Javor NovakJavor Noval karikatura

Moje kverulancije

 Neka važna hrvatska pitanja

Neka su važna hrvatska pitanja napokon riješena.

Hrvatski junaci su slobodni

Ovakav rasplet ukupnog odnosa prema Domovinskom ratu, skeptično i nestrpljivi, čekali smo još od kraja devedesetih. Srbija je napokon suočena s pravomoćnom istinom i sa svojim krivnjama diljem propale joj Jugoslavije: od gadnih razaranja uzduž Hrvatske i Bosne do političke okupacije Slovenije, Kosova i Vojvodine. No, još odbija činjenicu da je agresor. Odbija prihvatiti činjenice postojanja koncentracijskih logora u svojoj otadžbini. Još ne želi priznati Miloševićev fašizam.

Još ne želi priznati pokolje koje je sustavno provodila u susjednim samostalnim državama. Europa ih tretira kao zločince, bili su i NATO bombardirani, a oni još uvijek uzaludno uznastoje krivicu prebacivati na druge. Ubili su Đinđića, slavili Šešelja, izabrali četničkog vojvodu Nikolića, skrivali su Mladića i Karadžića i još nisu odgovorili tko su im sve (osim pravoslavne crkve) bili glavni pomagači. Svi su tako danas Srbima krivi, samo oni samima sebi nisu. Još ih drži mamurluk „nebeskoga naroda", još misle da su glavni, još uporno plaše vrapce svojim nepriznavanjem samostalnosti Kosova i nikako da pljunu u šake te započnu raditi.

Nitko ne smije da bije, a niti da izručuje hrvatske generale

SrbijaSrbija je napokon suočena s pravomoćnom istinom i sa svojim krivnjama diljem propale joj Jugoslavije: od gadnih razaranja uzduž Hrvatske i Bosne do političke okupacije Slovenije, Kosova i Vojvodine. No, još odbija činjenicu da je agresor. Odbija prihvatiti činjenice postojanja koncentracijskih logora u svojoj otadžbini. Još ne želi priznati Miloševićev fašizam.Zadrti Haaški poslušnik, samouvjereni Unijin pristaša, kolekcionar na hrvatskoj grbači te samodopadni, izgubljeni čovjek Sanader, napokon je u zatvoru. Svojom splitskom rivom (ponijelo ga) vikao je jedno – nitko ne smije izručivati hrvatske generale. Markovim trgom radio je sasvim drugo – učinio je sve što je od njega tražilo tužilaštvo i kreatura del Ponte, a da naši generali završe u Haagu. Kako li se samo život ružno njime poigrao: generali su slobodni, a njegovo tamnovanje ima sve uvjete da se produži i na više od deset godina.

Očito, svojevremena afera „Logos" nije mu bila ni slučajna, a niti je iz nje izvukao ikakve pouke. No, i Uskok, i sud, i tužiteljstvo, potpuno su zakazali kada je u pitanju istraga i pronalaženje Sanaderovih bankovnih računa. Pronašli su tek njih 78 najbanalnijih, najvidljivijih - na ime Sanader. Ali, što je s onim bogatstvom po tajnim sefovima, na računima pod brojem, na računima sa zaporkama i šiframa? Satovi, Bukovci, vile po Hrvatskoj i stanovi u Americi ne mogu se kupovati od gole premijerske plaće... Tako bi se s tim nedvojbeno popljačkanim hrvatskim bogatstvom, vrlo lako moglo dogoditi da Sanader kao sedamdesetogodišnjak, izađe iz Remetinca i odleti za primjerice Karibe na kojima će, uz koktele i preplanula mlada tijela (oba spola) ugodno provoditi sve svoje preostale penzionerske dane...

Monstrum nad monstrumima

Zemni ostatci jadne djevojke Antonije Bilić pronađeni su nakon punih sedamnaest mjeseci neviđene potrage po cijeloj Hrvatskoj. Monstrum, seksualni manijak, silovatelj-recidivist, ubojica i lažljivac (čak i vlastitome ocu) Dragan Paravinja vukao je za nos gotovo dvije godine MUP RH lažući o mjestima ubojstva nedužne djevojke. Bježeći od pravomoćne srbijanske presude u Hrvatsku, a zatim od hrvatskih istražnih organa u Bosnu, ipak je kaznenomu progonu, dolijao. Strašno je kako se ponašao cijelo vrijeme: od laganja, prikrivanja mjesta ubojstva, od izmišljotina u iskazima kojima je potragu gotovo učinio nemogućom pa do smijanja na optuženičkoj klupi u vrijeme izricanja same presude.

