Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Svršetkom prosinca 2021.

Božić bez blještavila, pretiha noć, jugo, kiša, zagrebačka katedrala preselila se u Čučerje, na Banovini se još čeka masovna obnova, u Zagrebu se više ništa ni ne očekuje. Već se i s oltara govori o sporoj Hitrecadministraciji, ionako interpoliranoj u sve spore naše spore države koja zauzima izvrsno pretposljednje mjesto u Europskoj uniji, usprkos svim prirodnim katastrofama i zdravstvenim nevoljama. Imamo Hrvatsku! radosno smo svojedobno zaključili, i na tome je uglavnom ostalo.

Uoči Božića dobili smo čestitke predsjednika države, kancelara, kardinala i ostalih, s tim da je prezident države uputio posebnu čestitku kancelaru, to jest premijeru s ponešto neugodnom porukom u kojoj se spominjala i stražnjica, inače nepoznata riječ u birokratskom političkom žargonu. Za odmazdu, čujem da se u premijerovu krugu priprema film “Prezident Evil” o životu i priključenjima Zorana Milanovića. Scenarij i režija: Andrej Plenković, specijalni efekti Davor Božinović.

Televizije su se natjecale tko će napraviti originalnije emisije uoči i na dan Božića, što mi je dobro došlo jer sam zbog bolova u leđima i silnih aspirina ionako veći dio dana i noći prespavao. Sjećam se samo nekoliko puta ponovljene poslovice iz bunara narodne mudrosti, to jest one “Bolje da umre selo, nego običaj” ili običaji. Da narod nije uvijek pametan, svjedoče ne samo izborni ciklusi, nego i rečena sentenca, jer ako selo izumre, tko će održati običaje, Božićprosim vas. Još samo čekam da netko zahvati šire pa kaže: Bolje da izumre Hrvatska, nego hrvatski običaji. No dobro, samo se zabavljam, takvo je doba godine, radost, mir, vino i pjesma, sve do Sveta Tri Kralja koji su ove godine ranije krenuli s istoka, jer znaju da bi mogli završiti u karanteni barem sedam dana, pa se požurili.

Božić je na HTV-u donekle spašen izvrsno zamišljenom glazbenom A-stranom, u scenografskom i koreografskom smislu, muziciranje na visokoj razini, s odličnim vokalima, a bilo je napokon i snijega na prozorima.

Od darova (mir, zlato, tamjan) ljudi najviše vole zlato. Pri kraju godine dijele se zlata, biraju najbolji od najboljih u raznim kategorijama društva, od gospodarstvenika do športa, a je li nagrada za najgospodarstvenika pod nazivom “Zlatna kuna” zadnji put dodijeljena, vidjet ćemo, morat će promijeniti ime u “Zlatni euro”. Odurno. Još je pred nama nekoliko dana za naj nečega u nečemu, pa i umjetnostima gdje rade pučke kuhinje unutar branša, te naj obično nisu naj, a oni koji jesu naj obično su skuhani i pojedeni. Kad oni iz kuhinja dođu na međunarodno tržište, čudimo se što ih nitko ne će.

