Javor NovakJavor Noval karikatura

Moje kverulancije

 Eliminacija terorista u Keniji

U mnogo američkih filmova i prije i poslije UN-ova osnivanja Međunarodnog suda za ratne Guantanamozločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY, s djelovanjem od 1993.) Amerikanci, njihovi scenaristi i redatelji u međunarodni su opticaj puštali filmove u kojima se otvoreno prikazuje i govori (iz usta samih njihovih vojnika i časnika) o ubijenim civilima kao i o nesmiljenom iživljavanju nad zarobljenicima. Te smo jezive razmjere američkih ratnih zločina saznavali i putem medija (s fotografija) iz, dakako spornog,primjerice samo logora Guantanamo. Snimljeni su i dokumentarni filmovi iz tog logora smještenog na suprotnoj strani Kube (jugoistočnoj) u odnosu na metropolu Havanu i obližnji SAD. Guantanamo je tako daleko bliži Haitiju nego Floridi ako u tom, američkom suvremenom koncentracijskom logoru na Kubi, ima ikakve logike. Kao što je poznato, riječ je o mornaričkoj bazi u zaljevu Guantanamo unutar koje je i američki zarobljenički logor istoga imena.

Predsjednik Obama, zlatousti, kad je bio kandidat, obećavao je zatvaranje tog eksteritorijalnog SAD logora ali to Obamaobećanje, glatko, nikada nije održao. Poput brojnih filmova o američkim intervencijama u Gvatemali (1953.), Vijetnamu-Laosu-Kambodži (od 1955.), Čileu (1973.), Panami (1989.), Iraku (od 2003.), Libiji (2011.) ili o nekoj drugoj od posvudašnjih intervencija diljem svijeta, Amerikanci sentimentaliziraju svoje civilne žrtve koje su pobili i radikaliziraju neprijateljske vojne gubitke. Oni pucaju na emociju gledatelja, ali i prikazuju svoje vojnike i (niže) časnike kako iste te civile ubijaju, mrcvare ili likvidiraju u logorima. Nema skrivanja, tu nema okolišanja, nema lakiranja. Rat se prikazuje kao rat i ta logika je opće-opravdavajuća, sve se štiti i pokriva izlizanom krilaticom „american way of life“ i nema te žrtve koju ne bi trebalo ubiti na putu ostvarenja tog cilja, majke svih američkih majki od ciljeva.

Mršavo pokriće (ako uopće) nalazi se u neznatnom postotku filmova u kojima se pred vojnim sudom SAD-a sudi zapovjednicima. U tom malom broju, češće se prikazuju suđenja zbog nepoštivanja naređenja od strane operativnih časnika na terenu i onda se obično ljudika o tome kako je nepoštivanje subordinacije izvedeno radi zaštite svojih ljudi, radi nekog humanog razloga ili procjene koja je, naravno, spasila širu pogibelj. Jer, Amerikanci su spasitelji svijeta. Bude to onda ona puna patetična slika FilmOvaj scenaristički solidno zamišljen engleski promidžbeni film (Guy Hibbert) i redateljski uvjerljivo donesen (Gavin Hood) iznijela je prvenstveno vodeća glumica, ovdje pukovnica, slavna Helen Mirren, zatim Aaron Paul i Alan Rickman... Redatelj se odlučio za niskobudžetni filmski izraz i ograničio se na svega dvije-tri kontrolne sobe, sve ostalo je zanimljiv vojni prikaz kako se i koliko se toga iz zraka danas može vidjeti na zaslonima i vrlo jasno snimati, povećavati i razrađivati. Nema potrebe, ne za kopnenim, već ni za zračnim posadama. Ratuje se, prati i snima bilo iz satelita, sadrona ili s minijaturnog drona tzv. 'bube' kojom se ulazi i u samo dvorište i u sve otvorene prostore kuće. Njime se vrlo lako (kao na filmu) upravlja s mobitela iz susjedne ulice.demokracije, prava holivudska topla limunada, američka (kao da je i ruska) i nekakva i slava i veličina. Nismo navikli gledati američke filmove s temom suđenja njihovim snagama zbog počinjenih ratnih zločina. Čak ni kad se koriste svojim otvoreno prikazanim crnim operacijama, paravojnima i bez ikakve kontrole, pri prikazivanju zločina nad civilima..., ali se barem slobodno prikazuje istina: nasilje i teške zločine koje SAD čini pri svojim intervencijama. To je ona poznata priča i zloguka poruka koju Ameri upućuju brojnim stranim nepoćudnim vladama: Vi ćete tako učiniti kako vam mi kažemo, učinit ćete to na ovaj način ili na drugačiji („one way or another“). A čak se to ne može zvati niti ratom u smislu napada na američko tlo, u smislu okupacije američkog tla i tome slično. Nije dakle čak ni rat već prljava intervencija na tuđem suverenu tlu...