U trenutku u kojem je obitelj plakala jecajući za svojom dragom kćeri i sestrom Antonijom, monstrum se smijući kesio i trabunjao promašeno i neuvjerljivo o omiljenom srbijanskom mitu, prenapuhanom Jasenovcu, aludirajući na to kako mu valjda sada sude iste te ustaše! Mumljao je kako je sve to za njega cirkus! To mogu samo monstrumi. Ali Dragan Paravinja zna kamo ide: na tri topla obroka dnevno i po izboru, u ćeliju s dobrim madracima i rostfraj sanitarijama, u zatvor sa športskom dvoranom, s mogućnošću gledanja televizije pa čak i učenja stranih jezika. Dragan Paravinja odlazi na služenje kazne za koju baš nikako ne mogu vjerovati da može zakonski biti umanjena zbog eventualnog dobrog ponašanja ili molbom za pomilovanje!

Smrtnu kaznu treba vratiti

KaznaSmrtnu kaznu treba vratiti za okrutne ubojice recidiviste, za boss-ove droge te capo-e makroe trgovanja ljudima. Hrvatska nije smjela ukinuti smrtnu kaznu za sve kriminalce. Samo strah od nje može spriječiti sve buduće monstrume paravinje, i može od njih spasiti nove nevine žrtve.{text}Na ovome se primjeru najbolje vidi koliko je još Socijalistička Republika Hrvatska teško pogriješila ukidajući smrtnu kaznu. Paravinja se sada toj i takvoj uljuđenoj i humanoj Hrvatskoj slatko smije! Drugačije bi on cvrkutao kad bi znao da će biti spržen kao kukac u nepunih mjesec dana. Velika je to pogrješka pravosuđa i zakonodavstva ondašnjeg Sabora i vlasti u Hrvatskoj. Ukinuli su smrtnu kaznu za monstrume i glade ih percem čistih zatvora; nude im bavljenje hobijima, a sve na naš račun. Ne će plaćati smrtna kaznani odjeću, ni režije, ni hranu. Imat će i besplatnu a kvalitetnu zdravstvenu njegu. Bit će u toplom i gledati utakmice na televiziji i smijati se policiji koliko ih je dugo vukao za nos.

Smijat će se sudovima, obitelji žrtve, svima nama. Hrvatskoj državi. Umjesto da barem guli težak prisilni rad, on će se komotno izležavati u zatvorskome krevetu, sit i namiren. Jedini istinski strah zadavat će mu kriminalci u zajedničkim prostorijama, oni s njegova dna i iz istog, pripadajućeg, ljudskoga taloga. Jedino se njihovih ručerda s pravom treba bojati.

Smrtnu kaznu treba vratiti za okrutne ubojice recidiviste, za boss-ove droge te capo-e makroe trgovanja ljudima. Hrvatska nije smjela ukinuti smrtnu kaznu za sve kriminalce. Samo strah od nje može spriječiti sve buduće monstrume paravinje, i može od njih spasiti nove nevine žrtve. One, kojima će poput ovog tragičnoga primjera, upravo ovako, u šake upadati neke nove nedužne i mlade žrtve. Dragan Paravinja ne bi smio dobiti nikakvu pogodnost, njegova okrutnost i smijeh u sudnici nedovoljno su kažnjeni. Njega treba dočekati samo strogi zatvor bez mogućnosti pomilovanja ili skraćivanja izdržavanja kazne te težak prisilni rad. I sve je to nedovoljno i malo za ono što je učinio nedužnoj mladoj djevojci i njezinoj obitelji.

Pravi je paradoks da najteži kriminalci, recidivisti kakav je i Paravinja, koštaju porezne obveznike velik novac, a ničim ne vraćaju troškove svog postojanja. O tome se kod nas ne govori, ali treba se upitati: koliki je ukupni godišnji trošak per capita zatvorenika, koji guli 20, 30 ili 40 godina robije?