Kad smo kod darova, dobio sam ih nekoliko u obliku knjiga ili publikacija. Godina 2021. bila je doista godina sjećanja i prisjećanja, a imalo se i što pamtiti u okruglim obljetnicama. Najbolje je prošlo Hrvatsko proljeće, izložbe, televizijske serije, junaci i junakinje hrvatskoga preporoda u 20. stoljeću. Godine koje završavaju brojkom jedan uvijek su sudbonosne za Hrvate i Hrvatsku, pa se nastavilo okruglim obljetnicama događaja (posebno jesenskih i zimskih) trgratne 1991. , a i međunarodno priznanje hrvatske države moglo je pasti, i palo je, na tu godinu koja završava s jedan, odnosno oni koji poznaju stvari tvrde i danas da rečeno priznanje nije bilo 1992. nego 7. rujna 1991. pravorijekom Badinterove komisije. Govori se o tome i u publikaciji Hrvatskoga diplomatskoga kluba koji djeluje već dvadeset godina i vrlo je ugledan, u knjižici koju je vješto sročio Emilio Marin, diplomat, redoviti inozemni član Francuske akademije znanosti i umjetnosti, veleposlanik pri Svetoj Stolici početkom stoljeća. Citira i mnoge uglednike koji su držali predavanja u Diplomatskom klubu, a pažnju mi je privuklo izlaganje meni neobično simpatičnog, stamenog i poštenog, na žalost nedavno preminulog Milana Ramljaka, s kojim sam bio na istoj frekvenciji u teškim vremenima. Zašto mi je baš njegovo predavanje zanimljivo, a trebalo bi biti i svima. Zato što govori o činjenicama poznatim i nepoznatim. Govor je bio započeo (godine 2010.) rečenicama o obilježavanju Dana neovisnosti i drugih blagdana u posljednjih deset godina, koji više sliče loše pripremljenim komemoracijama nego dostojanstvenom nacionalnom slavlju. Očito je, govorio je Ramljak, da politička elita nema dovoljno svijesti ni o ulozi kolektivnoga sjećanja u oblikovanju identiteta jednoga naroda. “Zato se pitam” nastavlja, “imaju li Hrvati neki donji prag osjetljivosti, nešto što je nacionalna svetinja i u što se ne smije dirati. Po svemu sudeći nemaju.”

A sada o nepoznatom. Uoči Božića koji smo netom proslavili, prisjetismo se, je li, božićnog Ustava koji pada u godinu koja doduše ne završava brojkom jedan. Božićni je Ustav bio velik događaj, nema spora, prekid s Jugoslavijom (još ponešto oprezan), s komunizmom, do tada vladajući Srbi u Hrvatskoj stavljeni na mjesto koje im pripada, kao manjini sa svim pravima (osim da nas teroriziraju, što je dobar dio njih potom ipak oružano učinio). Ali! Ono što široj javnosti nije poznato jest ovo: prvi ustavno-pravni akt secesije (sc. od Jugoslavije) donijela je Republika Srbija, dotično Ustav RHUstav Republike Srbije od 28. rujna 1990. (znači, mjesecima prije hrvatskoga božićnog Ustava). Taj je srbijanski akt tiskan u njihovu Službenom glasniku. U svojoj knjizi objavljenoj 1995. – podsjeća Ramljak – Ivan Stambolić otvoreno kaže da je taj Ustav bio “prvi zvanični dokument kršenja pravnog ustrojstva Jugoslavije i secesije Srbije. Srđa Popović piše u članku “Marš na istinu” da je “sukob (u bivšoj Jugoslaviji) od prvoga dana bio međunarodni pošto je Srbija postala nezavisna država po sopstvenom Ustavu od 28. septembra 1990., donetom više od godinu dana pre proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske.”

“Šira javnost” to ne zna, a važno je i prevažno, jer otpadaju bilo kakve floskule o građanskom ratu, koje i danas šire jazavci, a neznanje (namjerno ili ne) o rečenim činjenicama proširilo se bilo i na sudstvo, pa se nabadalo je li 25. lipnja ili 8. listopada 1991. do kada je valjda trajala crknuta Jugoslavija, i po tome su se izricale presude. No da, spomenutog Ivana Stambolića dao je Milošević ubiti 2000. Tek tri godine poslije nađen je zakopan na Fruškoj gori. Sve u skladu sa srbijanskom tradicijom.

Spomenuo sam smrt komunizma, povezanu s božićnim Ustavom. Krahirao je komunizam svugdje po srednjim i istočnim Europama, pa i u Rusiji, komunisti se presvukli kao zmije, ali su ostali zmije i ponegdje potražili staru košulju. Izmiljeli ispod kamena, i opet bi po svome. Pozornost je nedavnih dana privukla presuda Europskoga suda za ljudska prava u rumunjskom slučaju – da države imaju pravo ukinuti političke stranke koje se ne distanciraju od bivših komunističkih partija, nego nastupaju s idejama na potpuno istom tragu.