Scenaristički solidno zamišljen engleski promidžbeni film

Hrvatski Cinestar, u međunarodnu tv-distribuciju, pušta film A-produkcije iz 2015., englesku ratnu dramu „Eye in the Pogled s neba1sky“ („Pogled s neba“, 102 min). Ugrubo, riječ je o eliminaciji terorista u Keniji. Prvobitno je bilo odlučeno da se teroristi uhvate, međutim, kako ih se hvatalo punih šest godina, a bolju priliku nisu imali, laserskim i GPS navođenim raketama s krstarećegd rona, dakle zračnim napadom, lijepo su temeljito ubijena četiri terorista i grupa civila uključujući i djevojčicu koja je (prigodno) prodavala (doduše ne cvijeće već) lepinje kruha. Ipak je kruh simbol života. Bilo je to uz velike i srcedrapateljne dileme, silne dvojbe i tobože mučne odgode. Ipak, eliminirani su (i) teroristi koji su već imali prsluk-bombe na sebi, koji su već bili spremni detonirati se na nekom od određenih javnih mjesta, mjesta najveće gužve u Keniji. A susjednoj Britaniji (logično i pravedno) to jednostavno nije bilo u redu. Čak ni u pokušaju.

Ovaj scenaristički solidno zamišljen engleski promidžbeni film (Guy Hibbert) i redateljski uvjerljivo donesen (Gavin Hood) iznijela je prvenstveno vodeća glumica, ovdje pukovnica, slavna Helen Mirren, zatim Aaron Paul i Alan Rickman... Redatelj se odlučio za niskobudžetni filmski izraz i ograničio se na svega dvije-tri kontrolne sobe, sve ostalo je zanimljiv vojni prikaz kako se i koliko se toga iz zraka danas može vidjeti na zaslonima i vrlo jasno snimati, povećavati i razrađivati. Nema potrebe, ne za kopnenim, već ni za zračnim posadama. Ratuje se, prati i snima bilo iz satelita, sadrona ili s minijaturnog drona tzv. 'bube' kojom se ulazi i u samo dvorište i u sve otvorene prostore kuće. Njime se vrlo lako (kao na filmu) upravlja s mobitela iz susjedne ulice.

Razlika Amerikanaca i Britanaca

Zanimljivo kako Englezi, od prije nekoliko godina, javno izlaze s vrhunskom vojnom tehnologijom i prikazuju njezine mogućnosti ma koliko smo mi o tome znali već odavno. Skrivalo se dok se moglo i trebalo skrivati, recimo za vrijeme ratova u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Pa se tako slalo tzv. mirovne snage na teren, u stvari sladoledare, Britanija SADRazlikaDok Amerikanci svoje zločine prikazuju otvoreno te se tek ponegdje u nekom rukavcu digresije (kratko) pokušavaju učiniti ljudima te suosjećaju (i) sa žrtvama, Britanci filmom imaju drugačiji pristup: nakon svih njihovih krvavih intervencija po Africi, Indiji i Aziji, a koje su upravo amblematska slika gadnih zločina protiv čovječnosti, Britanci su ratovali i na Malvinima ne žaleći tuđe i svoje živote (kao i uvijek) na drugom kraju svijeta. U samo tri mjeseca rata u južnom Atlantiku, Argentina je imala gotovo trostruko više mrtvih (650). Nakon takva, ljepljivo krvava traga ostavljena diljem svijeta, Britanci zato danas rado participiraju u združenim snagama u zločinu, pa tako još uvijek, doduše, ne umiruju vlastitu savjest jer ju ni imperijalizam ni geopolitika nemaju, ali dijele odgovornost (i svoj dio konačna plijena).koji su čuvali granice srbo-crnogorske agresije i davali joj predah brojnim mirovnim pregovorima bez rezultata. Ali zato s agresoru i te kako korisnim primirjima.

