Tko to tamo prekraja hrvatski Ustav?

 

Ustav RHU ponedjeljak, 25. siječnja emitirala je Hrvatska televizija zabavnu emisiju «Otvoreno». Budući da je najavljen razgovor o ustavnim promjenama, emisiju je publika zasigurno pogledala u velikom broju, bez obzira na kasne sate zimske noći koja je ledila krv u žilama sibirskim temperaturama.

No, vrlo kasni termin nije sve. Da bi publiku održala budnim, HTV je prvi dio «Otvorenog» posvetila manje važnim, rutinskim korupcijskim i sličnim, pravim i izmišljenim aferama, a tek je drugi, dakle manje značajan dio posvetila beznačajnoj temi ustavnih promjena.

U studiju su sjedili gospodari procedure hrvatskoga Ustava, Šeks, Milanović i predstavnik srpske nacionalne manjine Pupovac. Pred televizorima su sjedili Hrvati koji bi – ne znam zašto – htjeli saznati kakve se to promjene Ustava pripremaju. Ta radoznalost je doista neobična, pa i nepoćudna, no tko im može zamjeriti.

Po sistemu «bolje išta nego ništa», nešto se iz vrlo učenih razgovora moglo i nazrijeti, kao na primjer: nije točno da javnost nije upućena što se to mijenja, dodaje i oduzima, premda nitko nije suvislo objasnio gdje i kako se do tih tekstova može doći, u kojoj su fazi i na koji bi način javnost (kao takva) mogla sudjelovati. Koliko sam shvatio – nikako. Javne rasprave ne će biti, jer je dovoljno da Šeks, Milanović i Pupovac dogovore izmjene, nakon što su navodno konzultirali ustavne majstore.

Nadalje, taj isti narod koji je u Ustavu zapisan kao stvarni i jedini nositelj vlasti (hajde, narode, znaš dobro da je to frazetina i nemoj stvarati probleme) mogao je dokučiti da su dvije stvari prvorazredne: oslabiti ustavni položaj hrvatskih državljana koji žive u BiH, dakle Hrvata, te kao drugo: ojačati ustavni položaj hrvatskih državljana koji žive u Hrvatskoj a nisu Hrvati. Ili, povezano naravno s referendumom za EU: ustavnim pravorijekom teško uvrijediti Hrvate u BiH kao nepouzdane elemente koji bi mogli nauditi svečanom referendumu, a usput im dati do znanja da s Hrvatskom i Hrvatima u Hrvatskoj nemaju ništa zajedničko ako ne žive u Hrvatskoj i ne postanu hrvatskim Hrvatima (genitivno: Hrvatima Hrvatske) – što će dakako razveseliti «druga dva naroda», a posebno u ovom trenutku muslimane.

Glede manjina u Hrvatskoj, one se definitivno dijele na manjinske manjine i na većinsku manjinu, naravno srpsku. Većinska manjina, koja je duboko zadužila Hrvatsku od druge polovice 19. stoljeća do danas (uključujući ne tako davno srpsku i crnogorsku agresiju) izdvaja se kao zaštićeni panda medvjed, s unaprijed osigurana tri glasa u Hrvatskom saboru, a manjinske manjine dobivaju dvostruko pravo glasa.

Hrvatski «civilizacijski iskorak» ( reče Šeks) u svezi s manjinama, notorna je nepametnost i potpuno nepotrebna novina, te nema ama baš nikakvoga razloga za nju ako su u pitanju samo «prilagođavanja» EU – jer ondje takvih iskoraka nema niti će ih biti. Naveden je u razgovoru primjer Slovenije (!) koja ima jedno mjesto u parlamentu za Mađare plus Talijane, a pedeset tisuća Hrvata u Sloveniji ne mogu se ni zvati Hrvatima, a kamoli da budu nekakva manjina. Naveden je i primjer Rumunjske, koja ima nekoliko milijuna Mađara- i to je sve. Pa što vrli studijski govornici ne bi rekli, odlučno (kao obično) : «Čujte, mi u tu Uniju ne idemo dok ta Unija ne napravi civilizacijski iskorak!» Upravo tako. Pozvati Uniju na red. Reći Uniji : Vi ste gospodo barbari, ugledajte se na civiliziranu Hrvatsku, inače mi vas ne ćemo primiti za partnere. I tako dalje.

