Sredinom siječnja 2026.

Oštra zima početkom prošloga tjedna (i opet u novom) a mi opušteni, nepripremljeni, osim Maka koji ima dvostruku zaštitu, krzno, a ispod krzna podeblji sloj sala, slojevit mačak. Ispod oka gleda me kako čistim snijeg lopatom. Kažem mu da nije kotač najveći izum u povijesti, nego lopata. Čudo tehnološko, nespojiv spoj drveta i željeza. Kad ništa drugo ne pomaže, eto lopate. Pa i Trumpove agente sredili su u Minnesoti lopatama, to jest njegove SS trupe za teror nad građanima.

„Kod nas nije bilo tako hladno kao u Štrigovi“, kaže Mak. „A gdje je ta Štrigova, na Grenlandu?“ „Nije, budalo“, velim, i nemoj spominjati Grenland, da Trump ne dođe u Međimurje. Ionako ništa ne zna, pa mu čak Milanović mora tumačiti gdje se iskrcati, što je oduševilo Norvežane. A Štrigova nije obično mjesto, ondje je navodno rođen sv. Jeronim, prevoditelj Biblije na latinski, s grčkog i hebrejskog. Je, onaj Stridon, koji se navodi kao naselje u kojemu je Jeronim rođen, u stvari je – Štrigova. Tako barem kažu Međimurci, a oni sve znaju, pa su to napisali i na ploči, a ploču zakucali na crkveni zid. I ne daju se. Kada neki crkveni ili necrkveni povjesničar počne opet tvrditi da je Stridon bio drugdje, južnije, Međimurci polude i vele: „Pak na jemlejo našega Štrigovčanca.“ A s Međimurcima se ni za šaliti, pitajte Mađare. Doduše, sada imaju veće nevolje s Romima, da ne velim Ciganima, to jest ne svima, samo s onima koji jednom mjesečno dobivaju socijalnu pomoć, pa se napiju, kockaju, tuku žene, a što rade cuckima i mačkama, bolje da ti ne pričam, Mak, to je horor.“

„Pa to imamo i u Zagrebu“, veli Mak, „ tu razne udruge u kulturi, ne baš razne nego samo bliske možemovcima, dobivaju svaki mjesec veliku lovu kao socijalnu pomoć, pa se napiju i slave Toma od Plave vrećice, onda smisle neki performans trajne kulturne vrijednosti, osobito istospolni. Najviše dobiva navodno lezbijska udruga, dominira glede svote. Koliko vidim, te simpatične možemovske kulturne udruge dobivaju zajedno koliko i sva gradska kazališta skupa. Te je ta sablazan došla i do Hrvatskoga sabora, pitaju se zastupnici kakva je to ujdurma i bit će tu još svašta. Jedino što me tješi jest da Hrvatsko kulturno vijeće od grada Zagreba dobiva oko sto tisuća eura mjesečno ili dnevno, ne znam. „Šališ se“, pita Mak. „Ne, smrtno sa ozbiljan“, kažem. „Budalo, naravno da se šalim, ne daju ni lipe, a nekmoli cente, uostalom kao ni država, premda su u sastavu HKV-a bili i sada su mnogi koji su državu stvarali, pa im ona ovako vraća. Sve se plaća, dragi moj. A financirane udruge imaju toliko novaca da mogu plaćati i trolove, kako bi zagađivali poštene hrvatske portale, kao HKV-ov primjerice.“

