Javor NovakJavor Noval karikatura

Moje kverulancije

Odiozni tandem

Dvojica zagrebačkih kritičara, čija su imena ovom prigodom sasvim sporedna, za Domovinskog rata, za srbočetničke okupacije i razaranja domovine, bili su jedini koji su sine dignitas odlazili u Beograd i tamo tiskali svoje knjige. I dan danas ih (još uvijek) ujedinjuje i prijezir spramImena nebitnaNjihova imena nisu bitna jer želim polemizirati s idejama koje nabacuju na nas a ne s golim, zapravo emocionalno i etički defektnim osobama. Likovima koji su duhovno siroti i zakinuti a potkovani su polemičari, formalno su obrazovani i načitani domovine u kojoj su nota bene i rođeni i obrazovani i afirmirani te su i cijeli svoj život proživjeli. Njihova imena nisu bitna jer želim polemizirati s idejama koje nabacuju na nas a ne s golim, zapravo emocionalno i etički defektnim osobama. Likovima koji su duhovno siroti i zakinuti a potkovani su polemičari, formalno su obrazovani i načitani.

Stariji i afirmiraniji iz tog tandema, osim svojom apatridnošću, znao je više puta izazivati javno gađenje i javno provocirati, što namjerno što nepromišljeno. Tako je nedavno otpočeo sagu o svojoj smrti koju nam je nametnuo kao svoje važno štivo, bitnu preokupaciju i svakako nekakvu društvenu relevantnost. U tom galimatijasu ponosno se hvali kako je pojeo i zapio svoj mali fond koji je godinama uplaćivao Posmrtnoj pripomoći. Upravo tako bijedno: podigao je sav novac onda kad nije imao para, kako kaže, i potrošio ga na hranu i vino. Taj divan altruistički potez, koji on predstavlja kao domet i kao nešto neobično i izvorno, prije njega počinio je cijeli niz običnih protuha i propaliteta a neki su čak išli tako daleko (od svojih obitelji) Mumijada su prodavali medicinskom fakultetu, odjelu patologije i samo svoje truplo za seciranja, pa su zatim i taj novac zapili. Iz toga je vidljivo koliko je jadan današnji intelekt našeg kritičara, koji osim što gadljivo i srcedrapateljno najavljuje svoju prirodnu smrt, smatra troškove vlastitog pogreba zapravo nečim što se njega ne tiče. „Ja od toga nemam ništa!“ hrabro kliče (kao da mi tvrdimo suprotno!) valjajući se u svojem egocentrizmu te postupa kao svaki drugi bijednik namjerno padajući okolini na teret. I to ističe kao svoj kreativni hir, izum i zgodnu dosjetku. Kao da drugi od svog sprovoda nešto imaju, kao da sprovod nešto drugo donosi osobi koju se pokapa, osim mira i poštovanja. A on to eto, u svom prkosnom ponosu, odbacuje, rasno odbija. On odbija svoju dužnost, nama ju prikazujući kao maštoviti geg. Dosjetio se kako kršiti dobre i prirodne običaje i sitno profitirati, neš ti.

To neukusno javno koketiranje s mogućom skorom vlastitom smrću (a da ne boluje od nikakve bolesti osim parcijalne demencije i već okoštalog izostanka dobroga ukusa) Vidno gemistukoričio je u svoju knjigu, pretvorio u osobnu intelektualnu svjedodžbu. Iz osjećaja dolaska starosti i moguće nenadane smrti a koji normalni ljudi zatomljuju spram javnosti i medija, EgocentrikTo neukusno javno koketiranje s mogućom skorom vlastitom smrću (a da ne boluje od nikakve bolesti osim parcijalne demencije i već okoštalog izostanka dobroga ukusa) ukoričio je u svoju knjigu, pretvorio u osobnu intelektualnu svjedodžbu. Iz osjećaja dolaska starosti i moguće nenadane smrti a koji normalni ljudi zatomljuju spram javnosti i medija, isti je napravio posao. Prodajući svoju kožu pokušava napraviti važnu temu i usput obvezno hvaliti nedostižnu egzotičnost samoga sebe kojem eto, puca prsluk za smrt, dok istovremeno sama rasprava o njoj najbolje govori koliko se ovaj egocentrik bavi njome i boji same smrti i baš na to, na nju, želi žučljivo upozoritiisti je napravio posao. Prodajući svoju kožu pokušava napraviti važnu temu i usput obvezno hvaliti nedostižnu egzotičnost samoga sebe kojem eto, puca prsluk za smrt, dok istovremeno sama rasprava o njoj najbolje govori koliko se ovaj egocentrik bavi njome i boji same smrti i baš na to, na nju, želi žučljivo upozoriti. Ne zna kako ju preokrenuti u svoju korist. Zamatajući svoje primicanje smrti u ravnodušnost, pa ambivalentno u prkos, u tobožnje skidanje vela s tabua smrti, s nečega o čemu drugi ne govore, osim pomame za nasilnom originalnošću isti prozirno karta na našu suosjećajnost, pa tako i sa svojom mogućom budućom smrti želi biti središte, poduzima sve da se o njemu govori.

