„Kad svane dan“ (2012.), redatelj: Goran Paskaljević

Ljudi daju tri, u stvari dvije ocjene: „zakasnio je“, „nikad nije kasno“ ili „bolje ikad nego nikad“. Ovaj francusko-srbijanski koprodukcijski film, emitirao je HTV 3 umjesto HTV 1 i to u utorak 22. svibnja u sasvim promašenu terminu u 15,50sati. Naime, film zaslužuje glavni termin i prvi program, pa je ovime HRT, sa skalom svojih promjenljivo - (ne) uhvatljivih kalendara emitiranja, promašio i podcijenio, baš kao što je nedavno, stavljajući na prvi program jedan sporan i promašen hrvatski film, isti precijenio i počastio.

Treba odmah reći: film je lišen svakog vulgarnog srbovanja i obmanjujuće politike dok noviji film u Hrvatskoj često ne može bez (propale) ideologije. U značajnom opusu (30 dokumentarnih i 17 dugometražnih filmova) te brojnih međunarodnih, a laskavih nagrada Goran Paskaljević (rođen 1947.) snima konačno i film o židovskoj žrtvi u Srbiji. Točnije film o jednom logoru, o Sajmištu kraj Beograda, kobnom tolikim tisućama beogradskih Židova. Koliko je ta tema u suvremenoj Srbiji još vruća i opasna svjedoči sam autorov pristup. Nema ni riječi o fašističkoj, marionetskoj Nedićevoj Srbiji, srpskoj državi (1941.-1944.)..., a bila je to država (uz potpun placet Srpske pravoslavne crkve) koja je koristila sve srpske insignije i bila je ustrojena sa žandarima te vojnicima generala Nedića - „Nedićevcima“ (Srpska državna straža) i „Ljotićevcima“ (Srpski dobrovoljački korpus). Srbijanski su kvislinzi „uspješno“ uz pomoć nacista kontrolirali svu kolaboracionističku državu Srbiju u kojoj je poznato osam koncentracijskih logora tijekom Drugog svjetskog rata. Samo u logoru Banjica život je izgubilo 80.000 mahom Židova od 100.000 ukupno zatočenih duša.

Usput, tadašnja Srbija nije imala ni Vojvodinu, nego samo istočni Banat, ni Kosovo već samo uzak sjeverni dio... Zločincu Titu mogu dakle zahvaliti dan-današnju gotovo 30 % teritorijalno veću Srbiju (ne računajući dijelove „nedjeljive“ BiH). Srbiju proširenu na račun svih okolnih (naročito hrvatskih) zemalja. Udaljilo bi nas od filma elaborirati kako je Nedićev projekt „Svesrbije“ (njegov izraz), a koji je kasnije deriviran u Veliku Srbiju, danas već ostvareni to s granicama dviju postojećih Srbija. Srbija se proširila i na cijelo područje „nedjeljive“ BiH uz Drinu i Savu sa zapadnim dijelom te na cijelu Crnu Goru (koju je potom izgubila).

Ništa o „Judenfrei Srbiji“

Autor, u ovom znalački i estetski sentimentaliziranom i artistički preciznom filmu, ne navodi ništa od toga. Čak ni kao i francuski i srbijanski državljanin, redatelj Paskaljević, nije se usudio išta reći o Judenfrei Srbiji, prvoj europskoj državi „očišćenoj od Židova“. Kad se dakle preskoči sve to, što ostaje? Naime autor jedanas u osmom životnom desetljeću, započeo je s dokumentarcima da bi sdvadeset i devet godina snimio svoj prvi film dugog metra, poznati: MaksimumOslikan je povijesni dokument kako je u Beogradu po prvi put upotrijebljen kombi (u filmu kamion) s plinskom komorom. I to je maksimum dokle se redatelj usudio ići. Prešućujući sve ove druge elementarne činjenice „scenarija radi“ ušao je u veliku priču s punim kreativnim kapacitetom, ali s ovom krvavom manjkavosti.„Čuvar plaže u zimskom periodu“. Možemo ga se prisjetiti i po naslovima „Pas koji je voleo vozove“, „Bure baruta ili Cabaret Balkan“), a zadnji njegov film u nizu je „Land of Gods“ („Zemlja bogova“) iz 2016. godine...

