Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 

Početkom travnja 2021.

Ako se ne varam, za Božić je bilo toplije nego na Uskrs. Veliki je tjedan u cijelosti ipak bio sunčaniji, a oblaci se nadvili u Velikom petku, što je primjereno. Tu gdje živim, Veliki se petak osjeća u zraku, nije to kao u gradu, zavlada tišina od jutra, ne čuju se traktori, motorne pile, kultivatori i kosilice, ni ljudski glasovi, čak i psi ne laju kao obično. Na Veliku subotu selo ponešto živne, u boljim nepošastnim vremenima predvečer bi skupine žena Hitreci djevojčica nosile u crkvu košarice na blagoslov hrane, ove ih godine nisam vidio. I Uskrs je bio tiši no nekada, u crkve mogli tek poneki, pratili na ekranima mise iz Rima i Marije Bistrice koja je zamijenila potresenu zagrebačku Katedralu. Vesele se samo ateisti i farmaceutske korporacije. U uskrsnim propovijedima govorilo se naravno o nadi i ljubavi, o boljem životu na onom svijetu. Mladi su u sebi mislili: dajte nam prvo bolji, prirodniji život već na ovom svijetu. Makar i onaj iz treće industrijske revolucije.

Na Uskrs je stigla vijest o smrti malene, lijepe dvoipolgodišnje djevojčice, žrtve roditeljskoga nasilja, divljački udarane u glavu i tijelo. Hrvatska je bila zgrožena, na ogradi Klaićeve bolnice igračke i svijeće. Roditelji iz pakla uhićeni, polemike o radu socijalnih služba i pitanja kako se moglo dogoditi da dijete koje se dobro osjećalo kod udomitelja bude vraćeno biološkim monstrumima. Moglo se, netko je donio “stručnu procjenu”.

U Velikom se tjednu često spominjao Getsemanski vrt, središte kobnih zbivanja uoči Kristove muke. A znadete li tko je taj vrt kupio od muslimana? Sarajevski Hrvati Antun, Branko i Pavao Branković godine 1681. I darovali ga hrvatskim franjevcima. Sada su ondje spomen-ploče njima u čast. Nisam ni ja znao donedavno, čovjek uči dok je živ.

X x x

Negdje oko Velikoga petka zamrli su privremeno i glasovi sudionika hrvatskoga političkog bestijarija. Zadnja životinja koja se u svađama spominjala bijaše vodeni konj, što znači da su prijeđene ne samo sve granice nego i kontinenti, suprotnici iscrpili sve životinjske vrste u Europi, preselili se u Afriku. Oni (onaj) koji drugoga političara nazivaju vodenkonjem ne znaju svojstva te velike živine, naizgled trome i bezopasne. Čitam: vodeni konj može ugrizom cjepivoprepoloviti krokodila (ne misli se na udrugu koja zastupa zajednički jezik i zajedničku povijest). Onaj pak koji sebe naziva orlom, zaboravlja da je orao grabežljivac, plijen guta zajedno s perjem i dlakama.