U osnovi (ne zaboravite me) jest obična ljudska i razumljiva nakana, iako sasvim uzaludna i stara. Pitanje je samo načina i mjere neukusa koji taj naš kritičar ne dozira već izlijeva pred nas pa mi dođe da mu viknem: nemoj umrijeti, nemoj nikada umrijeti molim te. Njegov brižno skriveni plač nad sudbinom i svojim predstojećim krajem zapravo je ne samo melodramatski već upravo sceničan i kazališni. Rola je to običnog kazališnog fušera ne samo naturščika. To njegovo „mogu umrijeti i baš sada“ ili „učinit ću sve da umrem što prije ali prirodno“ puna je mjera jednog odioznog manevra intelektualca koji se želi istaknuti i u odlasku s ovoga svijeta. Čak i onda kada toliki odlaze tiho, u šutnji, sa svojom bolešću ili patnjom, sami ili napušteni, zaboravljeni i pomireni, opušteni ili u osobnome grču, u bolnici ili u krugu obitelji. Već kako tko. Svakako sa samim sobom, prije svega. MirogojNe grcajući javno. Ma koliko se upinjao svoju smrt učiniti upečatljivom i drugačijom, govoreći o njoj tobože usput i nonšalantno, u stvari u tome fingiranom postupku nema ničeg ni originalnog ni mudrog. On upada u puki klišej: ne zaboravite me! A dok ne umrem pamtite me pa makar i po bizarnosti spiskanih sredstava za sprovod. Kako originalno, kaže: „Sprovod će platiti moja žena i ne će joj biti lako! To je danas skupo.“ Zaista očaravajuće kreativno.

Ovaj kritičar među nama, banalno zabrinut za svoju smrt, mučeći se kako da ju izvede slučajnom a pamtljivom, zapravo bi sa svojim ukupnim neukusom trebao pasti pokošen prirodnom smrću recimo na zagrebačkoj špici. U neku subotu u podne. Tada bi to bila ona žuđena i zapažena smrt a nosilac performansa bio bi originalan. Muči ga samo kako to slučajno i nenasilno izvesti i što učiniti, što poduzeti? Kako se naknadno zagrobno skandalizirati ako to bude,Hulje...Stariji se kritik, ni pred svoju prirodnu smrt, koju nam eto objavljuje i najavljuje, ne može izmiriti ni s hrvatskom domovinom a pogotovu s hrvatskom državom i patriotizmom. Pa zato poručuje: „Patriotizam je posljednje utočište hulja“. Ponavlja tu staru izreku, običnu izlizanu ispraznicu, engleskog mislioca koji je time domislio ništa. To je obična krta dosjetka kojom taj Englez želi uvrijediti i poniziti osviješten sloj u nekome narodu ne daj Bože, samo još jedna obična smrt? I tako on pozerski, jasno prezire ne samo svoj, nego svaki život.

Po čemu se preklapaju

Ono po čemu je ovaj intelektualni dvojac odiozan tandem, po čemu se preklapaju je odnos spram rodoljublja koje glasno ponižavaju mada priznaju da ga ne razumiju i tvrde kako ne znaju što to ono uopće jest. Tako mlađi kritičar mudroslovi kako umjetnik ne smije pripadati, kako njegova neovisnost mora biti potpuna, pogotovu od vlasti, od političkih struja i time pokazuje svoje puno neznanje. Svaka veza sa domovinom njemu je nepoželjna. Kao kritičaru, nisu mu izgleda ...i huljaNakaradno i šuplje a s velikom željom da se šokira, sebe istakne i docira. Uostalom sasvim u skladu s njegovim beskarakternim i iskrivljenim životnim motom: „Baš me briga govori li se o meni pozitivno ili negativno, glavno da se o meni govori“. S time je (odavno) sve o sebi kazao. I previše. Rečeno njegovim načinom: ocrtao je punu huljupoznati umjetnici duboko uronjeni u svoj zavičaj, navest ću samo Kumičića, Nazora, Šenou... Ta neinteligentna tvrdnja o nužnoj neovisnosti trebala bi im biti ekskulpacija za vlastitu apatridnost, polutanstvo i izostanak svakog zdravog nacionalnog osjećaja i domoljublja. Upravo ono je u tolikih umjetnika i nekada i danas širom svijeta bilo inspiracija i ponos i veselje, poticaj stvaranju značajnih i priznatih djela. Osim toga što znači ne pripadati nacionalno ili politički ili zavičajno? Ne znači li to možda pripadati onda toj apatridnoj grupi? Znači opet nekoj grupi. Zar to nije onda neka vrsta iste ovisnosti i neslobode? Jednako pripadanje? Kao što njegov stariji kolega po struci nabacuje temu smrti na način koji kada promislite shvatite da taj pristup ne drži vodu, tako i ovaj mlađi apatrid pokušava razviti neku svoju izvitoperenu filozofiju o umjetnosti koja se može i po njemu smije dogoditi samo i jedino nepripadanjem. Sve drugo valjda znači i nije umjetnost?!

