Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Početkom veljače 2022.

Impresivna i kratka, za razliku od siječnja, veljača je počela oštro i frkovito, suprotno od vremena koje odiše hrvatskim proljećem. Usred ludila energetske i inflacijske krize, plinovitih računa koje na manje poduzetnike, ali i uopće imaju efekt plinskih komora, svakodnevne olimpijske discipline skakanja cijena uvis, najave Hitrecsmrzavanja u bolnicama i guljenja pučkih kuhinja, potresnih slika obnove, još prisutnoga virusa i ruske ratne psihoze, usred svih tih strahota popularni Jamogu našao je vremena za svoju opsesiju već gotovo zaboravljenim slučajem pucačine na Trgu sv. Marka, te posložio za stolom DORH, MUP, SOA-u i Odbor za nacionalnu sigurnost. Što se događalo iza zatvorenih vrata, nije se moglo saznati ni u emisiji Otvoreno, gdje su se pozvani ponašali vrlo tajanstveno, pa kako o “meritumu” nije bilo riječi jer bi se ugrozila nacionalna sigurnost, prešlo se na svađe kao na placu. Papagajski su ponavljali da se u rečenoj pucačini radilo o terorističkom činu, što je neupitno – ako tko puca iz duge cijevi na javnom mjestu, makar i ne bila “visoka” institucija, riječ je o terorističkom činu. Tu se svi slažemo. Ono što ne znamo jest je li nesretni mladić djelovao sam od sebe ili je indoktriniran u nekoj opasnijoj skupini, koju treba pronaći. Pa je prošlo mnogo mjeseci, dana i poneka godina, a da zdrug DORHMUPSOA nije pronašao ništa, što je premijera bacilo u očaj. Nikako da poantira, nikako da teroristički čin prometne u terorizam većih razmjera, da se otkrije Komitet pedesetorice. Ako zaista postoje neke naznake, javnost treba znati, samotestirana djeca idu u školu, nisu sva on line, mogla bi stradati, kao i odrasli, pa treba lijepo i otvoreno reći - Komitet pedesetorice ima stožer tu i tu, gdje već, a sastoji se od osoba tih i tih, znači, građani, čuvajte se dok ih ne uhitimo. Vrlo zagonetni sudionici Otvorenog dali su ipak na znanje, u isprekidanim rečenicama, da tu nečega ima, samo ne znaju čega, ali ima, a Hajdaš je vjerojatno predložio zaključak da nikako nema slijeva ni iz četničkoga kruga, nego je riječ o desnom ekstremizmu, nego što, Pucnjava Markov trgmožda iz braniteljske “populacije”, nije jasno, pa je to valjda bio povod da general Sačić napusti sastanak. Tko zna zašto.

Pa i on zna da ekstremizam može doći samo zdesna, nego odakle, sve lijevo i četničko smireno je i zadovoljno, državnim potporama poduprto, posebno u kulturnom segmentu koji grca u lovi, dok “Hrvatsko slovo” visi, čujem, mora zatvoriti butigu, a slijedit će udar na sve što je hrvatsko, odnosno previše hrvatsko, a da bi moglo egzistirati u Hrvatskoj.