Pukla hrvatska ljubav, stiglo pametovanje

Tek što su generali Markač i Gotovina izašli iz zatvora, pojedinci su već stubokom razočarani što se ti veliki hrvatski ljudi ne žele upregnuti u trula hrvatska politička kola. Nakon što se njihovim sudbinama, protiv njihove volje, tako gorko i okrutno godinama poigravala hrvatska politika, sada bi valjda sami i dragovoljno trebali pristajati na nove spletke, podmetanja, prijetnje obitelji i nova krivotvorenja i lažne optužbe u prljavim hrvatskim budućim izbornim kampanjama?!

Naši su junaci tek izišli iz višegodišnjeg zatvora. Kako sami kažu: još se navikavaju na širinu otvorenog prostora oko njih. Sedam i pet dugih godina među zidovima, učinilo je svoje. Nitko im ne može vratiti djetinjstvo njihove djece koje je zauvijek prošlo. Gospodin Ante Gotovina sada ima tinejđere-mlade ljude, a ne više djecu, koji su tek sad, napokon dobili oca.

Na njega se u obiteljskomu domu tek trebaju naviknuti. Obitelj tek treba postići homogenost u svakodnevlju koju druge obitelji mjesecima i godinama imaju kao nešto najnormalnije. Nešto čega mi, gotovo nismo ni svjesni, a njima je (i) to bilo nepravedno uskraćivano. I generali i njihove obitelji još se moraju nositi i s napasnim novinarima, s odjednom probuđenom popularnošću... Sada svi vole naše generale i sada su svima – naši.

Do jučer se tražilo skidanje plakata sa zadarskih zidina, jer da je na njima zločinac! Do jučer se zagrebačkom ravnatelju glatko i brzo uručivao otkaz jer je podržao generale običnim plakatom u školi! No, sada svi vole generale, ponajviše i najglasnije oni koji su ih izručivali... Ali ravnatelj i dalje ostaje bez posla!

Moguće je pokleknuće Vladimira Šeksa

GeneraliTek što su generali Markač i Gotovina izašli iz zatvora, pojedinci su već stubokom razočarani što se ti veliki hrvatski ljudi ne žele upregnuti u trula hrvatska politička kola. Nakon što se njihovim sudbinama, protiv njihove volje, tako gorko i okrutno godinama poigravala hrvatska politika, sada bi valjda sami i dragovoljno trebali pristajati na nove spletke, podmetanja, prijetnje obitelji i nova krivotvorenja i lažne optužbe u prljavim hrvatskim budućim izbornim kampanjama?!Tako mi je zato, jako žao druga Šeksa, jer njega sada, vele, silno mori savjest. Kažu i da ne spava. Nije od besparice nego zbog prijeteće izjave. Njegove se izvedbe i nastupa u političkome spotu svi sjećamo i na njegovu ga žalost ljudi ne prestaju citirati. On se sada navodno osobno, svom svojom veličinom, generalu želi duboko ispričati. Ma drž' te ga da ne klekne! Obitelji se generala, dakle moraju nositi i s takvima, i s gladnom javnošću, koja smo što ih danas od ljubavi i ne proguta, baš kao što je još do jučer složno odmahivala rukom i u glas govorila: Hrvatska ima važnijega posla.

Generalima prirodno, osim obitelji, nedostaje i ono što su prije Haaga, u svome kraju, na djedovini, najvolili raditi. Kao ljudima, koji su godinama bili izvan domovine, oni ju sada žele ponovno upoznati. Čitajući novine i slušajući što su im najbliži posjetitelji u zatvoru donosili i govorili, ne može se upoznati nijedna domovina. Promijenio se i zavičaj i ljudi, druge su političke prilike, generalima je toliko toga novo. I sve trebaju i žele odmah upoznati. General Gotovina želi raditi u privatnoj tvrtki, general Markač vratiti se jednom drugom poslu. Neka se stide svi, koji njihove prve govore seciraju tražeći, zahtijevajući čak, ispunjenje vlastitih očekivanja i ambicija.

