Svršetkom ožujka 2026.

Nakon suptilnih najava hajdaša, kekina i inih političkih fakina da ćemo se njihovom pobjedom na sljedećim izborima vratiti u četrdeset petu, za cijelu je Hrvatsku bio proglašen crveni alarm. Ili sam nešto krivo razumio, vjerojatno se radilo o meteoalarmu, a prognoze se ostvarile drastičnije no što je najavljivano. Crni četvrtak, i nešto manje crni petak u prošlom su tjednu zavili u bijelo gorsku Hrvatsku, vjetrovi zavijali u morskoj, a Zagreb izgledao kao da ga je pogodila zagrepčanka. Veselila se samo djeca, nisu morala u školu. Malo manje djeca zarobljena na Sljemenu, ali je odmah rečeno da su sigurna, u toplom, dobivaju obroke. Tako je rečeno i da je na sigurnom gradska uprava zagrebačka, ima tople obroke, a HGSS se probija do nje kroz gomile smeća i sve će biti u redu. Uz to je Zagreb drmnuo i manji potres, kao malo zakašnjela obljetnica velikoga. A da ima konotacija glede crvenog alarma, svjedoči obavijest građanima da ne idu u šumu.

„Pa kaj je to?“, pita Mak, „niš više nije normalno.“ Čim stigne proljeće, dođe zima. Čim završi skijaška sezona, nastupi sezona slalomaša u Skijaškom savezu. Sve se pobrkalo, eto Goranovo proljeće slavilo Valentinovo na krivi datum, pa se smrznulo. „A čuj“, kažem, „podivljala priroda, kako ne bi, podivljali i ljudi po svemu svijetu, samo bi ratovali. “ Epski bijes, Ričući lav.  Miroljupci nisu na cijeni, iako i oni imaju Lava u Vatikanu, kojemu se utječu Hrvati iz Herceg Bosne, kao jedinom visokom predstavniku. Eto su bili kod pape Lava, što nisam saznao iz središnjega dnevnika HTV-a, potužili se na svoju sudbinu, kazali da ako njih ne bude, ne će biti  katolika u Bosni i Hercegovini. A preostale Hrvatice opet će tetovirati križeve, kao nekada u tursko doba. Na to je doba podsjetila glazbena grupa Lelek. Da su ljudi čitali moj roman Luka od Sigeta, vidjeli bi da spominjem  tetoviranje  – junakinja romana odvedena poslije pada Sigeta u Bosnu, za razonodu begu, a možda i novom sultanu, koji formira svoj harem. Ali ju druga kršćanka nagovori na tetoviranje, i tako spasi od jada.

I tako se isprepleću vjera, povijest i politika, eto oko Trumpa molitelji neke Crkve nama malo poznate, sigurno nije katolička, sjedi Neron sklopljenih očiju i pobožno sluša riječi s konotacijama, u sebi se poistovjećuje s vrhovnim božanstvom, usput misli koga bi sve mogao uništiti. Uništiti, razoriti – najčešći glagoli koje slušamo (i gledamo rezultate), a nije Neron jedini. U stvari u ovo  naše vrijeme postoji samo jedan lik, a zove se Trumputin. Prezimenom. A ime mu je Bibi. Koji na svoj način tumači Bibliju, to jest Bibiju, u korist svoju i izraelskoga režima. I saveznika. Čitam da je RS Miodrag Dodik čvrsto uz Izrael.

U Hrvatskoj dotle sve ide dobro da bolje ne može. Čak se, dok ovo pišem, najavljuje sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost. Ma gotovo da sam se rasplakao. Je li moguće? Prije bih očekivao da će se sastati Putin i Zelenski, nego Milanović i Plenković. Nije rečeno, ili sam propustio, gdje će se sastati. Ja bih predložio Ženevu ili slično neutralno mjesto, s jakim osiguranjem – Zokija bi pratila počasna bojna, a premijera Anušić. U svakom slučaju sjajne vijesti, svakako na vrijeme, kada se u svijetu oko nas  tek nešto kuha, nema još oružanih sukoba, je li, ali  nisu isključeni, što reče Milošević. Glede bliskih nam zemalja, hrvatskim su se naivcima mogle otvoriti oči već kada je Porfirije žurno napustio Zagreb i stavio se u Vučićevu propagandnu mašineriju, ah, pobožni Perić, u Zagrebu zvan Pero ili Perica, pisao dnevnik maloga Perice i bilježio imena ustaša na jednoj, a porfirijanca na drugoj strani, ni Porfirogenet nije bio tako marljiv.

Prokleti ratovi, uvijek ih je bilo  i bit će. U jednom je poginuo i četvrti mušketir iz knjige Tri mušketira, osoba koja je doista živjela i umrla, to jest d! Artagnan, čiji je kostur nedavno pronađen u – Maastrichtu, ispod oltara  crkve sv. Petra i Pavla. Kratka vijest u novinama, ali mene se dojmila. Vjerojatno je upucan, mač mu nije koristio. „Ah, dobra stara vremena kada  se samo mačevalo“, reče  mačak Mak, „a ne ko poslije, ko sada na daljinu. I to na veliku daljinu. Kukavički. Bibi samo označi koga treba ubiti, i sutradan je čovjek mrtav.“ „Da,“, velim, „kao i međunarodno pravo.“