Uopće, politika se pretvorila u animaliju, a i pandemijske procedure sve su sličnije, pa čujemo da će ljude – kada cjepivo dođe i ako dođe – cijepiti i veterinari. Pitat će tko je zoon politikon i uvaliti mu pred kamerama astrazenecu, ili tekućinu koja nije cjepivo, ali neka se puk dosjeti. Uz veterinare cijepit će narod i stomatolozi, koji trebaju ponijeti sa sobom zubarske bušilice. S tim cjepivima je i inače velika pomutnja: jedno nije pogodno za starije od 65, zatim to isto nije dobro za mlađe od 55, sretnici se, znači, kreću u okviru od desetak godina, pa je raspisana tjeralica za njima, da se ne baci. Ja imam 77 godina i još me nitko nije pitao želim li se cijepiti. Uvrijedio sam se i sada se baš ne ću cijepiti, cijepam drva na dvorištu i osjećam se izvrsno. Za Uskrs sam kupio poveću šunku, osokoljen najavom da će mi biti plaćena posudba iz javnih knjižnica. Isplata malo kasni zbog pandemije. Riječ je o isplati iz 2018. kada doduše nije bilo corone, ali svi se prave blesavima, pa zašto ne bih i ja. Tako se pisce potiče na pisanje, a čitatelje u Godini čitanja na čitanje, hvalevrijednoj akciji Ministarstva kulture koje, usput, uskraćuje potporu najčitanijim hrvatskim književnicima. Zato se novac dijeli, šakom i kapom, nekakvim udrugama ili zakladama poput Kulture nove kojoj Multiministarstvo kulture – budući da samo ne može ili ne će – povjerava prikupljanje podataka o utjecaju pandemije i potresa na kulturni sektor u RH, a malo tko se odaziva jer je glupo uopće i objašnjavati da je “sektor” Kultura novaprošao kao bos po trnju kao i svi drugi. Zato Kultura nova upozorava da rok za ispunjavanje nečega, čega već, i s t i č e 8. travnja, što kazuje kako ondje nitko ne zna hrvatski pa im ništa ne istječe, ali će im zato dotjecati novac. Prikupljanje podataka, analize, proučavanja, praćenja itd. kulturnog “sektora” puno je isplativije od kreativnog, umjetničkog posla, što je maloumno jer kada umjetnici odustanu od pisanja, slikanja, skladanja itd. birokracija više ne će imati što pratiti, analizirati, proučavati.

Osim navedenih aktivnosti, birokracija se bavi i svjetonazorima autora s očitom zadaćom da neka imena koja u izvanknjiževnoj sferi slove kao desnija izbriše s popisa miljenika i državni novac usmjeri prema lijevoj sceni. Tako i s ostalim umjetnicima, što je i logično: ako tzv. desni centar skreće ulijevo, a skrenuo je već davno, zašto bi u kulturi bilo drukčije. Režite me gdje sam najtanji ako Nemanja u Rijeci nije dobio za crvenu zvezdu tri puta veći honorar nego ja za tri romana. Kad smo pri Rijeci, prijestolnici kulture, to jest prestolnici kako bi pravilno pisala riječka komkultkrema, jedina je dobra vijest da Rijeka upravo prestaje biti prijestolnicom, zabava je gotova, novac potrošen, malo toga urađeno, ali neka se nađe. Nešto će ipak, u građevinskom smislu ostati, budimo blagonakloni. Ne znam hoće li biti upriličeno svečano zatvaranje, bila bi šteta da ne bude ako bude slično otvaranju koje ničemu nije bilo slično. Uz to, očita je bila selekcija, ne samo sa crvenim zvezdama i njoj sklonim atrakcijama. Dokaz? Neka su imena vezana uz Rijeku jednostavno zaboravljena. Po komu se zove zračna luka La Guardia? Vjerojatno po gradonačelniku New Yorka La Guardiji koji je više od deset godina vladao gradom (1934.-1945.), a pet je mladih godina služio u američkom konzulatu u Rijeci (1901. do 1906.). Upozorio je na taj podatak učeni Vinko Grubišić, samo usput, a pozornost usmjerio na čovjeka rođenog u Rijeci, Branko FranolićBranka Franolića, jednoga od najznačajnijih hrvatskih lingvista i profesora na uglednim europskim i izvaneuropskim sveučilištima. Zašto je prešućen? Jer je bio politički izbjeglica, i jer se u vrijeme bitke ne samo za hrvatsku samostalnost nego i hrvatski jezik zalagao za jedno i drugo, pa i nadalje u vrijeme kada je britanski predstavnik u Europskom parlamentu Ch. Tannock 2007. zahtijevao da se srpsko-hrvatski “vrati” u taj parlament čim u EU uđu Srbija, BiH i Crna Gora.

Takav Franolić je crvena krpa za crvenu Rijeku, pa je izbačen iz memorije “prijestolnice kulture”. No dobro. Čuđenje Vinka Grubišića izaziva, međutim, podatak da je u svojim “Books on Croatia and Croatian” Franolić donio i bibliografske podatke o Statutu grada Rijeke iz 1530. godine (!), koji je sredinom 20. stoljeća s latinskoga preveo na hrvatski Zlatko Herkov. “Rijeka se kao grad kulture nije sjetila ni Statuta ni Herkova”, zaključuje Grubišić u opširnom napisu u Zborniku Hrvatske matice iseljenika, na kojemu mu zahvaljujemo.

