Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Svršetkom siječnja 2024.

Hladni val popustio, sunce nas grije danju, noću nekamo odlazi, ne zna se kamo. Dani su već dulji barem za pola metra ili metar, a bit će i bolje. I siječanj je dulji nego obično, ili se to čini samo umirovljenicima, i hitrecne samo njima. Snijeg se još ponegdje zadržao, recimo na nogometnim terenima i u gorju. U fašničkim pa i antifašničkim se gradovima pripremaju za maškare, a ponegdje su već počeli karnevali, posebno na jugu gdje je već toplo kao u svibnju, a u svibnju će biti kao u kolovozu. Loše obaviještene ptice još ne migriraju, zbunjene. Ne čujem cvrkut, a tako mi nedostaje. Samo mijaukanje, lajanje i prigovaranje mojih ljubimaca, potpuno beskorisnih, posebno mislim na mačka Maka koji u životu još nije uhvatio ni jednoga miša. Ignorira ih. Ispod časti mu je baviti se krvavim pohodima, ta ja sam mačak, a ne čovjek, kaže. Pa što mi je činiti, odem u dućan kupiti mišolovke, a što ću. Umjetna inteligencija. Usput kupim novine, gledaju me mlađi ljudi kao da vide dinosaura, ma vidi budalu, taj još čita novine. Tipkaju i smiju se. Skrivam novine pod kaput i bježim.

Dobro, gledam ja i televiziju, ako sam jako umoran. Tako u petak prošloga tjedna očekujem da će udarna vijest u središnjem Dnevniku nacionale naše kuće biti da je donesen Zakon o hrvatskom jeziku, kadli je nema među udarnima. Ništa, mislim, bit će negdje u sredini, kadli je nema. Pa što, bit će u kulturnom dijelu ili znanstvenom ili u športskom, ali je nema. Možda je bila u onim minutama kada sam zaspao kao obično, ali nije, kažu mi oni budni. Ma koga to zanima, odmahuje pas Tor (repom).

Okrećem teletekst, ondje ima, skromno, jedna rečenica. Stidljivo, sramežljivo. Sutradan u subotu, opet ja po novine, skrovito. Listam, mislim u njima će opširno, možda razgovor ili razgovori s onima koji su zaslužni za rečeni zakon, matičari, lingvisti, akademici podržavatelji. Ali ne, umjesto njih na dvije stranice razgovor s ravnateljem Instituta za fotojezikoslovlje, ljubimcem već zaboravljenoga ministra Jovanovića, divom hrvatske i opće lingvistike koji je isprva bio vrlo nervozno reagirao na glas da se sprema prijedlog Zakona, a tek je u zadnjim danima rata prešao na stranu Saveznika (MH, HAZU, HKV), vadeći se sada neuvjerljivo da ga je na pravu stranu povijesti privukla „mudra odluka Vlade“, koja je tekst Zakona tako profinjeno uravnotežila. Ili bi spomenuti htio novi mandat, pa se priželjno prilagodio okrutnoj zbilji.

Nije važno. U svemu: nakon dva neuspjela pokušaja, treći je srećom uspio, pa sada imamo što dobro uređene, pa i dobro neuređene zemlje odavno imaju, zakon o jeziku koji (jezik) ima ime naroda, u ovom slučaju hrvatskoga naroda. Te je i on došao na red, napokon. Nema kod nas Deutschland zuerst niti Amerika first, prvo zadovoljiti sve ostale, ne gurati se, ponašati gospodski.

