Prema svršetku studenoga
Hladno, malo kišno, malo snježno, ponegdje i mećava. U prošlom tjednu Kolona sjećanja, imena mrtvih heroja ispisana na bijelim majicama vukovarske mladosti, anđela naših čuvara domovine. Ako se tko, a znamo tko, zlurado radovao da će Kolona biti sve manja protokom vremena, uzalud se radovao. Ljudi sve više, Hrvati ne 
zaboravljaju. Jedinstvena kolona, gotovo cijeli državni vrh, osim prezidenta koji se prigodno prehladio, a Bože moj, toliko je propatio u Domovinskom ratu da su posljedice očite. Čast Hrvatskoj televiziji, koja je kao i obično, profesionalno pratila Kolonu od bolnice do groblja, reporteri usput razgovarali s hodačima, s članovima obitelji masakriranih i nestalih. Smetaju mi ipak dvije stvari – ne možete te ljude pitati kako se osjećaju. Pa kako bi se osjećali za Boga miloga, i ne možete ponavljati frazu da su Vukovarci dali živote, nisu dali nego su im životi uzimani na nezamislivo bestijalne načine, kao i braniteljima i civilima u drugim okupiranim područjima Hrvatske, u Škabrnji i Nadinu osobito. U Voćinu, u Laslovu. A sljedećih dana komemoracija za Borovo naselje (Komerc, masovna ubijanja), Ernestinovo.
Ne znam zašto dio Kolone ne ode do Tovarnika, gdje su srpski koljači pobili mnoge Hrvate. Tovarnik mi je na duši, kao što znate, i zbog rodne kuće A.G. Matoša, a baš u njoj su agresori imali štab. Mogao se tih dana sjećanja u Tovarnik uputiti i krnji državni vrh, da na svoje oči vidi kako stoje stvari s nedovršenim kulturnim centrom u Tovarniku, centrom u koji je i država uložila više-manje velik novac, a sada ga pušta da propada. Valjda zato što je hrvatski centar. No, o tome poslije. O Vukovaru još: navodno je u onom Borovu Selu gdje je sve počelo glede Podunavlja masakrom hrvatskih redarstvenika, neka navodno braniteljska udruga VeDra bacila ili pokušala baciti vijenac u Dunav, probala mutiti vodu već svojim nazivom koji podsjeća na drveno željezo i vedre suvremene načine hibridnog ratovanja protiv hrvatske države.
Nenadano, u prvi je plan sredinom tjedna izbio – Zagreb, to jest izbio požar u Vjesnikovu neboderu, nad kojim je proliveno toliko suza da su mogle ugasiti požar. U stvari, stajao je on ondje već dugo kao ruina, sentimentalni podsjet na snažno i nadareno novinarstvo, koje je, lukavo izbjegavajući kruti nadzor Komunističke partije, uspijevalo reći što je htjelo, makar neizravno, a kada je djelovalo izravno – završavalo kao Božo Novak, Krešimir Džeba ili Neda Krmpotić. Javljaju se sada mnogi, znani i neznani, novinari i nenovinari, da ispričaju kako je to bilo živjeti u Vjesnikovoj kući, mravinjaku u kojemu je, u svim fazama, bilo svakojakih tipova, od starih boljševika do hrvatskih nacionalista, sve do novinarske moderne osamdesetih, kada su pisali ljudi poput Veselka Tenžere. Potpisnik ovih redaka ostavio je u toj šarenoj kući dvadeset godina života, dovukao se tamo polovicom šezdesetih, najuren iz zagrebačke Borbe, tavorio godinama kao korektor u tiskari sagrađenoj prije nebodera, noćni korektor, sudrug metera, faktora, strojoslagara i apcigera, a onda se rasrdio i prebjegao u JNA, u krivo vrijeme, doduše, vratio se u zoru sloma Proljeća, kada se više ništa nije moglo učiniti, neke kratke satirične tekstove objavio mi Hrvatski tjednik na zalasku, dovoljno da budem 
stavljen na sivu listu, ne na crnu (siva: može pisati, ne pod svojim imenom). Ali je neboder izrastao i ja sam se iz tiskare popeo liftom na četvrti ili peti kat, ne sjećam se, u Sportske novosti, kao redaktor nogometne rubrike zaslugom Romana Garbera. Bijahu ondje slikoviti likovi, osebujni Amigo Magdić čije sam izrazito kratke rečenice pretvarao u dulje, (“Ico, nemojte mi to raditi!”), zagonetni dr. Svoboda, bivši nogometaš Dinama Miroslav Rede, i Milivoj Nikolić.