U istom broju istih novina u kojima sam pročitao napis o presudi ESLJP-a, objavljen je razgovor s jednim od bivših (izbačenih ili ne) i vjerojatno budućih članova, stranke (partije) koja se smatra sljednicom Komunističke partije, a taj se uvaženi stari momak gorljivo zalaže za povratak maršala Tita na zagrebački trg, sada zvan Trgom Republike. A što je Tito nego simbol komunističkoga režima, simbol komunističke Jugoslavije i terora Komunističke partije, sudzločinac i diktator? Pa ako se netko dan-danas zalaže za njegov povratak, makar i u simboličnom obliku, onda se (vidi presudu) ne distancira od bivše komunističke partije, nego “nastupa s idejama na potpuno istom tragu“.

Palucaju zmije, da. A država Hrvatska pravi se blesavom, ili je toliko impregnirana dubokom državom da joj je štošta prihvatljivo. Ako ništa i nigdje, vidljivo je iz odnosa prema dvije europske rezolucije o totalitarnim režimima, gdje se komunizam ni po čemu ne izdvaja od nacizma i fašizma, ali je “hrvatska elita” (što bi rekao Ramljak) uspjela obje rezolucije razvodniti, “pacificirati”, ako je moguće i prešutjeti. Zašto? Pa zato što su u eliti oni kojima je obiteljski ili na druge načine ono doba blisko, genetski usađeno i jednostavno ne podnose da se išta loše govori o komunizmu, čak i riječ izbjegavaju i zamjenjuju ju – socijalizmom. Tako, eto, trideset godina od prave ili navodne smrti komunizma u Hrvatskoj imamo šarenu gomilu ljudi i stranaka, ali i medijskih poslenika koji dižu tlak hrvatskom narodu, ne propuštajući priliku da lijepo govore o predmetu svog obožavanja. One druge nazivaju svakojakim imenima, najblaže desničarima ili ustašoidima, a narod koji je toliko toga pretrpio i nadalje negdje duboko u sebi ima sindrom straha od posljedica ako o komunizmu i komunistima govori loše. A kako i ne bi kada vidi, čita i sluša kako se vraća jednoumlje, zagrnuto plaštevima neoliberalizma, pod kojim se skriva ista ona totalitarna svijest koja može prigotoviti mnoštvo za nova poniženja, pa tako trenirani narod lako postaje plijenom renesanse već naoko otpisanih sustava. To više što razlike nema, niti je teror političke korektnosti različit od zabrana i progona u vrijeme komunizma, niti se tolerira izražavanje narodne volje prosvjedima i referendumima.

Putorisi Branimira Dorotića

Baš me je razveselio dar akademskoga slikara Branimira Dorotića, veličajno dizajnirana monografija “Putorisi” sa stotinama djela velikog opusa umjetnika koji je u životu prošao sito i rešeto, uvijek nekako na margini pozornosti likovnih kritičara. Rođen u Supetru na Braču 1951. bavio se izvanumjetničkim, tehničkim poslovima, sve dok se nije našao na Likovnoj akademiji početkom osamdesetih i pronašao sebe u sredini vrlo poticajnoj, okružen vrsnim profesorima i kolegama od kojih će mnogi ispisati povijest likovnih umjetnosti u sljedećim desetljećima.

Autobiografski tekst na početku knjige otkriva putove toga zanimljivog umjetnika, od Dalmacije do Zagreba i Branimir DorotićSamobora, od putovanja preko Velike bare, do dva boravka u Parizu. Putuje i riše, bilježi sve oko sebe i samoga sebe, njegovi su crteži doista impresivni, uvijek na rubu karikature. Pa i onda kada se početkom devedesetih, u najgorim mjesecima rata, pridružuje Satniji hrvatskih umjetnika, riše pod granatama svoje kolege, ljude uz prve crte, ljude iz naroda koji se drži na Kupi i Mrežnici, i ne da se pobijediti.

Imao je prije rata Dorotić i epizodu s crtanim filmom, radio je u Zagreb filmu sve do požara, zajedno s Radovanom Domagojem Devlićem, najvećim od velikih crtača novije hrvatske povijesti. A u zadnjim godinama rata i u poraću Branimir Dorotić uspješno se upušta u umjetnost izrade vitraja, njegovi su radovi posvuda u hrvatskim crkvama, uvijek originalni, uzbudljivi i koloristički dojmljivi. Skromni atelier u Samoboru zamijenio je sada, u poznijim godinama, atelierom u starom bračkom mjestu imenom Pražine.

