Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Travanj 2024. ide dalje

Lijep je doista hrvatski naš jezik, kao gotovo ni jedan na ovome svijetu ima nazive mjeseci po dramatičnim događajima u prirodi. Eto u travnju raste trava, a imenica zatravljenost u hrvatskom je istoznačnica za očaranost. Ja sam nešto manje zatravljen iliti očaran kada buja trava, moram kositi da ne naraste kao u Zagrebu, ali i hitreczbog Maka i Tora da ne navuku krpelje. Oni su se već nakon dva dana vratili iz kampanje, gladni i žedni, čak je i debeli Mak ponešto smršavio. „Nema politike bez novaca“, tužio se Mak, koji je u šestoj izbornoj jedinici naletio na neke ratoborne mačke, pa se prebacio u sedmu, ali je ondje nabasao na medvjede. Kaže da nije imao problema s rijekom pravde, uopće, veli, nije duboka nego štoviše plitka, tako da ju je lako prešao na Torovim leđima. Osim toga, tuži se i na vrućinu. „Pa dobro, gazda“, kaže, „već je idiotski i to da je dan izbora u srijedu, ali zašto je kampanja usred ljeta. Ja imam krzno, nisam zmija da se mogu presvući.“ Objašnjavam životinjama da nije ljeto, tek je počelo proljeće, ali mi ne vjeruju. Pitaju kakve su to dovraga temperature početkom travnja, a ja im pričam o toplim i srdačnim klimatskim promjenama za koje smo uglavnom krivi mi, inteligentna vrsta nazvana ljudima, vrsta koja je odabrala taktiku spaljene zemlje, već iskušanu u povijesti, samo što je sada u globalnoj uporabi.

Znači, kampanja se nastavlja bez Maka i Tora. Povukli su se iz kampanje i povukli se u sebe, rastuženi. A imali su program, za razliku od drugih. Prokleti novac, treba ga za plakate, spotove, putešestvija, ručkove, večere, obećanja. Glede ljudskih stranaka i kandidata, stvari su očite, vrti se velika lova s tako malo kreativnosti da bih se mogao rasplakati. Iritantni izborni spotovi na ekranima, kao da kandidati žele reći biračima – nemojte glasovati za nas, pa vidite kakvi smo. A nemojte ni za druge. Sjećam se, s nostalgijom, nekih davnih spotova koje su radili profesionalci sa smislom za humor, recimo onaj tramvajski redatelja Ogreste. No, to je povijest. Što dalje, sve ukočenije, bombastično, agresivno poput rijeke pravde praćene neškolovanim Grbinovim glasom i amaterskom kolorističkom eksplozijom. Manje stranke imaju manje plakate, spotove nemaju jerbo su skupi, njihovi volonteri dijele letke pred robnim kućama, udbinaljudi prolaze i šmrcaju. Novi saziv Hrvatskoga sabora pomalo se nazire, veliki i mnogoljudni zauzet će najbolja mjesta, uglavnom već viđeni protagonisti saborskih tarapana i hajdmo ispočetka. Teško je malim strankama, osim malim partijama manjinaca, osobito srpskih. Potonje koriste gužvu, a budući da su im mjesta zajamčena okreću se kulturi, pa su pupovčani od obećanih četrdeset srpskih kulturnih centara već otvorili oko tri – u Udbini, mjestu na visini, gdje se ni jedan jedini Hrvat nije mogao pojaviti od 1943. do Oluje, a godinama poslije podignuo je moj prijatelj biskup Bogović Crkvu hrvatskih mučenika nad Krbavskim poljem. Eto srpskoga kulturnog centra i u Kninu, središtu one propale krajine, pa hajdmo ispočetka. Kulturno, za prvu ruku. Treći srpski centar u Brodu na Savi zvanom Slavonski Brod. Taj, sada pogranični grad više-manje dobro poznajem, ali ne toliko da bih znao gdje je ta ulica pupovčanska, nadam se samo da nije preblizu spomeniku podignutom u sjećanje na ubijenu hrvatsku djecu u vrijeme agresije na Hrvatsku, ne znamo više čije agresije jer se agresor sve manje spominje. Ali, drugo je vrijeme, je li, sada se kulturno odnosimo prema srpskim kulturnim centrima i uopće, i neka ih, ne u tolikom broju ali neka ih, nego mi se neizostavno postavlja pitanje što je s Matoševom rodnom kućom i (hrvatskim) centrom za kulturu podignutim a nedovršenim pokraj nje, kakve su to hrvatske vlasti koje ne mogu razriješiti gordijski čvor i zašto više od dva desetljeća Tovarnik ne može uživati u tom jednom i jedinom centru, a ne u četrdeset. Tovarnik u kojemu su Srbi počinili masovni zločin. Je li krivnja ipak u Matošu, je li taj violončelist ipak bio previše hrvatski pjesnik i ne samo pjesnik, da, imao je predimenzioniran hrvatski osjećaj, a to danas ne prolazi.

