Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Početkom rujna 2020.

Još je toplo, ali ljeto sve teže drži razmak od jeseni, ljudi već sada drhture od pomisli na punu jesen i zimu koja će za mnoge značiti puko preživljavanje. Posebno za blokirane, za one koje očekuje ovrha, ali ne i za one koji jedva čekaju da ovrše svoje nesretne sugrađane, a ovršni zakon se mijenja kako kojoj interesnoj skupini padne na pamet, pri čemu javnobilježnička družba bilježi najbolje rezultate. Zakoni se inače donose u Saboru, koliko znam, ali je i Sabor postao neka vrst bilježničkog ureda, samo udari pečat na papir koji mu donesu iz Vlade, pa hhidemo dalje. Inače, Hrvatski sabor radi pod maskama obveznim za sve, a ne samo za one sabornike koji potajno pregovaraju prelazak u drugu stranku.

Nove, drastične mjere kažu da u sabornici može biti najviše četrdeset saboraša, što je u stvari povećanje za oko dvadeset posto, jer kada ste prije covida vidjeli u dvorani više od, recimo, trideset narodnih zastupnika, molim vas lijepo? Ako ih je dolazilo više, odmah je neka partija tražila stanku, poslije koje ih se polovica nije vratila. I onda i sada bili su i jesu raspoređeni po cijeloj zgradi, sobama i sobičcima, neki i u podrumu, neki na tavanu, a znamo što se radi na tavanu. Za razliku od veterana koji su pola života ostavili na Trgu sv. Marka i kojima se fućka gdje su smješteni, novi i rasprava željni zastupnici koji misle da će promijeniti svijet vrlo su razočarani novim mjerama i smatraju se degradiranima, a Sačić s pravom drži da će ga opet poslati na Velebit, odakle će pratiti što se događa u sabornici.

Rigorozne su mjere i u školama: maleni đaci ulaze na mala vrata, što je dobra škola za život, radi se u više smjena Maskakao nekad u Končaru, treća smjena noćna da se ne sastane s prvom i drugom dnevnom. Neke su škole prestale raditi prije nego što su počele jer je opaženo da je covid kupio ruksak, udžbenike i tablete, pa ušao u školsku zgradu prije učenika, praveći se blesavim. A da je sve više blesavo ovo što se događa s coronom, donekle je točno i izaziva nove podjele u hrvatskom društvu takoreći. Iskristalizirale su se tri frakcije. Prvu čine paničari koji hodaju kao prvi ljudi na Mjesecu i vrište kada vide čovjeka bez maske, uz to pušača. I još se smije, bitanga. U drugoj su skupini oni koji nose istu masku u džepu već mjesecima, a stavljaju je reda radi kada ulaze u zatvorene prostore, i to na krivi način. Glume poslušno pučanstvo. Treći, slobodari, pristaše su teorije zavjere i ne podnose nikakve mjere, zabrane i uopće represiju, pa se i u nas kao i u svijetu okupljaju na trgovima, recimo prošle subote u Zagrebu. Oni su cijepljeni od straha, odvažni ljudi koji će možda završiti u šatorima pred bolnicama, a ondje ih mogu dočekati zdravstveni djelatnici i pitati ih jeste li vi bacali boce po nama na trgu.

Dosta o koroni. Ionako su mediji puni virusa, kad otvoriš novine ili druga priopćila, prvo naletiš na covid. Ne da se od njega više živjeti. Može se doduše umrijeti, ali rijetko. Od cijele te psihoze ne vidimo dobro što se događa oko nas, a zbiva se štošta. Primjerice u Crnoj Gori, koja nam je susjedna država pa bismo trebali pratiti situaciju, mi, kažem, jer s vrhova državne vlasti nema ni glasa, nije se javilo ministarstvo vanjskih niti ministarstvo obrane, pa ni vrhovni JUgosferakomandant oružanih snaga RH, a sve bi njih trebalo zanimati jer je riječ o posve razumljivoj velikosrpskoj ujdurmi i početku procesa koji sam (bez lažne skromnosti) već odavno najavio na ovom portalu.