Glavni je urednik Sportskih bio Zvone Mornar, koji me je nekoliko puta dočekivao na vratima s uvijek istim pitanjem: “Možete li vi doći ranije na posao?”, a odgovor je uvijek bio isti: “Ne mogu”. Odustao je. Prisjetili smo se nedavno svih likova Herman Vukušić st. i ja, sastali se u posve nenogometnoj temi, njegovoj knjizi o znamenitom konvoju u središnju Bosnu, u vrijeme kada su Hrvati u Lašvanskoj dolini bili u muslimanskom okruženju. Vukušić je bio vođa konvoja. A u onim vremenima Vjesnikova nebodera trenirao je Šurbeka i Stipančića, prizemna dvorana u dvorištu s dva stola, smještena pokraj restorana. I klub se zvao Vjesnik, čuveni klub. A u restoran i čumez blizu nebodera - kafići tek poslije - slijevale se stotine i stotine, ma tisuće, uz športski imao sam i humoristični krug koji me je dobro prihvatio, nadahnuti kozer Reisinger, dobrodušni Ico Voljevica, vatreni Ševčik, Gaga Gavranović, Vlado Burić i Rudi Stipković. Pisao sam anonimnu rubriku u Večernjem, urednik Den Jelinić, koji je iznad stola imao velik papir na kojemu je stajalo: “Čuvaj se Hitreca”. Potom pod svojim imenom i za druge edicije. Tako je bilo.
Na desetom katu direktor NIŠP-a Marinko Grujić, stari komunistički kadar, naravno, s pedigreom. Vrlo nezadovoljan 
pretjeranim hrvatskim jezikom koji smo se služili mi redaktori i lektori, sazvao je jednoga dana velik sastanak i doveo nekoga jugojezikolovca Dubravka da nam održi predavanje. Pa sam se ja rasrdio i kazao da nam taj tip ne može soliti pamet. Skandal. Nešto poslije Marinko je dobio srčani udar, nadam se, kršćanski, ne zbog ishoda toga sastanka, koji je po njega i spomenutog jezičara završio katastrofalno. Za mene je to bio znak da se trebam maknuti iz nebodera i otići u - kazalište. Iz teatra u teatar. Bila je godina 1985. (Zaboravio sam spomenuti SN reviju, pokrenutu u inat Beogradu, koji je do tada jedini imao športski tjednik. Naime, i u toj ediciji slijedio sam osnivača Garbera, od tada ne samo kao redaktor nego i urednik zabavnih stranica, za koje sam angažirao (i) Bednjanca, koji je Nježnoga uputio u športski život. Ali sam napisao i opsegom velike portrete velikana Vlatka Markovića, Dražena Jerkovića, Slavena Zambate..., pa i (dotadanji) životopis Ćire Blaževića. Suradnik u rubrici o ribičiji bio mi je sjajni slikar zagrebačkih veduta Antun Mateš, pasionirani ribič, koji će poslije u svojoj knjizi opisati neke moje kalambure iz toga vremena.
I tako, izgorio neboder. Nisam sentimentalan. Ako se mora, srušite ga. Ostaje ipak činjenica da je Vjesnikova kuća uz Zagrebački velesajam bila jedina kakva-takva brana srbijanskom i srpskom uopće imperijalizmu u olovnim vremenima. Olovnim u svakom smislu.
“Pa dobro, gazda, što si ti sve radio u životu?”, pita me Mak. “A čuj, životinjo”, velim ja, ”preživljavalo se, ali usput i 
zabavljalo. Vidiš, ja sam bio jedan od rijetkih nepartijaca u neboderu. Kada sam nešto zgriješio, već slobodoumnija partija smislila je otvoreni partijski sastanak, tako da i ja mogu biti nazočan. Eh, i taj je završio tragično – svi novinari partijci stali na moju stranu. Nemreš bilivit, ha?”