A kad smo već kod države, ipak se malo prisjetilo 15. siječnja 1992. kada nas je Europa gotovo unisono priznala, ah, i oni koji bi nas godinu ranije poslali u pakao. Mislio sam da o tome znam sve, pa bio sam ne samo suvremenik, kadli čitam negdje da je toga dana na splitskoj rivi između ostalih pjevača pjevao i jedan iz Čavoglava, to jest Thompson. Je li na binu došao s thompsonom, ne znam. Ali je pjevao što i danas, a netko piše, čitam, da to nikoga tada nije smetalo. Naravno da nije. I još dugo nije, sve dok ispod kamena nisu izmilili poskoci, pa nametnuli svoje alate za navodnu nacifikaciju Hrvatske, a branitelje kriminalizirali. Politički i medijski trolovi, uporni i histerični, u ratu nevidljivi, pa ih neprijatelj nije mogao pogoditi. Sada su još više paranoični, otkako se Thompson uputio prema Kvarneru i Istri, te se na užas histerika pokazalo da i ondje ima Hrvata, i te kakvih, pune dvorane. I to nakon što su idioti desetljećima uvjeravali kvarnerske i istarske Hrvate da se razlikuju od ostalih Hrvata, ne zna se po čemu, ali da se razlikuju. Radili su idioti isto što i tuđinci prije nego što se pojavio biskup Dobrila u 19. stoljeću, prije nego je istarsko svećenstvo u 20. stoljeću zalaganjem presudilo da Istra pripadne Hrvatskoj, ne Italiji. Ovako je Thompson zadao smrtni udarac autonomaštvu, neprirodnom, upravo u vrijeme kada su zemni ostatci biskupa Dobrile vraćeni iz Trsta. A glede Rijeke, čini se da je „crvena utvrda“ dobro uzdrmana, a gradonačelnica pametna i civilizirana, pa ju vulgarnostima počastio klatežni perjanik Milenko Murale.

Toliko, a glede države, hrvatske države i novije hrvatske povijesti još ovo: neka budala, navodno predsjedatelj parlamenta Federacije BiH, Dragan, izjavio da je na Bleiburgu pobijeno malo Hrvata, hoće reći da ih je trebalo više. I što je tu čudno? Pa takve smo izjave, i još gore, čuli svojedobno i u Hrvatskom saboru, a izgovorio ih idiot koji je navodno Hrvat. Što me vodi na zaključak koji do sada nisam jasno formulirao: na Bleiburgu i s Bleiburgom je počelo sve što do danas i dan-danas traje. Da je bio samo građanski rat, što i jest bio, stvari bi izgledale drukčije, da nije uz građanski rat usporedo provođena komunistička revolucija jugoslavenski orijentirana, bilo bi drukčije, da nije bilo genocida nad hrvatskim narodom 1945. i nastavka krvožedne represije sa srpskim predznakom, danas bi bilo drukčije. Da su Tuđmanovu pomirbu iskreno prihvatili komunisti i neokomunisti, danas bi bilo drukčije. Ali ne, držali fige u džepu dok je trajala opasnost i po njih, puštali da hrvatski mladići ginu, možda i poginu u većem broju nego što jesu, a onda izvadili ruku iz džepa i počeli opet mahati crvenom krpom i gurati na pijedestal lažni antifašizam, kriminalizirati one koji su u Domovinskom ratu pobijedili srbijanski i svesrpski fašizam i imperijalizam. Tako je danas, ako ne s državne razine, onda s druge grane vlasti, koje nema u Ustavu, odnosno medija prekrcanim mudrim piskaralima, brojno premoćnim nad normalnim hrvatskim novinarima.

Odustajem od teme, za sada. Kako je proslavljena obljetnica priznanja Hrvatske? Mlako i nikako. Pa ipak, jest. Negdje oko toga datuma posjetila Zagreb srbijanska pevaljka i pevala Odakle si sele. Pa znamo odakle. Te Vidovdan. U isto vrijeme meni osobito simpatičan Stipo Mlinarić kazuje kako su te pjesme morali pjevati zarobljeni u srbijanskim logorima, a na 15. siječnja 1992. dobivali dodatne brutalne batine, premda tada nisu znali zašto ih tuku više no inače. A eto, 2026. u siječnju te pesme peva u Zagrebu cajka, a Tom od Plave vrećice samo muca i ne zna objasniti. Ne zna. Možda je srbijanska pevaljka lezbijka, pa mu izaziva simpatije. Jest, Zagreb, ali i mnogi dijelovi Hrvatske djeluju potpuno ako ne namjerno onda priglupo i opasno zbunjeno, ne samo na izborima. Zagreb se izdvaja, na žalost, moj Zagreb, koji u bijelim njedrima uzgaja Documentu, Centar za nemirne studije i povrh svega Srpsko narodno vijeće, aktualne ljubimce ne samo aktualne zgb vlasti, koja nije hrvatska. Nije nikakva. Ako se tako nastavi, na pitanje Odakle si sele, odgovor će biti: Iz Zagreba, brale.