Elem, kada komitet pedesetorice čini se nije nađen, kad ni na silu Hrvatska nije proglašena zemljom u kojoj djeluje opaka teroristička mreža (da jest procvao bi turizam), prešlo se u ugodnije verbalne sfere s porukom da treba “kreirati ozračje koje će smanjiti govor mržnje”. A tko je kreirao te dvije slatke riječi, govor mržnje, nego licemjerna ljevica koja ih je usvojila, posvojila, njeguje ih kao svoje dijete i vrišti kada se i njoj pripiše tako što isključivo desno, jer ona je zdrava, napredna i čista od grijeha, ako joj se omakne da je trebalo poubijati više Hrvata dok se još moglo, više svećenika, djece, žena, civila, razoružanih vojnika – eh, to je govor ljubavi, bez toga plemenitoga čina ne bi bilo ljubljene Jugoslavije, odnosno nikada ne bi bila sigurna. No, pustimo to. Isti ili slični koji sada zahtijevaju “ozračje”, tuku svim verbalnim oružjima jedni druge, pa s jednoga brda leti riječ “banda” prema drugome, a drugi brijeg se ne može dosjetiti bolje riječi pa i on gađa “bandom” “bandu” na Matošprvom brežuljku. Tako se stvara ozračje, a ljudi ko ljudi, kada vide što se s brda valja, onda i oni u nizini misle da mogu isto. Ali ne. Bit će prijavljeni. (Nije toliko važno gdje je tko prijavljen, ustvrdio je Arbitar, doduše u svezi s nekom drugom temom, ali neka se nađe.)

Što je pisao o “govoru mržnje” Miroslav Tuđman, pročitajte u drugom dijelu ove kolumne, a ja ću podsjetiti gdje je sve počelo – u književnim polemikama, davno, kada taj blesavi sklop riječi nije postojao. Ujević, još relativno mlad, u članku “Cezar na samrti” nazvao je A. G. Matoša “originalnim majmunom”. Krešimir Kovačić, mali sin većega Ante Kovačića, držao je majmuna previše egzotičnim, pa je Matoša počastio riječima: “Pseto koje je sjelo kraj puta i laje na prolaznike”. Ne ću dalje, da vas ne zamaram. Imamo, znači dugu i bogatu tradiciju književnopolemičnoga bestijarija, koja je ponekad zabavna, ponekad nije. A nije se ni Matoš libio polemike, ali je bio tri koplja iznad izazivača. Danas književnih polemika nema, jedva da ima i književnosti. A to je dobro, jer čak ni Srbija ne želi prisvajati suvremenu hrvatsku književnost, pa smo mirni.

Kad smo pri tomu, pokajnik Slobodan Prosperov Novak u nekoj je emisiji podsjetio da se ne svojata samo iz Beograda, nego i iz Zagreba. Mislio je vjerojatno na knjigu “Srpski pisci iz Hrvatske” objavljenoj u Zagrebu (o kojoj sam pisao u realnom vremenu), a gdje se otišlo korak dalje od Beograda i dva koraka dalje kronološki, pa se tako Ivo Vojnović našao među srpskim piscima. Knjigu je tiskala Pupovčeva književna siročad, vjerojatno (a nego što) kuna eurohrvatskim novcem, tada još čvrstim kunama koje su u međuvremenu ugibale i uskoro će ih zamijeniti euro, na radost Hrvata kojima su Starčević, Radić i Jelačić išli na jetra. Kune će biti uništene u onoj kafileriji koju je spomenuo Milanović (ako još postoji) sa psima i mačkama, a kovanice, kako je već rečeno, smještene u vojarne, gdje ćemo ih pretopiti u streljivo. Nove, eurokovanice predstavljene su neki dan oduševljenom hrvatskom općinstvu koje potom cijelu noć nije moglo spavati. Ni ja, srećom pijem normabele. Tako nešto dizajnerski ružno odavno nisam vidio. I u Beogradu su bili prestravljeni, sarkastično komentirali (tabloidi) da je u trenutku predstavljanja centa s Teslom – nestala struja.

Nisam pratio, ali valjda Srbi ne lažu, nije im svojstveno. Kako god, hrvatska će sirotinja više plaćati u centima, jer će eure teško kada vidjeti, a kada dobije račune za struju, nosit će na poštu vreću s centima i izluđivati one na šalterima. Ili će staviti prste u utičnicu. Hrvatska ionako već neko vrijeme drži prste u utičnici, a narod se trese.