Temeljna razlika u filmskom prikazu ratovanja, točnije svojih intervencija... Amerikanaca i Britanaca jest ono što me ponukalo na ove usporedbe. Dok Amerikanci svoje zločine prikazuju otvoreno te se tek ponegdje u nekom rukavcu digresije (kratko) pokušavaju učiniti ljudima te suosjećaju (i) sa žrtvama, Britanci filmom imaju drugačiji pristup: nakon svih njihovih krvavih intervencija po Africi, Indiji i Aziji, a koje su upravo amblematska slika gadnih zločina protiv čovječnosti, Britanci su ratovali i na Malvinima ne žaleći tuđe i svoje živote (kao i uvijek) na drugom kraju svijeta. U samo tri mjeseca rata u južnom Atlantiku, Argentina je imala gotovo trostruko više mrtvih (650). Nakon takva, ljepljivo krvava traga ostavljena diljem svijeta, Britanci zato danas rado participiraju u združenim snagama u zločinu, pa tako još uvijek, doduše, ne umiruju vlastitu savjest jer ju ni imperijalizam ni geopolitika nemaju, ali dijele odgovornost (i svoj dio konačna plijena).

No, to očito nije više slika o kojoj bi Britanci sami mogli i trebali šutjeti, a niti dopustiti da ona ostane ovakva kakva jest: istinita i crna. Zato tu stupa na svjetsku scenu film kao izričaj, koji istovremeno mora prikazati prvo moć, a zatim i humanost, ma što im to značilo u toj njihovoj kolor-izvedbi i bipolarnoj slati.

Kaljuža poznate britanske ratne i političke farizejštine

Film „Eye in the sky“, osim što pokazuje da su naši današnji NATO, i još šire zapadni saveznici, sve jako dobro Pogled s neba2vidjeli iz zraka još za srbijanske okupacije 4/5 teritorija propale Jugoslavijete teške hrvatske obrane i međunarodno priznate Republike Hrvatske i međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine. Otkriva i način kako Britanci žele sagraditi svoj image humanog ratovanja diljem svijeta te naročito striktnog poštivanja međunarodnog prava. Zapravo njima je prvo do prava... Oni se naime nisu, kao Ameri, izuzeli od ICT i tobožnje vladavine međunarodnog ratnog prava. Mladima i neiskusnima u publici, a širom svijeta tako žele prodati nekakvo svoje prvo pravno propitivanje ispaljivanja svake rakete a zatim i političko. Vojno im je tobože tek na trećem mjestu. Ovaj tehnički vrlo dobar EPP film tako pada u neviđenu moralnu kaljužu poznate britanske ratne i političke farizejštine, naravno ne obraćajući se starijoj ili iskusnijoj publici. On želi neiskusnima i naivnima, onima koji nemaju saznanja ili onima koji filmskom platnu vjeruju, prodati svoju inače poznato nepostojeću - ratnu korektnost. Ono kao: malo zabave a puno divote.