Ma dobro, ne odustajem. Vraćam se ipak na 1945. na filmskim platnima. Jedini hrvatski film koji se na pravi način dotaknuo Zagreba u vrijeme dolaska partizana u grad, bio je i jest Snivaj, zlato moje. Bez podlosti jugoslavenske historiografije, upravo kako je bilo na siromašnoj zagrebačkoj Trešnjevki, a opisano u romanu Ivana Pahernika (predložak scenaristu filma). Zašto o tome pišem, bit će ubrzo jasno. Naime, objavljeni su podatci HAVC-a o najgledanijim hrvatskim filmovima u kinima. Na prvom mjestu Drugi dnevnik Pauline P., oko 75.000 gledatelja, na drugom Sedlarov igrani film 260 dana s oko 65.000. U 2025. prikazano je u hrvatskim kinima 46 hrvatskih naslova, od kojih premijerno 22 dugometražna. Svi zajedno, znači uključujući dva najgledanija, imali su 328.000 gledatelja. Da nije bilo Nevena Hitreca (Paulina) i Jakova Sedlara, manje bi se HAVC mogao pohvaliti gledanošću (uz napomenu da HAVC Sedlaru ne da ni lipu). A sada, nepotizam ili ne, vraćam se na Snivaj , zlato moje, film očito bunkeriran. Najbolji film otkako je samostalne Hrvatske. Redatelj već spomenuti Neven Hitrec. I što se dogodilo? Pa umiješao se orjunaški ološ i prešutio, ne bi li publika saznala za vrlo dobar film. Ološu nikako nije odgovarao prikaz prvih dana i mjeseci partizanštine u Zagrebu, premda je zapravo riječ o ljubavnoj priči, a redatelj je apolitičan, znam. Slično se dogodilo s Hitrecovim filmom Bogorodica, koji vrlo realistično prikazuje „pobunu“ Srba u istočnoj Slavoniji 1991. Previše realistično, valjda, s kadrovima ubojstva dvanaest redarstvenika. Film nagrađen u Puli Velikom zlatnom arenom, kao što je i Snivaj zlato moje nagrađen najvećom po meni nagradom – nagradom publike. A što se zbivalo dalje? Ustanovljen HAVC, postavljen ravnatelj koji je svirao u iste diple kao i orjunaški ološ, te spriječio da doista hrvatski film, po osjećaju i vrijednosti, uopće bude snimljen. Tako Neven Hitrec nije imao šanse uopće dobiti film, sve donedavno kada je rečeni protuhrvatski mulac pao na 15 minuta u Dvoru na Uni, pa otplivao uzvodno do mjesta ravnatelja zagrebačkoga KIC-a, vrlo dobro prihvaćen od sekte koja vlada Zagrebom, sekte kojoj se ulizuje upravo odvratno (vidi nedavni intervju) i kojoj je u čast priredio prošloga ljeta izložbu o Titu, usred Zagreba, s programatskim tekstom u prigodnoj knjižici, a koji vodi prema povraćanju trga maršala Tita.

U nešto boljoj situaciji, Neven je opet nudio projekte. Nisu prihvaćeni oni za zrelu publiku, jesu oni za dječju, dvije Pauline s nevjerojatnom djevojčicom Katjom Matković (najbolja hrvatska filmska glumica u anketi Studija) punile su dvorane, kao što je poznato. Je li tako jedan talentirani režiser sveden na filmove za djecu? Da, imamo u tome iskustva iz svijeta književnosti: u olovno vrijeme Šuvarovo mnogi su hrvatski pisci „za odrasle“ počeli masovno pisati za djecu, našli utočište. Opazio je to i Šuvar, pa obznanio, upozorio drugove. I još nešto iz filmskoga svijeta: isti taj Neven, moj sin da prostite, natjecao se nedavno s projektom pod naslovom Povratak Smogovaca. Nije prošao. Ne daju. Valjda: ako ne će reprizirati televizija, ne ćemo ni mi snimati Smogovce, makar nove a ne stare. O čemu je riječ u sinopsisu Povratka? O Smogovcima puno godina poslije, o zagrebačkim fakinima iz osamdesetih koji su se razišli svijetom, a opet ih nalazimo u Zagrebu kada se okupe na vjenčanju para iz nove i vrlo nove generacije. Urnebesna komedija, s poznatim i ostarjelim likovima, ali i mladima iz sljedećih naraštaja. Biste li rado pogledali takav film? Da? E ne ćete, ne daju. Zaključno pitanje: za koga se snimaju filmovi? Za publiku, da. U nevolji, hrvatska se kinopublika okreće dokumentarcima. Jedan od njih „Fiume o morte“ ima velik međunarodni uspjeh, i dobro da je tako. Očekujem i novi dokumentarni film „Zagreb o morte“ o vlasti možemovaca.

