Javor NovakJavor Noval karikatura

Doba trpova

 Birokratski putopis 2.

Zaputite li se kojim dobrom mijenjati osobne dokumente i svoj porezni status pitat ćete se a kada će Hrvatska napokon dobiti jednu jedinu političku stranku koja će građanima pojeftiniti, skratiti i olakšati osnovni život i rad? Naime, izlazak s posla treba nadoknađivati, a broj potrebnih dolazaka u dragu nam Petrinjsku nije mali. Nedavno ćaskajući s jednom pametnom ženom s HTV... ona me prekine u mom jamranju i ispali: „Sve počinje od Pravnog fakulteta. Tu je leglo, uzrok i razlog današnjemu stanju u Hrvatskoj.“ Zatekla me kazavši tu notornu istinu.

U Hrvatskoj su zaista problem tri „U“ kano tri „Z“ zvijezde: Pravni Univerzitet Sveučilišta u Zagrebu, Filozofski Univerzitet Sveučilišta u Zagrebu i naravno Univerzitet političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu. Vrlo sam ponosan što nisam završio nijedan, mada sam doduše posjećivao većinu. Hja, nisam imam vremena posjetiti sve, znate kako je - puno je izložaka a i nema se vremena. I žao mi je danas. Toliko bih komunista upoznao na jednakim mjestima. Neki kažu ukinuti sva tri!

U moje je vrijeme od ideologije boljela studentska glava, 1971-va je još bila blizu, ali i profesori su već odavno imali spremne ukoričene udžbenike tj. prepisane nepismene govore političara (neki su im ih i pomogli pisati) pa je samo trebalo imati prepariran želudac i nešto zicflajša (koji mi je tada bio sasvim nedohvatan) i diploma bi već za devet godina bila tu. Ne znam kako je danas, odnosno znam: Filozofski univerzitet Sveučilišta u Zagrebu glatko daje svoje službene prostore i izloge za plakat: „Živio Prvi Maj!“ s rdečom petokrakom naravno. Pitam dakle, kojim pravom jedna državna ustanova raspiruje ideologiju, pa ma kakva ona bila. Što bi bilo kada bi se tako na FF popularizirao i crni totalitarizam? Vjerojatno bi te fotografije obišle svijet i završile u Washington Postu. Da pašaluk i ne spominjem.

Kažem, tako je bilo nekada i sada je pa sada još vidim i to da pupovci, pardon mnogi političari, stranački ljudi, dužnosnici i predsjednici raznih odbora figuriraju i na MUPRHsveučilištu. To je zaista krasno kada vidim jednog dragog Kregara kako šalje istovremeno i poruke studentima Prava i poruke političkim strankama. Puca kao iz dvocijevke i valjda za dvije plaće. Dođe on i na televiziju po honorar. Rado. To je divno kad znate da su iz tih univerziteta izrasli Pusići, Milanovići, Pupovci, Josipovići, Ivo Goldsteini, Šimonovići, Kosorice, Puhovski, Kregari i toliki drugi koji su utjecali i još utječu na mlade neformirane osobe - buduće pravnike, odvjetnike, novinare, profesore, suce, na buduće rodoljube. Istovremeno pljuckajući i po domovini. Gdje toga ima?

To je za početak. Dvije institucije koje jako konkuriraju ovim univerzitetima su MUP i Porezna Uprava. Otkako putujem kroz njih imam materijala za još tri ovakva putopisa. Nekada su njemački putopisci mjesecima kočijašili i dohodili u egzotične hrvatske krajeve posebice u Dalmaciju i na otoke da bi pisali zanimljive putopise i objavljivali ih po europama. Otkako smo napredovali ja to ne moram, svrnem s posla na otok Petrinjsku (ima javna garaža), skoknem časkom s posla do otoka u Aveniji Dubrovnik i Porezne (ima velik parking) i to je to. Ništa nisam obavio. Tko onda rogobori da napretka nema?