A što prolazi? Matanići, frljići, dežulovići, gege i slični. Ti dežulovići usred zemlje Hrvatske prodaju Hrvatima destruktivnu priču da nisu sposobni opstajati u vlastitoj državi, da hrvatske države ne bi ni trebalo biti, da je Hrvatima jedino bilo dobro u asocijacijama u kojima su njima upravljali iz stranih centara moći, sami ne znaju ništa i ne mogu ništa osim u nogometu. I to se tiska u zemlji Hrvatskoj, kao što se na pozornicama prikazuje ili se prikazivalo frljićevsko mataići slično protuhrvatstvo, sve financirano novcem nesposobnih Hrvata, a ako su toliko nesposobni, odakle im novac da financiraju frljiće, dežuloviće i mataniće. Potonji, bez plurala, filmska je verzija rečenih, snimao je sve u šesnaest, više nego li svi ostali hrvatski redatelji zajedno, podržavan od države duboke i plitke, više nevješto nego solidno prikazivao hrvatsku zbilju u podmuklim mračnim tonovima, i tako iz projekta u projekt, državni režiser takoreći, ljevici zapeo za oko već u mlađim danima kada se izrugivao Hrvatima porijeklom iz Herceg Bosne, lansiran tako žario je i palio pa i kao arbitar u ime HAVC-a gdje je valjda savjetovao da se ne snimaju previše hrvatski filmovi, nego njegovi. Pisao sam o popularnom Dadi u realnom vremenu, ali me nitko nije slušao, pa tko sam ja? Još bih slegnuo ramenima na njegova remek-djela da nije bilo jednoga slučaja u koji sam bio upleten – naime, neka firma se dosjetila da za božićno-novogodišnje blagdane napravi nešto kao dulji spot furajući se na moje Smogovce. Pitali me za dopuštenje, nešto malo platili, ali držali u tajnosti tko će režirati. Kadli, režirao Dado i sramotno loše izrežirao. Ništa bez Dade. To samo uzgred, ali da su Dado i njemu slični polimci, hribari i podržavatelji godinama odbijali moje filmske scenarije, arbitri jedni, eh to je već gadno i deprimirajuće. Pa ako hrvatski film nikada nije postao brend (i Rumunji su donekle uspjeli), zasluga je rečenih i nerečenih. Kao i ostalih medijskih djelatnika koji u svezi s temom imaju putra na glavi. A sada se raspisali o posrnulom Dadi, ali samo u svezi s posrnućem koje je po sebi gadljivo, ne ulazeći u širu pripovijest o kojoj govorim. Glede nasilja nad ženama: pročitao sam negdje izjavu jedne gospođe ili gospođice koja je u žaru izjavila da se treba boriti za nasilje nad ženama. Zatipak, ali indikativan. Glede žena, zlostavljanja i silovanja u ratu, na međumrežju možete i danas pronaći izjavu M. Pupovca u trenutku kada su nesretnice, Hrvatice, tražile status žrtve, a izjava glasi: „Nadam se da priznavanje statusa žrtve seksualnog nasilja ne će biti povod za kaznene prijave protiv onih koji su prokazani kao silovatelji.“

