Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Svršetkom lipnja 2024.

Nakon kraćega predaha temperature opet temperamentne, uglavnom ćemo se kuhati do listopada, a tko preživi – pričat će. O Bože, kako sam nekada davno volio ljeta, a sada ih pomalo mrzim. Govor mržnje. hitrecVrućine uzrokuju različite poremećaje, ljudi su živčani, stradavaju u prometu ali i kada dođu doma, gdje ih čeka obiteljsko nasilje. Jedan se takav slučaj dogodio u Varaždinskim Toplicama, ondje je žena ubila muža, stanovitog Agamemnona. Ozlojedilo je to njezinu kćer Elektru, koja je nakon niza ispada odlučila ubiti majku, ali se nije usudila sama, pričekala brata svoga Oresta.

Bila je to, doduše, samo varaždinska kazališna predstava, grčka tragedija na rimskim iskopinama (Aque Isae) u inače mirnoj ljetnoj noći, s dvije vrlo dobre glumice i tekstom baziranim na Sofoklu, to jest komprimiranom Sofoklu, ali je publika ipak ponovila gradivo, i to nekoliko puta. Orest na kraju nije ni došao, uostalom komad se i zove Čekajući Oresta, što površno podsjeća na neko drugo čekanje.

I tako, velim, vrućine donose tragedije, na moru i kopnu, završavaju kazališne i političke sezone, piše se nastavak Krležinih Zastava – oni s jugoslavenskom i crvenom zvijezdom imali su u lipnju svoje pobožnosti u Zagrebu, njima nasuprot vidjela se zastava HOS-a u Saboru. Službene hrvatske zastave najviše su se vijorile u – Njemačkoj. Dotično na Europskom nogometnom prvenstvu, gdje su nas lijepo oderali, isprevarali i zakinuli ne samo protiv Italije nego i inače, odlučivši unaprijed da taj hrvatski virus u nogometnom računalu ne će više pakostiti velikima. Dosta je. Te se poduzelo sve što se poduzeti moglo, od utakmica po vrućinama do nizozemskoga nestašnog istospolca Dannyja, čiji je partner navodno Talijan, možebitno i „muž“. I tako su nas oženili, što bi rekao narod. Nešto smo i sami skrivili, malo su nas pretrčali. A klatež došla na svoje: aha, to je ona reprezentacija koja drži ruku na srcu dok svira himna, to je ona domoljubna, klerikalna štoviše, da ne kažemo nacionalistička nacionalna vrsta, k tomu izbornik Hercegovac, ajoj...

Uživa klatež u hrvatskom ispadanju. Čekala je dugo svojih pet minuta (ili osam minuta), dugo je čamila u rupi zgrožena dvama svjetskim uspjesima iste te reprezentacije i istoga selektora, grizla nokte i šutjela jer su trijumfi ipak bili preveliki da bi se tu nešto moglo učiniti. No sada je šokirana i deprimirana klatež izmilila ispod kamena i pojavila se u punom sjaju bijednih sarkazama. Tu klatež nazivamo i pederima, što nije seksualna nego karakterna oznaka. (Glede pravih finaleistospolaca ipak: homoseksualni lobby uspio je na valu bojažljive heteroseksualne defanzive domoći se moći i zavladati mnogih područjima života, te se situacija u zadnjim desetljećima potpuno izokrenula, neopazice smo došli do – diskriminacije heteroseksualaca, a sve i nadalje pod egidom ugroženosti homoseksualaca. Jer, kada spomenuti lobby osvoji neku instituciju i šire, daje prvenstvo sebi sličnima, što se već dogodilo u međunarodnim okvirima osobito u svijetu produktivne i još više reproduktivne umjetnosti, koja pada u naručje floskule o političkoj korektnosti. Možda bolje od svega o tome svjedoče televizijske nizanke američke (i ne samo američke) proizvodnje: za ilustraciju jedna popularna bolnička serija – započela je bila prilično davno s ljubavnim odnosima osoblja usred operacija, krvi i smrti, ljubavnim ili samo erotskim, teško je reći, hetero vezama. Nizanka je dugo trajala, toliko dugo da je doživjela i udar homoseksualnoga lobbyja, koji je zadobio i te kakav utjecaj (a i novaca ima naravno), te su producenti natjerali scenariste da uvedu isprva samo lezbijski par vrhunskih liječnica, ali se pobunili muškoložnici i pitali gdje je muški par. Pa se pojavio i taj. I „moda“ je krenula, ne samo u bolničkim, nego i u obiteljskim (jedan sin mora biti istospolac), u kriminalističkim, u... (u vražju mater, nema gdje nema.) Čovjek jednostavno zažali za starim serijama“, gdje i rijetke aluzije na muškoložništvo izazivaju smijeh... Ima ipak i sada naznaka heteroseksualne kontrarevolucije: kreće iz Amsterdama, koji je napokon shvatio čari „liberalizacije“ svega i svačega, u čemu je bio perjanicom.