Tako glavni rasplet filma nije u tome što uopće Britanci rade u Keniji? Ili od kada su oni zaduženi za održavanje javne sigurnosti u Nairobiju? Ili za hvatanje lokalnih terorista? Nekmoli za ubijanja. Doduše znam da oni sve to rade samo za dobrobit Kenijaca i nikoga više... Ili, tko ih je ovlastio da u toj afričkoj državi izvode vojne zračne napade s očekivanim brojem žrtava od 20 naviše, a pri kojima su naravno civili oni najbrojniji? Glavna je tema filma hoće li onaj časnik zadužen za ispaljivanje rakete, pritisnuti crveni okidač i ubiti djevojčicu koja pred kućom prodaje lepinje kruha. Ona nije samo lijepa djevojčica, ona je i ocu poslušna, islamski pravovjerna, marljiva a i (što je najvažnije) Kenijaprihvatila je hula-hop igru po čemu je Zapadnjacima posebno draga i mila. Taj je njihov (doduše plastični) simbol obavijen oko tog malog, nevinog, muslimanskog tijela...

Tako je taj film, otkrivajući svima tek dopustivi djelić modernije vojne tehnike (a koju zasigurno posjeduju već barem tri desetljeća) film dileme, film navodno teških dvojbi vojnika i vojnikinje za okidačem koji čak i plaću, film krzmanja pukovnice Mirren je li masovno usmrćivanje moguće izvesti u skladu s pravom? Osim pravnika ona u samoj operaciji ima izravno uključenog i procjenitelja štete, da ga tako nazovem, koji odmah na licu radnje i uoči same operacije u postotcima i u valovima eksplozijeračunalno izračunava i dočarava dokle će taj konkretni planirani raketni udar biti smrtonosan a poslije kojegće prstena djelovanja i udaljenosti biti 'samo' ranjavajući. Pa se onda cijeli taj štab, koji je vezan izravno elektronski pa telefonima i na kraju brzom elektronskom poštom, dok par krajnjih izvršitelja drži prst na okidaču i uredno nevojnički plače zbog jadne nevine djevojčice, konzultira s ministrom obrane, glavnim vojnim zapovjednikom, državnim tajnikom, veleposlanicima te ministrom vanjskih poslova. Oni svi dvoje. Jedino ne znam jesu li zvali predsjednika gradskog vodovoda... Jer oni su svi redom i po nadležnostima rastrgani, mau dubokim ljudskim i moralnim dilemama. Pri obaraču. Glavni vojni zapovjednik je isto otac... i sam doma ima (baš i) djevojčicu. Ovaj film, to nije samo drama nad djevojčicom, ma to se zove čak i trilerom.

I onda pogađate, na početku je samo glavni vojni zapovjednik Za operaciju (jer je klišej sirove vojničine), a svi drugi se protive ili nećkaju, a svakako ljudikaju jer oni su humanitarno nastrojeni (njihova produžena ruka i alat masakra nije upravo ta ista vojničina) oni prebacuju odgovornost s jednih na druge, oni naširoko diskutiraju o vojnoj operaciji koja zapravo ima tek deset kratkih minuta vremena: dok gledaju kako treći Musliman oblači samoubilački prsluk s bombom na onog prvog i drugoga. Priprema za teroristički akt realno bi trajala koliko traje njihov kratki dogovor i Pogled s neba3koliko treba da se prsluci odjenu i napune eksplozivnim punjenjima. Ali naravno, djevojčica... pa to onda filmski taje li traje, jer ispravnost agresora, ispravnost Velike Britanije... Isto mora biti velika. Detaljno prikazana. Mora postati, kad već nije, neupitna. Pa onda Mirren zove lijevo i desno, pa se nadmudruju gore i dolje, teško je i njoj ne samo meni... pa se nadigravaju s nadležnostima, pa čak uspoređuju prethodne britanske operacije i propituju hoće li ovo biti presedan? Joj samo da ne bude. Hoće li to ubijanje biti britanski presedan ili će svijetu napokon reći onu staru, notornu, istinu?

