Na prijelazu studenoga u prosinac

Vjetrovito. U petak tako jak vjetar da je odnio najmanje sedam teških direktora velikih sektora, a bit će još. Javnost zapanjena, a bogme i oporba, ne znaju koji se vrag događa. Nema više jedan po jedan, ili dva po dva, ili najviše četiri, nego sedam veličanstvenih. Zameo ih vjetar. Zgranuti analitičari šire teorije zavjere: piše jedan da je riječ o obračunu vlasti sa skupinom koja je htjela na vlast u stranci i inače. Izgovorena je i riječ čistka, a dugo ju nismo čuli. Zadnji put kada je tadanji prezidente umirovio zapovjednike trijumfalne Hrvatske vojske, ali ove dvije stvari nikako ne možemo uspoređivati, sada su stradali civili s kravatama i tamnim odijelima, civilne žrtve pretpostavke da ako i nisu korumpirani, bit će u skoroj budućnosti, pa ih je bolje maknuti prije nego poslije. Presumpcija.

„Čuj, gazda“, pita me Mak, „ti si bio svugdje, navodno, a zašto tebe nisu korumpirali?“ „Zato što su mislili da me ne mogu, ali to je glupo. Uvijek mi je trebalo novaca, samo mi nitko nije nudio. Da jest, tko zna. Ovisi o svoti, o debljini kuverte. Sada žute, prije plave, svejedno, važan je sadržaj. Ja bih se možda zadovoljio i češnjovkama. “ „E, jesi budala“, gunđao je Tor, „zato se sada voziš u autu starom dvadeset godina. Ja se bojim voziti s tobom, negdje ćemo vrisnuti, sto posto.“

Neko smo vrijeme šutjeli, duboko zamišljeni. Onda u novinama pronađosmo napis o tajnama svemira, navodno već duboko otkrivenima. Kaže se ondje da tajanstvena tamna tvar čini osamdeset posto svemira, a svijetla ostatak. „Tako je i s vama ljudima“, mudrovao je Mak. „Nemoj ti meni tako to“, rekoh, „poslat ću te na Novi Zeland, ondje su najavili otvoreni rat mačkama, sve će ih pokokati. No da, djelomično si u pravu, da nisi ne bi ljudi tako žustro ratovali otkako je svijeta i vijeka, a u rijetkim neratnim vremenima čerupali se unutar jedne zajednice iliti naroda, samo da ne bude dosadno. Srećom su mirna razdoblja kratka, i odmah sve živne kada je na pomolu novi rat, kao sada, recimo.“

„Tu, kod nas?“ zabrinuo se Mak. „Ne d'o Bog“, velim, „ali mi smo u Europi, sirotici od koje su Ameri dignuli ruke, to jest Neron, pa se cijeli stari kontinent zabrinuo, mora se brinuti sam za sebe, u se i u svoje kljuse. Te podiže kišobran protiv dronova, stvara europski obrambeni program, EDIP. A samo Orban ima Edipov kompleks, voli majčicu Rusiju.

„Što ti misliš o Trumpovom mirovnom planu za Ukrajinu?“, pita Tor. „Ha, teško je reći. Znaš, nikako nije jasno je li ga doista pisao Vladimir Vladimirovič Trump ili Donald Putin. Suatori u najmanju ruku, kao Iljf i Petrov. Ukrajinu tretiraju kao zlatno tele. Da nema Kine i Indije, ta bi dva humorista podijelili svijet između sebe – Putinu euroazijski kontinent i Afrika, Trumpu obje Amerike, i mirna Bosna. Oko Australije i Grenlanda nekako bi se dogovorili.