Godina dana bez Miroslava Tuđmana

Zadnjega dana siječnja upriličen je bio u knjižnici “Bogdan Ogrizović” u središtu Zagreba skup posvećen uspomeni na Miroslava Tuđmana. Govorili Mladen Pavković, organizator tribine, akademik Pećarić, književnik i publicist Mate Kovačević, te potpisnik ovih redaka. Akademik Kuzma Kovačić bijaše spriječen bolešću, ali je poslao tekst koji je pročitao gospodin Vladanović.

S mojim dopuštenjem objavljujem što sam tada govorio:

“Prije godinu dana umro je čovjek na čiji su život od prve mladosti djelovale političke silnice i atmosfera u kojoj je njegov otac doživljavao definitivan preobražaj od ugledne osobe struktura do statusa disidenta. Ma koliko se Miroslav Tuđman možda trudio da, u skladu sa svojim svojstvima i nagnućima, nađe utočište u svijetu znanosti, u Miroslav Tuđmanodsudnim trenutcima ipak nije mogao ostati po strani u događajima presudnima za opstanak hrvatskoga naroda. U tom poslu kojega se prihvatio, izvan dosega reflektora i javnosti, doktor informatičke znanosti izgradio je sigurnu kuću koja je čuvala bokove moderne hrvatske države u rastresitim vremenima devedesetih, i opremio ju tako da Hrvatska ne bude u mraku glede nakana i ugroza kojih nije nedostajalo s mnogih strana.

Suzdržan, zamišljen i zabrinut, ironičan i kadšto sarkastičan, vlasnik analitičnoga uma, samozatajan i tih, ali po onoj zagorskoj da tiha voda brege dere, samo je jednom koliko znam, rekao nešto o sebi – kada ga je klatež iz televizijske emisije “Latinica” optužila za izmišljene nezakonite radnje. U završnoj riječi na sudu, ogorčen potvorama u službi detuđmanizacije, rekao je: “Suviše toga sam doživio, suviše patnja i muka sam vidio tijekom Domovinskoga rata, osobno sam dao svu svoju energiju, znanje, godine truda i napora u stvaranju hrvatske države i njezinih institucija, a da zauzvrat nisam od države ni tražio ni dobio ništa. Sada tražim i očekujem barem zaštitu od klevetnika.”

A klevetnika, krivokletstava i krivokletnika bio je tada od vrha države do medijskih jazavaca, svakovrsnih izdajnika i trijumfalista koji su doista bili uvjereni da će se srušiti u prah i pepeo sve stvoreno u doba Franje Tuđmana, pa je to prezime i opet bilo teško nositi kao i u doba sloma Hrvatskoga proljeća, kao i početkom osamdesetih kada je Franjo i opet zatvaran i eliminiran iz javnoga života, a njegova obitelj šikanirana. U novom stoljeću i povratku kriptokomunista stigla je naoko blaža varijanta represije – umjesto zatvora došle su diskvalifikacije, umjesto lepoglava, prešućivanja i ignoriranja, skrojeni izrazi poput govora mržnje, političke nekorektnosti, etnocentrizma i sličnih floskula kojima su odstranjivani nepoćudni i nepoželjni, među kojima je naravno bio i Miroslav Tuđman. Uvrijeđen uvrjedama koje su sipane po mrtvom ocu i njegovu djelu, sin se odlučio na političku borbu i vodio ju s više ili manje uspjeha, bez potpore stranke koju je njegov otac utemeljio, a istodobno objavljivao i knjige, bistreći pojmove i lučeći istinu od laži – knjige koje bi trebale biti udžbenici o srazu globalnog i univerzalnog, pri čemu je globalno podlo nametanje tzv. novih vrijednosti sa svrhom stvaranja čovjeka s poželjnim stajalištima. A univerzalne vrijednosti, koje Miroslav Tuđman zastupa, prirodne Franjo Tuđmansu i jednostavne, ugrađene u čovjekovo biće, svojstva koje ima većina Hrvata, na žalost ne i zlokobna manjina, besmrtna peta kolona ne samo u novijoj povijesti, a koja nam ne da disati ni danas, u samostalnoj hrvatskoj državi.