Petrinjska

Ukoliko imate viška vremena, kao što to danas imamo svi, svratite u dobru staru Petrinjsku, u MUP niskih stropova, izlizane i okrhnute plastike posvuda, jer MUP voli JugoslavijaKako dugo pamtim, sjećam se ondašnjih jugo-brčina i zvjezdastih kerbera koji su zarežali na vas čim ste ušli u zgradu, ne daj Bože da ste ih nešto i upitali. Sjećam se drskih babetina za šalterom koje su brbljale samo njima razumljivim jezikom odbijajući ponoviti uputu kako, gdje, što ali zato derući se: Sledeeećii! Bili smo sretni kad bi nam se onaj ulazni kerber sa šapkom makao s puta, a susjed u repu objasnio što je šalter-baba zapravo htjela reći.ljude. Ima i kartonskih kutija, daaa kao i nekad, dobre stare... ima rukom ispisanih pregrada, pretrpanih „bazena“ koji su prestali ići gore dolje loptajući se s vašim prvo prezimenima, pa tek onda i imenima i ostalim generalijama. Uđite, dođite, navratite i uživajte u tome što vam se za mjesec, deset ili tri dana smiješi nova biometrijska osobna iskaznica (koju ćete ili masno platiti ili masno čekati). Sve je ovdje što i treba biti: automat za dijeljenje brojeva, nešto stolica za sjedenje, i klima se klima, dakle petrinjska mupsve same novotarije. Inventar nosi brojeve, nije to šala, sve je tu i sve na broju. Ima i informativni punkt sa službenicom koja često šeće. To su i meni preporučili radi kralješnice. Otisak prsta već dugo ne će vam više umakati u katran pa prevrtati po policijskome kartonu, sada će antipatično zelena svijetlost na staklu tući u vaše oči i tražiti otiske dva vaša kažiprsta, vjerojatno preventivno da ih spali jer često mašete prstom i uvijek svemu prigovarate. Ukratko i policajčeki studenti (i studentkinje) na ulasku mnogo su ljubazniji. Oni ne znaju ništa pa su neopterećeni.

Kako dugo pamtim, sjećam se ondašnjih jugo-brčina i zvjezdastih kerbera koji su zarežali na vas čim ste ušli u zgradu, ne daj Bože da ste ih nešto i upitali. Sjećam se drskih babetina za šalterom koje su brbljale samo njima razumljivim jezikom odbijajući ponoviti uputu kako, gdje, što ali zato derući se: Sledeeećii! Bili smo sretni kad bi nam se onaj ulazni kerber sa šapkom makao s puta, a susjed u repu objasnio što je šalter-baba zapravo htjela reći. Snalazili smo se u nevolji, bilo je dakle i solidarnosti među ljudima u repovima. I nije šapkoliki bio tu da ga se nešto pita. On je bio organ na dužnosti. Mrš od mene! Sada je to prošlost koja mi fali. I broj formulara i biljega je smanjen: sada vas samo oderu novčano tako da i nepismeni moraju biti zadovoljni jer ne treba ništa popunjavati. Ukratko oduševljen sam svim ovim napredcima i tehnologijama na djelu, pa mi dođe (sada, kad sam sa svime gotov) da izvadim još jednu osobnu.

Mislim ponekad o toj pustolovini popodne. Nekako svi ti oni divni krležijanski memljivi hodnici u toj Petrinjskoj, nešto cipela u zraku, ne znam što točno, ali ono neponovljivo sfumato osvjetljenje, deračina primitivaca na mobitelu, sve me tamo vuče, sve me izvoru mami. Onda ona preuska stubišta s finim čvrstim gelenderima i onaj siguran osjećaj da možete mirno biti prignječeni na njih bez straha da ćete propasti, što je iznimno iskustvo. Bolje od base jumping-a, a i nema štrika. Pa onda svi oni krasni odlijepljeni selotejpi i obavijesti koje se ljuljaju na propuhu kao alge u plitkome moru, koje se lijepe, koje su nalijepljene kud koji naljepilac stigne. Sve. Sve me to vraća u divno djetinjstvo i moja duša vapi da sve ovo obiđem još jedared. Maštam ponekad o tome dok sam na godišnjem - što bih sada dao da sam u Petrinjskoj.