Zatim prelazimo na hrvatske prilike i neprilike. Prilike nisu dobre, ali zato neprilika imamo na bacanje, recimo sa susjedima iz pakla. Dobro su se ubacili u hrvatske svađe, rade sustavno, pomažu gdje mogu u histeriji o navodnoj fašizaciji Hrvatske, a imaju bogme i dobru teorijsku podlogu, to jest Drugi memorandum. Kad ne vidi hrvatska politika, vidi stručnjak za sigurnost Željko Cvrtila, koji je lijepo, poglavlje po poglavlje, prikazao kako se upute II. memoranduma upravo provode u praksi, što, nadam se, prati i SOA, iako i ona u zadnje vrijeme prati samo domoljubnu desnicu i jedino u njoj vidi opasnosti, ha.

Budući da službena politika ne kuži što se događa, ili kuži pa šuti i na provokacije Novosti, koje su novine u službi II. memoranduma (vidi zadnju njihovu naslovnicu), okupe se takoreći izvaninstitucionalno ljudi domoljubi, kojima je Bog dao instinkte, kao nedavno u Hrvatskom saboru, što je gotovo prešućeno, za razliku od prethodnoga skupa o Jasenovcu. Naime, skup o slobodi govora, o kojemu HRT ni riječi, a na stanovit je način prekretnica i pobuna protiv nevidljive represije, zaostale iz bivšega režima, protiv dekretiranja tema o kojima se može i onima o kojima se ne smije govoriti. Kao recimo o svemiru. Jedni tvrde da se svemir širi, drugi da se sužava, a treći da stagnira. I o tome se može govoriti. O škakljivim temama iz ne tako davne hrvatske prošlosti ne može se govoriti, osim ako govornici nisu provjereni ljubitelji jugoslavenske historiografije. Ali su sada progovorili i oni drugi i drukčiji, na rečenom skupu u Saboru, Matija Štahan, Davor Dijanović, Prosperov Novak i Ivica Šola. Izvaninstitucionalni dečki, koji su točno dijagnosticirali da bivše strukture okupiraju sadanje hrvatske institucije, što je i stalni lajtmotiv Hrvatskih kronika, ublažen donekle neuvjerljivim humorom.

O skupu u Saboru saznao sam iz dnevnih novina, koje rado čitam i zbog Srećka Puntarića, najboljega hrvatskog političkog analitičara. Nego, jedno ime s rečene tribine malo me je zaintrigiralo: Prosperov Novak, koji je početkom devedesetih dobro djelovao, onda mu se nešto dogodilo, ali se u zadnje vrijeme vratio gdje mu je mjesto. Reče sada Prosperov da ne bi došao na skup ako bi skupu pribivao Žarko Puhovski. Čula je to i Hrvatska televizija, pa promptno reagirala, pozvala u Otvoreno – koga? Puhovskog. Taj Puhovski, sunce mu žarko, trebao je davno biti (barem) lansiran u duboku privatnost, jerbo je u dva najdelikatnija navrata novije hrvatske povijesti drukao, cinkao i lagao, prvi put nakon sloma Proljeća, drugi put kada je u Haagu suđeno hrvatskim generalima, gdje je, da ih utopi, lagao tako masno da se i sudu „za bivšu Jugoslaviju“ zgadilo, pa mu rekli da ode doma. Da je za doma spreman. Ali eto, za HRT je on uvaženi profesor, koji ima što reći, i te kako reći, o toj nesretnoj fašizaciji Hrvatske. Pa je rekao, predimezionirao incidente i u stvari prikazao hrvatske navijače, hrvatske glazbene poklonike itd. kao pretežitu spomenutu tamnu tvar u svemiru. U kojemu, svemiru, svjetlucaju samo zvijezde, crvene. Parirao mu je staloženi gospodin Kedžo, utjerao ga u laž.

