Hrvatske kronike

Prije dvadesetak dana došla mi je u ruke knjiga tiskana 1990. pod naslovom "Politika u emigraciji“, s podnaslovom "Demokratska alternativa". Radi se o nizu razgovora, što ih je novinar Mirko Galić tada vodio s ljudima koji nisu bili oduševljeni komunističkom Jugoslavijom, ali su zastupali misao o očuvanju Jugoslavije u labavijoj svezi ondašnjih republika, prožetoj čarima demokracije.

"Demokratska alternativa" je politička skupina koja se početkom1963. okupila u Stanstedu (Engleska). S hrvatske strane bili su dr. Branko Pešelj, Ilija Jukić, ing. Vladimir Predavec, sa srpske Dušan Popović i još trojica, sa slovenske dr. Miha Krek i nekolicina. Dakle SHS.

U nacrtu Prijedloga demokratske alternative, uz posvećenost borbi protiv komunističkog poretka, potpisnici odmah izlažu alternativu: ili će Srbi, Hrvati, Slovenci i Makedonci nakon raspada komunističke Jugoslavije stvoriti samostalne države, ili će dati pristanak na Državnu Zajednicu.

Budući da su se nešto poslije ispod Nacrta potpisali i predstavnici bosanskih muslimana (Bošnjaka) predvođeni Adilom Zulfikarpašićem, u točki "B" stanstedskog teksta spominju se i oni. Navodno je "na neizravan način" taj "novi ugovor o Jugoslaviji" potpisao i dr. Vladko Maček, koji zbog starosti nije mogao putovati preko oceana.

Pristaše treće, demokratske Jugoslavije, nudili su svoj projekt vječne Jugoslavije, "smatrajući da nije moguće postići razdvajanje Srba i Hrvata u dvije posve samostalne države na način koji bi zadovoljio i većinu Srba i većinu Hrvata." Potpisnici su također držali da svaki pokušaj razbijanja okvira ondašnje Jugoslavije može ozbiljno ugroziti integritet svih njezinih naroda.

Sljedeća točka u tekstu zvučat će modernom čitatelju vrlo poznato, a kaže: "Pojam Ujedinjene Evrope ne isključuje stvaranje užih regionalnih zajednica unutar evropske cjeline."

***

Knjigu sam dobio upravo nekako uoči zagrebačke konferencije predsjednika parlamenata država sudionica SEECP-a (Proces suradnje u jugoistočnoj Europi) početkom travnja. I političkom laiku potpuno je jasno da se u okrilju te neizgovorljive kratice skriva dalekosežan korak prema trećoj Jugoslaviji, uglavnom po stanstedskom receptu. Bez obzira što se unutar SEECP-a ležerno šeću i države koje nisu bile u okvirima bivše Jugoslavije, razvidno je da one služe kao ukras na torti koji će se elegantno ukloniti kada ispuni svrhu, a ta je "alternativna zajednica" bivših jugoslavenskih republika (plus A. minus S.). Kao što je i nova CEFTA zona slobodne trgovine "zapadnoga Balkana", nakon povlačenja Bugarske i Rumunjske.

Pred začuđenim očima hrvatske javnosti, kojoj valjda nije poznato da je "zapadni Balkan" zamišljen 1993. u krilu engleske vanjske politike, realizira se, korak po korak, treća Jugoslavija, uz srdačno sufliranje hrvatskih vlasti (Sanader, Šeks, Mesić) i odobravanje oporbe, znači uz potpun sluganski, kratkovidni i neodgovorni angažman političke elite, nasuprot volji hrvatskoga naroda iz koje je nastala samostalna i suverena Republika Hrvatska.

Taj proces kojemu smo svjedoci ima teorijsku podlogu iz Stansteda 1963. gdje se pojavljuje još jedna suvremena tema, naime neotuđiva sintagma "prenošenja suvereniteta". Potpisnici smatraju da bi trebale, doduše, postojati slobodne države, a onda bi se one slobodno udružile u državnu zajednicu, te isto tako slobodno i svojevoljno odstupile dio svojega suvereniteta u korist Saveza.

***

Ne budimo nepravedni: da je netko Hrvatskoj 1963. ponudio stanstedsku opciju (i da tada nisu bili na vlasti komunisti), Hrvatska bi tu ponudu objeručke prihvatila. A da Hrvatska bude motiviranija, potpisnici joj nude dijelove zapadne Bačke, koja bi se oduzela Srbiji.

Ta sjajna ponuda, međutim, 2007. više ne izgleda sjajno, ali da bi "alternativa zajedništva" ušla u proceduru, uključena je cijela mehanizacija Europske unije, predvođena Velikom Britanijom.

Godine 2007. za hrvatsku političku elitu više uopće nije sporno da se vraćamo u treću Jugoslaviju. Sada se već bave detaljima kao što je glavni grad "zapadnoga Balkana" (treće Jugoslavije).

U tome ima riječi i u stanstedskom tekstu: novi glavni grad Saveza treba biti blizu geografskog središta Saveza.