Transparentno

Posebna su priča vrata, ta divna drvena vrata gore i dolje od istog izvođača. Klatna koja se klatare uz horor-škripu kao da žele pobrojati baš svakog od pojedinaca/donositelja novca kako bi se i statistika vodila. Daa, danas sve transparentno. I ne može se to podmazati, kao recimo službenika na šalteru. Fućkaš vrata, tko osobni dokumentibi na tome zaradio? Što se prije raspadnu prije će isti genijalac amaterski stolar i MUP-ov penzioner, koji je sagradio legendarna prva vrata davne godine 1975. - dobiti novu narudžbu. Ah, ta divna Petrinjska moje mladosti. Siguran sam da istu takvu imaju i Osječani, Riječani, Zadrani... I to je ona neskrivena ljepota u razvedenosti arhipelaga. Briga za (radnoga) čovjeka.

Recimo ako vas zanima koliko je 2014. godine MUP i Državni proračun zaradio na osobnim dokumentima to odmah možete naći na stranicama MUP-a, Vlade, Porezne Uprave. Transparentno. Nije to kao nekad da je to bio važan izvor pljačke, ma ne pljačke, nego načina da se pljačka svoje građane. I nije da se skriva podatak. Zato građani i hrle u Petrinjsku kao u lunapark jer im se sve to sviđa, a ništa ne košta. Mislim to blještavilo.

Sve ovdje ima svoju svrhu a i klijent je na prvom mjestu... kad treba čekati. Jedino, to bi istakao kao manu, nema više one divote od kratkog radnog vremena, ono kad nikad niste došli na vrijeme. Sada rade sve dok se lunapark ne PetrinjskaNema više one krasote kad se ono, znate, svi nabiju na vrata prije otvaranja kao za nogometnu utakmicu ili rock koncert u Petrinjskoj, pa kad se repovi slijevaju stubištima, trče ljudi mahniti kao da je rasprodaja, pa onda ona toplina, mislim toplina ljudskosti u gužvi, u masi kad i koljena i laktovi vole zalutati pod rebarca. Kad se pipaju mlade dame, a ono kao nitko ne zna tko je. Svega toga pa i šire... mladi su naraštaji danas zakinuti i trebalo bi razmisliti o društvenoj korisnosti gužvi. Kao recimo u tramvajima. ZET drži do tradicije. Stotinu i toliko ih je pustio Bandić u promet i sada umjesto 70 imamo sto i nešto vozila u kojima se možete gužvati. Pa nije li to napredak? A tek dizajn?isprazni. To je radi onih bazena koji se stalno okreću...Nema više one krasote kad se ono, znate, svi nabiju na vrata prije otvaranja kao za nogometnu utakmicu ili rock koncert u Petrinjskoj, pa kad se repovi slijevaju stubištima, trče ljudi mahniti kao da je rasprodaja, pa onda ona toplina, mislim toplina ljudskosti u gužvi, u masi kad i koljena i laktovi vole zalutati pod rebarca. Kad se pipaju mlade dame, a ono kao nitko ne zna tko je. Svega toga pa i šire... mladi su naraštaji danas zakinuti i trebalo bi razmisliti o društvenoj korisnosti gužvi. Kao recimo u tramvajima. ZET drži do tradicije. Stotinu i toliko ih je pustio Bandić u promet i sada umjesto 70 imamo sto i nešto vozila u kojima se možete gužvati. Pa nije li to napredak? A tek dizajn?

To, to mi fali, jer je sve to činilo ukupni spleen Petrinjske, milicije, policije, aždaje i države. Nedodirljivih moćnika i plavaca, koji ljubomorno čuvaju naše dosjee, neke jug akapotvorene i još u radu a druge na smetlištu dislociranih tuđih arhiva izvan MUP-a. Konačno, pa svi mi koji smo se od 1975. počeli gurati, boriti i tući da dođemo do svojih ličnih karata, koje smo morali masno platiti i fotografa masno platiti, mi smo bili ponosni što ćemo za koji mjesec kad procedura bude završena biti sretni nositelji novih ličnih karata. Zato se isplatilo potruditi i brisati zidove, podove i stolove u Petrinjskoj niskih stropova. Zato smo razumjeli uljebljivanje predodređenih policijskih ljudi, supruga, djece. Ništa nam to nije smetalo SUP je država u državi. Zato se isplatilo gledati kako od 14 šaltera radi 7 ili manje, a i čim sam dobio dokumenat sa zvijezdom odmah sam bio sam sebi nekako veći i važniji. Lutao sam danima uz milicajce pokušavajući na sve moguće načine postići da mi kažu ono: „Ličnu kartu!“ bez molim. A ja spreman, napravio novu.