Dobro, dosta o neboderu i požarima na sve strane, kao da je počela požarna sezona. A već ionako suludi promet u Zagrebu totalno pao u komu. U četvrtak sam morao u Zagreb na tribinu o povijesnom romanu. Od Samobora do Krvavoga mosta dva sata krvave vožnje, još pada i kiša, a otpao mi i blatobran. Koji dan poslije dolazi mi najstariji sin, dolazi iz Estonije. Iz Talina. Pa kaže da je taj grad tako dobro uređen, uzorno, da mu Zagreb po tome nije ni do koljena. A promet se odvija bez zastoja. Eh, sretnoga li grada. Doduše, Estonija ima nesreću da je blizu Rusije. Čitam negdje da na granici postavlja mine. Da, mine. Kojih smo se mi napokon navodno potpuno riješili godine Gospodnje 2025.
Kupujem novine, čitamo Tor, Mak i ja, pozorno. “Što vi mislite o Trumpovom planu za Ukrajinu?”, pitam zvijeri. “Meni to smrdi po Z-4”, kaže Tor. “I meni”, veli Mak, “srećom da Trump nije bio na vlasti u Americi devedesetih, jer bi Hrvatska sada bila svedena na Zagreb i Samobor.” “Točno”, pohvalio sam ga, “a Hrvatska vojska na tri bojne, od kojih jedna počasna.”
X x x
Spomenuo sam bio Tovarnik i Matoša, pa se sada vraćam na temu o naselju koje je pretrpjelo svašta u srpskoj agresiji. I poslije u gradnji kulturnoga centra uz Matoševu rodnu kuću. Prva zamisao 1999. bila je da Matoševa kuća postane nacionalni centar Matice hrvatske u Tovarniku. U odboru za uređenje kuće bila su javnosti nepoznata imena: Dragutin Tadijanović kao predsjednik, članovi Nikola Batušić, Flaker, Jelčić, Mihanović... Dobili posve solidne financije od države i 
Grada Zagreba, nova velika zgrada niknula, ali je onda došlo do kratkog spoja na dalekovodu i strujnog udara središnjice Matice hrvatske, što do dana današnjeg sprječava dovršenje pothvata. Tovarnički ogranak Matice pretvorio se voljom rečenoga Odbora i domaćih članova ogranka – u Društvo AGM. S kojim se zg-Matica spori iz posve besmislenih razloga, pa dovršenje kulturnoga centra stoji na mjestu već dvadeset godina, zgrada propada kao Vjesnikov neboder.
Pratili ste tu tragediju hrvatske kulture i u Hrvatskoj kronici. Sada predlažem ovo: idemo se vratiti na sam početak, na nultu točku. Neka sjednu za stol svi igrači u ovoj priči, to jest prvenstveno Matica hrvatska i Društvo AGM, osobito zg-matičari koji nikada nisu bili u Tovarniku. Da vide, da razgovaraju i da taj misterij bude rasvijetljen do u tančine, kako se naši potomci ne bi zgražali i sramili. Sličan prijedlog uputili su Tovarničani prije četiri godine, a iz Zagreba ni riječi. Tek ovrha. A hrvatska kulturna “elita” pravila se i pravi se kao da ništa od svega ne razumije, “ne zna tko je u pravu”? Preteška je to zadaća, očito, za našu inteligenciju. Valjda se čeka umjetna. Drugi je izlaz, osim rečenoga, da Matošev dom postane jedan od srpskih kulturnih centara. Na kraju krajeva, Matoš je kao dezerter neko vrijeme živio u Beogradu. I sanjao o vanjkušu zagrebačkom.
Branko Ivanda
Sućut obitelji. Bio je Branko Ivanda dobar čovjek i odličan redatelj. Posezao je za različitim temama, a glede hrvatske povijesti ostaje za vječnost njegova Poezija I revolucija (u suradnji sa Zoranom Tadićem), jedini profesionalni filmski dokument o studentskom štrajku, koji je imao vrhunac 22. studenoga 1971. Također i njegov igrani film Konjanik, na podlozi romana Ivana Aralice, kao i Lea I Darija o sudbini nadarene židovske djevojčice, glumice.
Hrvoje Hitrec