Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Hrvatsko-srpski odnosi

Mesić i TadićPočetak svake godine, pa čak i ove u kojoj su djelomično dominirali predsjednički izbori, na stanovit je način obilježen većom pozornosti koja se pridaje srpskoj manjini u Hrvatskoj. Razlog je tomu što pravoslavni Božić pada na 7.siječnja, dan poslije katoličkoga blagdana Sveta tri kralja, ali su razlozi i izvanvjerski, odnosno politički. Srpska manjina u Hrvatskoj znade iskoristiti dane prije pravoslavnoga Božića za prezentaciju i poruke, a kako je i Srpska pravoslavna crkva po povijesnoj tradiciji duboko u politici, to se i njezini velikodostojnici (pa i nižerangirani u hijerarhiji) pridružuju političarima. Tako dobivamo više-manje jasnu sliku stanja duha i bez teškoća možemo zaključiti kamo poruke smjeraju.

Započelo je već uhodanim domjenkom, koji hrvatski političari ne propuštaju, posebno oni čije su stranke u koaliciji sa Srbima, a tako i oni koji bi po dolasku na vlast htjeli biti s njima u koaliciji. Zašto? To samo oni znaju, jer ovo nisu kasne dvadesete dvadesetoga stoljeća, niti je takva koalicija potrebna. Ukoliko imaju takve upute, onda su stvari razvidnije, i svjedoče kao i u drugim područjima o sluganstvu prema središtima moći koja danas upravljaju Hrvatskom.

Na spomenutom domjenku dijeljene su i neke nagrade. Ona za dobre hrvatsko-srpske odnose dana je Igoru Mandiću, a nagrada je nazvana po Svetozaru Pribičeviću.

Držim da je već i čovjek po kojemu je nagrada nazvana u svakom slučaju upitan – naime, Pribičević je imao nekoliko političkih faza, a u pravoj od njih bio je izrazito protuhrvatski nastrojen, njegovo poriv za ujedinjenjem bio je nasilan i brutalan, te je zabilježeno da je l918. pozivao na ubojstvo Stjepana Radića. I sam Aleksandar Karađorđević priznao je Pribičeviću da mu je ovaj «donio hrvatsku krunu». To što se Pribičević promijenio i pokajao, ne može izbrisati njegov istočni grijeh, to što je shvatio da su Srbi prečani u goroj poziciji nego što su bili prije ujedinjenja , ne može opravdati njegovo zlostavljanje Hrvata, to što je autor jedne od najljepših misli o hrvatskoj individualnosti, ne može mu donijeti oprost. Dakle, nagradu je trebalo nazvati po čovjeku koji je bez ikakvih mrlja nastojao na dobrim hrvatsko-srpskim odnosima od početka do kraja političke karijere. Tko je taj, ne znam, ali se valjda može pronaći, možda Srećko Bijelić.

Domjenak je začinjen i nagradom za antifašizam. Dobio ju je Slavko Goldstein. Upravo je dirljivo kako srpska manjina nastavlja tradiciju onih «Srba u Hrvatskoj» koji su žarili i palili u komunističkoj Jugoslaviji, imali izrazitu većinu u vojsci, policiji, tajnim službama itd. a antifašizam uporno vezali samo uz sebe, pri čemu su muke imali i hrvatski komunisti, te teško odolijevali opisanoj percepciji. Nagrada Godlsteinu poruka je da podržavaju njegovo krivotvorenje povijesti , koje je zorno došlo do izražaja i u pismu kardinalu Bozaniću i koje je autor ovih redaka analizirao na stranicama HKV-a.

Od prošlosti prema bližoj prošlosti

Uz rečeni neizravni dodir s prošlošću, poslane su i poruke o ne tako davnom ratu koji se zove Domovinski, pa i tim nazivom pridonosi zaboravu da se radilo o hrvatskoj obrani protiv srpske i crnogorske agresije. Tako velikodostojnik SPC reče da «treba oprostiti i kazati ne ćemo više «, što je potpuno dvosmisleno. Ako on govori u ime Srba i SPC ostaje nejasno tko treba oprostiti i komu to treba oprostiti, ako «ne ćemo više» znači «mi Srbi ne ćemo više « ( u takvu političku i vojnu pustolovinu), onda je taj dio razborit. No kako se poruka može čitati i drukčije, u smislu Mesićevih isprika jednih drugima, ostaje pitanje i (moja ) preporuka da u porukama budu posve precizni.