Eto, zašto je danas u igri Sarajevo.

Nadalje, savezna uprava bila bi u Beogradu, savezni parlament u Zagrebu, a savezni sud u Ljubljani (1963. nitko nije mogao pretpostaviti da će Slovenija spretno izbjeći zamku).

Savezni parlament bi se sastojao iz dva doma: Vijeća naroda i Vijeća država, s tim da bi u Vijeću naroda bilo 83 Srba, 43 Hrvata, itd.

Savezna uprava imala bi predsjedništvo i raznolika ministarstva. Svaka država imala bi, doduše, svoju vojsku (kažu oni iz 1963.), ali bi Savezno ministarstvo obrane (u Beogradu, naravno) izrađivalo obrambeni plan Saveza.

***

Uvjeren sam da je čitatelju već ponešto razvidno kako se plete mreža nove (kon)federacije na teritoriju bivše SFRJ, i koliko je daleko odmaknuo taj proces. Da se Hrvati ne dosjete, smišljena je cijela paukova mreža u obliku Procesa suradnje u jugoistočnoj Europi (sudionice su Albanija, BiH, Hrvatska, Makedonija, Srbija, Crna Gora, te Bugarska, Rumunjska, Grčka, Turska i Moldova). Kao i u slučaju CEFTA-e, Rumunjska i Bugarska mogu ležerno promatrati sa strane, a isto tako i Grčka i Turska, te ostaje "zapadni Balkan" (treća Jugoslavija) kao jedinstveni prostor koji treba amalgamirati. Novi i krajnje opasan korak bit će učinjen u Zagrebu, 11. svibnja, kada se "zapadni Balkan" (u celofranu Procesa suradnje u jugoistočnoj Europi) institucionalizira. Taj Proces "prihvaća vodeću ulogu u Regionalnom kooperacijskom vijeću (RCC), koje će dobiti generalnog tajnika.

Stvari se, dakle, pojednostavljuju i približavaju svrsi: gasi se polako Pakt o stabilnosti, koji je bio veća paukova mreža (imao je 54 subjekta!), te se Busekova i Hombachova tvorevina ogoljuje kroz Proces i posebno Regionalno vijeće. Otpora iz hrvatske "političke elite" nema, pauk mirno proždire muhu. Ono što je počelo u Zagrebu 2000. godine na zapadnobalkanskom summitu, a nastavljeno u Solunu, doživjet će makabrični finale i opet u Zagrebu 11. svibnja 2007.

Zadnjega dana travnja u razgovoru za "Jutarnji list" nasmiješeni Olli Rehn uz široki osmijeh Ive Sanadera mirno kaže: "Paralelno smo proširili CEFTA-u što sa SSP-om stvara atraktivni prostor za strane investicije. Reformiramo i političku strukturu putem stvaranja Regionalnog vijeća za suradnju."

***

Kada se, uz veliku buku, bilo pojavilo Hrvatsko kulturno vijeće, nije baš svima bilo jasno što mi to želimo, i čemu se suprotstavljamo. Sada je već jasno. Paukova mreža počela se plesti u području kulture, koje su polako preuzimali "regionalci" uz potporu državnih struktura. Usporedo s tim poslom, koji je bio razvidan i na razbijanju starih kulturnih institucija, sluzave niti obuhvatile su znanost (prije sviju povijesnu znanost), te naobrazbu, pa su solunske (solunaške) zajedničke jezgre počele prodirati u udžbenike za male školarce. A da bi se noviju hrvatsku povijest protumačilo do kraja, bile su potrebne haaške optužnice protiv hrvatskih generala i presuda koja će vjerojatno sadržavati sintagmu o "zajedničkom zločinačkom pothvatu".

Da se radi o poslu "duhovnoga sjedinjenja, razvidno je u detalju paralamentaraca koji su se početkom travnja bili okupili u Zagrebu. Jedan od njih, predsjednik Zastupničkoga doma Parlamenta BiH zavapio je, naime, o potrebi "regionalnog patriotizma".

I da ne duljim: Hrvati moraju razumjeti da ih političari koje su birali na dvama izborima u 21. stoljeću, vraćaju u 20. stoljeće. Moraju shvatiti da ih politički probisvijeti bezočno vraćaju u jugoslavenski državni okvir. Ta politička fakinaža, koja ne poštuje samostalnost Republike Hrvatske, ne poštuje njezin Ustav, njezine branitelje i njezine građane u cjelini, vodi Hrvatsku u propast.

Zbog svega što se događa (na teorijskoj osnovici iz 1963.) predstojeći parlamentarni izbori imaju povijesnu važnost. sve što danas gmiže po hrvatskoj političkoj sceni, mora biti odbačeno, a vlast trebaju preuzeti ljudi koji će biti pristaše one jedine i jednostavne alternative: da Hrvati i Hrvatska mogu i moraju sami odlučivati o svojoj sudbini.

Hrvoje Hitrec

{mxc}