Rijeka se, znači, rješava tereta prijestolnice i s istim kulturnim snagama (bez Obersnela) kreće u lokalne izbore. Koliko sam pratio, revolucionarnu elementarku s rječnikom i pogledima iz 1944./45. drugaricu Peović kao pobočnik u izborima prati upravo onaj Nemanja od crvene zvezde, koja se kočila i u Htv emisiji gdje je Kata nastupala, dok bi drugi neki simboli drugoga nekoga totalitarnoga režima izazvali sablazan, što znači da je zločinački komunizam i nadalje prihvatljiv.

Hrvatskim je iseljenicima ova sadašnja Hrvatska posve zagonetna, a bila je već i Franoliću koji je umro u Londonu prije deset godina. Od tada su se stvari još više kvarile kao jaje koje sam našao u kutiji vadeći uskrsne ukrase, Rijeka petokrakahrvatski narod u domovini stalno viče da je Hrvatska na krivom putu, hrvatski iseljenici se križaju i pomalo odustaju od stare domovine, razočarani. A kako su bili oduševljeni, Bože moj, kada su u Lisinskom razvili divovsku hrvatsku zastavu 1990. u čudu što ih nitko ne hapsi iako je Jugoslavija još postojala, krepana doduše. I kako su bili sretni što je u lipnju 1991. uskrsnula hrvatska država. I kako su u ratu pomagali, mnogi i dolazili u Hrvatsku, branili ju. Potom su u podosta velikom broju sjedili i u Hrvatskom državnom saboru, a onda ih “domovinski” političari izbacili, uglavnom. Bezočno ih izdali. Ne samo bezočno nego i neinteligentno, zabacujući intelektualni, pa i materijalni, financijski kapital iseljeništva – jedni da im iseljenici ne budu konkurencijom u raznim “domovinskim” pretvorbama, drugi u prijetvornom “strahu” od povratka čvrstih domoljuba koji se ne bi dali izigrati neoliberalnim ni jugonostalgičnim smicalicama, to više što su desetljećima živjeli u slobodnim državama i učili kako treba opstati - radom, pameću i ustrajnošću, i onom “ja domovinu imam, tek u srcu ju nosim...”

Da, u Hrvatskoj je sve krivo postavljeno, u Hrvatskoj Veliki petak dolazi poslije Uskrsa. I nije slučajno da se jedan od Judinih srebrnjaka nalazi u Hrvatskoj.

Smogovce na raubati

Sada o nečem drugom: kandidati se u lokalnim predizborima i izborima služe kojekakvim dosjetkama. Tlak mi je Smogovcidignuo jedan čovjek koji je kao dijete igrao u televizijskoj seriji Smogovci, poslije zamijenjen drugim dječjim glumcem. Taj se sada upustio u lokalnu politiku, kao pratitelj podosta poznate kandidatkinje za zagrebačku gradonačelnicu i počeo raubati naslov gotovo kao glasnogovornik popularnih glumaca, koji su s pravom ozlojeđeni. Profesionalni glumci iz rečene serije, i oni koji su to postali zahvaljujući seriji koja ih je potaknula da se bave glumom, nisu “smogovci”, nisu neka družina toga imena nego osobe sa svojim karijerama, svojim svjetonazorima i, vjerojatno, političkim opredjeljenjima. Čak ni autor, ovdje potpisani, koji je sudjelovao u trinaest političkih kampanja, nikada nije rabio (a nekmoli raubao) Smogovce ne bi li zaradio koji poen. Zato kažem – dalje prste od Smogovaca.

Inače, kad smo već pri njima, sljedeće godine bit će četrdeseta obljetnica prve klape serije. Ljudi ju i dalje vole. Iz HTV-a stižu poluslužbene najave da Smogovce više ne će reprizirati. Nikada. Razlozi su iracionalni.

Hrvoje Hitrec

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

Sri, 21-04-2021, 05:57:59

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.