I naravno, dok niži časnici (vojnikinja i vojnik) zaduženi za ispaljivanje, prvo odbijaju naređenje i kao skriveno plaću i svi ostali u velikoj su stisci. Da da, sve je njih to uzdrmalo. Svu britansku vanjsku politiku, koja inače kroji pravdu gdje hoće, kada hoće i koliko i na koji način hoće. Bez ikakvoga pravnog tima i odgovornosti. Mješoviti vojno-pravno-politički tim u filmu navija zato čak i kad je raketa već ispaljena da u tih 50 sekundi, dok ona sa 6.000 metara ne pogodi metu, djevojčica rasproda sav kruh, skupi stolnjak i makne se s mjesta udara. Svi napeto zdvojni PakaoU tom starom geopolitičkom i imperijalnom krugu pakla naravno nema mjesta za pravdu malih naroda, njihov suverenitet ili za njihovu obranu od evidentne, promatrane i snimane agresije, od kakve se pravednim ratom branila i pobjednički obranila recimo Hrvatska. Naša Hrvatska prva je zemlja u povijesti ratovanja dvadesetog stoljeća koja kao pobjednica nema pravo pisati svoju povijest. Nju će nam uskoro, do kraja, ispisati Britanija, sa svim svojim europskim zemljama,političko-vojnim satelitima, koje ona, eufemistički, naziva saveznicima i partnerima.gledaju i navijaju za nju a čuje se i ono nadasve korisno: „Bježiii!“ Ali raketa... pogađate, ta prokleta raketa, došla valjda ni od kuda, ni od koga, ma ta zapravo pogrešna raketa, neminovno precizno pogađa cilj i sve kolateralne žrtve...Što je divan izraz za sve one za koje kao da ne postoji krivac. Ili kao da to i nisu žrtve - to su (tek) kolateralne žrtve. Onda može. I tada, iako svi slomljeni i rasplakani, iako vide da se djevojčica naravno ne diže s tla, hrabro i temeljito ispaljuju i drugu raketu na isto mjesto i traže da se snimka zumira na sve vojne mete kako bi bili potpuno sigurni da su i eliminirane.

Razbojnici i licemjeri?

Na kraju, svako svakom čestita i odmah mi bi lakše. Bila su tek dva-tri (kozmetička) disonantna tona. Znači to je ipak bilo dobro iako nije lijepo. Ili je i lijepo? Čestitaju si na uspješnoj i teškoj, ma teeškooj vojnoj operaciji, a koju bi valjda i Mujo i Haso iz vica uspješno priveli kraju uz svu tu svemirsku tehniku.

Nameće se dakle jednostavna usporedba za razmišljanje, dok su Amerikanci (jesu li?) otvoreni razbojnici i to ne skrivaju, Britanci su licemjeri koji isto tako tamane sve pred sobom, ali filmskim jezikom plaču nad 'kolateralom'. Jer naravno filmska umjetnost odavno služi stvaranju, popravljanju ili izmišljanju boljeg imagea onih koji nam se predstavljaju kao da imaju nekakvu savjest. Jer, duboko su toga svjesni, ako je nemaju, ako je barem nama ne crtaju pred očima, ne mogu biti niti autoriteti niti meritorni suci. Ni doma ni vani. A htjeli bi biti i suci i gazde. Tako će poduzimati sve pa će i razno razne brojne i višemilijunske projekte ostvarivati, sve ne bi li opravdali svoj današnji (ne već davnašnji ili onaj nama nažalost vrlo dobro znan prije 25 godina) otvoreni barbarizam.

U tom starom geopolitičkom i imperijalnom krugu pakla naravno nema mjesta za pravdu malih naroda, njihov suverenitet ili za njihovu obranu od evidentne, promatrane i snimane agresije, od kakve se pravednim ratom branila i pobjednički obranila recimo Hrvatska. Naša Hrvatska prva je zemlja u povijesti ratovanja dvadesetog stoljeća koja kao pobjednica nema pravo pisati svoju povijest. Nju će nam uskoro, do kraja, ispisati Britanija, sa svim svojim europskim zemljama,političko-vojnim satelitima, koje ona, eufemistički, naziva saveznicima i partnerima.

U kadru ne će biti lijepe hrvatske djevojčice koja prodaje školjke nadomak morskome žalu...

Javor Novak

Uto, 23-01-2018, 03:15:06

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0067_Veliki_Tabor.jpg
Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).