Generali su slobodni ljudi, nisu više politička ni ičija svojina, dosta je bilo manipulacija sa živim ljudima! Sjetimo se, generalu Gotovini prvo su zabranili svaki razgovor s haaškim istražiteljima u Zagrebu, zatim su ga natjerali u bijeg (preporučivši mu kako je to za njega najbolje) da bi ga potom međunarodno progonili i hvatali kao zvijer dokazujući svoju punu pravovjernost Haagu, točnije njegovome tužiteljstvu i nekakvoj minornoj, do tada nepoznatoj administrativki, izvitoperenoj i antipatičnoj Carli del Ponte. Nju su primali na Markovu trgu kao gospođu, kao božanstvo, kao predsjednika države u predsjedničkom vip tretmanu, a ona nas je zauzvrat u svojoj knjizi nazvala kurvinim sinovima! Hrvatska je politika, izručujući svoje najbolje ljude, to u punoj mjeri zaslužila.

Neka se stide svi koji bi ponovno željeli manipulirati i iskoristiti hrvatske generale, mučenike i svojevrsne hrvatske ranjenike. Njima treba ono što si sami žele i što će im pružiti njihove obitelji, a ne razjedinjene braniteljske udruge od kojih svaka (od hrvatskih tisuću) ima svoj najbolji plan kako iskoristiti njihov lik i djelo, kako upregnuti krvavo stečenu, osobnu karizmu naših generala.

Na kraju, te vruće hrvatske glave ne misle i na jednu prevažnu sudbinu: generala Praljka tek čekaju najteži dani. Kakvu poruku šaljemo u Haag ako generale odmah ubacimo u našu političku klaonicu, u političko ratovanje s Europom, Haagom, Srbijom? Imperijalne sile imaju sasvim druge planove s Hrvatskom i njih ćemo im pomutiti uspješno, ali sasvim drugim metodama i u pravo vrijeme. Ne ovakvim nezrelim udarima na prvu loptu, udarima na generale, te sasvim nepošteno. Ishitrenih poteza bilo je mnogo i tijekom samog robijanja naših ljudi u Haaškome kazamatu, i svaki su put generali reagirali kao jedan, umirujuće i zrelo. Hladeći uzavrelo stanje u Domovini i one uvijek vruće glave. One iste koji im sada ne daju mira. O apsurda - u ime Hrvatske!

Pukao čovjek još jednom

Što se tiče najnovijeg histeričnog napadaja premijera Milanovića, on je bio u onoj pravoj udbaško-boljševičkoj maniri javnog obračuna s „klasnim neprijateljem" i to tako da na kulturno (ali bolno do istine!) opozicijsko pitanje provali bijesnim napadom ad hominem. To si mogu dopustiti ja, u satiričkoj kolumni, pa reći da me Milanovićeva velebna šija podsjeća na one kamene glavetine s Uskršnjih otoka, ali biografske, osobne podatke o opozicijskom zastupniku Popijaču u Hrvatskome Saboru, jedan premijer države ne smije i ne može iznositi. To bi i sam trebao znati i osjećati.

Pogotovo ne može kada oni nisu baš nikakav odgovor na korektno postavljeno, sasvim legitimno pitanje tog opozicijskog zastupnika. Milanović ne može procesuirati, ne može komesarovati, mada bi to žarko želio. Ne može biti i tužitelj i sudac i izvršitelj kao njegovi komunjarski idoli. On nam tako želi pokazati u živo i poručiti nam, kako on zamišlja ušutkivanje izabranih saborskih zastupnika u samome Saboru – nemaju ga svi pravo pitati!?

Prekapat će im po biografijama?, a svi imaju neku mrlju... samo premijer je čist kao zrak na Uskršnjim otocima. No, to uličarenje i vrijeđanje na osobnoj razini, bilo bi mu vrijeme (a i pametnije) ostaviti pred vratima tog starog, hrvatskog, najvišega doma. Ako može. Sebe radi. Da se više ne sramoti tim arsenalom podzemno-milicijskih metoda prekapanja (kako i pjesma kaže) po prošlosti tuđoj... Bilo bi mu vrijeme da se napokon bolje informira o kipućim pitanjima vođenja gospodarstva, o propalim investicijama i bankarskoj lihvi kojoj nečinjenjem i dalje podilazi. O pitanjima od državnog značenja. Da konačno postane barem malo sposobniji na sva pitanja odgovoriti djelom i rezultatima, imati informacije i znanje, a ne tek puku, ispraznu i prijeteću jezičinu s placa, naviklu tek na obvezna unutar stranačka podložnička podilaženja.

Javor Novak

Uto, 28-01-2020, 11:43:43

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.