Proces se zove rekonstrukcija nekog oblika rašivene balkanske tvorevine, čija je dekonstrukcija bila privremeno završila odvajanjem Crne Gore od Srbije, i sada sve govori da se stvari vraćaju u prirodno stanje prije prekida, u skladu s drugim memorandumom koji užasno podsjeća na prvi, a oči su mu upravljene – između ostalog i prvenstveno na Hrvatsku. Srbija hoće preko Montenegra na more, Rusija hoće preko Srbije na toplo more, i to je konstanta srbijansko-ruske politike, neumrle težnje za ekspanzijom koju već kronično predvodi Srpska pravoslavna crkva , a ona ne trpi nikakve druge pravoslavne crkve na „svom“ teritoriju, koji obuhvaća sve što fanatični velikosrpski imperijalizam svojata od polovice 19. st., pa će i nadalje. Ako se situacija bude razvijala u previđenom smjeru i spoje se, makar u početku neformalno, dva oka u istoj nasilnoj glavi, opet ćemo jovo-nanovo, pa i prema Dubrovniku mogu poletjeti projektili u simbiozi s RS. A to što su navodno Hrvati krivi za krivi rasplet izbora u Crnoj Gori, jerbo su rasuli glasove, samo je i opet plod nebrige hrvatske države koja nije na vrijeme razumjela obavještajne igre i podmukli prodor beogradskih spletkara u ionako krhku hrvatsku zajednicu u Gori, dok se katolički sveci u Zaljevu svetaca križaju i snebivaju. CGZadnje vijesti (dok ovo pišem) govore da ipak ne će sve završiti kako želi Amfilohije ili kako se već zove, shvatili su Crnogorci da se radi o opstanku države i nasilju nad njihovim identitetom

„Europa“ za sada šuti, ne razumije što se zbiva. SAD-u je možda razvidnije, ali se bavi Srbijom i Kosovom, a ova situacija mu je nova (je li). Pod Trumpovim vodstvom potpisan je nekakav sporazum Kosova i Srbije, nekakav, kažem, na televizijama likovno prikazan: sjedi veliki Trump za velikim stolom na velikom stolcu, a njemu zdesna i slijeva četnik Vučić i kosovski premijer Hoti za malim stolovima na malim stolcima, jedva su ugurali noge. Slika govori više od stotina riječi, poznato je. Sporazum ne donosi ništa novo, uspostavlja gospodarsku suradnju kakva je već i bila, a točno vele analitičari da je „uspjeh“ jedino Trumpov osobni – podilaženje Izraelcima i selidba iz Tel Aviva u Jeruzalem, gdje bi veleposlanstva trebala otvoriti urede, pa i ona iz država za malim stolom.

Spavaj, lijepa moja

Hrvatska spava u svojoj europskoj pidžami i jedinoj preostaloj ideologiji političke korektnosti koja blokira slobodnu i samosvojnu misao. Postaje rastresita, neprepoznatljiva država bez svoje volje. Vlasti demoniziraju (uz pomoć medija) one susjedne i nesusjedne zemlje koje se ne daju uhvatiti u mrežu opsjena i gubitka preostalog suvereniteta, pa vrlo jasno i glasno samostalno djeluju, ne osvrćući se na unijatske pokude i prijetnje. Zato strašljiva Hrvatska sve više Zarko Domljanpodsjeća na onu republiku prije 1990. kojoj je mozak bio u „saveznoj Vladi“ (i partiji), na vrijeme prije one rečenice preminulog Žarka Domljana „rođena je hrvatska država, neka joj bude...“, otprilike. Trideset (ili nešto manje) godina poslije Hrvatska nije ni neovisna ni nezavisna, ni bogata, stotine tzv. civilnih udruga i desetci medija svakodnevno rade na uništenju njezina identiteta, uz prešutnu ili otvorenu potporu hrvatskih vlasti.

U polju kulture odavno je zavladalo jednoumlje vrlo jasnih protuhrvatskih stajališta, a tko se pobuni protiv takvih „tendencija“, biva odstranjen. Ilustracija koja govori da se s vremena na vrijeme upozoravalo kamo stvari idu, jest napis jednoga pametnijeg komentatora, napis koji se tiče kinematografije i ovih dana često spominjanog redatelja Matanića. Komentator je, naime, u vrijeme hribarovske strahovlade i Matanićeve sveprisutnosti, citirao rečenice „ikone“ novovalnog nehrvatskog filma, riječi koje se nisu čule od vremena Ždanova i Žanka. Pun sebe i staljinistički odnekud nastrojen, taj je redatelj izjavio da onaj tko ne podnosi političke poruke njegova Zvizdana,o filmu ne može imati ni estetske prosudbe.