Toliko o tome, a eto već i među nogometnim sucima. Nestašnoga Dannyja je Uefa otjerala s europskoga prvenstva, nakon što se ista ta Uefa pobrinula da Hrvatska ispadne, a na kraju je ispala i Italija, koja očito više nema utjecaja, pa ni na raspodjelu dužnosti u visokoj europskoj politici. O Nizozemcu Dannyju snimat će se, čujem, film Osam i pol, na tragu Fellinija.

Nogometno se prvenstvo odvija i nadalje, ništa nije izgubljeno. Još imamo teoretske šanse da osvojimo sljedeće vojna obukasvjetsko prvenstvo, ako bude održano. Situacija na planetu Zemlja nikako nije ružičasta, puno manjih ili srednjih ratova lako može prerasti u treći svjetski rat o kojemu se već posve otvoreno govori (recimo na forumu u Dubrovniku). U svemu lošem kao i uvijek postoji i nešto dobro: bit će to posljednji svjetski rat.

„Kako to misliš?“, pita me Mak, a ja mu objašnjavam očito. „Što te više slušam, sve mi je jasnije da vi ljudi niste normalni“, kaže mačak. „Pa stalno ratujete, koji vam je đavo? Mi životinje se malo pokefamo, tu i tamo netko nekoga pojede za doručak, ali to je dječji vrtić prema vama ljudima. Nego, čuj gazda, vele da se i mi u Hrvatskoj, to jest vi, blago naoružavate. Uvodi se vojni rok.“„Ja hoću u vojsku“, umiješa se Tor. „Nije to za tebe“, kažem, „ti si razmaženi kućni, odnosno dvorišni pas, i ideš u civilnu zaštitu. Ali Mak bi se mogao šuljati iza neprijateljskih linija, stavit ćemo mu kameru.“ „Da ne bi“, buni se Mak, „ ja ću se pozvati na priziv savjesti. A zašto ti ne ideš u vojsku, gazda?“ „Nemoj me vući za jezik“, velim,“ ja sam, drage moje životinje bio u dvije vojske. A dvaput je dvaput. Jedanput u onoj propaloj jugoslavenskoj, ne drage volje ali tako je to bilo, drugi put u hrvatskoj i to dragovoljno, i te kako dragovoljno. Iz prve sam izašao kao vojnik, hvala Bogu, iz druge kao satnik, a poslije rata u nekom dizanju činova dalo mi bojnika. Zato stojte mirno kada sa mnom razgovarate.“„ Ti si bojnik? Onda smo nadrapali“, kesi se Tor. „Pa imaš godina koliko i Biden.“

