Sredinom ožujka 2026.
Prije nego što se ja, još šepav, uspijem ujutro doklatariti do televizora, Mak već zauzima poziciju i čita teletekst. Zluradoga mačka najviše zanima koga su te noći ili ranom zorom priveli. A nema jutra da nekoga nisu, u rasponu od hepovskih direktora do saveznih skijaša. „Hapse li, hapse“, mrmlja Tor, a ja mu velim da se više ne hapsi, 
nego uhićuje. Glagolom hapsiti služe se još samo hrvatski ljevičari jugoslavenske orijentacije, kojima je riječ „uhititi“ strana i ponešto ustaška, a kada bi slučajno došli na vlast samo bi hapsili, od desna do duboko u centar, sljednici uzora iz olovnih vremena. Jedan naš jezikoslovac opisao je svoja iskustva iz toga doba: sedamdesetih godina prošloga stoljeća, na valu borbe protiv hrvatskoga nacionalizma, pozvala ga je drugarica lektorica da iz auktorskoga teksta izbaci ove dvije riječi – mimohoditi i uhititi, s obrazloženjem da pripadaju ustaškom novogovoru. Onda joj je jezikoslovac, ako se ne varam riječ je bila o Mirku Tomasoviću, potanko objasnio da te riječi nisu iz ustaškog novogovora nego iz Marulićeva starogovora, znači iz 1500.
Ne znam kako se zvala milostiva drugarica lektorica, ali takvih se našlo, naravno. S druge strane, većina je lektora i u to doba pokušavala i uspijevala održavati hrvatski na dostojnoj razini, štoviše može se reći da su lektori u nevremenima spasili hrvatski jezik (podsjećam, Stjepan Babić bijaše kao mladić lektor u zagrebačkoj verziji „Borbe“) .Zatim se zbilo što se zbilo, jezik Hrvata ušao u Ustav, poslije mi ušli u „Europu“, Unija priznala hrvatski kao jedan od službenih jezika, ali u mnogim europskim zemljama (pa i na sudovima kao ad hoc haaški) držali se starih navika kao pijani plota, da su hrvatski i srpski jedan te isti jezik, a onda dodali i bošnjački, te nastao pijani gemišt zvan BHS ili slično. Takav se bućkuriš predavao i još predaje na mnogim europskim sveučilištima, ne će stari profesori priznati da su bili u zabludi. Pomaka ima, a zato ovo i pišem: austrijska ministrica Beate Reisinger priopćila je da će se u školama, valjda onima namijenjenim malim Hrvatima, od sada predavati hrvatski jezik. Ne više BHS. Razveselilo bi to dobroga mojeg poznanika Ota Reisingera, hrvatskoga domoljuba (vidi album karikatura o Domovinskom ratu), na žalost pokojnog.
A glede „novogovora“: u Lipiku dodijeljena Nagrada dr. Šreter časopisa Jezik, za najbolju novu hrvatsku riječ. Ta je nagrada uvijek izazivala pozornost, pohvale, ali i podrugivanje idiota, posve nebitnih. Idiotima je „ležeći policajac“ puno 
draža riječ od uspornika. Valjda su među njima i oni koji nalijeću automobilima na policajce, kada ih ovi pokušavaju zaustaviti. Sada je na hrvatski jezik preveden često spominjani VAR, znači presudnik, kao i engleska riječ widget, hrvatski – dohvatnica.