Toliko o Iranu, koji se pokazuje kao tvrd orah, pomalo nalik Ukrajini, što Trumputina vrlo srdi. Nego, čitam s vremena na vrijeme u našim novinama majmune koji se izruguju iranskoj teoriji, to jest da smo mi Hrvati u davna vremena (i na vrijeme!) sišli s iranske visoravni, neko vrijeme boravili oko Crnoga mora, pomalo e slavenizirali, pa zatim pošli prema današnjoj Poljskoj, stvorili državu Bijelu ili Veliku Hrvatsku. Majmunima ne odgovara iranska teorija, gotsku su odbacili, a svoju nemaju – po njima su Hrvati došli niotkuda, pali s neba, neizravno žele reći da smo nebeski narod. A nismo. Morti treba prihvatiti beogradsku teoriju, po kojoj su u ovim krajevima već bili Srbi, odvazda, a Hrvati pridošlice, koji su Srbima ukrali jezik, ali i dobar dio teritorija, recimo  krajine i istočnu obalu Jadrana. No, vratimo se iranskoj teoriji, koja je svakako uzbudljiva i u filološkom smislu vrlo prihvatljiva, samo što se majmuni ne razumiju u tu znanost, a žele biti duhoviti. Kada bi znali da su slavenski i iranoindijski jezici iz istoga legla, malo bi se zamislili, ali nemaju čime. Zamislio se svojedobno ni manje ni više nego Antun Mihanović, pjesnik hrvatske himne, na temelju istraživanja Majewskog o velikoj sličnosti  jezika, običaja, prava i vjere starih Indijaca, Iranaca i Slavena. Mihanović navodi 200 primjera istih (sličnih) riječi. Posve dovoljno, ako znamo da se spomenuti majmuni i danas služe s otprilike dvjesto riječi.

Nikada nije kasno

Zbog poznatih bakterijskih nevolja (od tada su mi virusi simpatičniji) preskočio sam bio neke događaje. Recimo 75. obljetnicu Matice iseljenika, s kojom imam poseban odnos. O bogatoj djelatnosti Matice u domovini se ne doznaje previše, što je šteta. Ni o njezinoj povijesti od osnutka u veljači 1951. kada su u radnom predsjedništvu bili Krleža i Augustinčić, a za ravnatelja postavljen liječnik dr. Zlatan Sremec. Svoj dom, u kojemu je i danas, Matica je dobila 1964., tada je predsjednikom postao Većeslav Holjevac (a Franjo Tuđman član upravnoga odbora). Holjevac je nastradao već 1968. kao nepoćudan, a Tuđman odmah zatim, zamjereno mu što se previše bavio hrvatskim iseljeništvom i družio s nepoćudnim iseljenicima. Holjevca je u Matici naslijedio poćudni pjesnik Jure Franičević Pločar, zatim i drugi poćudni. Kada se Hrvatska osamostalila, vratili se  bivši nepoćudni iz dijaspore, pa neki od njih ravnali Maticom, poput Borisa Marune, Vinka Nikolića i Ante Belje.

Mutnjaković i bionika

Sjedimo tako u dvorištu Trešnje (još toplo, prije orkana) arhitekti Andrija Mutnjaković, Krešimir Rogina, mladi  dr. Rilind Čočaj, ravnateljica kazališta Višnja Babić i potpisnik Hrvatskih kronika. Ugodno društvo, Mutnjaković u 96. godini, a lucidan kao da mu je 26. Mnoge mi je svoje knjige darovao zadnjih desetljeća, a sada i knjigu – o Mutnjakoviću, autor Zvonko Pađan, naslov Bionika u arhitekturi i urbanizmu Andrije  Mutnjakovića. Što je bionika, valjda znate, ako ne, jednostavnim rječnikom: preuzimanje „tehničkih rješenja“ (i likovnih) koja postoje u prirodi, kako u flori (prvenstveno), tako i u fauni. A Mutnjakovićeva arhitektura je zorni primjer te i takve bionike, primijenjene u mnogim radovima, ostvarenim u domovini i izvan nje. Jedna od njih je zgrada Kazališta Trešnja.

Nove riječi

O ovogodišnjoj Nagradi dr. Šreter za najbolju novu hrvatsku riječ, već sam pisao. Post festum, dr. Sanda Ham daje do znanja neukima kako i druge zemlje (jezici) imaju slične natječaje, proglašenja najboljih novih riječi, a neke nama susjede ugledaju se u nas. Primjer: utjecajnik (influencer) preuzeli Srbijanci, malo ga prilagodili, pa sada imaju uticajnike.

Još o jeziku: spomenuo sam bio u prošloj kolumni Stjepana Srkulja i njegovu knjigu o grčkim mitovima. Ali bio je Srkulj i pisac udžbenika. Jedan njegov udžbenik posjedujem, Zemljopis za VI. razred srednjih škola, iz 1930. Gdje je Hrvatska bila te godine, znate, pa je i udžbenik „ odobrio Glavni prosvetni savez“. Jest, ali se udžbenik zvao Zemljopis.

Gdje je Hrvatska i kako joj j bilo u vrijeme kada sam pohađao školu, i to znate, ali se predmet i tada zvao Zemljopis. Onda je nadošla samostalna i suverena  Hrvatska,  s hrvatskim u Ustavu, a predmet nazvan – Geografijom. I nije ovo prvi put da se zgražam, nego deseti ili stoti, ali vlada hrvatska šutnja. I što? Da za novu hrvatsku riječ predložim - zemljopis? Glupo, ali ako je sve glupo…

                                                                         Hrvoje Hitrec