Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Svršetkom ožujka 2024.

U travi se žute cvjetovi, i zuje zlaćane pčele (Vidrić). Kroz vlati šulja se mačak, uz krhki bijeli maslačak (H. H.). Potonje se naravno odnosi na mačka Maka, a glede poezije u stihoklepstvo. Ali što mogu, proljetni Hitreckolorirani krajolici bude u meni zapretanoga pjesničkog diletanta. Uz to, kada se vozim cestom prema Zagrebu, vidim da krajolike već nagrđuju divovski izborni plakati, s tekstovima nad kojima ljudi mogu samo plakati. A izbori su već odavno počeli, za najbolje glumce i filmove, za Večernjakovu ružu, za Porin, tako da parlamentarni kaskaju za rečenima, premda su održani posjećeni koncerti u Lisinskom, prvo onaj HDZ-ov prije tjedan dana, odmah zatim u subotu Domovinski pokret, s pjevanjima i orkestrima, talambasima i ovacijama, solo nastupima poznatih vokala, samo Milanović i njegovi ne pjevaju nego zvižde, zvižduk s Pantovčaka. A lijepo, raspjevana i rasfućkana nacija, premda u donjem dijelu ljestvice najsretnijih na svijetu, ili barem oko zlatne sredine, sa solidnim postotkom Hrvata na rubu siromaštva, uz dobar broj depresivnih i anksioznih, osobito vrlo mladih i vrlo starih, dok se srednji još nekako drže, osrednje.

Na jadnoga impresivnog Zokija svi se srde, što poradi srijednih izbora, što iz drugih razloga. Ljute se trgovci, gospodarstvenici, školnici, liječnici, Hrvati u Herceg Bosni, Hrvati u iseljeništvu, da su izbori obično u nedjelju a ne u sridu, kažu, no Zoki se cereka, a Ustav mu dopušta da u tom slučaju može, premda ni to nije sigurno. A hoće on i ono što mu Ustav ne dopušta, najavljenu bipolarnost. Uz to se jadnom predsjedniku države vadi mast glede premijerskih ambicija podsjećanjem na njegov uspješni premijerski mandat u kojemu je Hrvatska doživjela preporod. Zaboravljaju zavidnici da je tada bio mlad i neiskusan, a sada je ipak stariji i neukusan. Istina je samo da mu se vokabular znatno popravio, kreativno je unaprijedio politički rječnik inače dozlaboga dosadan, progovorio kombinacijom narodnih mudrosti, prežvakanih klasika i ulične spike, što je unijelo svježinu i svrstalo ga u komediografsku elitu. Teku rijeke pravde, i ta hidrografska poruka dobro je sjela u dan posvećen vodama, osim što je malo zabrinula ustanove posvećene borbi protiv poplava. Šuma na plakatima nema, premda je u prošlom tjednu slavljen i dan šuma, ili tako nešto, uglavnom o njima se govorilo, da ih imamo više nego itko u Europi (kao i voda), prirodnih šuma. I jest, šumovita je Hrvatska, čak su i komunisti u olovno doba čuvali šume, znajući da bi im mogle opet zatrebati. Da nismo početkom devedesetih više-manje pametno hendlali, moglo se i to dogoditi, ali nije, pa su izbori i prijenos vlasti u Hrvatskoj protekli u miru Božjem. Za razliku od 2024. kada se svašta zbiva i još će se zbiti, svi se ustrčali i nitko ne zna hoće li na kraju mandatar dati mandat mandataru i hoće li to biti indijanski poglavica Onaj tko ne govori. A ne možeš spriječiti da govori nekoga tko pati od logoreje, možda i drugih teškoća, kako sugeriraju protivnici, za sada prigušeno, ali tek je počelo. Povod za medicinsku ekspertizu mogla bi biti navodna benigna izjava o uzimanju djece protivnika za taoce, što nas vraća u srednji vijek, a meni je sjelo kao as na desetku jerbo sam nedavno završio kraći roman pod prosvjed oporbenaslovom Talac, prvo poglavlje već objavljeno u časopisu Republika, drugo ovih dana u Vijencu. U kratkim crtama: mletački dužd uzima za taoca sina kralja Suronje, Stjepana. Čiju sve djecu želi uzeti za taoce prezident nije točno rečeno, ali vidjet ćemo. I gdje će ih držati? Na Pantovčaku? Možda im bude dobro, pa spomenuti je Stjepan, talac, na kraju krajeva oženio duždevu kćer Hicelu.

