naravno, u 19. st i na prijelazu stoljeća, brojni Velalučani trabakulima i bracerama trgovali su u lukama Istočnog Jadrana, ali su, kako piše VještineU čežnji povratka u domovinu i na tlo židovske države (teritorij tadašnje Palestine koji su započeli otkupljivati) Židovi u Hrvatskoj postajali su sve svjesniji potrebe upoznavanja s morem i stjecanja vještina na njemu. Tako je zaživjela i Židovska ribarska škola u Veloj Luci. Riječ je o pisanu dokumentu pohranjenom u Ispostavi Lučke kapetanije Dubrovnik u Veloj Luci u 'Dosjeu plovnih objekata 1'. Predmet je spisa bilo vlasništvo „nad lađom“, ali u spisu se rabi termin „bivša Židovska ribarska škola u Veloj Luci“ iz čega je razvidno kako su se Židovi ovdje učili ribarstvu i mnogo prije godine 1946.autor: plovili i „na austrijskim ratnim brodovima Sredozemljem pa i svjetskim morima“. Pojedinci su odlazili i na kopanje Sueskog kanala te su, vraćajući se u Luku, donosili i prenosili predodžbe i priče o Židovima.

Nakon progona i strahovitog pogroma osobito u Rusiji, Poljskoj i Rumunjskoj, Židovi u Europi, druge polovine 19. st., postupno dobivaju sva građanska prava. Na Prvom cionističkom kongresu u švicarskome Bazelu (1897.) i službeno je osnovan Cionistički pokret i izražena želja za stvaranjem židovske države (prema: Cion - stari naziv za grad Jeruzalem).

Za banske Hrvatske, Dalmacije, Rijeke te Bosne i Hercegovine, u okvirima tadašnje Habsburške Monarhije, židovski Vela Lukastudenti iz Beča potiču cionistički pokret i u Hrvatskoj (od 1904. godine). Posebno su bili aktivni u Osijeku i Zagrebu, osnivajući cionistička društva i pokrećući kongrese i tiskana glasila. Uslijedile su teške ratne godine, nestašica hrane pa i gladi. U to je vrijeme stigla i pogubna epidemija tzv. španjolske groznice, a započela je i talijanska okupacija otoka Korčule i trajala sve do 1921. godine. Iz tog vremena, spomenuta mikro-lokacija poznata je kao „Vallegrandenell' Isola di Curzola“. Na sve to, pred Prvi svjetski rat, velalučke vinograde zahvatio je žiložder, koji ih je, do sredine 1920-ih godina, već bio temeljito uništio. Tada su se židovske obitelji iselile trbuhom za kruhom da bi novi Židovi u Vela Luku stigli pred sam početak velikog svjetskoga mraka - godine 1937.

U čežnji povratka u domovinu i na tlo židovske države (teritorij tadašnje Palestine koji su započeli otkupljivati) Židovi u Hrvatskoj postajali su sve svjesniji potrebe upoznavanja s morem i stjecanja vještina na njemu. Tako je zaživjela i Židovska ribarska škola u Veloj Luci. Riječ je o pisanu dokumentu pohranjenom u Ispostavi Lučke kapetanije Dubrovnik u Veloj Luci u 'Dosjeu plovnih objekata 1'. Predmet je spisa bilo vlasništvo „nad lađom“, ali u spisu se rabi termin „bivša Židovska ribarska škola u Veloj Luci“ iz čega je razvidno kako su se Židovi ovdje učili ribarstvu i mnogo prije godine 1946.