Kada sam se 1990. vratio nakon dužeg obilaska Kalifornije ošinuo me hladan tuš: nova hrvatska država uvodila je nove, dvostruko veće osobne iskaznice! Na šalterima se doduše isto tako lijepo dugo čekalo kao i za milicije, bile su to nečije diverzije a bilo je i drskih šalteruša. I kako nekad tako i u svojoj hrvatskoj državi, dreknem opetice: Zašto ne radi barem 12 šaltera? - i vidi vraga isplati se valovati, proradio još jedan. A meni pukne film, gledam tu rusku bumašku, bukvicu, plahtu od osobne koja ne stane u nijedan novčanik i kuham. Sjesti nemam gdje, guram se za mjesto da lakat stavim na stol, dišem na škrge... Ukratko, već sam tada bio oduševljen procedurom u novoj, sada hrvatskoj državi. Svjetla nigdje, zraka jok, rekao bi Jimmy Stanić a ja kopam po novčaniku i sve gledam kako bi ugurao tu plahtu među nešto sitniša. Kadli mi se nešto zazužiti i zazeleni ali ne pred očima nego u žarištu. Jedva izvadim malu od krasne savitljive plastike kalifornijsku identity card i stanem čitati: visina, težina, boja kose, boja očiju, datum rođenja, ime pa tek onda i prezime, broj iskaznice, kolor fotografija, mali format, i konačni podatak: ističe na rođendan!

Aha! Kriknem bijesno i zaputim se šefici odjela... Tako sam tada tamo vikao da sam ispunio svu kvotu od svjetskih početaka socijalizma pa do 1990. Sve što sam htio reći miliciji kazao sam toga dana, a žena se jadna prvo stala buniti, a onda je shvatila da se tek tada palim još žešće. Ponudila me kavom i tako razočarala. A zatim se nagnula prema meni, otkrila poprsje i ženskim argumentom pokušala smanjiti decibele. To je donekle djelovalo no kada me milim glasom polako kano terapeut upitala: „koji je vaš problem gospodine“ i „kako vam mogu pomoći“, morao sam sjesti, otpuhnuti i krenuti iz početka: Zašto samo ne kopirate pametnije od vas? (Muk). Vidite gospođo, ovo vam je jedan od 55 američkih identifikacijskih osobnih dokumenata. Napravljen je od posebne plastike koju nožem jedva možete zarezati, možete ju prati u stroju, možete ju savijati koliko hoćete ona ne će puknuti, ima uplastificiranu kolor fotografiju a ne kao ova vaš bumaška, sa nalijepljenom c/b fotografijom kojoj se nadižu kutevi. Ovo je žandarmerijska bukvica a ne hrvatski dokument s kraja XX stoljeća! Ma, gledajte. Američka je manja za 70 % i ima nekoliko podataka više nego ova „nova“ vaša, koja ima dvije strane! Zašto samo ne kopirate pametnije od vas? (Zamuckuje nerazumljivo). Čemu vam služi ova stražnja strana i rubrike? - pitam ja nju znajući odgovor. - Pa da se ispunjava - ponosno će ona - Aa kako ćete ju ispuniti kad je zaplastificirana?! - Pa imamo mi deplastifikator! (istinit događaj).
Jesu li samo moje oči preokrenute?

Strani svijet

Gleda žena zgodan šaren komadić plastike i viče: Da vidim, da vidim... A znate što je divota života u Hrvatskoj? - kažem joj dok hvata moju ruku zrakom - Jednom godišnje, kad sam osobita raspoloženja i kad vrlo volim zakone i propise i državu i dokumente, posložim pred sobom sve dokumente koje imam a imam ih valjda deset i Californiagledim kad kojemu istječe rok trajanja. To mi je postao najdraži hobi. S rokom trajanja. A pogledajte što sam ja kao stranac, sa crvenom putovnicom, došao iz istočnoga bloka, u Los Angelesu u Department of Motor Vehicles, Santa Ana - dobio za dva dana. I pružim joj USA ID State of California. Vrti ona, grebe noktom... ma kako su stavili fotografiju unutra?

