Javor NovakJavor Noval karikatura

Doba trpova

 Tito Strozzi, 1956., režija: Saša Broz, uloge: Janko Popović Volarić i Dora Fišter Toš, Zagreb, prva repriza, Histrionski dom)

Na početku, malo tople vode: pisati o kazališnoj predstavi mnogostruko je zahtjevnije nego o Igra u dvojekoncertu, izložbi, pogotovo o filmu. O tome se dade na široko, ali ovo nije pravdanje. Bilo heretički ili ne, ali nisam uvjeren kako auktorov tekst nema pukotina, pa i predvidivosti, pa i koncepcijskih, zapravo nemogućih bifurkacija. 'Igra u dvoje', dužinom monodrame i postavljena u zadanost dvoje glumaca, diše sa svojim unutrašnjim apsurdom i lomom u sadržaju. Potpuno mi se čini promašeno stajalište (koje se moglo čuti u predvorju) kako između dvoje supružnika nema dovoljne bliskosti. U uvjetima braka, kojem su cvjetni dani prošli, mnogo je trzavica, zatim svađa, zatim sukoba. Kako dakle glumački donijeti uvjerljivost između brojnih linija bračnih verbalnih natezanja te uporedno (gotovo istovremeno) uvjerljivo iskazati i prisnost, ljubav, nježnost? To se možda i može (umjetnost sve može), ali ne ide bez dva druga uvjeta: uz prekaljene starije glumce i jači redateljičin angažman prije svega... te uz cezure, usporavanja tempa i značajne tišine, uz sve ostalo što tako perfektno izaziva ibsenovsku težinu i dodao bih dramski opjevanu, sjevernjačku karakternu hladnoću.

Na kraju razmišljanja o objavljenu djelu, auktorovu rukopisu, nije pogrješno reći da su zapleti (i poneka poanta) ostali Strozzineotporni vremenu, pa se tako čini da je šest dekada u mnogome oduzelo izvornost i maštovitost žensko-muških ili obratno, odnosa i pripadajućih šumova. Iako će netko možda reći da bračne trzavice, svađe i nevjere ili samo poigravanja istima, od kad je svijeta, jesu istima, ipak, novo stoljeće je stvarno dekonstruktivistički novo. Ne može se negirati pokoji usputni podatak: da je Švicarska u Europi pretposljednja „dala“ pravo glasa ženama na izborima (tek uz saveznu intervenciju) i to godine Gospodnje tek 1991. Ne može se zaboraviti da je krešendo feminizma kao repić humanizma eskalirao uglavnom u drugoj polovini prošlog stoljeća, a kompromitiran je tek pri samom njegovu kraju. To može učiniti dijelove teksta zastarjelima ili gore, već viđenima. Auktor to nije mogao znati. ali redateljica jest. Najveća je pak auktorova igra, koja je dala nedvojbeno najviši rezultat - jednostavna a odlična maska, obmana i katarza u miješanju 'stvarne' radnje s radnjom u radnji, dramom u drami. U toj je slatkoj prijevari i savršenoj iluzivnosti možda ležala ponuda efektnijeg redateljskog koncepta i svršetka ove igre.

H. J. Ibsen, kao neprimjereno jaka poredba, (1828.-1906.), te drugačije teme i pristupi, recimo usput samo u 'Heddi Gabler' (koju se pamti po povijesnoj ulozi Maje Freundlich) maestro je briljantne atmosfere, mučnine, ali tenzija u tkivu dijaloga. Naravno tu su i drugi auktori, kontekstualizirano i hrvatski. Zašto ne? Usporedba je još nepristojnija ako se taknem Bergmana (1918.-2007.) s kreativnim krajem 2003..., ali asocijacijama HendikepOsim čini mi se nemogućeg zahtjeva da se kruto brzo u tekstu izmjenjuje bračna svađa s bračnom dubokom nježnošću, koncepcijski hendikep redateljice sastoji se ne samo u podjeli uloga već u radu sa zapravo premladim glumcima. Brakovi naravno pucaju kako koji i kako kada, regeneriraju se ili ne, ali, ovdje mi se tempo predstave čini znatnije neprimjerenim. Glumci se mogu zanijeti, ali ne i redateljica. Ovaj brak doima mi se zrelim, dužim, iako je to slabo uhvatljiva kategorija. Ako je taj osjećaj logičan, prvo što je trebalo jest raditi na tempu, zatim na izmjenama dijaloga koji su povremeno, izvedbeno, nepotrebno samoubrzani.se ne može pobjeći. Pogotovu njegovu najnagrađenijem filmu 'Fanny i Alexander' (1982.), što bi se ono istočnije kazalo: 'ova pločenju' hladnoće karaktera i autoritarnog i despotskog odgoja, bez-temperamentnog, pomalo i jezovitog odnosa između nepomičnih supružnika... po još brojnim finesama i motima, brušenim detaljima domišljaja, sve izručeno samo najtvrđoj publici na (hedonističku) degustaciju. Naravno Strozzi je pisao prije šest desetljeća i poveznice mogu biti samo naše. Na hrvatsko nas pak tlo ipak mogu vratiti Marinkovićevi dijalozi, Matkovićevi, Krležini. Da ne budemo samo 'belosvetski'.