Dotle suvremena ljevica u Hrvatskoj urla ultimativno i revolucionarno, priređuje „prosvjede“ makar ima na raspolaganju normalne predizborne skupove, ali ne, mora urlati kao da joj tko brani izaći na izbore, kao da izbori nisu raspisani a ne će ni biti, i to je paradoks ovih naših dana. Izazivanje histerije, po špranci koja je upalila svršetkom 1999. i dovela do šestosiječanjske diktature, vrlo kratkotrajne i neslavne. Gledali smo nedavno, jesmo li, odličnu emisiju o stanju u državi Haiti, gdje vladaju bande. Nema središnje vlasti, nema reda, nema zakona, nitko na ulici nije siguran da ga ne će ubiti ili barem raniti. I sada, zamislite da dođe u Hrvatsku neki Haićanin, kao turist recimo, pa sluša (prevode mu) kako je tu, te je Ustavni sud preuzela skupina gangstera i gangsterica koji pjevaju gange, u desnom centru sve sami lopovi, konjokradice i džeparoši, a ako još bude Sabora morat će se sastajati pod zaštitom vojske u vojarni na Černomercu. Sve to čuje od ljevice, ali i od njezina gurua pantovčačkog, štoviše prezidenta, pa što će nesretni turist Haićanin nego pobjeći glavom bez obzira. Na Haiti, gdje je ipak bolje, a doma je najljepše.

Narod hrvatski gleda i čudi se kao i Haićanin, ali ima više iskustva od turista. Nije ni njemu baš u svemu simpatična (do)sadašnja vlast, ne želi da u njoj budu pupovčani i slični, rado bi vidio hrvatsku Vladu s hrvatskim koalicijskim domovinskim partnerom, teško mu je gledati kada županijski i ini sudovi oslobađaju srpske ratne zločince, teško mu je gledati sablasti rodne ideologije stambolske, nije mu ni euro dobro sjeo i hoće natrag kune, ne želi da ga deru strane banke i trgovački lanci, ne želi da mu djeca odlaze u tuđinu a dolaze stranci, ali s druge strane vidi iz egzaktnih hdz sdppodataka da je – u usporedbi s nemuštim ljevičarskim vladama – desnocentristička s ponekim lijevim izletima i bioetičkim poskliznućima ipak nešto pa i prilično učinila u polju standarda i to usred velikih kriza, vidi da Hrvatska nije propala, čak ni stagnirala, nego napredovala koliko je već moguće, ne dostatno ali jest. Ne toliko da bi hrvatski Irci i Nijemci pohrlili natrag u domovinu, ili se hrvatski Amerikanci masovno ukrcali u brodove.

Elem, demokršćanska desnica, uz sva vrludanja, pokazala je da ipak radi bolje od revolucionarne ljevice, koja je u dva navrata od početka hrvatske samostalnosti imala priliku pokazati što zna. A ne zna. Zna urlati, zna histerizirati i mahati crvenim „pestima“ od kojih se narodu bljuje, ali ne zna što bi kada dođe na vlast (a velim, dvaput je dvaput), osim nastaviti gdje je stala prije dolaska na tron, znači čistiti crvenom metlom, kadrovski ekipirati od vrha do dna, uništavati i što je dobro i što nije, jednom riječi osvećivati se „neprijatelju“ ili doista neprijatelju. Odmazda je u dubini duše i srca ljevice, od vremena kada je to pokazala u najzločinačkijem obliku sredinom prošloga stoljeća, pa (dvaput je dvaput) nešto sofisticiranije, ah, u doba samostalne, nezavisne, demokratske hrvatske države. Pa kada sada ljevica „prosvjeduje“ crvenim šakama, doista bi se svaki normalan Hrvat trebao zamisliti. Pod tim simbolima, pod tim šakama desetkovan je hrvatski narod, uništen građanski sloj i seljaštvo, pobijeni hrvatski intelektualci i svećenici.

