Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Ide dalje travanj 2023.

Ciklona na ciklonu, teško poljodjelcima i djeci na proljetnom raspustu, vlažno i ružno. Tužno. Huče potoci oko kuće pa štedim nofce, ne moram na Plitvice ni na Niagaru. Čuveni pas Tor samo otrči do prvoga Hitrecstabla, vraća se mokar i zlovoljan. Tigrasti mačak čeka proljeće i drijema, sada već ima šest kilograma, a nije mu još ni godina dana. Kada mu bude deset, sve će nas pojesti.

Tek je polovica travnja, a već je počela sezona požara, na kopnu, obali i otocima. Za sada gore samo automobili, za uvježbavanje vatrogasaca.

Glede zlovolje i uopće: ne znam jeste li i vi opazili, poštovani čitatelji, da su ljudi postali nekako loševoljni, otresiti, agresivni kao nikada do sada. Nije uzrok samo južina, već je dulje vrijeme, od takozvane pandemije nadalje, narod upao u crnu rupu nalik tjeskobi, pa se sve manje čuje smijeh, ako se čuje svi se uvrijeđeno trznu. Ni pjesme nema, osim u kontroliranim studijskim uvjetima, ne znaju ljudi više što se (opet) može a što ne može pjevati, pa za svaki slučaj šute i gutaju lijekove, ali vlada nestašica, nema ni Plivadona. Tako to ide, prvo smo ostali bez Plive, a sada, logično, i bez Plivadona. A gdje je nestao originalni hrvatski proizvod, antibiotik nad antibioticima, Sumamed. A ništa, vraćamo se kamilici i medu.

Vrijeme depresivno i represivno. Vrijeme delikatno, jer upravo živimo u trenutku kada treći polufašizam, liberalni, hoda po tankoj žici koja svaki čas može puknuti i strovaliti njega i nas u limb pravoga, živoga totalitarizma. Svaka takva i slična pojava počinje na isti način: zastrašivanjem pučanstva.

Slučajno ili ne, ma ništa nije slučajno, gotovo istodobno odigrale su se dvije lutkarske predstave. Prva je prijedlog zakona o sankcioniranju pokliča i simbola, u koji je na mala vrata uveden i članak o širenju laži. Zakon je kamufliran u prekršajno ruho, ali s doista kaznenim kaznama od ili do četiri tisuće eura, u kunama mnogo više. Bit licemjernoga cenzuraprekršajnoga zakona je povratak verbalnoga delikta. U prvom pokušaju, prošloga petka, prijedlog zakona već blagoslovljenog u Vladi, nije razmatran u Saboru jer je HDZ-ova (plus sateliti) većina srušila kvorum, nije došla na plenarnu sjednicu, sjedila je doma, valjda posramljena. Ni oporbe puno, samo je slikoviti mladi predstavnik desne struje istupio i kazao da se tu radi o nečemu blizu verbalnom deliktu. Eh, moj slikoviti, nije blizu nego jest novo uvođenje u hrvatski narod verbalnoga delikta, nema sumnje. „Hrvati, pazite što govorite“, poručio je odvjetnik Hodak u svom stilu, a te bi se riječi mogle staviti i u naslov prekršajne transvestije, koja reanimira članak 133. Krivičnoga zakona SFRJ („tko natpisom (valjda napisom), letkom, crtežom ili govorom… itd. kaznit će se od jedne do deset godina.“ Tako su u zatvoru završili Veselica, Gotovac, Tuđman, Budiša, Pavletić,cijeli izmišljeni komitet pedesetorice i još tisuće Hrvata. Jest, i sada ima komunističkih zemalja, za Kinu ne znam koliko se dobije, u totalitarnoj Rusiji metak u glavu, a u komunističkoj Kubi od tri mjeseca do godinu dana. Prilično malo. Dobro, zašto uopće dovodim u vezu te poslastice s novim, još neizglasanim gorkim hrvatskim štrudlima. Pa zato, uz ogradu da tekst prijedloga nisam imao u rukama, vjerojatno ili sigurno u njemu ima i „opaska“ što se čovjeku događa ako ne plati eursku kaznu, koja je znatno veća od njegove plaće, o mirovinama da ne govorimo. Vjerojatno, ponavljam, ondje piše da će čovjek završiti u zatvoru. Pa koja je onda razlika? Koliko poznajem sudsku praksu iz vlastitog iskustva, u novčanoj presudi uvijek uredno stoji prijetnja da će se neplaćena kazna pretvoriti u toliko i toliko dana iza rešetaka.