Nekako u isto vrijeme stigla vijest da je Štajerska učinila veliki jezični preokret, omogućujući hrvatskoj djeci da u školama uče hrvatski. Do sada su ta jadna djeca, odnosno njihovi roditelji, bojkotirali nastavu jerbo se ondje naučavao BKS jezik, poznat i kao BHS. Eto, može se, čak i u Austriji koja na saveznoj razini i nadalje tvrdoglavo zastupa BKS (onaj K je od kroatisch), drsko, neznanstveno, pa je Štajerska odnedavno vedra iznimka. A nije to „savezno“ od jučer, prisjetimo se: prvu i nasilnu jezičnu unitarizaciju nije provodila prva, a nekmoli da je prva bila druga Jugoslavija, nego prije svih tih „naših saveznih“ čudovišta bečki ološ, dotično austrijsko-ugarska politika, za svoj račun, naravno. Pa je, kako vidimo, i nakon propasti svih tih tvorevina austrijska (i postjugoslavenska) uporna i danas teško shvatljiva nasilnost ostala živjeti i inzistirati na – po njihovu stupidnom mišljenju – „nerazdvajanju po hr jeziketničkoj pripadnosti“. Prisjetimo se ovom prilikom i političkoga klateža u tužiteljstvu Haaškoga suda u vrijeme robijanja hrvatskih vojnih zapovjednika, kada je „službeni“ jezik bio BHS, o čemu je ološ dao i priopćenje, koje možete naći na Internetu. Srbijanci su se opoštenili, naizgled, u nekom trenutku svoj jezik nazvali samo srpskim, ali nisu dugo izdržali da ne počnu opet mutiti vodu i hrvatski nazivati (slabom) granom srpskoga, to jest da je hrvatski jezik u stvari srpski, samo toga još nije svjestan. Tako nekako. Glupo. A da austro-ugarsko-jugoslavenski jezični porivi i nadalje izviruju ispod kamena i u Hrvatskoj, znano je, ponekad i u medijima razvidno, a knjiga one nesretne Snježane „Jezik i nacionalizam“ bila je mjesecima istaknuta u izlogu knjižare u središtu Zagreba, s tezom da Hrvati n e s m i j u svoj jezik nazivati svojim imenom. Ne smiju i gotovo. A Hrvati prolazili pokraj rečene knjižare u sada pješačkoj ulici koja počinje s mačkama, šmrcali upravo gospodski. Ja sam, nimalo gospodski, otišao u DORH, ako se sjećate, gdje su me lijepo primili i otkantali. Nešto poslije pojavila se stupidna inicijativa drsko nazvana deklaracijom o zajedničkom jeziku, koja je propala premda su ju potpisali neki kroasani iz zgb Fil. vakulteta i skupina nevažnih idiota. Jest propala, ali su barem pokazali da su živi, živi, živi duh slavenski, dotično jugoslavenski.

Elem, vratimo se u sadašnjost i slab ili nikakav odjek Zakona o hrvatskom jeziku u hrvatskim medijima. Slučaj je pao u sjenu puno bitnijih stvari, je li, a ni one nisu za odbaciti. Ključne su riječi u prošlom tjednu bile – koeficijent i doznaka. Nakon što su vlasti različitim strukama mjesecima prodavale općenite fraze, struke su razgrnule gustu i guščju maglu pa rekle pustite to, dajte vi nama pokažite koeficijente. Vlast je na kraju i pokazala, te se ujedno pokazalo da sve nije ni tako loše, a nije ni dobro, kako komu u državnim i javnim službama. Slijede štrajkovi. Druga česta riječ u javnoj uporabi - doznaka. To jest doznake koje Hrvati izvan Hrvatske, dugo izvan nje ili kraće, šalju svojima i njihovima u domovinu. Pa smo tako saznali da su lani poslali puste milijarde najmilijima, u iznosima višim no ikada, čini se da premašuju i domaću zaradu od turizma. Pa zar to nije lijepo, pa mi moramo poticati ljude da odlaze iz Hrvatske i šalju nam lovu, a ne jamrati kao što inače radimo. Riječ je o baštini, o tradiciji, nego kako bi Hrvati u domovini preživjeli da velike dijelove hrvatstva nisu slali izvan Hrvatske, posebno u zadnjih dvjesto ili sto pedeset godina. Kako bi napredovali, razvijali se. I dobro je da se ništa nije promijenilo nakon žuđene samostalnosti hrvatske države, nego su i doznake u svotama ojačane. A kakve se sve pojedinačne, obiteljske, na kraju i nacionalne tragedije iza svega kriju, ma koga to zanima. Dotle, kazuju podatci, hektar Hrvatske (poljoprivredno zemljište) košta (stoji) manje nego bilo koji hektar zemlje u Europi, što stranci prate s velikim zanimanjem.

Ono što sve zanima u stvari su trivijalnosti povezane uglavnom s politikom, političarima, strankama. Njima su u pravilu posvećene udarne minute, oni su vrlo, vrlo važni, strašno važni, a publika je u međuvremenu navikla da je tako, kao magare na batine. Ova je godina osobita po trostrukom izbornom pleteru, pa se već krenulo s ispitivanjima jadnih saborljudi tko im se sviđa, tko ne, a anketare najviše zanimaju parlamentarni izbori za koje su zainteresirane sve stranke, naravno, i žalosno je da sve ne mogu ući. Zašto ne mogu? Zato što zgrada Sabora ide u rekonstrukciju, a pričuvni prostor ne može primiti toliko zastupnika. Žalosno, ali treba misliti unaprijed. Zašto se - kada se zgrada na zabranjenom Trgu sv. Marka obnovi - one stranke, odnosno njihovi korifeji, koji osvoje jedan posto ili manje, zajedno s onima ispod pet (znači vrlo dobrima, dobrima i dovoljnima) ne bi smjestili na balkonu, koji ionako treba proširiti. Pri tomu ne mislim na manjine – njima su zajamčena mjesta u parketu, jer mi smo Hrvati gospodska nacija, ne guramo se. I ne trebamo, čini se, rečene iseljenike koji šalju doznake, ne trebamo ih u Hrvatskom državnom saboru. A bilo ih je, čak dvanaest ako se dobro sjećam (u kvoti i Hrvati iz Herceg Bosne koji nisu iseljenici), što je priglupoj hrvatskoj politici i pupovčanima bilo teško za gledati, te su ih sveli na razumne brojke. Jer ne mogu Hrvati izvan Hrvatske imati više zastupnika od pupovčana, kako je objašnjeno, odnosno nije, nisu se usudili izaći s takvim objašnjenjem pred hrvatsku publiku, pa počeli mucati nešto o porezima.