Smirimo se. Cvjetnica je dok ovo pišem, na stolu grančica masline. Padala noćas kiša, a u Zagrebu snijeg. „Pa dobro, gazda, zašto kod nas nema snijega, a u Zagrebu ima?“ pita pas Tor, a ja mu velim da je to prva izborna jedinica u kojoj se svašta događa, pa i snijeg, da se Plenković nije u njoj kandidirao ne bi ni Milanović, tako je to, da se Plenković kandidirao u osmoj ili devetoj, eto prezidenta u osmoj ili devetoj, ne može drukčije, talac je vlastite opsesije, ostavku ne da, Ustav ne šljivi. Pa je doista vrijeme da Zokija integriramo u ustavno-pravni poredak Republike milanovićHrvatske. Nadam se samo da će to biti mirna reintegracija, bez hitne i potresa. Dosta! nam je potresa, imamo i previše prirodnih pomicanja ploča ispod zemlje Hrvatske, a nedavno smo obilježili i onaj zagrebački, također u snježnom jutru, a uskoro ćemo i drugi zagrebački kada je na vlast došlo Nemremo, stranka ili sekta koja čak ni s ljevicom nemre, jer je superultra ljevica s idejama od kojih se ježi koža, a koje bi zamisli u potpunosti realizirala na nacionalnoj razini, ki bi da bi. Jedna ideja neodoljivo podsjeća na Putinov zahtjev za denacifikacijom Ukrajine, tek što se Nemremo usmjerio lokalno, na denacifikaciju ulica u Zagrebu, nazvanih po osobama koje su bile, na ovaj ili onaj način, djelatne u NDH, u svojim strukama, a uglavnom je riječ o književnicima, pjesnicima poput Srećka Karamana itd. Nego, pitam ja vas, nemremovce, dokle ćemo trpjeti usred Zagreba onaj visoki spomenik Tinu Ujeviću, nacistu koji je bio prevoditelj u Ministarstvu vanjskih poslova NDH?

Mir, samo mir. Cvjetnica je, uvod u Veliki tjedan. Srećom da prezident nije odredio Veliki petak za izborni dan. Već i to da je riječ o trinaestim (!) izborima, zvuči zabrinjavajuće. Zlosutno.