U svemu (o manjinama): postoji zakon o nacionalnim manjinama, štoviše po svim standardima već i on «velik iskorak», i to je posve dovoljno. Za mene i previše. Držim da treba postojati samo kategorija «hrvatski državljanin», a to hoće li netko biti političkim Hrvatom ili ne će, spada u privatnu sferu, sve dok ne potegne oružje na hrvatsku državu. Kao što u privatnu sferu spada i organiziranje nacionalnih manjina u kulturna i ina društva koja čuvaju identitet, jezik i običaje, što je po sebi dobrodošlo i lijepo. Ali se ne mogu iz hrvatskoga državnog proračuna financirati novine (mediji uopće) neke manjine, ako se te novine prodaju na kioscima i zauzimaju predvidljiv gard.

Ubogi članak 141.

I tako, dok s manjinama još ipak nije sve razvidno, te se nazire kompromisno rješenje ( isto tako nepotrebno) o nekakvom ustavnom zakonu u koji bi se preselilo tu iskoračnu problematiku skupa s izbornom, u prvi plan ipak dolazi ubogi članak 141. hrvatskog Ustava, koji govori o udruživanju i razdruživanju. Tendencija tročlane krojačke zadruge ( kratica ŠMP – objašnjenje kratice : Šeks, Milanović, Pupovac) jest darovita, a svodi se na to kako da što manje naroda glasuje na referendumu o udruživanju Hrvatske u EU. Većinu glasova ukupnog biračkog tijela treba svesti na većinu glasova onih koji se pojave pred kutijama, a kako ni ta većina nije lišena sumnje, treba žrtvovati onaj dio hrvatskoga naroda koji živi u BiH, što (još) smanjuje brojku ljudi koji će odlučiti, uz ignoriranje iseljenika, posebno onih koji se nalaze vrlo daleko.

Tako će (ako Hrvata ima ukupno oko osam milijuna - u Hrvatskoj, BiH, Vojvodini, Boki i u svijetu) o pridruživanju HR Europskoj uniji odlučivati jedna osmina, odnosno milijun plus jedan čovjek. Taj jedan će biti izvučen na lutriji. Sve u hrvatskomu stilu, jer je i predsjednika države netom izabralo svega oko 3o posto (i manje) birača, što je zakonito ali ne i posebno poticajno.

No nije to sve o članku 141. Taj je članak težak kao (novija) hrvatska povijest, i diranje u taj članak nosi povijesnu odgovornost. On kaže da se zabranjuje pokretanje postupka udruživanja Hrvatske u saveze s drugim državama, koji bi savez doveo ili mogao dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.

Što je o tomu rečeno u spomenutoj televizijskoj emisiji? Gotovo ništa, ali je jedna Šeksova gotovo usputna rečenica «da je danas drugo vrijeme» mogla zazvučati zloslutno. Da budem jasan: ako se već očito čačka po Članku 141. postoji opasnost da iz njega nestane i navedena zabrana, što se ne može zanemariti imajući u vidu napredovali proces stvaranja «Zapadnog Balkana». Ako jest tako (nadam se da nije), ako se ta zabrana ukloni pod parolom «sada su druga vremena», onda će se do sada neinformirana hrvatska javnost vrlo informirano dignuti na noge. Ako je Šeks pod «drugim vremenima» mislio samo na broj glasača na referendumu, onda je to trebao i reći. A ako je i rekao, nije bilo precizno.

No, je li ipak udruživanje u EU u svezi s rečenom zabranom o udruživanju u jugoslavensku državu? Jest. Jer projekt «Zapadnoga Balkana» nije hrvatski projekt, to je projekt te iste Europske unije, nametnut ljigavim hrvatskim političarima. Pa ako se dakle udružujemo s EU, a ta ista EU ima projekt jugoslavenske države, postojeći članak 141. zabranjuje da se udružimo s EU. Mislim da sam vrlo točan.