U otporu sotonizaciji prvoga desetljeća hrvatske države, Miroslav Tuđman je među najagilnijima i najvjerodostojnijima, prije svega i zato što ne barata populističkim frazama ili bučnim ispadima, nego znanstvenim činjenicama i neoborivim argumentima na koje protivnici nemaju odgovore. Kada međunarodna tužiteljstva i unutarnji gmizavci žele izmišljenim zajedničkim zločinačkim pothvatima razoriti hrvatske trijumfe, Tuđman točno poantira da je za njih jedini i najveći zločin – zločin samoodređenja. Kada medijski plaćenici stigmatiziraju Hrvate u Herceg-Bosni, Miroslav Tuđman razložno objašnjava njihove legalne težnje i po tko zna koji put u knjigama spominje Cutilierov plan o tri republike u Bosni i Hercegovini, što bi bilo jedino razborito rješenje. Vrlo pouzdanim citatima raskrinkava Stjepana Mesića i njegovo svjedočenje u Haagu. Izlaz iz tmurnih dana u kojima je Hrvatska bila pretvorena u veliko lovište na branitelje i domoljube, na vojne zapovjednike, Tuđman vidi u angažmanu hrvatskih elita, što se ne ostvaruje u punoj mjeri ili potpuno izostaje, ako se ne računaju enklave poput Hrvatskoga kulturnog vijeća i Žrtvoslovnoga društva, nekih doista hrvatskih listova i portala. Političko djelovanje Miroslava Tuđmana postaje zazornim svršetkom prvoga desetljeća novoga stoljeća i tada ga plaćenici još jednom pokušavaju kriminalizirati objedama o krađi dokumenata s Pantovčaka. No i to pada u vodu. Već ponešto umoran od bitaka, Miroslav Tuđman nalazi smiraj u okrilju stranke koju je osnovao njegov otac, bez ambicija da se bavi stranačkim poslima, pouzdani zastupnik u Hrvatskom saboru gdje govori o bliskim mu temama.

Da ne duljim, na kraju bih citirao rečenicu iz dnevnika Franje Tuđmana u doba kada je proganjan. Ona glasi:” Morao sam slijediti sudbinski put svoga oca – i zbog svih svojih.” Istu je rečenicu mogao izgovoriti i Miroslav Tuđman.”

Ispraćaj Zvonimira Šeparovića

Na Mirogoju, u subotu, ispratili su poštovatelji preminuloga Zvonimira Šeparovića, Korčulanina, Dalmatinca, Hrvata, pravnika koji je u hrvatskoj državi obnašao mnoge visoke časti, od rektora Sveučilišta u Zagrebu do ministra vanjskih poslova, poslije i hrvatskoga predstavnika u Ujedinjenim narodima. Zapamćen osobito u vrijeme međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske, kada je onako otmjen, dostojanstven i uvjerljiv poduzeo svjetsku turneju kako bi Šeparovićzadobio pristanak i onih velikih i malih država koje su iz raznih razloga još oklijevale, a njegov je osobni šarm bio kadikad ne ću reći presudan, ali svakako dodana vrijednost, takoreći. Kako god, nekoliko dana nakon što bi napustio jednu državu i uputio se u drugu, stiglo bi iz prve priznanje Hrvatske, i na kraju bijaše to impozantan niz zemalja koje su stavile svoj pečat i potpis, dokaz da vide i priznaju novu realnost nakon rasapa bivše naddržave i prepoznaju Hrvatsku na zemljovidu.

