Prema svršetku travnja 2026.

Da je travanj, znam po tome što Mak i Tor pasu travu. Kažu neki da to nije dobro za životinje poput njih, nisu ovce ni krave, ali ja sam nakon dugoga znanstvenog istraživanja zaključio da moji ljubimci jedu samo jednu vrst trave, tko zna kako se zove, duga je, visoka, valjda ima ljekovita svojstva. Možda kao andol za ljude, protiv moždanog udara. Zato ne kosim travu prije svibnja, žao mi je i žutih maslačaka. O njima je pjevao Vidrić, onaj koji je sa Stjepanom  Radićem spaljivao mađarsku zastavu u Zagrebu (U travi se žute cvjetovi i zuje zlaćane pčele). Kad sam već pri pjesnicima, treba spomenuti da aktualne polemike oko slapp tužba imaju predšasnika u Cesariću i njegovoj čuvenoj pjesmi Slap. Jer što znači mala novinarska kap kada se na nju obruši neki tzv. svemoćnik, makar i umirovljeni, uz aplauz sudstva. O tome je bilo riječi na prošlotjednoj sjednici Odbora za pravosuđe Hrvatskoga sabora, kada je vanjski član, moj odvjetnik Srećko Ilić, govorio o zastrašivanju kolumnista, to jest njihovu izručivanju kaznenom sudu, te uzgred spomenuo poznati vam idiotski slučaj, što je nazočne zgranulo, a neke razveselilo.

Vrijeme je jagoda, nakon grčkih zamrznutih dolaze svježe neretljanske. A jagoda je, dragi moji, utkana u hrvatsku tradiciju, starohrvatske plemkinje nosile su naušnice u obliku jagode, jedne, dvije, ponekad i tri jagode. Pa i u vlasi upletene, niz sljepoočice visjele. Jest, jagode su vrlo hrvatske. Ne znam koliko se danas u školama posvećuju sati ili minute staroj hrvatskoj kulturi, vjerojatno malo ili nimalo, veseli ipak da su školska djeca posjećivala izložbu U početku bijaše kraljevstvo, pa nešto ipak vidjela i zapamtila.

I tako sam od jagoda došao do povijesti općenito, a s njom u svezi i do sažimanja „gradiva“, da se djeca i odrasli ne zamaraju. Sažimanje je počelo odavno, već s onom ofucanom rečenicom da je povijest učiteljica života. U čemu je stvar? U tomu što je rečenica skraćena, dotično Ciceronova , koja glasi: „Povijest je  svjedokinja vremena, svjetlost istine, život uspomena, učiteljica života.“ U kazalištu taj postupak zovemo „štrihanje“, da se publiku ne zamara predugim tekstovima. Sažimanje, kraćenje, pošast koja je barbarski opsjela poglavito mladi naraštaj, sklon ne samo kraticama, nego i napuštanju slova i pretvaranju poruka u likovne simbole, što nas vraća u doba hijeroglifa. Nije baš dobra ni pretjerana uporaba kratica za razne udruge, stranke, društva itd. , pa kada čitate da je afera u HSS-u, odmah pomislite na seljačku stranku, kadli je riječ o skijaškom sojuzu. S tim u svezi podsjećam da je veliki naš jezikolovac Stjepan Babić objavio bio Rječnik kratica, iz čiste zabave.

No da, počeo sam govoriti o povijesti, pa nastavljam. Upravo se ovih dana, tjedana i mjeseci pripremam za pisanje romana o Hrvatima u sedmom stoljeću, što će ljevičari i idioti uopće dočekati na nož, to jest kada roman bude objavljen. A bit će. Podataka ima malo, ali ih ima, a oko dvije se stvari mnogi spore, oko imena Hrvata i odakle su došli. Jedno je ipak nesporno: ako i nije potpuno jasno odakle smo došli, posve je jasno kamo idemo. O potonjem govori nova knjiga demografa Akrapa, iz koje zaključujem da idemo prema predvidljivom nestanku, ili barem otužnoj malobrojnosti. Ostavljamo sve prazniji prostor, što su naši bliži i dalji susjedi opazili, pa kupuju nekretnine, zemlju, ne  (više) samo u Dalmaciji i Istri, nego i daleko u unutrašnjosti. Imigranti iz Azije još nemaju dosta kapitala, ali imat će sljedeće generacije. Glede povratka hrvatskih iseljenika, naše jedine nade, stanje je zagonetno: da su se htjeli vratiti, već bi se vratili. Glede demografske slike u domovini  i kako je uljepšati brojnom djecom, imamo različite projekte, koji ne daju očekivane rezultate, jer nisu spojeni u uspješnu cjelinu. A ako neka udruga, recimo Hod za život, postane previše vidljivom, obruše se na nju i ljevoruki revolveraši i gradonačelnici poput Senfa, pa uz razne izgovore sprječavaju i pojavljivanje Hoda na glavnom zagrebačkom trgu. Tražeći usput popis pjevača, da  se slučajno ne pojavi Thompson. Tako se radilo u komunističkim vremenima: pošalji popis voditelja, govornika i pjevača partijskoj komisiji, koja će odobriti ili precrtati nepoćudne, recimo Vicu Vukova. (Glede Thompsona, vidim da je pofukovski novinar vrlo srdit što pjevača neki uspoređuju s Matačićem. U to ne ulazim, glazbu ostavljam upućenijima, ali da postoji poveznica – postoji. I Matačića su progonili (pa i zatvarali), zabranjivali, slali u Makedoniju, kao i mene u JNA, s dosjeom, u Skoplje,  ha, nakon zabrane „Paradoksa“ 1968. No dobro, ja se ne ću naći u najavljenom projektu „Žrtve ratova i političkoga nasilja u Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća“.  JNA sam preživio uz pomoć mastike, ali sam početkom devedesetih učinio sve da JNA ne preživi.