Herezom idem kraju s tvrdnjom kako nisam uvjeren da bih goli tekst rado čitao. To naravno ne oslikava glumačku izvedbu jer oscilacije u plus i minus od predloška, nisu baš nikakva rijetkost pri izvedbenim ostvarenjima.

Premladi glumci

Osim čini mi se nemogućeg zahtjeva da se kruto brzo u tekstu izmjenjuje bračna svađa s bračnom dubokom nježnošću, koncepcijski hendikep redateljice sastoji se ne samo u podjeli uloga već u radu sa zapravo premladim glumcima. Brakovi naravno pucaju kako koji i kako kada, regeneriraju se ili ne, ali, ovdje mi se tempo predstave čini znatnije neprimjerenim. Glumci se mogu zanijeti, ali ne i redateljica. Ovaj brak doima mi se zrelim, dužim, iako je to slabo uhvatljiva kategorija. Ako je taj osjećaj logičan, prvo što je trebalo jest raditi na tempu, zatim na izmjenama dijaloga koji su povremeno, izvedbeno, nepotrebno samoubrzani. Zatim se postavlja pitanje zahvata u dijaloge, da li ostavljati opća mjesta (ljubavnik telefonom zove tuđu ženu doma, muž stoji za leđima žene koja razgovara s ljubavnikom) itd. Glazbeni izbor ni kao podloga ni kao intermezzo ne prolazi jer ga ispire monotonija i doslovnost. Tu se otvara i pitanje budžeta s kojim je redateljica raspolagala jer se i scena doima camperski praktična od čega velike produkcije ne boluju već maštu ostavljaju neokrnjenu.

Na kraju, glumačka je kreacija, dobrim dijelom veselila publiku koja nije bila razmaženo premijerna i koja je igru spremno katalizirala. Sjajna dikcija i tek povremena akcentuacijska oznaka zagrebačkog djetinjstva D. F. Toši tembar, snaga vokala i humorni kapacitet Janka Popovića Volarića nisu izlizano rečeno puki potencijal ovog glumačkog tandema, već dosegnuti standard baratanjaalatima glume uz kapitalizacijuiskustva. U avanturi i ekspediciji zvanoj kazalište, to su pouzdana kromirana sidra bez kojih nema velike glume. Ona je ovdje osim svega suverena, bez-trematična i dan je poslije premijere (koja se nekima nije svidjela) mogla biti dodatno opterećena. Mogla biti, kažem. Svaka je predstava (obostrani)svijet za sebe.

Osobnost je često u glumca sve

Vivisekcijama nesklona publika, našla je svoju igru u igri Brozove, Fišter Tošove i nepravedno trećeg: Popovića sASA bROZProjektiEkipu vrijedi pratiti u novim projektima što je uostalom, publika Histrionskog doma, pokazala izvan-kurtoaznim pljeskom. To će potaknuti glumce da uhodavanjem predstave (na putu su kojim uglavnom brode sami) iskoče iz jučer odigranog i uskoče u novu, iskustvenu, persiflažnu dorađenost i u ono što prokaplje tek s brojkama tzv. repriza... i godinama napornog rada. Koji se sinoć igrom zvao.Volarića. Našla je s lakoćom kazalište i toliko potreban odmak od svakodnevice i profanih tema. Nezamislivih bez politiziranja i lažne aktualnosti. Našla je i mentalni refleks (kako tko). Tu je redateljica ostvarila pun pogodak, a glumci dvorište za igru neomeđeno nasilnim dnevnopolitičkim,zapravo invektivama umu. Takva je i ona nemaštovita novinarska opaska Brozove o dva Tita... Zaista suvišan podsmjeh ako ne i poniženje Strozziju... sve u ishitrenoj potrazi za krikom od aktualnosti uz dodvoravanje nekim'višim' temama od kazališta. Nepostojećim. Predstava je u konačnom, lišena fizičkog kazališta, nasilnog ili erotiziranog klišeja, što danas smatram teatarskim postignućem bez obzira bila to zasluga dijela ovog trojca ili punog ekipnog učinka.

Osobnost je često u glumice/ca gotovo sve. Ostalo je zanat, rekli bi oni koji znaju sve. Osobnost i lik kao uzrok i porok podjele. Hendikep ili avans akteru. Dora Fišter Toš nosi ju i iskazuje na pamtljiv način. Ekipu vrijedi pratiti u novim projektima što je uostalom, publika Histrionskog doma, pokazala izvan-kurtoaznim pljeskom. To će potaknuti glumce da uhodavanjem predstave (na putu su kojim uglavnom brode sami) iskoče iz jučer odigranog i uskoče u novu, iskustvenu, persiflažnu dorađenost i u ono što prokaplje tek s brojkama tzv. repriza... i godinama napornog rada. Koji se sinoć igrom zvao.

Javor Novak

Sri, 2-12-2020, 10:25:51

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.