Život slobodnoga umjetnika, u vječnoj borbi za egzistenciju, uspjesi koji se ravnomjerno natječu s gorčinom odbijanja projekata, o čemu u uvodnom tekstu opširno govori. Pa i knjigu “Putorisi” nije financiralo Ministarstvo kulture.

 Ladislav Vindakijević - u sjećanje

Uoči Božića umro je redatelj Ladislav Vindakijević. Rođen 1936., studirao je glumu na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnika, ali je njegov životni poziv bila režija, radijska, televizijska, no poglavito kazališna. “Lađa”, kako svijećasmo ga zvali u kazališnim krugovima, visok, markantan, uvijek u stanju stanovite uzbude koja je u danima prije premijera dosezala razmjere kreativnog afekta, bio je desetljećima cijenjen kao profesionalac kojemu se neuspjesi jednostavno nisu mogli dogoditi. Radio je u gotovo svim zagrebačkim kazalištima, i izvan Zagreba. Sreli smo se na kazališnom poslu u drugoj polovici osamdesetih, kada je u Trešnji režirao Eko Eko po mojem tekstu, i malo je reći da je prvorazredno pretočio roman na scenu. Ta je predstava imala 450 repriza, kažu i više, što malo kojoj uspijeva. Suradnja se nastavila, ne znam ni sam koliko je komada Lađa utjelovio na daskama Trešnje, ali jedna se predstava svakako izdvaja, senzacionalni Alan Ford (tekst autora ove rubrike, pod pseudonimom), koji se držao na sceni sve dok se nije i doslovno raspao.

Domicilno, takoreći, Lađa je bio vezan uz Hrvatski radio, a koliko je radijskih drama režirao, teško bi bilo nabrojiti. Ni televizijska režija nije mu bila strana, a lijepo je da mu je u spomen na HTV-u prikazana Bajsićeva drama Gle kako lijepo dan počinje, u Lađinoj režiji.

Hrvatski jezik

Uz potrese, poplave i druge nevolje, u 2021. najviše je stradao hrvatski jezik. Nebriga je toliko očita da i ljudi kojima jezik nije na prvom mjestu interesa, počinju opažati srozavanje i pitaju se jesu li ludi oni ili “govornici hrvatskoga jezika” koji ih obasipaju bravurama do sada neviđenim. Tako se nekako uvuklo u jezik posve nakazno oblikovanje glagola dobiti, primjerice. Sve više čujem “oni dobe” (cjepivo ili slično), čujem i ne vjerujem ušima. Znači, ja dobim, ti jezikdobiš, on dobi, oni dobe. Čuju i mladi koji su u školi sjedili na ušima, pa misle da je tako dobro, vide to dobro i u prijevodima filmova.

Povratni su se glagoli odavno počeli gubiti u jezičnoj prašumi, nitko se više ne brine, nitko se više ne odmara. A i ono valjda španjolsko “si” tjera se iz hrvatskoga jezika, kao strano, pa čujem (i ne vjerujem) “ja sam priuštila” umjesto “ja sam si priuštila” (treću dozu recimo). Tako hrvatski jezik postaje izložbom nakaza.

Nadalje, o imenicama i kada se i koje pišu velikim slovima. Recimo imenica Bog. Čitam neki napis o mlađem hrvatskom znanstveniku, slučajno se zove kao i njegov otac admiral, u napisu se često pojavljuje bog pisan malim slovom. A očito je riječ o jednom i jedinom kršćanskom Bogu, koji je u komunističkom tisku uvijek bio bog, a ne Bog, ako se uopće spominjao. Pa sada, valjda, preuzimamo praksu. Doduše, blagdan Isusova rođenja piše se i dalje velikim slovom, Božić, a ljudi u zanosu slavlja zaboravljaju da nije samo ime blagdana, nego je Božić ono dijete u jaslama. Znači, kada je Bog još malen piše se velikim slovom, a poslije kada su božanska svojstva već vidljiva – malim slovom, bog. Valjda. Tako hrvatska šarena pravopisna praksa odlazi u noć. Ne u tihu noć, nego u mračnu i opasnu noć.

Hrvoje Hitrec

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Čet, 7-07-2022, 09:27:05

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.