Namećući svoju nakaradnost kao neku izvornu i vele-vrijednu filozofiju oba ova izgubljena javna lika mogu izazivati samo sućutan podsmjeh, ili dobronamjerni prijezir. Njihova dragovoljna prikraćenost vrijedna je žaljenja.

Stariji se kritik, ni pred svoju prirodnu smrt, koju nam eto objavljuje i najavljuje, ne može izmiriti ni s hrvatskom domovinom a pogotovu s hrvatskom državom i patriotizmom. Pa zato poručuje: „Patriotizam je posljednje utočište hulja“. Ponavlja tu staru izreku, običnu izlizanu ispraznicu, engleskog mislioca koji je time domislio ništa. To je obična krta dosjetka kojom taj Englez želi uvrijediti i poniziti osviješten sloj u nekome narodu. Nije nam rekao je li se on osjećao Englezom? Hulje nisu vezane uz patriotizam ni uz išta drugo. Hulje su samo puke hulje, kao kriminalci hulje, umjetnici hulje ili radnici hulje. Prvenstveno hulje. Činjenica da je to smislio jedan Englez, može prije biti potvrda koliko nam je njihov mentalitet stran ili huljski. Engleska strategija i geopolitika nadalje, dominaciju i kolonijalne apetite grade upravo na izostanku svakog (tuđeg) patriotizma. Ali ne-ne, svoj njeguje! Izostanak tuđeg, međutim, nužan im je da bi zavladali i pljačkali. Da bi širom svijeta ratovali. On im je najjača prepreka ostvarenju njihovih osvajačkih interesa, pa ga zato duboko mrze. Kako dakle ta izreka može imponirati nama, kako ona može sjediti u demokraciji, ili 'samo' u slobodi? Pomalo žaljenja vrijedan prestarjeli kritik nadalje nam, kao da psuje, poručuje: „Svi su domoljubi hulje. Domoljublje ne postoji“. Tragičan zaključak persone koja cijeli život čita i uči se misliti a kiti se teškim citatima od Antike do Hegela. Zato kažem, čovjeka,Klupa točnije onog što je od njega ostalo, treba žaliti. On ne zna što to znači voljeti svoju domovinu. Nikada nije ni znao, čak i kada je bio namiren u Jugoslaviji. Ona mu je bila tek veća pozornica ali i opet – ništa više.

„Projekt hrvatske je propao, svi desničari su to konstatirali“... viče on. Mada to nitko od desničara nije izgovorio i mada nikada vrli kritik nije znao što je rodoljublje, niti razumije, niti dijeli patriotizam, zavičaj, domovinu... on o tome pokušava govoriti, elaborirati. Graditi nekakvu zvučnu sintagmu. Navodi pljačku imovine, privatizaciju kao dokaz da je hrvatski projekt iznevjeren i propao. Kao da su sve druge samostalne države imune na pljačku i kao da je Vlada ili su oni vladajući ikada bili kriterij i mjera ljubavi spram zavičaja. Po toj logici, glasoviti i jedan iz plejade najvećih francuskih i svjetskih značajnika, slavni Napoleon, trebao je valjda biti amblematska mjera Francuske. I kada je poražen na bojnome polju a potučen je do nogu, završio je u zatočeništvu, čak dislociran na pustome otoku, Francuska je valjda postala propali projekt. Glavna grana tadašnje Francuske - vojna osvajanja na bojnome polju - propala su. Francuska je poražena kao država, čak joj je i vlast srušena. I... je li Francuska propali projekt? Ili su hulje održale Francusku sve do danas??

Nakaradno i šuplje a s velikom željom da se šokira, sebe istakne i docira. Uostalom sasvim u skladu s njegovim beskarakternim i iskrivljenim životnim motom: „Baš me briga govori li se o meni pozitivno ili negativno, glavno da se o meni govori“. S time je (odavno) sve o sebi kazao. I previše. Rečeno njegovim načinom: ocrtao je punu hulju.

Javor Novak

Pon, 20-11-2017, 03:05:19

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0069_Veliki_Tabor.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).