Bilo je to 1992. U novoj pak hrvatskoj realnosti od početka 21. stoljeća, vrhunski se pravnik borio na nekoliko fronta, nastojeći da istočni barbari budu kažnjeni za svoje zločine, da ne dođe do zamjene teza glede Hrvatskoj nametnutoga rata, da hrvatski vojni zapovjednici budu oslobođeni na međunarodnom sudu (poznavao je Merona i bio uvjeren da će presuditi pravedno), a putem Žrtvoslovnoga društva posvetio se svim hrvatskim mučenicima za domovinu.

Bogat, ispunjen život.

Ispraćaj je predvodio stameni sisački biskup Košić, koji je sa Šeparovićem često surađivao. Govori kratki i sadržajni, posebno onaj rektora Borasa.

Ima dobre književnosti

To jest hrvatske. Da ima, dokazuje književni natječaj “Knez Trpimir” u produkciji Gradske knjižnice Kaštela i Grada Kaštela. Natječaj za povijesni roman pokrenula je ravnateljica knjižnice Renata Dobrić, nedavno je nagrada uskcko gnijezdododijeljena četvrti put, a pripada Anti Brčiću za roman “Uskočko gnijezdo” – saga o obrani Klisa u vrijeme turskih osvajanja, sve do smrti Petra Kružića i sloma. Nagrada je dodijeljena u znamenitom dvorcu Vitturi u Kaštel Lukšiću, a nagrađenik govorio o mukama pisanja povijesnoga romana, što mi je blisko. Znači, riječ je o odlično pisanom romanu s tako minuciozno, gotovo homerski opisanim bitkama da su doista trebale godine proučavanja taktike i strategije branitelja Klisa koji su dugo odolijevali, pa i prelazili u protunapade. Nije sve u bitkama, naravno, opisani su i drugi događaji i osobe, suvremenici poput Marka Marulića, i još mnogi.

Zašto se nagrada zove po Trpimiru? Pa zato jer je solinskim poljem često jahao, u Bijaćima i na Klisu boravio, a u Kaštelima se čuva prijepis njegove darovnice iz polovice devetoga stoljeća, nazvane i rodnim listom hrvatske državnosti.

Još nešto: knjigu je objavila Naklada Bošković, kao i sve prethodne nagrađene.

Despocija

Oko glumca Dragana Despota podignula se velika buka, bez ikakvih razloga. Ne će u mirovinu, pa ne će, umjesto u predstavu “64” sada je upao u dramu 65 kada svi pošteni građani idu na odmor. U karijeri je glumio malo, neke manje HNKuloge, uglavnom s drugorazrednim redateljima (Juvančić, Paro, Kunčević ...) a kako je postao nacionalnim prvakom tužna je i nerazjašnjena priča, vjerojatno zabuna. Sada bi on, o Bože, htio igrati još dvije godine na sceni HNK, što je legalno i legitimno, po svim regulama izvodljivo, ali je naišao na odvažni otpor i obnovu popularne ministrice kulture koja u ime naroda drži da je produžetak dopušten samo u iznimnim okolnostima, a Despot nije iznimna okolnost, nego umjetnička stalnost. No, da se manim satiričkoga pristupa temi, premda bez njega teško mogu pisati, a i da pratiteljima ove rubrike bude jasnije, riječ je o političkom obračunu ne samo s Despotom - ne uklapa se u novu prometnu regulaciju tzv. desnoga centra koji daje žmigavac udesno, a skreće ulijevo, što je na šarenom polju kulture najvidljivije. Budući da Despot, znači, ne slovi kao pripadnik ptičjega gnijezda s poželjnim stajalištima, što bi rekao Miro Tuđman, za nj ne vrijedi što važi za ptiće, a to je valjda zapisano u knjizi karakteristika pri ministarstvu (odjel za agitprop), u kojoj se pozorno prate i neprikladna osobna nagnuća umjetnika u javnoj sferi. To jest hrvatska nagnuća, sve nepoželjnija u kulturi jedine nam Hrvatske.

Hrvoje Hitrec

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

Čet, 30-06-2022, 21:06:50

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.