Ali su „doznake“ (kako lijepa riječ, koju mnogi ne razumiju) i nadalje pristizale. Kao uostalom u vremenima hrvatske neslobode, kada su pod nazivom „emigrantske doznake“ godišnje iznosile više od šest milijarda dolara (podatci za tzv. Jugoslaviju u cjelini, ali s enormnim hrvatskim udjelom). U tomu smislu im inače proskribirana „ustaška“ emigracija nije smetala.

O ostalim trivijalnostima u prošlom tjednu samo rubno. Novinari se bune, donekle s pravom, da će im presušiti izvori informacija, ne samo u izvidima nego i u istragama, pa bi istraživačko novinarstvo moglo presahnuti. Jest da je bilo neprirodnih koalicija (policija-sudstvo-novinarstvo), pa su na neka uhićenja ili hapšenja novinari i kamere stizali prije policije, osumnjičene izvlačili u pidžamama, a kada se potom (u nekim slučajevima) pokazalo da nije kao što se hamasprikazalo, i sud potvrdio, nastala bi silenzio stampa… Presumpcija krivnje. Kako god, ovaj put sam ipak na strani novinara, pa oni su most prema javnosti, a javnost gladna afera. Čujem da je jedan novinar otkrio izvor Mrežnice. Ne znam kakve će biti posljedice.

Vanjska politika? Čija? Ah da. Radije ću o zbivanjima na Skliskom istoku. Tko je najviše galamio na Izrael glede prekomjernoga granatiranja Palestinaca nakon Hamasova upada? Pa najviše Ujedinjeni narodi, odnosno ne narodi nego glavni tajnik i tajništvo UN. Izrael je mislio, mislio i smislio: u smišljanju Hamasova napada sudjelovala je agencija Ujedinjenih naroda, kaže Izrael, to jest njezini članovi, ne otkriva se koliko njih. Eh, to se zove spin, na koji su mnogi nasjeli, a glavni se tajnik UN-a sada mora braniti od optužaba na staklenim nogama. I valjda zašutjeti. Za to je vrijeme Međunarodni sud pravde (nije „onaj naš“ haaški) procijenio da postoje indicije za genocid nad Palestincima. Možda će sada izraelski režim ustvrditi da su neki članovi toga suda sudjelovali u Hamasovu upadu.

Glede kulture: u Zagreb dolazi svjetski poznati cirkus, kao da ih već nemamo dosta s raznim imenovanjima. Muzeji imaju svoje noći, jer se publika boji doći danju. Dobili smo i podatak o gledanosti hrvatskih filmova u prošloj godini, vidjelo ih je čak 270.000 ljudi u kinima, a da Neven H. (podatci poznati redakciji) nije snimio Paulinu P. bilo bi ih 180.000. Televizijske igrane serije domaće proizvodnje vjerojatno je vidjelo nešto više ljudi, ali bolje da nisu. Nego, nedavno sam se zapitao gdje je nestala televizijska drama, nekada davno normalna pojava? Također nije prirodno da se neke stvari u beskraj repriziraju, a neke ni po sedam godina, ili nikada. Takva je sudbina i navodno legendarnih hrtSmogovaca autora Hrvoja H. (podatci poznati redakciji). Budući da autor nikako ne može saznati što je razlog nerepriziranja, ovim putem moli čitatelje da nazovu HRT ili samo HTV, ne bi li oni doznali što autor, redatelj i glumci ne mogu dokučiti.

Inače, na kraju (volim te riječi, kada sjedim na nekom skupu i čujem govornika koji ih izgovara, odmah mi je lakše), znači na kraju privatna obavijest povjesnicima da sam, na literaran doduše način, napokon riješio dvojbu koja se vuče stotinama godina, to jest o pripadnosti Slavonije iliti Slovinja u 11. stoljeću. Roman će vjerojatno imati naslov „Talac“. Pisao sam ga skoro dvije godine, s prekidima, a ako nađem izdašnoga nakladnika, zaradit ću dvadeset tisuća. Kuna. Za književnike u današnjoj Hrvatskoj nisu određeni koeficijenti, ali sam izračunao da bi koeficijent bio, kada bi ga bilo, oko 0,00001.

Hrvoje Hitrec

Čet, 22-02-2024, 23:17:12

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.