Ali idemo na vedrije teme, ima ih čak i u turobnom Zagrebu. U petak navečer penjem se Dugom ulicom, to jest Radićevom sada ali je i dalje duga, naporno, zadihan sam, ni cigareta mi ne pomaže kao inače, na ulici jeftini stolovi jeftinih kušaonica, sve djeluje nekako provincijalno osim što oko sebe više čujem engleski nego hrvatski, a to daje upravo svjetski štih. Na vrhu Radićeve svečana gužva, otvara se muzej najvećega od najvećih, Ota Reisingera, prostor podosta prostran, prostiru se karikature u nekoliko spojenih soba, sve uređeno i urađeno s ukusom, gospodski, kao što je i Reisinger bio gospodin glede manira, majstor komičnoga crteža koji često poprima slikarski i arhitektonski štih, tematski toliko širok da ga nitko ne može nadmašiti, srođen s ljudima među kojima je živio, hrvatskim „malim“ čovjekom ali i s aristokracijom europskom, koja je uživala u smiješnostima vlastita odraza u Reisingerovim karikaturama. Jer, Oto je ušao u suvremenu„Europu“ znatno prije drugih, objavljivan i ugledan u Njemačkoj i Švicarskoj… Eto sada razgledavam njegove karikature u premijernom postavu, mnogih se sjećam iz realnoga vremena – sva je sreća da su sačuvani originali, ispod crteža tekstovi pisani autorovom olovkom. Neponovljivi Oto, iskričava duha, visok, markantan i – podsjeća me njegov legitimni nasljednik Srećko Puntarić – kozer nad kozerima, žongler riječima kao i kistom, perom, emanacija humora i ironije, tek djelomično sarkazma. reisingerZagrepčanin po svemu, ljeti Osoranin, sretali smo se desetljećima svugdje, osobito naravno u kući Vjesnik koja je nestala, a zatim i Oto. I gledam sada poznate mi karikature, velim, osjećam Reisingerovu prisutnost gotovo fizički, stoji pokraj mene i smješka se, kao da kaže – Vidiš, evo mene u muzeju, vidiš kamo su me muze dovele… A muzej mu nije sagradio grad Zagreb, nije bio zainteresiran, pa se na posao bacila obitelj Reisinger i stvorila veličajno gnijezdo karikature nad zagrebačkim krovovima.

Spomenuo sam gužvu na otvorenju. Nema koga nema, umjetnici, političari bivši i sadanji, mnoge više zanima švedski stol i vino nego karikature. Jedan kojega zanimaju karikature je Luka Bebić, dugo ga nisam vidio. Čovjek koji nije napustio prijatelja Sanadera u nevolji, često ga posjećuje. Molim Luku da pozdravi Ivu s moje strane. Razgovaramo o tome tko je ubacivao vruću vodu u lonac u kojemu se već kuhao Sanader, dolazimo do tri imena i sporednih likova zaslužnih za - samo do sada - desetljetno mrcvarenje bivšega premijera, žrtve sporog i u ovom slučaju pakosnoga hrvatskog pravosuđa. Pitam se, silazeći niz dugu Radićevu ulicu s cigaretom u gubici, koliko je srpskih terorista u međuvremeno osuđeno, i je li uopće, ako jest odavno su vani, koliko običnih ubojica i sličnih zločinaca, a i oni su već odavno vani.

Dvije zahvale

Prva: hvala Anđelku Mijatoviću na darovanoj knjizi Pisma iz tamnice, o kojoj ću opširnije pisati u sljedećoj kolumni. (Za sada sažeto: na gotovo pet stotina stranica epistolarna svjedočanstva o poznatim i manje poznatim zatočenicima u smogovcinesretnoj hrvatskoj povijesti, od Krste Frankopana Brinjskoga početkom 16. stoljeća do predsmrtnih pisama žrtava komunističke represije i – završno – pisama Zvonka Bušića iz američkih tamnica.)

Druga zahvala: Marini Mihovilović, Labinjanki rodom, koja mi je poslala opširno pismo, navodeći da razlog nisu moje kolumne nego Smogovci. Međutim, pismo je i svojevrsni uvid u stručni rad gospođe Mihovilović u Njemačkoj, kao i u školski sustav, te posebno u kronologiju dopunske nastave na hrvatskom jeziku u Bavarskoj. To jest, do raspada Jugoslavije na „srpskohrvatskom“, a potom na hrvatskom… A kako se u to uklapaju Smogovci? Pa gospođa ih je rabila kao pomoćno i zabavno sredstvo u predavanju hrvatskoga jezika, uz Vlak u snijegu i Družbu Pere Kvržice. Lijepo, čast mi je.

Pismo bih mogao (pre)poslati i HRT-u, u svezi s upornim nerepriziranjem Smogovaca. A mogli biste i vi, poštovane čitateljice i čitatelji Hrvatskih kronika, okrenuti broj HTV-a pa upitati o čemu se tu dovraga radi.


Hrvoje Hitrec

Sri, 17-04-2024, 16:38:27

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.