Još u svezi s novotarijama i zabranjenim pokličima. Znači li to da ja ne smijem na ulici vikati Živio drug Tito, moj ljubimac, koji se nekom zabunom uvijek nađe na popisu najvećih zločinaca dvadesetoga stoljeća? Sram bilo sastavljače ljestvica. Ma ne, utješili su me predlagači zakona, Vi ste sve krivo shvatili, stari ste i glupi. Ne odnosi se to na najvećega sina, na simbole komunizma i slično, nego …

Druga se predstava neslučajno odigrala oko Uskrsa u obliku presude novinaru Marku Juriču na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu. Deset mjeseci (više nego na Kubi), doduše uvjetno, ali ako bude nestašan zna se što Marko Juričslijedi. Zanimljivo je da „sredstva javnoga priopćavanja“ o tome nisu gotovo ili posve ništa priopćila, niti se našli novinari koji bi kolegi priskočili u pomoć, barem kojom toplom riječi, ako ne i prosvjedom. Nije se, naravno, oglasilo ni novinarsko društvo, čije je vodstvo ružičasto. Zašto su šutjeli „tiražni“ mediji? Ma bilo ih je stid, a opet - nisu se htjeli izložiti i možda doći pod udar represivnog aparata. Treba čuvati glavu, i posao. Vremena su teška. A to je, dragi moji, kriva procjena: ako odšutite prvoga, doći će na red i drugi.

Dodatno je pitanje: zašto baš sada? Verbalni je delikt novinar Jurič počinio 2016. godine, DORH je tri godine razmišljao i čekao koalicijski poticaj, te Juriča napokon ipak optužio 2019., a sud presudio 2023. Vrlo neobično, čak i za hrvatske prilike. Sedam godina. Pozorno oko opaža da se svaka faza preklopila s izbornim procesima.

Marko Jurič (1963-2023), ha, bio je početkom devedesetih ratni reporter, zarobljen je blizu Kijeva, ali ne u Ukrajini, spašen, a potom novinario u tiskovinama i na televizijama (OTV, Z1, emisija Markov trg), sada ima podcast Velebit, dobro praćen u domovini i iseljeništvu, gosti su mu mnogi ljudi ugledni u svojim strukama.

A kako je i zašto počela njegova nevolja? Za sve je kriv Chicago, gdje je znameniti Porfirije neoprezno pjevao četničku pjesmu Što se tamo na Dinari sjaji, u društvu bratije. Tu glazbenu snimku i danas možete naći na međumrežju, zbor zdušnih muških glasova. Suočen sa snimkom, Porfirije nije imao druge nego priznati da je pjevao, ali je, reče, i zašutio kada su u stihu došli pop Momčilo Đujić i kokarda. Lijepo. Autocenzura, doduše nedokazana. Na službi u Zagrebu, Porfirije je nastupao tankoćutno, suzdržano, pun ljubavi i dobrote, ali chicagski četnički koncert nije zaboravljen, to više što rečena pjesma slavi krvnika nad hrvatskim narodom u Drugom svjetskom ratu. A srpska Porfirijeagresija na Hrvatsku devedesetih i četnička zlodjela još su bili u svježem sjećanju. Novinar Marko je s doličnom dozom sarkazma upozorio Zagrepčane da budu oprezni kada šeću Cvjetnim trgom da ne bi istrčao neki četnički vikar. Podignula se prašina, ironija i satira pretvorene u popularni crimen mržnje. Tako je glasila optužnica (i presuda) da je Jurič „iskazao netrpeljivost prema srpskoj nacionalnoj manjini, vjernicima SPC-a i sveštenstvu SPC-a uopće.“

Da vidimo malo činjenično stanje. Prvo, što s tim ima srpska manjina? Je li ona ugrožena u ovom slučaju? Zašto Sud drži da bi neimenovani „vikar“ napao nekog predstavnika srpske manjine, koju Jurič nije ni spomenuo, kao ni Srbe općenito. I zašto Sud govori o netrpeljivosti prema manjini, ako je novinar govorio samo i jedino o četnicima i njihovim ljubiteljima. Nije li se Sud tako doveo u situaciju da čovjek pomisli kako Sud sve srpske manjince u Hrvatskoj drži četnicima, što je neistinito i skandalozno. Sve skupa vrlo iracionalno, besmisleno. Ali je zato tu zlovoljno hrvatsko pravosuđe koje je sve dobro razumjelo i uradilo što je uradilo. Nadajmo se da će presuda pasti na višoj instanci.

Nego, vratimo se prekršajnoj, navodno, zakonskoj ponudi u kojoj se govori i o lažnim vijestima, a ta bi odredba mogla ozbiljno zabrinuti upravo novinare koje nije zabrinuo slučaj Marka Juriča ili su zabrinuto odšutjeli. Novinarski je posao težak i ponekad opasan. Može novinar provjeriti činjenice iz više izvora, kao što i treba, ali što ako se svi izvori udruže i podmetnu novinaru lažnu vijest, kao što se događalo? Ili istinitu vijest, ali nedokazivu. Eto, recimo da neki snimatelj u Chicagu nije dobro obavio posao pa poslao snimku u svijet, ta bi rapsodija bila zataškana, a oni koji bi tvrdili da se zbilo što se zbilo proglašeni lažovima, širiteljima lažnih vijesti.