Postavlja se krucijalno pitanje pristupa, snage i istine koju ovaj autor ili (još) nema ili je to (još uvijek) takva tabu tema u Srbiji da bi mu glava bila ucijenjena. Paskaljević obrađuje veliku temu, svjetsku temu (za koju je u inozemstvu sigurno lakše došao do sponzora), ali bez konteksta. Može li se iskreno obraditi židovska žrtva prešućujući činjenice? One, koje je filmskim jezikom lako inkorporirati u samo nekoliko minuta/kadrova. Indikativno je i to, indikativno da je Srbija (još uvijek) vrlo daleko od svoje katarze, pa Paskaljević izabire koncentracijski logor Sajmište poznat kao „Judenlager Semlin“. Polazna priča za scenarij ne može biti opravdanje izostanku ukupne slike srbijanskog fašizma. Logor Sajmište je naime bio dio hrvatskog Zemuna, beogradskog predgrađa i sastavni dio NDH. Tu današnji srbijanski fašisti vide veliku „priliku“ da odgovornost prebace na drugog, na nacističku Njemačku i fašističku NDH. Paskaljević međutim uspijeva (u jednoj jedinoj brzoj rečenici) u film ubaciti: taj „NDH logor pod nacistima, a koji je funkcionirao uz punu podršku milicije i vojske Srbije“... Tako se, između redaka, igra na kartu dvojne ako ne i trojne odgovornosti. Ipak, oslikan je povijesni dokument kako je u Beogradu po prvi put upotrijebljen kombi (u filmu kamion) s plinskom komorom. I to je maksimum dokle se redatelj usudio ići. Prešućujući sve ove NadarevićProblem s inače nekada upravo genijalnim Nadarevićem je cijeli ocean odigranih nastavaka „Lud, zbunjen, normalan“, a koji su snimljeni za publiku sa ili bez četiri razreda osnovne. To je (ovdje) nažalost ostavilo traga. Ovaj je veliki glumac k tome i bezsluhist te mu je uz to, potpuno strano i ikoje sviranje klavira. Ni prvi, ni posljednji, ni kriv takav..., ali redatelj nijedno nije uspio skriti.druge elementarne činjenice „scenarija radi“ ušao je u veliku priču s punim kreativnim kapacitetom, ali s ovom krvavom manjkavosti.

Neodgovornost i neozbiljnost

Sjenu na iskrenost otvaranja povijesnih vrata srbijanskog mega-zločina, baca i činjenica što je izabran baš koncentracijski logor Sajmište, a ne recimo koncentracijski logor Banjica pod upravom države Srbije. Koncentracijski logor Banjica bio je i sabirni i egzekucijski logor i to u vojarni Jugoslavenske armije (nedaleko Dedinja u južnom predgrađu Beograda). Tako se scenariju i autoru s pravom može zamjeriti neodgovornost i neozbiljnost jer ako se otvara velika tema židovske žrtve onda ne smije biti ni polovičnosti niti djelomičnosti. Ili se izlazi s najtežim zločinima, sa svim, ili se u stvari tek pliva oko teme i fingira snažno, ono povijesno i ono katarzično, a politički vrlo potrebno i rado upotrebivo, uljudbeno i žrtvoslovno otvaranje Srbije.

Film se vrti oko solidnog Mustafe Nadarevića (profesor Mišo) odgojenog u drugoj obitelji (obitelji Brankov), a koji to pod stare dane iznenada saznaje. Suočava se s činjenicom da zapravo pripada židovskoj glazbenoj obitelji Weiss. Problem s inače nekada upravo genijalnim Nadarevićem je cijeli ocean odigranih nastavaka „Lud, zbunjen, normalan“, a koji su snimljeni za publiku sa ili bez četiri razreda osnovne. To je (ovdje) nažalost ostavilo traga. Ovaj je veliki glumac k tome i bezsluhist te mu je uz to, potpuno strano i ikoje sviranje klavira. Ni prvi, ni posljednji, ni kriv takav..., ali redatelj nijedno nije uspio skriti.