Idemo na drugu temu. Tito! Možemo li ga kako dobiti u Hrvatsku? Možemo! Sve govori tomu u prilog, nešto se kuha, iako njegovi beogradski potomci kažu da ga ne daju u ustašku državu, koliko god se četnici u Beogradu trude da cvjetnu kuću pretvore u srpski hram. Te još kažu da će Broza prosuti u Neretvu ili u Dunav. Samo ne u ustaški Kumrovec. Ja imam ideju koja bi pomirila sva ta stajališta. Naime, najbolje bi mjesto bilo Goli otok, na kojemu sam bio nedavno (a ne kao drugi davno) i jako me ta sablasna pustoš pogodila, sa mnom i obitelji svega dvadesetak kumroevcturista. A koliko bi ih bilo da je ondje Jozef, ma Goli bi procvao, dizali bi se apartmani, zarađivalo. Sada ćete vi reći: pa onda bi Kumrovec ostao bez turista. I tomu se može doskočiti. Kao što su u srednjem vijeku europski gradovi dobavljali moći svetaca, pa makar i jednu kost, tako se može i sada. Znači, Možemo! Kandidati su i gradovi koji nosahu ime najvećega sina naših naroda i narodnosti, od Velesa do Korenice, pa zatim neopravdano i nepravedno skinuli ploče. Ipak je on bio velikan. Najveći zločinac u povijesti naših naroda i narodnosti, deseti na službenim ljestvicama svjetskih. Zločinac, ali najbolji.

Spomenuo sam Neretvu, silnu rijeku. I film je nazvan po njoj. Redatelj filma umro je nedavnih dana, Veljko Bulajić. Za istinu rijet, bio je Bulajić bez obzira na teme vrlo dobar filmski režiser, majstor u baratanju epskim gibanjima sa svjetskim zvijezdama u krupnom planu i mnoštvom neplaćenih statista koje je osiguravala jugoarmija, čovjek nevjerojatne socijalne inteligencije, prilagodbe vremenu i poslovne domišljatosti, vozač filmskoga vlaka bez reda vožnje. Kupio me je kada je u onom strašnom času uskočio u hrvatski vlak, skupljajući na festivalu u Veneciji potpise znanih redatelja u korist Hrvatske i njezine borbe za slobodu. Te smo od tada bili u dobrim odnosima. Čovjek svakako nesvakidašnji. Crnogorski zelenaš, uz to. Zvao je mene i moga sina filmskog redatelja, već star, da pogledamo nedovršeni njegov posljednji film Bijeg do mora, solidno ostvarenje makar u filmskom smislu pomalo staromodno. Napisao sam i kratku recenziju, pohvalnu. Riječ je o pokretu otpora u Istri, ali je u glavnoj ulozi njemački vojnik koji se pokušava domoći mora i spasiti.

Život ide dalje, ljudi umiru i ponekad se u Hrvatskoj rađaju. Onaj državni poticaj za povratnike daje rezultate: vratio se Perišić u Hajduk, a možda će i Modrić u Dinamo. Tako treba poticati i birače, da se vrate kutijama, a ne da ostanu doma kao u koroni. U međuvremenu je objavljena izjava hrvatskih biskupa putem komisije Iustitia et pax, koju su ultraljevičari! dočekali na nož, jer što se Crkva ima miješati, i to još katolička. Tužit će ju Državnom izbornom povjerenstvu ili papi Franji, koji će da pita SPC je li to u redu ili nije. A Crkva u Hrvata, odnosno njezini prelati, sročili su izjavu vrlo neutralno, obratili se u stvari vjernicima Hrvatima, s blagom preporukom da biraju stranke i ljude koji će zastupati vrijednosti koje ona, Crkva, usađuje kćerima i sinovima svojim, a nisu samo katoličke nego i univerzalne, stanimirović i hadžićljudske, sadržane u Deset zapovijedi u kojima je i ona Ne ubij, što se odnosi i na rođenu i na nerođenu djecu. A djecu Hrvatska treba, više no ikada. Da ne nestanemo, da nas opet ne porobe, da dežulovići ne uživaju.