Pustimo to, blamaža kako god okrenete, a Porfirije je pokazao pravo lice sudjelovanjem u desantu na Podgoricu ili gdje ono u Crnoj Gori. Ma stvar je u tomu da se opet moramo baviti manjinskim zgodama i nezgodama, smatrajući ih uvijek vrlo važnim iako nisu. Ali se uvijek nekako vraćaju, nametnuto, ne bi li se našli u središtu pozornosti. Nedajbože da k tomu netko prigovori Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Crkvi države Srbije koja djeluje i u svojim zapadnim provincijama (recimo Hrvatskoj), uvijek u službi srbijanske politike, prst i nokat kao i inače u povijesti. Tu je već riječ o uhićenjesvojevrsnom stockholmskom sindromu. Mazohistička hrvatska vlast nikada ne reagira na napise Feralove siročadi udomljene u raznim tiskovinama, osobito u srpskim Novostima, na članke u kojima se otvoreno, poluotvoreno ili lukavo podlo komentira Crkva u Hrvata, Katolička crkva, znači. Tu je sve dopušteno, kao i „satira“ o Hrvatskoj vojsci i braniteljima, kao što se sjećate. A nekmoli da reagira DORH i pravosuđe u cjelini (na verbalni delikt i ne treba), nema ni osam mjeseci jer je sloboda govora u Hrvatskoj bezuvjetna, osim ako tko dirne četnike i SPC, tada je kazna barem uvjetna.

Za Hrvate vrijede drugi aršini, je li. Eto u subotu, čini mi se, na Jelačić placu zlovoljna documentaristička gospođa raširila plakat u korist nezaborava Ahmića, masakra koji se broji u grijehe Hrvata. U redu, naizgled. Ali kada dođe na red sjećanje na Trusinu i masakr nad Hrvatima, nema Documente, nema plakata. Ni za Križančevo selo gdje su muslimani-bošnjaci pobili šezdeset i četiri Hrvata, zajedno s Trusinom 85 muškaraca, žena i djece, uz pomoć mudžahedina koji su tako izmrcvarili Hrvate da se liječnik na obdukciji onesvijestio. A mudžahedini su tada već bili štono riječ legalni dio Armije BiH, otprilike kao sada wagnerovci u Ukrajini.

Za predstavu na zagrebačkom glavnom trgu saznali Hrvati u Herceg Bosni, pa prosvjedovali, s pravom. Iz Zagreba šutnja, vlast ima druge brige, pravi sklekove, šmrca i slično. Tek je HTV-u naloženo da spomene i Trusine. Nego, nismo mi baš tako politički nepismeni. Nije slučajan taj tržni performans s Ahmićima, povezan je i te kako sa složenim pokušajem formiranja vlasti u FBIH, gdje su Hrvati i Osmorka u kojoj su i neke bošnjačke stranke bili blizu dogovora, ali se umiješao izdijeljeni Bakir, vrlo bijesan. Zagrebačko demonstrativno documentarističko podsjećanje na Ahmiće trebalo je imati efekt, i ima ga, narušavanja krhkog hrvatsko-bošnjačkog sporazuma (bez Bakira), znači protuhrvatski efekt i pokušaj povratka u stanje već viđeno.

Idemo dalje. U Zagrebu se dogodile značajne promjene, to jest na Kaptolu. Koadjutoru i papi očito se žurilo maknuti Bozanića koji se povukao ranije nego što je trebalo, poslušan i razočaran. Slijede analize njegova četvrtstoljetnoga bozanićstolovanja na poziciji nadbiskupa Zagrebačke nadbiskupije, sedamdeset i sedmoga ako se računaju biskupi počam od češkoga Duha. Nije bio dobro počeo, ali su se s vremenom stvari popravljale, osobito nakon savjeta hrvatskih biskupa na dramatičnom sastanku. Štoviše, Bozanić je održao sjajan, baš znamenit i sadržajan govor na Bleiburgu, u vrijeme kada su ondje još pripuštani Hrvati, a radio je i na kanonizaciji Stepinca, što mu je bila velika pogrješka u očima Argentinca. Rušen je i srušen zajedno s Katedralom, rezigniran, nakon što je papa prethodnih godina već ciljano umirovio niz pravih narodnih, hrvatskih biskupa. Novim je nadbiskupom postao Franjin James Bond, čovjek za posebne zadatke, višestruki koadjutor. Navodno, pišu tiskovine, baš takav kakav jest mogao bi nešto učiniti u korist Stepinca, unutar vatikanskog aparata. Dao Bog. (Šteta što nije živ Baltazar Adam Krčelić, kroničar zagrebačkih crkvenih prilika, kojemu bi ovi današnji događaji bili novom poslasticom.)

Ali ima još nešto, a na to nešto upozoravaju vatikanolozi i uopće poznavatelji crkvenih uzusa. Da je, naime, Josip Bozanić i nadalje kardinal, da u budućim, možda i bliskim konklavama može birati, pa i biti biran. I izabran. Eto, u to se uzdam, pa da se sve posloži kako Bog zapovijeda: Bozanić papa, Plenković na čelu Europske unije, Kolinda glavna tajnica NATO saveza, Luka Modrić predsjednik Uefe. Mi Hrvati!

Hrvoje Hitrec

 

Sri, 21-02-2024, 05:41:55

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.