Otjerao sam životinje na dvorište i zabranio im da gledaju televiziju, a posebno sučeljavanja Bidena i Trumpa. Osim toga, imamo i mi uskoro predsjedničke izbore, a još ne znamo tko će se to suprotstaviti sadašnjem koji bi htio biti i budući, a to je, dragi moji, podosta neozbiljno. Ili se ide na iznenađenje u zadnji čas, šok. Možda se opet pojavi Kolinda, koju nitko ne će prepoznati. Slično je i za lokalne izbore, recimo u Zagrebu, pa se može! dogoditi da Zagrepčanci izvuku glave iz hrpe smeća i tako omamljeni opet izaberu što su već jednom učinili. Vidite, ja sam tolerantan čovjek (ne bi se reklo), pa predlažem da se za tu priliku stvori koalicija HDZ-SDP, lokalna, nešto kao Vlada nacionalnoga spasa Grada Zagreba, jerbo je sekta pretjerala i to je jedini način, barem u ovom trenutku, da ode i ne vrati se. Nego, gdje je taj guru Celakoski ili kako se već zove, vidjeli smo ga samo u jednom trenutku na ekranu, a godine prolaze, sjedi li u tamnoj komori i ondje prima stalno vidljive sljedbenike?

Izbori su i u strankama, u nekima je sve poznato, u nekima je sve nepoznato. I u nepoznatima je ipak nešto poznato: visoki predstavnik SDP-a Peđa ide na pričuvni položaj, hajde Hajdaš, sada probaj ti, kaže on. Nemam (više) ništa protiv sdpSDP-a, vjerovali ili ne, njih smo uspjeli pripitomiti nakon što su početkom stoljeća počeli divljati u detuđmanizacijskom i dekroatizacijskom bunilu, podbadani s Pantovčaka, s još jednom nevoljnom iskrom u vrijeme Milanovićeve vladavine. Smjestili se zatim na posustalom lijevom krilu, pa centrirali, ali od centaršuteva nije bilo koristi. Možda i shvatili da su Hrvati općenito desno ili desnije orijentirani, svakako desnije od poludesnih, a ništa ultralijevo ne može proći. Osim u Zagrebu.

A žalim li ja za crvenim vremenima u prošlom stoljeću? Žalim! Samo zbog jednoga, a odmah ću vam reći o čemu je riječ: o honorarima za književna djela. U onim vremenima pisac je dobivao za roman, recimo, četiri ili pet puta više nego sada. A baš su književnici, podsjećam, bili strastveno angažirani u vrijeme stvaranja prvih demokratskih stranaka uoči pada komunizma, te u rađanju države. Pa kada je stvar uspjela, donijeli privatnom nakladniku rukopis, on njima ugovor, a u ugovoru neka smiješna svota. Eto, tako je bilo. I ostalo. Filmaši su neko vrijeme solidno prolazili, ali čujem od njih da su se honorari s vremenom grdno srozali, više za kreativni dio ekipe, manje za tehniku, ali se srozalo. I još štošta.

Oprostite na ovom takoreći privatnom izletu, da ne velim ispadu. Ima važnijih stvari, recimo ta deklaracija ili slično, crnogorska deklaracija o Jasenovcu. Odnosno nije crnogorska nego srbijanska, samo je Srbija prepustila posao vazalima sada na vlasti u Montenegru, vjerojatno blagoslovom SPC, valjda i Porfirija. Srbija je ipak pametnija, računa na mogućnost da bude prisiljena ostaviti Putina i nastaviti grebati se za Uniju, pa ne bi htjela da joj Hrvatska radi poteškoće, a može! Prosrpski i proruski bjelaši crnogorski nisu toliko mudri, pa odrađuju što im gazda kaže. I uopće, stvaraju atmosferu nalik onoj kada su istaknuti književnici montenegrinski, protivnici utapanja u veliku Srbiju, morali bježati i tražiti spas u Hrvatskoj. Te se sjećam dugoga razgovora s Jevremom Brkovićem, nas dvojica sami u jednoj prostoriji Društva hrvatskih književnika, on s drvenom krunicom. Doduše, reče mi da prebirući zrna nastoji svladati želju za pušenjem cigareta. Ne znam kako je sada s književnicima u Crnoj Gori i hoće li dio njih opet tražiti spas u Hrvatskoj, ali, velim, sve podsjeća na ona vremena. U svakom slučaju, treba napokon definirati i učvrstiti granicu Hrvatske i Crne Gore, da bi i bjegunci znali gdje su.