Usput , ali ne i nevažno: čini mi se da bi pravoslavni velikodostojnici koji žive i djeluju u Hrvatskoj, u javnom obraćanju putem televizije i radija, morali rabiti hrvatski jezik, koji je u službenoj uporabi.

Miješanje u unutarnje stvari

Spomenuti Mesić, koji je u dva mandata iritirao hrvatsku javnost, na samome je svršetku svoga neslavnog predsjednikovanja učinio dvije stvari koje su iritirale Beograd – neznatno je snizio kaznu branitelju Rimcu i pošao na Kosovo. Srbijanski predsjednik Tadić razjario se zbog Kosova, što je njegovo pravo (a i ne smije drukčije), ali je imao isto tako bijesne primjedbe oko Rimca, što nije njegovo pravo, nego miješanje u unutarnje stvari RH. Iz Hrvatske nije bilo pravog odgovora. Rimac je osuđen za navodni zločin u Pakračkoj poljani, pa se ta poljana eto i opet poteže po svim (i) hrvatskim medijima, a srpski logor Bučje se ne spominje, niti se spominje ubojstvo hrvatskog domoljuba dr. Šretera, niti Tadić spominje srpske zločince i zločine, niti spominje desetke logora u Srbiji gdje su mučeni i ubijani Hrvati – činjenice koje Tadić jednostavno prešućuje, makar se nalaze i u tužbi Hrvatske protiv Srbije zbog genocida.

Hrvatski mediji na to (ipak) stidljivo podsjećaju, ali oni skloni jugoslavenskoj prošlosti i budućnosti nastoje skrenuti pozornost, pa u slučaju Rimac potežu drugi njegov navodni zločin, za koji uopće nije osuđen – ubojstvo obitelji Zec, te posebno za ubojstvo dvanaestogodišnje djevojčice, koje svi Hrvati, naravno osuđuju , no i opet se gubi iz vida (što je i svrha toga skretanja) zločin tri stotine puta gori od ovoga. Naime, tek su – nakon toliko godina «zaborava» hrvatski specijalci, prosvjedujući nedavno zbog uhićenja heroja Domovinskoga rata Željka Sačića, podsjetili na više od tri stotine ubijene djece. Bila su to hrvatska djeca – najveća većina njih. Više od deset školskih razreda. Danas su mogli biti studenti. Mogli su voljeti, zabavljati se, učiti i uživati u slobodi. Mogli su ovih dana skijati u alpskim zimovalištima. No ubijeni su u srpskoj agresiji na Hrvatsku. Je li bilo među tom ubijenom djecom i djece nehrvatske nacionalnosti, pa i srpske? Bilo je. No što su životi djece prema grandioznoj zamisli Velike Srbije , rekao bi Milošević, a s njim i oni koji prešućuju taj stravični podatak, kao i oni u hrvatskim medijima koji od njega (i srpskih zločina i zločinaca ) uporno skreću pozornost prema «hrvatskim zločinima», štoviše, pišu knjige i snimaju filmove o izdvojenim incidentima u obrani.

Eto, i zato se Tadić ne smije javljati, to više što se drsko miješa u unutarnje stvari Republike Hrvatske. A kada smo kod Kosova, bilo je poruka i usred Zagreba, na spomenutim pravoslavnim ceremonijama, u skladu sa srbijanskom, a ne hrvatskom politikom u tom pitanju. Kao što je, u porukama mira, spominjana otadžbina i domovina. Ako se pod otadžbinom misli na Srbiju, a pod domovinom na Hrvatsku, onda bi obje zasluživale istu ljubav, ali se u političkoj realnosti «Srbi prečani», da se izrazim kao u Radićevo doba, trebaju držati hrvatskih a ne srbijanskih interesa, dakle odluka Hrvatska sabora.