Vrijeme je već i za sličan projekt, ali o 21. stoljeću, ne u Hrvatskoj, Bogu budi hvala, nego u svijetu, na tzv. Bliskom istoku i u Africi. Neredima na Bliskom istoku ravna vrlo uravnoteženi Trump, koji sebi upravo podiže slavoluk u Washingtonu, kao spomen na vrlo uspješan rat s Iranom. Više ne želi biti Neron, nego kršćanski Sin Božji, što je ipak neki napredak. Očekujem njegov novi nastup, koji će začeti rečenicom: „Ja sam Alfa i Omega i Maga.“ No s Iranom mu u stvari ne ide nikako, a kada je pozvao u pomoć „europske kukavice“ nisu se odazvale, pa je ostao sam kao onaj dječak u filmu „Sam u kući“, s tim da je dječak bio puno inteligentniji. Ni s Hormuškim tjesnacem stvari ne idu dobro, malo je bio otvoren, pa zatvoren. Utješno je ipak da je otvoren zagrebački podvožnjak ispod još vrlo vidljivoga Vjesnikova nebodera. Svjetske su burze odahnule. Podvožnjak bi bio i prije otvoren, ali je trebalo prefarbati zidove na kojima su nacrtane „nepoćudne“ poruke. U međuvremenu mladi volonteri čiste zagrebačke i ne samo zagrebačke gomile smeća po šumama, gorama i morima, smeća koje su ondje bacili njihovi očevi i djedovi, ili je morskim putem doplutalo iz Albanije (Dubrovnik). A gdje će (u Zagrebu) završiti najlonske vreće pune sakupljenoga smeća? Pa na  Jakuševcu, nego gdje? Jednoj od najpoznatijih hrvatskih planina, na koju će možemovci preseliti Snježnu kraljicu.

Živimo u plastično doba, navodno sitne čestice prodiru i u ljudske mozgove, što je znanstveno dokazano. Zato su nepravedne kritike na račun Putina, Trumpa i njegova doglavnika Netanyahua, jer je možda riječ o spomenutom fenomenu. I kod Orbana je bio opažen sličan slučaj, a postoji i u još jednoj susjednoj nam zemlji, prijateljskoj Srbiji, gdje vlada Vučić i u groznom je strahu da će ga napasti Hrvatska, Albanija i Kosovo zajedno, pa bi mogao preventivno djelovati, kao Bibi u Libanonu.

Srpska manjina u Hrvatskoj, ugrožena kao uvijek (pa je devedesetih velik dio nje preventivno iznutra djelovao, je li) sada djeluje kulturno, objavljuje monografije poput najnovije o Mirogoju. Zašto baš SNV o Mirogoju, pitaju se ljudi. Pa zato da se, preko množine pravoslavnih grobova i na taj način javnost podsjeti na višestoljetnu srpsku prisutnost u Zagrebu. Što jest činjenica, bili su tu, i ostali. Trgovci prvenstveno, ali i u drugim branšama.  A Mirogoj multikonfesionalan, premda je svaka konfesija imala svoje mjesto. Po datumima na pravoslavnim grobnicama vidljivo je da ih nitko nije dirao ni u vrijeme NDH. A koji su grobovi razoreni, preorani? Grobovi hrvatskih vojnika iz Drugoga svjetskog rata, preorani nakon 1945.,  čemu su vjerojatno kumovali i srpski kadrovi iz komunističkih redova. Grobovi njemačkih vojnika sačuvani, uređeni. Ima li o tome riječi u monografiji koju je predstavio Pupovac, ne znam, za sada. Te se vraćam prvom pitanju, zašto o Mirogoju Srpsko vijeće, a ne recimo ustanova Gradsko groblje, ili gradski odjel za kulturu ili Turistička zajednica, itd. Zato da se na taj, kao neizravan način, podeblja ona Srbi svi i svuda, tumačenjem već spomenute nazočnosti Srba Zagrepčana. Koji su bili normalni stanovnici metropole i više-manje uvažavani sve do onoga kobnog teksta „Do istrage vaše ili naše“, kada su se Hrvati Zagrepčani pobunili i razbili izloge srpskih dućana. Nastavak znate, ni dvadeset godina poslije, otišli Hrvati u maglu, zamaglili ostatke hrvatske državnosti.

Još nešto, a spada u lingvistiku. Kao što znate, taj šumoviti veliki obronak bio je u vlasništvu Ljudevita Gaja. Znači, bio je ondje gaj, a ako je po Ljudevitu, također bi bio gaj. Zašto onda Mirogoj a ne Mirogaj, teško je objasniti.

Nurmi, ledeni svijet

Idemo na lakše teme: u Zagrebu održan festival stripa, i to međunarodni. Puno autora, među njima i dobrih, vrlo dobrih, pa i odličnih. Među potonje spada crtač stripova iz Kaštela, veliki autor, nagrađivan u svijetu, gdje god je izlagao. Nikola Listeš. U Zagrebu, na rečenom festivalu, predstavio je svoj strip Nurmi, ledeni svijet, futuristički strip, majstorski izveden. Zbog mojih šepavih problema, nisam bio na predstavljanju, pa se ovim putem pokušavam ispričati.

 Ode Orban, dođe Radev

Putin može biti relativno zadovoljan. Izgubio je Orbana, ali odmah u idućem tjednu dobio Rumena Radeva, proruskoga, bugarskog. Tako je opet kompletirano trojstvo, sada u sastavu Fico, Radev i Vučić.

Inače, prezime Radev često je u Bugarskoj. A Hrvati pamte sjajnu opernu pjevačicu Marijanu Radev.

                                                              Hrvoje Hitrec