Evo kamo me je odvelo zanovijetanje mojih životinja, Maka i Tora. A toliko se toga događa oko nas, blizu i daleko, na Bliskom a uskoro i Dalekom istoku (ali što je danas uopće daleko, pa nije ovo vrijeme Marka Pola). Blizu nas je Srbija, hipersonična i do kutnjaka naoružana, koja se lažno trese od straha poradi suradnje osovine Zagreb-Tirana- Priština, a zadnjih se dana spominje i Sofija, što Beogradu budi neugodna sjećanja, te Vučić širi paniku, a usput optužuje Hrvatsku da njezini agenti potiču nerede i prosvjede kojima je cilj rušenje njega, Vučića. U isti mah knindže najavljuju skup u – Kninu, a treniraju i plivači u Karinu, što sve zajedno nimalo ne pridonosi bratstvu i jedinstvu, makar koliko se na kulturnom planu trudbenici trude da ga opet uspostave, malo u kazalištu, više u filmu. Recimo, postjugoslavenski vrlo gledan projekt, film Svadba, ne znaš je li hrvatski ili srpski. Komedija. Svi se navodno smiju, hahaha, hrvatski gledatelji uživaju što su Hrvati prikazani kao nazadni uštogljenci, hrle u kina. Kako jest da jest, ipak su Hrvati i Srbi za istim svadbenim stolom, makar se malo šale jedni na račun drugih, više ili manje veselo. A glumci dobri, eto Dragan Bjelogrlić koji je dizao moral četnicima, dok su ovi gađali po Sarajevu. Nije važno, druga su vremena. Opet se vjenčamo, kao nekada. Kao onda kada su komšije dolazili susjedima na katolički Božić, a susjedi komšijama na pravoslavni, zajedno jeli i pili, šalili se i smijali, hahaha. A onda su u mnogim dijelovima Hrvatske jedne noći isti ti komšije ušli u kuću susjeda i pobili sve živo. Tako je bilo. Ma nisu sve, neki susjedi nekako preživjeli, pa čitamo njihova svjedočanstva. Dobro, komšije su bili naši, takoreći, Srbi iz Hrvatske, a u Svadbi su srbijanski Srbi široke duše i srca, oni koji su cvijećem ispraćali tenkove koji polaze na Hrvatsku, na dunavski Vukovar, pa bi onda dalje, ali su naišli na tvrd orah, zastali tri mjeseca.
Pa kad sam već pri filmu, zašto hrvatska država preko svoje filmske agencije nije snimila film o Vukovaru? Ne o slomu, koji dolazi na kraju, nego o spomenuta tri mjeseca veličanstvene borbe protiv srbijanske soldateske i četničke rulje. Ali ima tko će. Jakov Sedlar priprema igrani film o vukovarskoj epopeji, znači redatelj kojega hrvatska država putem resora i rečene agencije desetljećima ignorira, a ipak je uspio ostvariti opus kao dvadesetak dobro financiranih redatelja 
zajedno, u stvari pokrenuti usporednu kinematografiju. Sedlar će , kao i u više navrata, dovesti ugledne hollywoodske glumce, uz hrvatske naravno. (Glede financiranja, ono što je i mene zaprepastilo: hrvatska država, putem resora i agencije, odbila je prije nekoliko godina dati i jedan euro (ili kunu) za film Tuđman u Oluji, o dramatičnim zbivanjima na Pantovčaku, uoči akcije, te o vlaku kroz oslobođene krajeve. Država koju je stvorio Tuđman (s krugom odvažnih ljudi oko njega) ne da novac za Tuđmana, nazdravlje.)
Vraćam se hrvatskim braniteljima, živima i mrtvima. Uvijek aktualna tema ne samo o nestalima. Srbija ne surađuje, naravno, pa ne će sa Zagrebom, koji bi rado gađala hipersoničnim kineskim raketama, a ne da se bavi „starim“ ratom iz devedesetih i logorima. Nije se srbijanskim logorima za zarobljene Hrvate previše bavila ni Hrvatska, tek tu i tamo, nije tražila krvnike, barem ne sustavno. Kadli, čitam u dnevnim novinama upravo senzacionalan razgovor s bivšim potpukovnikom JNA, koji je po službenoj dužnosti branio zarobljene u Srijemskoj Mitrovici. Zašto senzacionalan. Jer se prvi put navode imena i prezimena onih koji su odlučivali o životu i smrti, te da su logori za Hrvate u Srbiji bili državni projekt (potonje smo i sami zaključili). No, kada sada već imamo lijep broj krvnika navedenih imenom i prezimenom, hoće li Hrvatska nešto poduzeti, makar podignuti optužnice „u odsutnosti“. Ne. Na pitanje jesu li ga kontaktirale hrvatske institucije, bivši potpukovnik kratko odgovara: „Ne“. (Nešto mi je čudno u tom intervjuu, ali vidjet ćemo.)