Dalje o književnosti, odnosno knjigama koje i ne zaslužuju biti uvrštene u književnost, ali su svojedobno osvojile svijet. Naime, čitam da je umro von Daeniken, čovjek koji je zaludio čitatelje brojnim (i ukoričenim) dokazima da su izvanzemaljci posjetili naš planet, ne samo u dalekoj prošlosti. Jest da je Daeniken bio šarlatan, ali vrlo uvjerljiv, jest da su ljudi gutali njegove “nalaze“ i da je dobro zaradio na knjigama, ali ipak ne zaslužuje prijezir, koji sam vidio u kratkom napisu u dnevnim novinama. Naime, potaknuo je niz pisaca, scenarista i redatelja, odvukao ih u sferu znanstvene fantastike, koja je i u Hrvatskoj imala autore, osobito osamdesetih, a tiskan je i mjesečnik (ili polumjesečnik) Sirius u kojemu su se javili mnogi domaći pisci, neki i po prvi put. Sirius je objavljivan u kući Vjesnik, a kada je prestao izlaziti, ne sjećam se. Probila se znanstvena fantastika i u knjižare, a prvi ili jedan od prvih hrvatskih znanstveno-fantastičnih romana bijaše moj Ur, da prostite, a što mogu kad je tako. Nikada nije imao drugo izdanje, a što se može. Pomalo hermetičan, zahtjevan, a što mogu. Čak sam u jednom trenutku mislio da bih ga mogao resetirati, odnosno ponovno napisati tako da bude čitljiviji. Odustao sam. Zato je Eko Eko bio privlačniji, djeci. I tako, umro Daeniken, doživio podosta duboku starost, a mnoga njegova iznašašća, tvrdim, i danas imaju težinu. U svakom slučaju, riječ je o neobjašnjivim pojavama. A takve današnji svijet ne podnosi. Recimo NLO. Možda sam o tome već pisao: jedne vedre bračke noći bili smo Višnja (Dunja iz Smogovaca) i ja svjedoci neobjašnjive svijetle letjelice, koja je neko vrijeme mirno stajala na nebu, a zatim se okomito vinula brzinom koju ni jedan zrakoplov ne bi mogao postići. I nestala. Sljedeći dan kupim novine, vidim da su iz mnogih mjesta uz obalu ljudi vidjeli – isto. Osim onih koji su spavali. I tako nas uspavljuju, svaki put tvrde da se radilo o „balonima“. Govorio je Daeniken da smo mi ljudi slični izvanzemaljcima ili tako nešto, a evoluciju nije negirao. Ma nitko pametan ju ne negira, sve do točke kada je evolucija naglo prerasla u revoluciju, a ta je kreacionistička revolucija završila loše kao i svaka revolucija, pojavio se homo navodno sapiens i sada imamo što imamo. A bio je to tako lijep planet, Bože moj. Ni naknadni davni pokušaji da se stvari isprave (vidi Bibliju) nisu imali trajan uspjeh.

I posve na kraju vraćam se Zagrebe tebi i hribariziranom Kulturno informativnom centru, sada zaduženom za propagiranje Tita i Jugoslavije. Bivši hribarizator filma u Hrvatskoj, našao je u novoj postojbini likovnoga Gavrila, koji je radosno prihvatio ulogu, dakle hrvatska ili srpska posla. Sve jasno i jadno, ali je Gavrilo stremio višem cilju, uspio naći urednike dnevnih novina koji će objavljivati njegove tekstove. Pa je tako nedavno popljuvao grandioznu izložbu U početku bijaše Kraljevstvo, okomljujući se usput potpuno nelikovno na državotvornost hrvatskoga naroda, a osobito ga je zasmetao lik iz novije povijesti, Tuđman naravno. Eto kako mediji pronalaze nove igrače, nisu oni kao Dinamo svojedobno, koji je zapostavljao mladoga Kramarića. Ne, odmah na teren.

Hrvoje Hitrec