Cinični prijedlog (ali ne bez podloge)

Vrlo je razvidno da će se mijenjati Članak 9. koji sada ne dopušta da državljanin RH bude izručen drugoj državi (što je bilo dobro i ne treba dirati), ali što je sa Člankom 9. koji veli da je u RH u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo? Budući da europarlamentarci već ozbiljno raspravljaju o jednom nepostojećem jeziku koji bi bio u službenoj uporabi za potrebe EU, zašto da odmah taj nepostojeći jezik (srpskohrvatskpbošnjačkocrnogorski) ne stavimo u Ustav Republike Hrvatske? Tako ćemo olakšati posao europskim jezičnim stručnjacima i napraviti «jezični iskorak», što će oni od srca pozdraviti jer i tako svojemu zapadnobalkanskom projektu zamišljaju rečenu jezičnu unisonost. Zašto ne? Pa sada su druga vremena, nije to ono vrijeme beogradskoga unitarizma.

Nego, jezični pokušaji europarlamentaraca (europarlamentarka) svakomu tko ima malo soli u glavi otvara pitanje : a što ako Hrvatska uđe, a poslije nje dugo ne uđe nitko iz «regije», hoće li se i onda za Hrvatsku odrediti taj SHBC jezik (ili kojim već redom) – barem dok ne u uđu drugi? Pa što nam sve to govori? Da Hrvatska jednostavno ne će ući sama nego u paketu zvanom «Zapadni Balkan».

Kakve to veze ima s Haaškim sudom?

Ljudsko je pamćenje zabrinjavajuće loše, a hrvatsko očajno loše. Zato ste vjerojatno i sami na sekundu pomislili, da, kakve to ima veze s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, zvanom i Haaški sud. Ima. Haaški sud ima zadaću da napiše povijest koja se nije dogodila, kako ne bi u povijesti ostalo ono što se doista zbilo. No Haaški sud ima stručnjake i za jezičnu povijest, pa će i nju iznova napisati. Svoj pravorijek je u tom pitanju već donio u trenutku kad je Vojislav Šešelj zatražio da mu se dokumenti dostavljaju na srpskom jeziku. Tada je Haaški sud donio službeno tumačenje da ne postoji nikakav srpski jezik, ni nikakav hrvatski, nego da su ti jezici proizvodi nacionalista, a postoji samo BHS zajednički jezik (bosanskohrvatskosrpski), koji je i svim tim nacionalistima razumljiv. (Usput: potpuni tekst te «presude» objavili smo na internetskim stranicama HKV-a.)

Pa na čiju se praksu pozivaju dvije zelene europarlamentarke? Na praksu Haaškoga suda, koji je i hrvatskome heroju Anti Gotovini čitao optužnicu na BHS jeziku, dakle nepostojećem.

Uvrjedljivi idiotizam

Da Haaški sud vrijeđa Hrvate (posebno) posve je razvidno, a znajući u čijim je političkim šapama, nije ni neobično. Ali da mi danas, na početku drugoga desetljeća dvadeset i prvoga stoljeća opet jednom moramo braniti naziv (i položaj) hrvatskoga jezika, njegovu posebnost i njegovu lijepost – ta je činjenica porazna. A da moramo, očito je. Da hrvatska «politička elita» šuti, očito je. Pa dakle, kao i uvijek u povijesti, intelektualna elita (bez navodnika) mora udariti šakom po stolu i svim se sredstvima suprotstaviti uvrjedljivom idiotizmu europskih ignoranata. Pozivam Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, Maticu hrvatsku i sve druge hrvatske kulturne institucije da još jednom stanu u obranu naziva i položaja hrvatskoga jezika, jer na političkoj sceni u Hrvatskoj osim truleži i povijesne nesvijesti ništa drugo nije ostalo.

 

Hrvoje Hitrec

 

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.