Hoću reći (hoću da kažem, da me ceo svet razumije) da u Hrvatskoj postoji ne baš slaba ispostava beogradskoga friškog memoranduma, koja djeluje potpuno u skladu s osvježenim imperijalnim namjerama Srbije, za sada orijentiranim na poticanje srodnih joj lijevih hrvatskih jurišnika, jugoslavenske odnosno prosrpske i prosrbijanske klateži, koja sračunato vrišti i galami o ustašizaciji Hrvatske. Parole na marševima crvenih mrava u Zagrebu i još tri grada otkrivaju ionako prozirnu ljupku svezu s istokom, za klatež neumrlu svezu, na njihovu žalost krepanu. Površinom najveća viđena parola bila je ona s riječima: Balkanska federacija bez država i nacija. Jugoslavija o morte, samo što nije pisano. Ne ćemo hrvatsku državu, samo što nije pisano. Ne postoji hrvatska nacija, samo što nije pisalo. Naziv marša trebao je biti: Ujedinjeni protiv Hrvatske.

Osobito su mi bile drage parole kao skromna Antifa Zagreb (na ćirilici), Smrt fašizmu, ljubav u komšiluku. Gdje su Hrvate i u Domovinskom ratu i poslije i danas nazivali i nazivaju ustašama. Iz ljubavi. Iz ljubavi prema ustašama? Paradoksalno.

Tako marširaju poraženi devedesetih prošloga stoljeća. Odabrali su 30. studenoga, da se Vlasi, to jest Hrvati, ne dosjete. Da su marširali dan prije, ljudi bi se dosjetili što taj datum predstavlja i kako je proslavljen u studenom 1991. u Vukovaru.

Nisu ti nedjeljni marševi (zašto samo u Zagrebu, Rijeci, Puli i Zadru, zašto ne u Osijeku, Vukovaru, Brodu, Šibeniku, Dubrovniku?) bez vraga i bez uzora. Jedan od najvažnijih Putinovih „razloga“ za napad na Ukrajinu, bio je i ostao – izmišljena potreba za denacifikacijom Ukrajine. Tim stopama idu nedjeljni marširanti u Hrvatskoj: dozivaju agresora da ih spasi od „fašizma“ a znamo na koga računaju i komu bi opet odgovarala ta Balkanska federacija bez država i nacija, odnosno velika Srbija, što je komunistička Jugoslavija u stvari uvijek i bila, kao i monarhistička. A da budemo nespremni, traži isto tako viđena parola marširanata koja kaže: Nikad više vojnici. Pa nego, olakšajmo agresoru posao.

Zaključno: nije više samo riječ o domaćim hrvatskim tenzijama, nego o klasičnim stranim pretenzijama. Bože, čuvaj Hrvatsku. (Na trenutak sam bio zastao i rekao samomu sebi: Pa ti si tako slično govorio prije trideset i pet godina. Ponavljaš se, stari moj.)

Dan hrvatskih kazalištaraca

Prošli je tjedan u stvari započeo bezazleno i kazališno, u HNK se okupila svita hrvatskih kazalištaraca da čuje i vidi tko je sve dobio nagrade. (Kao da već nisu znali.) Imam averziju prema tim večerima, obično su bile ispod razine hrvatskoga glumišta. Ni ova nije bila pretjerano kreativna, ali ipak nešto bolja, proviđena jednim skandalom, nije važno.

Važno je da su za dramsku i baletnu umjetnost nagrađene Branka Cvitković i primabalerina Almira Osmanović. S razlogom. Glumica Branka imala je u životu sjajnih rola, nema sumnje, balerina Almira godinama je oduševljavala publiku. Prve je baletne korake učinila u Kazalištu Trešnja (tada Malo kazalište Trešnjevka), odnosno u studiju ondje smještenom pod vodstvom Silvije Hercigonje, tete Silvije kako su ju svi zvali. Treba podsjetiti: Almira je teško ranjena u onom Martićevom raketiranju Zagreba poslije Bljeska, jer su Srbi ciljano gađali Akademiju i zgradu Sokola, kao i dječju bolnicu, kao i gimnaziju u Križanićevoj. Branka Cvitković bila je među glumicama koje su posjećivale ranjenike u bolnicama početkom rata. Eto, dvije velike osobnosti, ne samo kazališne. Čestitam na nagradama.

Hrvoje Hitrec