Sjetim se, koliko sam tada bojažljiv i nesiguran u stranome svijetu vrlo, vrlo daleko od doma bio, i koliko provincijalac. Pojma nisam imao kako funkcionira Zapad. Sjetio sam se kako mi je službenica u DMV-u lijepo kazala da neka stanem ispred one crne ploče. A ja, samo sam to čekao. Ti ćeš meni! Naravno verziran iz američkih filmova, dakle potpuno... pa ne će mene nitko identificirati! Stanite vi pred tu... pred tu vašu crnu ploču! Dosta su mene učitelji izvodili pred ploču. Imam traume iz djetinjstva. Ne trpim ni crne ni zelene ploče. Ni učitelje. Neka vas svjedoci iza stakla prepoznaju, ne će mene!

Na moj očaj Amerikanka nije ušla u svađu sa mnom kako sam doma navikao. Samo mi je dugim lakiranim prstićem pokazala objektiv u pultu i ja sam već stajao ispred crne ploče. Fotografirala me na šalteru! Znači nema onoga: niste petrinjska suopdonijeli dobru fotografiju, ona nije dobroga formata, nije dovoljno kontrastna, niste stavili naočale, frizuru ste promijenili, ne smijete se smijati, ne gledate u kameru, niste bili kod našeg Milana u foto „radnji“ preko puta... i posebno platili osobnu a posebno fotografiranje. Za dva dana na prijateljičinu kućnu adresu stigao je moj ID, najljepši dokument koji sam ikada imao.

Dajte to svom šefu! Poklanjam vam ga! Neka šef odleti na 7 dana Amerike, i neka se vrati s malim, kao fotokopirnim aparatom, koji izbacuje na stotine ID-a u sat vremena. U koloru. Tako smo se rastali, ona poklonom začarana, a ja tih u glasu. Jer sve se ubrzo promijenilo baš kao što sam ja to već onda znao da hoće. Zato danas imamo savitljive osobne i kontrastne fotografije u koloru, što mi je posebno važno. Ponekad na poslu zastanem i mislim si: samo radiš, radiš a kad si recimo zadnji put pogledao svoju fotografiju na osobnoj??

I kako onda da se čovjeku ne probudi sentiment, sjećanje, djetinjstvo s takvom Petrinjskom živom još i dan danas. Nepromijenjenom. Naš MUP i duh Petrinjske, osobiti niski stropovi, mame me, kao što su me mamili u InternetInternjet, među-mrežje sjajan program za nesposobne djelatnike: ne možeš lupiti šakom o šalter, ne vrijedi ako vičeš, ne možeš tražiti šeficu, ne možeš ni pitati sve što hoćeš. Znam ja znam, tamo negdje gore u međumrežju čeka me portal koji ljubi klijente, koji je sasvim dobar u koloru, a ima i rubrika: vaša najčešća pitanja. To je super, ja bi pito, još nisam ni upito a oni već pitaju mene. I kažu mi da sam najčešći.šugoslaviji da svakih nekoliko godina (iako bih ja volio i češće) idem mijenjati jednu identifikacijsku gvožđariju za drugu – novu uvijek napredno gvozdenu. Tako sam kažem i nedavno mijenjao, ali ovoga puta ja sam bio „kriv“, mijenjao sam adresu na još uvijek važećoj osobnoj iskaznici. Tooo seee u Hrvatskoj ne radiii, to je preskup šport. bioputZnam, čeka me opet isto: tvrda plastika bljutave boje, crno bijela - blijeda - ne kontrastna fotografija, nema podatka visine, težine, nema boje očiju. Istječe kad se policiji hoće. Na neki blesav slučajni datum. Ajde hvala Bogu nema ni boje kose jer što bih ja u tu rubriku upisao?