Vezano uz glazbu, treba istaknuti još jedan (inače vrlo upečatljiv i uvjerljiv) kontrapunkt, koji je već filmski potrošen: ZuroffNedavno, za posjeta paušalnog poznavatelja sve židovske žrtve Srbiji, Zuroffa, aktualizirana je i medijski lansirana izgradnja Židovskog memorijalnog centra holokausta u Beogradu... o njemu, od tada, ništa više nismo čuli. Radije su se bavili Hrvatskom. Službena Srbija, odavanjem poštovanja žrtvama, još se ne želi „pohvaliti“. A bilo bi joj odavno vrijeme da dug ukupnoj i židovskoj uljudbi započne napokon vraćati. „Kad svane dan“ tanašni je početak, koji može zadovoljiti samo one, koji elemente holokausta ne poznaju. Kad će dakle svanuti taj dan?sučeljavanje židovskih umjetnika i nacista (pijanista i dirigenata ili kompozitora i nacista). Te oprečne, suprotstavljene, a harmonizirajuće likove i teme donijete su na filmu zaista vrlo mnogo puta. Filmoljupci će se sjetiti lika mršavog pijanista Židova, koji se skriva na tavanu pred nacističkom Njemačkom, a kojeg potajno hrani časnik te iste nacističke vojske. Ta je impresivna priča iz ratnih kovitlaca, spojena s drugim apsurdom: kada taj spašeni Židov nakon kapitulacije po logorima traži istog nacista kako bi mu spasio život. On slobodan, želi spasiti njega zarobljenog. Velik je i snažan redatelj snimio taj svjetski i dobro poznat film (šteta, trenutno se ne mogu sjetiti svih imena). No, tema: s jedne strane opće zlo, s druge strane preživjeli židovski glazbenik nasuprot pogibelji, time je zaista iscrpljena... Pogotovo jer Paskalović nije donio ništa novog.

Najjači dio filma je glazba

Najjači dio ovog filma jest glazba, koju je skladao legendarni Vlatko Stefanovski. Uz zanimljivu kameru tu je i spomenuta solidna glavna rola Nadarevića, a koju je izgradio kao simpatično bohemski i naivni starček, glazbeni i dobroćudni profesor. U filmu, za razliku od onih snimanih u Hrvatskoj ili onih snimanih hrvatskim novcem, nema baš nijednog hrvatskog glumca ili glumice. Srpski redatelji, naime, nemaju taj kompleks.

Film je kompaktna, skladna umjetnička cjelina linijski složenih kadrova radnje, što može biti pomalo banalan i svakako spor narativ. Rijetki flash-backovi (kao snoviđenja ili fantazmagorije) znatno dinamiziraju i granaju radnju te pokazuju kako su i drugi njezini dijelovi mogli biti aranžirani bogatije, novije, zanimljivije.

Srž scenarija je pronađena metalna kutija na mjestu nekadašnjeg logora Sajmište, a koja je slučajno iskopana pri zamjeni pukle vodovodne cijevi. U kutiji su fotografija, pismo te nedovršena partitura „Kad svane dan“. Kutiju je zakopala (pred pogubljenje godine 1941.) obitelj Weiss, a što profesoru otkriva podrijetlo i navodi ga dovršiti tu partituru. Želi ju izvesti na mjestu beogradskih straćara, na nekadašnjem koncentracijskom Sajmištu. Naglašeno je i razočaranje profesora što očekivana publika, reda veličine, kako kaže „pola Beograda“, jednostavno na komemoracijunije došla. Baš kao što je sa svojim velikim orkestrom odbio doći i sam profesorov sin. Židovski obred i komemoracija tako je svedena na razočaravajući, tek uski kružok susjeda. Sve to na mjestu na kojem nema ni grobnih spomenika, ni osnovnih obilježavajućih, a kamoli onih memorijalnih i krupnih. Veliko ništa. Od tog holokausta in situ stoji još samo spomenički anonimna i tomu nenamijenjena, derutna kula... Zaključite sami je li riječ o nepotpunom filmu i na krivom mjestu „opreznom“ redatelju te je li riječ o uratku koji je „zakasnio“, za kojeg „nikad nije kasno“ ili vrijedi ona: „bolje ikad nego nikad“...

Nedavno, za posjeta paušalnog poznavatelja sve židovske žrtve Srbiji, Zuroffa, aktualizirana je i medijski lansirana izgradnja Židovskog memorijalnog centra holokausta u Beogradu... o njemu, od tada, ništa više nismo čuli. Radije su se bavili Hrvatskom. Službena Srbija, odavanjem poštovanja žrtvama, još se ne želi „pohvaliti“. A bilo bi joj odavno vrijeme da dug ukupnoj i židovskoj uljudbi započne napokon vraćati. „Kad svane dan“ tanašni je početak, koji može zadovoljiti samo one, koji elemente holokausta ne poznaju. Kad će dakle svanuti taj dan?

Javor Novak