Još je jedna poruka poslana iz same Hrvatske, naime o povratku Srba koji su napustili domovinu l995. i otišli u otadžbinu, na tragu Miloševićeve ideje da isprazni Kosovo od Albanaca (Šiptara) i ondje naseli Srbe koji nikako nisu mogli ni zamisliti da bi živjeli u nekakvoj hrvatskoj državi. Poruka o kojoj govorim gotovo je rutinska i očekivana, no zašto srpska manjina u Hrvatskoj (njezini politički predstavnici) nikada , ni u jednom trenutku nije postavila pitanje povratka Hrvata u bosansku Posavinu i uopće na sadašnji teritorij tzv. «Republike srpske»? Zašto ne prosvjeduju, zašto ne odlaze u

Banjaluku (i u Beograd), zašto ne podignu glas do svih svjetskih foruma, zašto ne kažu potpuno jasno da je ta «Republika srpska» nastala na genocidu i da se u civiliziranom svijetu takva tvorevina ne može i ne smije održati. (Paradoksalno je da je upravo Mesić za cijelo vrijeme baš tako govorio o RS, dakle kao genocidnoj tvorevini, pa kad se sada budu zbrajali njegovi nesumnjivi grijesi, tu mu treba, negdje sa strane, upisati i plus.)

Nego, kada smo kod prosvjeda. Ja naravno ne mislim, niti mi činjenice daju za pravo misliti da su se svi Srbi svojedobno stavili na stranu agresora koji je ogromnim snagama napao Hrvatsku, uz pomoć iznutra, ali postavljam isto pitanje kao gore – zašto oni koji su bili zgroženi agresijom nisu glasno prosvjedovali, zašto nisam vidio ni jedan jedini masovni skup Srba koji bi na Jelačić placu ili sličnim trgovima u Hrvatskoj izrazili svoju vjernost hrvatskoj vlasti i njezinim naporima u borbi s agresorom. Tek su se pojedinci među Srbima, šutke, zgroženi agresijom, priključili hrvatskim braniteljima i odlučno branili domovinu od napada otadžbine i pete kolone u domovini.

Protutužba kao ucjena

Da je Hrvatsku lako ucjenjivati jer ima na vlasti i u oporbi savitljive strukture – znaju već u cijelom svijetu i vrlo su razdragani tom činjenicom. Znaju to i susjedi, pa se zabavljaju, a oni koji se još ne zabavljaju, spremaju dobru zabavu. Srbija nije iznimka, pa uz još tinjajući teritorijalni spor – koji drži u pričuvi – ide s adutom iz krivotvoriteljske radionice koja ima ogranke i u Hrvatskoj. Napisala je protutužbu pod sloganom Svi moramo jedni druge tužiti, koji se nadovezuje na slogane «svi se moramo jedni drugima ispričati» ili ( SPC) « svi moramo jedni drugima oprostiti», itd. Hrvatska tu ne može ništa, osim što može ne odustati od svoje tužbe – za sada se čini da ne će, no znate kako je s Hrvatima. Ali ono što bode oči svakako je da se kao savjetnik protutužbe spominje S. Štrbac. Je li hrvatsko državno odvjetništvo podiglo optužnicu protiv toga pljačkaša, koji je - dokumenti potvrđuju –svojedobno dijelio imovinu razgrabljenu iz hrvatskih kuća svojim sugrađanima i suseljanima Srbima? Možda je takva optužnica podignuta, možda sam ja nešto preskočio, ali se dosta ne sjećam, pa molim Bajića da me podsjeti. Ako nije podignuta, onda je to sramotno. Kao što je sramotno da u Ustavnom sudu sjede Hrvati koji su očitim pravnim (pravničkim) manipulacijama omogućili srpskim zločincima da izbjegnu ruci pravde.

 

Hrvoje Hitrec

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Pon, 14-06-2021, 13:06:34

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.