Novi ratovi, već u tijeku ili najavljeni, zasjenili su stare. Ovih dana gledali smo Mak, Tor i ja nizanku o Aleksandru Makedonskom. „Pa taj je bio kao Trump, napao Perziju, ubio Darija.“ „Jest, doduše Darija su ubili njegovi tjelohranitelji, ali u biti sve je isto. Različito je ipak da Aleksandar nije masakrirao perzijski narod, štoviše, mudro je pribjegao „vjenčanju naroda“. Što Donaldu Neronu nije poznato, a i inače je slabo obrazovan, i vojno i u svakom smislu. Moć, nadmoć, arogancija, bahatost. Te će se iranski narod, kojemu je navodno stigao u pomoć, listom okrenuti protiv njega, kao uostalom i većina američkih građana. A o iranskom narodu sve najljepše govore Hrvati (i Hrvatice) koji su ondje boravili, dugo ili kratko. Eto nogometni trener Branko Ivanković, eto udovica Cice Kranjčara, eto jedan od mojih sinova koji je ne tako davno bio poslom u Teherenu, i još mnogi, svi oni govore o srdačnim ljudima, upravo oduševljeni. Narod, sljednik visoke kulture staroga doba, kulture čiji su artefakti i palače sada izloženi razaranju, kao što su bili stradali oni u Iraku, razoreni ili otuđeni. Čujem da je UNESCO zabrinut, a što drugo može.
Za to vrijeme priprema se svjetsko prvenstvo u nekoliko zemalja, prvenstveno u SAD. Ako Neron ovako nastavi, igrat 
će se samo u USA. Zašto? Zato jer će do tada Donald priključiti Kanadu i Meksiko Sjedinjenim Državama, ili barem o tome sanja, plus Kuba i Grenland. Navodno bi i Izrael trebao postati ne znam koja po redu savezna američka država, što u stvari već i jest. Prst i nokat i formalno zajedno.
A Izrael i dalje po svome, „obavio“ je Gazu, sada je na redu Libanon, sve u slavu obrane izraelske države. Ako mu tko što zamjeri, Izrael ga odmah proglasi antisemitom i tu mu je kraj. Pa je i Milanovića proglasio antisemitom. Nisam mislio da ću ja jednom braniti Zokija, ali eto moram, nije on antisemit, samo što se ne zna kontrolirati, pa uvijek kaže riječ previše, recimo infekt, što me se posebno dojmilo jer sam tjednima ležao po bolnicama zbog infekcije. A ono bitno, da se neki veleposlanik ne može miješati u hrvatsku vanjsku politiku – stoji. Ali onda se Zoki opet zajapurio i izjavio da je partizansko dijete, pa ne može biti antisemit. Ha! Stoji, međutim, i ono što je rekao o Netanyahuovu režimu, iz Oscarom nagrađenoga filma „Jedna bitka za drugom“, izraelska verzija.