Zahvaljujući poslovnoj sudbini jedne barke na svjetlo dana izlaze dokumenti o Židovskoj ribarskoj školi za koju se kaže da joj je narečeno plovilo pripadalo od 1939. do 1942. kada je ŽRŠ-la prestala s radom. Navodi se posjedovanje mreža (lovilo se malu plavu ribu: sardele, skuše, lokarde...) zatim barke te velike prostorije škole koja VelalučaniZašto su i kako su prvi Židovi odlučili baš u Veloj Luci osnovati Židovsku ribarsku školu? Ne samo to nego su osnivali i provodili športska natjecanja i živjeli duhom i humanošću mjesta čija su (trajna) sastavnica postali. Nisu bili stigmatizirani (kako se to danas okrutno i netrpeljivo u Zagrebu kaže) ni dojdoši, dođoši, ni Hercegovci, a ni Dalmoši. A to ne bi bilo moguće, baš ni na koji način, bez prihvata i odobravanja i velike podrške samih velikih... velikih Velalučana.je okupljala dvadeset i pet članova pokreta „Hašomer Hacair“ pristiglih uglavnom iz Sarajeva te Beograda i Novog Sada. Riječ je o velikoj i reprezentativnoj katnici unajmljenoj za Ribarsku školu sa šest prozora na etaži i s pogledom na more i izlaz iz Velaluškog zaljeva. Uz taj prostor unajmljena su i dodatna skladišta. Kako je službeni jezik u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji bio srbski, službeni naziv ovog društva bio je „Jevrejska ribarska vježbaona Vela Luka“. O tom dobu, ribarskoj školi i kulturi, svjedoče sačuvane četiri knjige te trinaest fotografija. Tople posvete na fotografijama i knjigama zorno svjedoče o srdačnim vezama i prijateljstvima Židova i domicilnih Velalučana.

Iz sjećanja gđe Marije Prižmić rođ. Barčot, tada dvadesetogodišnjakinje, u sezoni lova plave ribe, židovski mladići, koji su išli u lov s ribarskom družinom njezina pok. oca, pomagali su u svemu oko barke i mreža, čišćenja i sušenja te su ostajali u njih na ručku pa bi pod odrinom ili u samoj lađi i odspavali. Osim soljenja sardela u barilima, naročito u vrijeme lovostaja, židovski su pitomci vrijeme provodili u radionicama velaluških zanatlija: bačvara, stolara, konopara, brodograditelja, mehaničara, kovača... Isto tako, sudjelovali su i u pojedinim fazama procesa tvorničke prerade ribe. Kao krojačice, kuharice i domaćice, u životu kao pripremi za preseljenje u Palestinu, pored mladića, sudjelovale su i židovske djevojke. Svi su oni živjeli i spavali na katu u zgradi Ribarske škole, iznimno časno i moralno.

Osim u ribarskom zanatu, pitomci ŽRŠ-le bili su superiorni mladim veloluškim ribarima. Većina ih je prije dolaska u Luku već imala neko zanimanje, zanat ili završenu srednju školu. Bili su obrazovani, načitani, s iskustvom i vidokrugom koji domorodačkom naraštaju jednostavno nije bio dohvatljiv. Sudjelovali su u športskim natjecanjima od nogometa i stolnog tenisa do šaha... i tu su pobjeđivali.

Uslijedio je početak Drugog svjetskog rata i prekid rada ŽRŠ-le u Veloj Luci. No, pred terorom iz okupiranih dijelova Kraljevine Jugoslavije Židovi su nastojali izbjeći na talijanski okupirani teritorij - anektiranu Dalmaciju ili samo u okupirane zone talijanske vojske ili u konačnici - na Poluotok (kako su ga tada zvali).

Treba istaknuti dvije činjenice koje očito nisu našle mnogo mjesta u sačuvanim dokumentima i vrelima pa autor, kao povjesnik, o njima, prirodno, ne može ni pisati. Međutim, one su evidentne. Zašto su i kako su prvi Židovi odlučili baš u Veloj Luci osnovati Židovsku ribarsku školu? Ne samo to nego su osnivali i provodili športska natjecanja i živjeli duhom i humanošću mjesta čija su (trajna) sastavnica postali. Nisu bili stigmatizirani (kako se to danas okrutno i netrpeljivo u Zagrebu kaže) ni dojdoši, dođoši, ni Hercegovci, a ni Dalmoši. A to ne bi bilo moguće, baš ni na koji način, bez prihvata i odobravanja i velike podrške samih velikih... velikih Velalučana. Jer, nije tu bila riječ samo o smještaju i školi prognanih, a nehumanošću okuženih Židova, domaćini su nesebično predavali sve svoje više-stoljetno znanje o moru, plovidbi, gradnji i održavanju barki te izradi alata za ribolov - svojim potpunim neznancima! Pripadnicima druge vjere. Radili su s njima na moru, na svojim najtajnijim i najbogatijim ribolovnim poštama! Kao s osobnim sinovima, a ne bi tako čak ni sa svojim rođacima. Ali... davali su sve. Ljudima u potrebi... ljudima u nevolji.

Javor Novak
- nastavlja se -

 

Pet, 21-09-2018, 03:01:34

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).