Travanj ide prema svibnju

Vrijeme ugodno, vrijeme za sadnju, za sjetvu. Znaju to Putin, Trump i Netanyahu, pa siju kaos i smrt gdje stignu, ne misleći na staru narodnu poslovicu.  Uz to su se namjerili na  velike i mnogoljudne zemlje, koje je  jednostavno nemoguće pokoriti.

Prošastih dana bio je, između ostalih dana, i Dan planeta Zemlje. Tim smo povodom Tor, Mak i ja vodili zanimljive razgovore, ja im tumačio što znam, a ne znam previše, ali ipak malo više od njih.

„Znate li vi, životinje, koliko ima ljudi na ovom  nesretnom planetu, to jest Zemlji? Ha? Osam milijarda.“

„A koliko pod zemljom?“ pita zluradi Mak.

„To ne znam“, velim, „ uglavnom sve više, logično…. Još nedavno nas je na Zemlji bilo pet milijarda, a petmilijarditi čovjek rođen je u Zagrebu, da, nismo mi kaj god. A kako je u tih nekoliko desetljeća došlo do osam milijardi, vrag će ga znati. Kažu statistike da danas živi petina ljudi koji su ikada živjeli.“

„Dobro, a kako ona to podnosi, ta Zemlja. Sigurno joj je već teško“, zabrinuo se Tor.

„Živi na dug“, objašnjavam. Za sve je kriv smog, zato HRT ne reprizira Smogovce.

„Nemoj se zezati, svi su odgovorni, osim nas mačaka. Nas ima malo.“

„Malo? Ima vas sedam stotina milijuna! I još se množite, misliš da ne znam kamo nestaješ noću, je li ljubavniče?“

 „Zbilja previše mačaka“, složio se Tor.

„Ti šuti“, velim mu, „pasa ima više nego mačaka. Na cijelom planetu navodno oko milijardu. Bilo bi  i više da vas  u nekim zemljama ljudi ne jedu za ručak.“

Tako mi o ljudima , ljubimcima i plavom planetu. Mak i Tor već znaju da je Zemlja okrugla, makar neke sekte misle drukčije. Vidjeli su snimke Zemlje s nedavnog putovanja astronauta na putu prema Mjesecu, lijepo se moglo opaziti da je Zemlja lopta. I to zaigrana, malo se vrti oko sebe, malo oko Sunca, planet na steroidima.

„Ovi su astronauti  putovali na mračnu stranu Mjeseca. A ima li Zemlja mračnu stranu?“, pita Mak.

„Ima, ima“, kažem,  „pa gledaš televiziju, čitaš novine. Zemlja ima mračne strane na sve strane. Svestrana. Sreća je da još nisi na društvenim mrežama. Kakav si emotivac, već bi poludio.“

„Ma jest“, umiješa se Tor, „ali ima ipak ljudi koji se trude da na Zemlji bude manje ljudi, da ju olakšaju, da joj olakšaju. Plemeniti ljudi. Sada Putin, Netanyahu, prije Staljin, Hitler, Pol Pot, da bravara ne spominjem, moj Galebe. Taj je lijepo smanjio broj Hrvata, čujem. Misliš da ne znam za Bleiburg?... Nego, koliko sada  ima Hrvata na Zemlji, onako aproksimativno.“

„Nemoj ti meni učene izraze“, kažem ja,  „i prestani krasti moje povijesne priručnike. A Hrvata još ipak ima, za čudo Božje, kada se sve zbroji, pridodaju iseljenici, osam milijuna, brat bratu, od toga u Hrvatskoj četiri milijuna, ako im pribrajam Hrvate u Herceg Bosni, a pribrajam, četiri i pol.“

„Sve skupa malo“, mijaukne Mak. „Zato Zoki veli da se ne trebamo miješati u sukobe velikih.“

„Da. Čak ne kaže kao  tvoj Mačak da trebamo biti ispod stola, nego se skrivati u ormaru. Njegova je šifra: Tko se nije skrio, magarac je bio.“

„Nije loše biti malen“, kaže Mak, iz iskustva, onda veliki ne svraćaju pažnju na tebe, skrivenog u grmlju, i nenuklearnog. I ne znaju za tebe. Evo, vidim Amere koji dolaze kao turisti, i kažu da donedavno nisu ni čuli za Hrvatsku, samo za zemlju Igara prijestolja.“

„Ameri nemaju pojma o zemljopisu. Znaju samo napamet svoje države, sjedinjene, ostalo ih ne zanima. Pitaj Trumpa gdje je Sirija, recimo, ne će znati… I nije to od jučer, i nisu samo Ameri. Eto nedavno u stvari, godine 1965., vjerovale ili ne moje životinje, objavio je Jacques Le Goff, veliki znanstvenik, knjigu o srednjovjekovnoj civilizaciji u Europi. I priložio zemljovid. Na toj karti nema Hrvatske ni Hrvata, ali ima – Avara. U vrijeme kada su Avari već bili nestali, a mi imali kneževinu i potom kraljevstvo. Inače ta Žakova knjiga smatrana je dugo vrlo pouzdanom, valjda je prevedena na engleski, pa stigla do Amerike… A znate tko je znao za Hrvatsku? Arapi! Da, Arapi. Kartograf Idrizi proputovao je u 12. stoljeću hrvatsku obalu i zabilježio da je ondje Bilad Garvasia, u prijevodu zemlja Hrvatska. U stoljeću kada su već doista krenule Igre prijestolja, a hrvatsko se prijestolje ubrzo preselilo u Ugarsku, mi ušli u Uniju, doduše personalnu.“( P.S.  Rečeni Žak le Goff bio je dopisni član HAZU, odnosno JAZU.)