Na ona vremena prisjetili smo se i mi u Hrvatskoj, kada je u nedjelju očito srpski vozač automobila, iznerviran dolaskom biciklista (branitelja iz 110. brigade) u Vojnić, pijan i mahnit od mržnje prema hrvatskim kvadratima, naletio na kolonu zaustavljenu u nekoj krčmi podno Petrove gore. Valjda čovjek u alkoholnoj magli i dalje vjeruje da je to dio „krajine“. Inače, na stranicama Turističke zajednice Vojnića piše: „Ako želite mir, lijepu prirodu i srdačne ljude, dođite u Vojnić.“ Možda je tako, ali da u nekima tinja, jest. Gore u Međimurju hrvatska policija ima stalnih problema s Romima, a to je pisma iz tamniceteško riješiti i naši policajci preko volje, za neveliku plaću, dolaze održavati red i mir, a odlaze s modricama i ozbiljnijim ozljedama. Te se pitaju zašto i dokle. I što su oni Bogu skrivili da moraju raditi što politika očito ne zna i ne može, tek slini o uključivosti i sličnim šarmantnim iskazima, daleko od zbilje.

I na kraju, jedna pohvala, ili više. Prva vrhunskom intelektualcu Ivanu Bekavcu, koji je u dnevnom listu opširno (opširnije nego ja na portalu HKV, a i bolje) prikazao knjigu Anđelka Mijatovića Pisma iz tamnice. Slučilo se da je istodobno drugi jedan Bekavac, kapetan Bekavac - u turskom zatvoru, lažno optužen, pa bi i njegova pisma, ako ih ima, mogla naći mjesto u nastavku knjige. Druga pohvala Igoru Rudanu za feljton o Tesli, školski primjer kako se pišu feljtoni, u zahvatu duboki i široki, prostudirani. Pohvala to više što je feljton postao pomalo zanemarena novinska forma, nepravedno.

Da zaokružim ovu kolumnu začetu s Varaždinskim Toplicama i Agamemnonom, koji se živ vratio iz Trojanskoga rata, a onda doživio što već jest. Iz Domovinskoga rata vratili su se mnogi hrvatski branitelji na nosilima, teško ranjeni, najteže oni pogođeni srpskim metkom u kralježnicu. Isprva liječeni u Zagrebu, nastavili su se liječiti u Varaždinskim Toplicama. Medicina nije našla načina da ih uspravi, ostali su u invalidskim kolicima. Dok su bili u Zagrebu, posjećivale su ih u bolnicama poznate naše glumice, razgovarale s njima, činile sve da ih raspolože, koliko se moglo, shvatile su to kao domoljubnu i ljudsku obvezu. A kada su ranjenici prevezeni u Varaždinske Toplice, bilo je nešto teže doći do njih tada još starom cestom iz Zagreba. Jedna je glumica ipak i ondje stizala, starim autom po toj staroj cesti, nije ih zaboravila. Zove se Višnja Babić. Sjedi u petak prošloga tjedna pokraj mene na premijeri tragedije „Čekajući Oresta“, s mislima na tragedije kojima je svjedočila.

Tako se u termama ispreplela grčka, rimska i hrvatska povijest. S jednom primjedbom: kazališne predstave s temama iz starije hrvatske povijesti bijele su vrane u našim teatrima, kao i u igranim filmovima i televizijskim nizankama. Glede filmova – skupo je to, kažu, preskupo. A skupo je snimati i filmove o suvremenim temama, sve je držateljima novaca jako skupo, pa ako što i financiraju, premalo je za realizaciju. I onda se producenti dovijaju na razne načine, koprodukcijama i slično. Čak i za kratke filmove.

I (posve) na kraju: čestitka Večernjem listu na velikoj obljetnici.

Hrvoje Hitrec



Sri, 17-07-2024, 13:08:56

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.