I tako, šećem Petrinjskom, djevojčice su golih nogu, što je vrrrlo zdravo (mislim i gledati i hodati) sunce mi miluje biometrijski obraz i samo što ne klikćem: eto mene k vama! Opet na istoj adresi! Smrada je doduše manje jer kažem klima se klima. I nema crnila, sve lektronski otisci. I sve moderno a opet ne ide bez sat i po čekanja. Tehnologija traži svoje. Znam, to zadovoljstvo vrijedi višesatno. Opet isto. I dođite za deset dana. I dvjesto kuna. A i sam sam si kriv, hoću pisati o svemu što obilazim kao prosječan građanin. Da, mogao sam ja to mnogo ubrzati, preko veze, poznajem načelnika ili na internetu, ubrzati stvar ali onda bih se derao doma u zaslon, i morao ga dati na kemijsko. Kako god okreneš ne valja. Ali poslije ćemo se svega rado sjećati kad prođe. Juvat cibus post opus!

Internjet, među-mrežje sjajan program za nesposobne djelatnike: ne možeš lupiti šakom o šalter, ne vrijedi ako vičeš, ne možeš tražiti šeficu, ne možeš ni pitati sve što hoćeš. Znam ja znam, tamo negdje gore u međumrežju čeka me portal koji ljubi klijente, koji je sasvim dobar u koloru, a ima i rubrika: vaša najčešća pitanja. To je super, ja bi pito, još nisam ni upito a oni već pitaju mene. I kažu mi da sam najčešći.

Osobna iskaznica

Odoh zato cipelcugom, na stari način, kako je raja oduvijek i uživala u Petrinjskoj... i vidjeh one divne stepenice moje mladosti, na preuskom stubištu i one ostrugane zidove koje stoka ramenima brusi, i one lepršajuće selotejpline i obavijesti ovakve i onakve posvuda takve. No, ima čak dva aparata za osvježenje... Možda i camping mjesto u dvorištu? Ne, samo automati, zato se i čeka toliko. Čeka da ožednite. I nosim ja ponosno dvije biometrijske na šalter, ali sada treba samo jedna. Ma vidiš ti kako osobna iskaznicato napreduje i bez mene. Revolucionarno. Ne dvije, samo jedna fotografija!. Doviđenja kriminalu više ne ću moći švercati ljude, drogu i oružje a tako mi je dobro išlo. Sada sam bez naočala dakle kao iz kreveta i kada su mi kazali da ih skinem ja sam se odmah uhvatio za spoj nogu, jer naočale dam ali dalje ne dam!

Pri predaji sam saznao da imam tri modela u ponudi: osobne karte na akciji. Senzacija! Mogu se preznojavati zbog čekanja od mjesec dana i to će me još i koštati – 70 nagradnih kuna + one metarske fotografije i eto nas na 140 kuna. Mogu me oglobiti s 200 kuna i tada ću čekati do 10 dana + fotografije = 270 kuna. Oduševilo me ovo „do“, znači mogu oni brže ali baš ne će. To je kao i s Picassom: on zna lepo crtati - ali baš ne će! Ili, ako sam VIP osoba: političar, direktor koji otpušta radnike, menadžer koji izračunava koliko radnika može biti manje ili sam zastupnik u Saboru koji vara iste te građane bez ili sa posla pa mi je novac sporedna kategorija, mogu za 500 kuna (!) dobiti osobnu za tri dana. Znači čak i kad za osobnu platite kao za zlatni prsten i tada ništa bez tri dana. Ali to je sve lijepo, sve divno. Odmah naviru sjećanja. Moja mi meni.

Ovoga puta sjetim se šefice odjela s kojom sam tako lijepo časkao o USA ID. I koja me je nasmijala do suza koliko o ničemu pojma nema. Koja nikad vidjela stranu osobnu iskaznicu, a tek kad sam joj rekao cijenu: 5 $ ! Pet dolara, slovima. Za dva dana. Poštom.

I istovari meni za šalterom, na kraju balade, neka druga supruga, nekog drugog policajca novu bio-ne-bio-metrijsku iskaznicu s čipom starim kao iz 1980. I uvali mi bez PonudePri predaji sam saznao da imam tri modela u ponudi: osobne karte na akciji. Senzacija! Mogu se preznojavati zbog čekanja od mjesec dana i to će me još i koštati – 70 nagradnih kuna + one metarske fotografije i eto nas na 140 kuna. Mogu me oglobiti s 200 kuna i tada ću čekati do 10 dana + fotografije = 270 kuna. Oduševilo me ovo „do“, znači mogu oni brže ali baš ne će. To je kao i s Picassom: on zna lepo crtati - ali baš ne će!riječi omotnicu. Kao što mi je pri predaji uručen nekakav certifikat za plastiku nemam više pojma ni što je to, tako sam sada dobio aktivacijski kod. Još ne znam što ću aktivirati ali hoću sigurno. Jest da ja u ruci držim novu osobnu, ali ona još ništa ne vrijedi, nisi je druže upregnuo! Trčim ja doma sporednim ulicama kroz podrume i preko krovova jer strahujem da će me legitimisati. A ja je još nisam aktivisao!