Tako mi o povijesti, uvijek u nekim unijama. Unijati. Čim se malo osamostalimo, odmah gledamo kako bi u neku uniju. Ova sadašnja je za sada ipak najmanje zlokobna, premda smo ulazak morali platili kunama, to jest odreknućem od nacionalne monete, i još dosta toga.

Ima drugih tema, nepovijesnih, naoko. Dvije su za Hrvatske kronike. Prva: gostovanje Netanyahua na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Bibijev brat Iddo došao na faks u pratnji naoružanih (vjerojatno) tjelohranitelja, što je potvrda sveučilišne autonomije. Pozvao ga Havel, ali ne češki pokojni, nego kao hrvatski. Uprava faksa nije navodno znala da dolazi. Studenti brzo razumjeli, glasno se pobunili. Glasnost! No napokon se studenti javljaju u javnom prostoru, već sam mislio da su svi pokunjeni štreberi.

Vele obranaši da što je kriv brat, dragi čovjek, liječnik u pratnji revolveraša, nije on strateg masovnih ratnih zločina kao braco Bibi. Možda. Ali što je govorio na faksu politološkom, je li se  ipak osvrnuo na više od sedamdeset tisuća pobijenih Palestinaca, među kojima su svakako bili i studenti. Uz djecu, koja nikada ne će studirati, jer su mrtva. Jest rekao da su „brojke“ iz palestinskih izvora, lažne, pretjerane. Glede pobijene djece, reče hladno da djeca stradavaju u ratovima, i to je tako kako je, što se tu može. Humanist, liječnik, možda pedijatar, ne znam. Po svršetku predavanja, odnosno propagandnoga govora, sjeo u automobil izraelskoga veleposlanstva.

A druga je tema  lažni bombaški proces, dotično lažne dojave o bombama u školama, dječjim vrtićima itd. Pomislio bi čovjek isprva da to radi tinejdžerska fakinaža kojoj su zabranjeni mobiteli, ali ne, previše je organizirano, masovno, zabrinjavajuće jer se očito radi o bridnom, dotično hibridnom ratovanju, izazivanju straha i panike kao pripremi  za nešto gore, o  paraliziranju nacije. Za sada znamo da većina ovih opasnih marifetluka dolazi iz izvora izvan Hrvatske, a na koji izvor pomišljamo, prirodno je.

Za to vrijeme neki je alkoholizirani napao stolcima pravoslavnu crkvu usred Zagreba. Novine su sutradan posvetile incidentu vrlo malo prostora, ali se iskazala Hrvatska televizija, koja nam je prikazala cijeli govor stanovitoga sveštenika, dala mu lijepu minutažu u središnjem Dnevniku, a on zavapio kao da je horda ustaša potpuno razrušila crkvu, izvorno katoličku, koju je Zagreb svojedobno dao pravoslavnima, iz dobrote. Nego, je li se taj sveštenik ili tko njemu sličan pojavio pred kamerama, na istom mjestu, kada su srpski teroristi razarali katoličke crkve, samostane i kapele u vrijeme agresije na Hrvatsku, uništili posve ili djelomično stotine i stotine  sakralnih zgrada, o čemu je nakon rata objavljena knjiga  „Ranjena Crkva u Hrvatskoj“ (urednik Ante Beljo), praćena fotografijama. Pravoslavna crkva na Trgu Petra Preradovića, hrvatskoga piesnika (kako piše na spomeniku) odnosno Cvjetnom trgu nije u vrijeme srpske agresije ni taknuta. Kao ni njihova zdanja  u mnogim drugim dijelovima Hrvatske. U nekim su područjima stradale pravoslavne crkve, što jest – jest,  ali u relativno zanemarivom broju.

Usporedo, ovih se mjeseci i nadalje pronalaze zemni ostatci pobijenih Hrvata u srpskoj agresiji devedesetih, ali uzgred i plitko zakopani ostatci iz doba „oslobođenja“, to jest kosturi Hrvata ubijenih od  ruke komunističkih zločinaca četrdeset pete i  nadalje, pa i (osobito) na području Zagreba. Ti će komunistički uspjesi biti proslavljeni krijesovima odnosno kresovima u organizaciji sadanjih zgb. vlasti. Čestitam Zagrepčanima koji su za tu vlast glasovali, i to dvaput. Ja sam se na vrijeme odselio iz Zagreba u kojemu sam rođen, ali nisam ondje htio umrijeti od srama.

                                                          Hrvoje Hitrec