Milanovića nisam spomenuo ni u jednom trenutku ove kolumne, pa ne ću mu još i ja praviti reklamu. Takav je kakav je i tu nema pomoći. Pojavljuje se i gdje ga zovu i gdje ga ne zovu, recimo na Krvavi Uskrs plitvički. (Usput ponovimo gradivo: ondje je 1991. uhvaćen Goran Hadžić, uhvaćen i pušten kako bi potom mogao zločinariti po istoku Hrvatske, a 1997. zajedno sa Stanimirovićem postati autorom fuzije Srpske demokratske stranke i pupovačke Samostalne srpske stranke, fuzije za novo doba kada se slutio definitivni kolaps, pa pripremala strategija za budućnost.) Spomenuti Milanović s tim nema veze, ali nije junak mlad uzeo kalašnjikov kada je trebalo, a sada pljuje po onima koji su ga uzeli, to jest kalašnjikov, poput časnoga ratnika Josipa Lucića, uz to načelnika Glavnoga stožera Hrvatske vojske u dva navrata, još i doktora vojnih znanosti. A činjenica je da u demokratskim zemljama mnogokad bivši vojni zapovjednici, potom civili, ulaze u politiku na velika vrata, kao Eisenhower recimo. Eh, to je Zokija malo uplašilo.

Slušam na Bijelu nedjelju evanđelje po Ivanu: učenici koji se razbježali pred Židovima prepoznali uskrsloga Isusa, samo se zakašnjeli Toma pravio blesavim i htio neopranim rukama dodirnuti Kristove rane. Nije povjerovao, nije imao vjere. Pa je Isus lijepo rekao da su blaženi oni koji ne vide, a vjeruju. A glede straha apostola pred Židovima, ma kakva je to izmišljotina, pa oni mogu biti samo žrtve. I u toj smo vjeri odgajani, a onda se počelo zbivati što se događa, više od trideset tisuća pobijenih Palestinaca, od toga zasigurno deset tisuća djece, sve samih malih hamasovaca. Kada ovaj genocid napokon završi i poglavice izraelskoga režima nađu se (zajedno s Putinom) na klupi Međunarodnoga kaznenog suda, isti oni koji su naoružali i podržavali Izrael, a u svojim koncernima imaju uz vojno naoružanje i građevinske firme, opet će profitirati na izgradnji novih zgrada i bolnica. Nadajmo se u palestinskoj državi. I još nešto: ne ću griješiti dušu, ali sve više mislim da je Netanyahu imao prste u onom divljačkom napadu Hamasa na mlade Izraelce. Mislim već i zato što je to bio jedini način da spasi svoju kožu. Poznajem povijest, više-manje, pa vidim da ne bi bilo prvi put.

Dva pitanja, jedno javno, drugo osobno

Izjavu Hrvatskoga kulturnog vijeća, to jest Skupštine HKV-a, u svezi s narušavanjem izborne procedure, nisu objavila sredstva priopćavanja kojima je poslana. Ignorirali nas. Pa ne će objavljivati izjavu tamo neke udruge koja u svojim redovima ima sveučilišne profesore, akademike, književnike i slične, ma neka se bave svojim poslovima, a ne politikom. Kao i Crkva. A je li Hina prenijela Izjavu, ne znam, ni čija je to agencija.

Drugo pitanje, klasika, osobno: zašto nema repriza Smogovaca? Pitajte HRT, a možda se i mediji napokon zainteresiraju. Pa tema je intrigantna, zar ne? Ista televizija prisjeti se ponekad prvog emitiranja Smogovaca u svom podnevnom Kalendaru, među ostalim zapamćenim događajima.

Hrvoje Hitrec

Pon, 15-07-2024, 01:29:52

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.