Pogledam dok čekam da se rasprše golubovi i ode dimnjačar koji me sumnjivo gleda... čekam i gledam u novu osobnu, čekam da on siđe u potpalublje pa ću ja onda skoknuti na susjedni krov. A nova iskaznica opet crno bijela fotografija, opet blijeda... Ma krasno: sve je isto što i lani samo su potrošene kune nove. Uh, kako ja volem sećanja. Još sam uvijek prvo Novak pa tek onda imam i ime... Sve isto, sve isto - slušam jeku u Petrinjskoj kao noću na pustome otoku.

Bespotrebno mijenjati službene odore i tako stvarati enormni trošak, mijenjati automobile čime ih svaka vlast kupuje kao da joj nije nadređena - to znaju. Kupovati najmodernije motocikle i bljeskalice plavo-crveno to se mora imati, radije mrijeti nego da nam policija još ima rotirke. Zamislite sramote, cijela Europa žmiga a u Hrvatskoj bi bile još rotirke!? Stvarno bismo zaostali ako to ne možemo platiti iz proračuna. U automobilima vrlo često vidim samo jednu osobu - vozača, ali nova „kola“ i novi džipovi su obvezni. Ma kome oni mažu oči protokolom, dočekom državnika? To služi kao neki dan da se Milanović spusti iz Banskih dvora u Esplanadu na žderilo. Tada šest motocikala i nekoliko policajaca prati službeni auto. Iskaču policajci pješaci pred mene, ma kud ćeš trubim mu! A kad tamo oni regulišu...

To! Parada svaki dan, to nam treba kao i ona Zagrebačka od petoga kolovoza umjesto u Kninu, koja je razrovala Zagreb da ga još do danas nisu sastavili. Jesu jučer tek. Što kaže Bandić: Bumo to malo za čas zakrpali. Pa se ispravi jer nemreš Zagreb zakrpat, kak to zvuči!? Pa brže bolje veli: Bumo presvukli novi sloj asfalta. Brzo bu to gotovo. A onda raspali cijele ulice pod novim asfaltom i naravno da još nije gotov - pita li netko možda quanto costa? Milanovićeva proslava Dana zahvalnosti navodno 2 milijuna eura, a Bandićev popravak asfalta. Koliko?

Cvebu sam čuvao za kraj. Ona govori o djelotvornosti, koristi po građane i općoj svrsi dokumenta kojeg neke demokratske zemlje Zapada uopće nemaju! Hja, pitate se pa što bi to još moglo biti? Ima li još ičega pored svega ovoga? Da nije onaj šef ipak „uzeo“ (kako kažu dojdoši) Kolumbovu karaku i napokon odjezdio za Nove Indije, put dvaju Jamerika, da nabavi onaj smiješno mali foto-copy-color? Ne, nije. Nova osobna ističe mi sredinom 2020-te... 2020-te? Pa zar to nije dovoljno daleko? Nije, stara je vrijedila do kraja 2023.!

PS: Pisao sam ja i ministru mili... pardon policije i imao pitanja na njegov rad, prije više godina i na više tema ali me je u roku od tri dana snimila prometna policija (što inače nikad ne radi) i naplatila mi bezobraznu globu. Odgovor sam ipak dobio. Otprilike za godinu dana. Naravno odgovor bez značenja. Nisam uplatio 500 kuna pa sam zato na toj akciji MUP-a slabo prošao. Zato sad unaprijed vičem: prodao sam auto pa mi kao pješaku ne bute mogli naplatiti prekoračenje brzine. A imam i lakat i podlakticu kao simbol pride!

Javor Novak

Pon, 26-10-2020, 01:26:41

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.