Generalno, u Hrvatskoj antisemitizma nema, nije ga bilo ni u mojem naraštaju. Sva je prilika da sada kažem nešto osobno, odnosno o mojim iskustvima sa Židovima, koje nazivam hrvatskim Židovima. Kada sam negdje u drugoj polovici šezdesetih godina prošloga stoljeća bio tekstopisac u satiričnom Paradoksu, suradnici mi bijahu sjajni karikaturist Ladislav Klein (poslije se bavio ugostiteljstvom) i vehementni slikar Alfred Pal, koji je – kao što vjerojatno znate – dvaput bio na Golom otoku (toliko o Zokijevim partizanima). Kada mi je o tome pričao, nisam mogao vjerovati, ali dvaput je dvaput. Inače, najunosnije u to doba likovne poslove radio je za – Kaptol. Nadalje, Zlatko Bourek, s kojim sam odlično surađivao u kazališnim poslima, a stvorili smo zajedno lutkarski komad „za odrasle“. Još jedan: ne tako davno preminuli majstor mjuzikla Alfi Kabiljo, s kojim sam imao gotovo prijateljsku, u svakom slučaju kreativnu suradnju. I da ne zaboravim: Branko Lustig. A sigurno ne zaboravljam dečka iz Naselka, simpatičnoga Nenada Porgesa, predsjednika Židovske općine Zagreb početkom devedesetih, potom člana HDZ-a, koji u drugoj polovici devedesetih postade ministrom gospodarstva. Bilo je, i ima, naravno i suprotnih primjera, da ne spominjem oca i sina, zlatokamene.
Gumbekovi dani
Ništa se ne događa slučajno. Gumbekovu bistu držim na kredencu u blagovaonici, na istaknutom mjestu. Nego, kako nisam mogao pisati, prevrtao sam nedavno stare papire i našao Gumbekovu „obveznicu“, pisanu rukom. O čemu je riječ? Godine Gospodnje 1995., nakon Oluje, bio je najveći naš komičar svih vremena pozvan u Australiju. Pozvali ga 
Hrvati. A budući da je trebao tekst za tu priliku, obratio se meni, a komu će, „u nadi da će tekst doći do mene u razumnom roku, kako bih ga mogao dostojno uprizoriti.“ Napisao sam tekst pod naslovom „Kak je doma?“ i Gumbek je s njim gostovao po Australiji, napisavši mi prije toga spomenutu „obveznicu“, to jest da će mi naknadno biti isplaćen honorar.
Zaboravio sam tu zgodu, sada me papir podsjetio. Gumbek, čudo od glumca, igrao i u mojim komadima u „Jazavcu“, ali najveći uspjeh naše suradnje bio je kabaret pod naslovom Zagreb cabaret 1930. Tu je Gumbek bio nenadmašan, sam na sceni sat i pol, smijeh do smijeha, samo s klavirskom pratnjom, tu i tamo, „poruke“ tako plasirane da je tadanja ćudoredna komisija bila zblenuta. Ravnatelj Jazavca (sada Kerempuh) bijaše svestrani Fadil Hadžić, o kojemu upravo piše nedjeljni broj dnevnoga lista, mlad, siromašan čovjek iz Bileće koji postade Zagrepčaninom, a trag je ostavio u mnogim umjetnostima. Između ostalih i u filmskoj umjetnosti. Veza sa iseljenicima koje je posjetio Gumbek: godinama prije toga Gumbekova gostovanja, prikazan je Fadilov film „Lov na jelene“. A godina je bila 1971.! Hrvatski iseljenik vraća se u Hrvatsku, i nailazi…pa znate kak je bilo. Vrlo hrabar film, gledao sam ga u kinu Mosor i osvrtao se hoće li banuti Udba.
Plagijatori
Nastala velika graja oko navodnoga (kazališnog) plagijata, u frci se našao Nenad Stazić. Radi li se doista o plagijatu, ne znam, vjerojatno je riječ samo o posudbi motiva, što nije grijeh. Ali je Nenad Stazić ipak plagijator, u drugom području. U Saboru je svojedobno plagirao – jugoslavensku historiografiju i njezin „odnos“ prema Bleiburgu i Križnim putovima, odnos koji daje zaključiti da su Hrvati pobijeni u pravednom gnjevu komunista, takoreći „u ime naroda“. Na tom tragu, Nenad je izvolio izjaviti da je pobijeno premalo Hrvata, ili slično. A slično dolazi ovih dana iz RS-a, entiteta stvorenog na genocidu, u Daytonu blagoslovljenog.
Hrvoje Hitrec