Spomenuti komentator, začuđen kao i ja (bilo je to 2015.) zaključuje da će, znači, HAVC financirati samo one filmove koji su sukladni u njemu vladajućem političkom ćudoređu. Tako je i bilo. Uz blagoslov vlasti u kojoj su gospođe i HAVCgospoda vrlo bliski rečenom ćudoređu. (Možda sam o tome pisao u realnom vremenu, ne sjećam se, ali da sam zlopamtilo, jesam.)

Prenosilo se to, i prenosi, na književnost, pa tako imamo Festival svjetske književnosti s imenima za koje nikada niste čuli, uglavnom, a festival služi uguravanju „domaćih“ mediokriteta u „svjetsku književnost“, s istodobnim odguravanjem pisaca koji bi u tu svjetsku književnost trebali spadati. Ali ih spadala zaobilaze, jer ti književnici ne pripadaju plemenu vladajuće političke ćudorednosti, čudo jedno, drže do sebe i ne daju se uvući u blasfemije poput publikacije Hrvatskog (?) društva pisaca ili kako se već zove, u čijem se okrilju daje prostora najprimitivnijim mogućim napadima na hrvatski jezik, njegov naziv (i položaj). Istodobno, navodno iz mrtvih uzdignuto Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika nikako da se oglasi, a zakon o hrvatskom (standardnom) jeziku nikako ne može prodrijeti u Hrvatski sabor niti Sabor kakav jest ima interesa za tu „temu“.

Mediji su sada i formalno u području kulture, a nego gdje? Pa kako mediji njeguju kulturu sjećanja, recimo? Kako nameću publici ono što je i njima nametnuto? Vozim se zagrebačkom obilaznicom i slušam vijesti Hrvatskoga radija, kadli jedna od njih kaže da su antifašisti i radnička fronta (ili tko već) obilježili dan sjećanja na ustaški logor za djecu u Jastrebarskom. Umalo da nisam završio u grabi. Zar nakon toliko svjedočanstava, knjiga, zapisa, analiza koje kazuju da nikakav logor za djecu u Jaski nije postojao, neki urednik na radiju pušta „antifašističku istinu“, pa onaj tko sluša emisiju a ne zna puno o bližoj povijesti, doista misli da je istina što čuje. Usput, u nedavno objavljenoj knjizi o spašavanju djece u jaskanskom prihvatilištu, ponavlja se krucijalni dokaz da o logoru nije bila riječ, ni žica ni Viseslavstražarnica: nakon „oslobođenja“ ni jedna časna sestra, kao ni bilo tko drugi, nije optužen. Da se doista radilo o „logoru za djecu“, letjele bi glave.

Drugi primjer iz medija (tiskovine): piše prononsirani orjunaš o eksploziji koja se dogodila u Puli neposredno poslije Drugog svjetskog rata, a cilj je bio nagnati preostale Talijane u bijeg. Rečeni novinar objašnjava čitateljima da su Talijani svojedobno bili većina u Puli, a sve okolo bilo je, veli, slavensko stanovništvo. Slavensko? Bit će da je bilo i jest hrvatsko, ali hajdmo i u ovoj prilici malo orjunašiti, za zabavu.

Treći primjer: krstionica kneza Višeslava. Nije, veli autor napisa u tiskovini prošloga tjedna, nije vjerojatno da je Višeslavova, a za kneza Višeslava nije sigurno da je postojao, jedino je sigurno da je krstionica iz 9. stoljeća i da je Ivanova a ne Višeslavova, da je svojedobno odlutala u Italiju (Veneciju) pa u vrijeme NDH vraćena. Pitanje je moje, zašto bi svećenik Ivan koji je „učinio ovo pobožno djelo“ kako piše u latinski uklesanom tekstu, spominjao da je učinjeno u doba kneza Višeslava? I tako dalje. Hajdmo malo zamutiti ranosrednjovjekovnu povijest, da sve učinimo nesigurnim u skladu sa suvremenim lumenima koji i Hrvatsko kraljevstvo pomiču za koje stoljeće. I koji preziru iransku teoriju o porijeklu Hrvata.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

 

Čet, 24-09-2020, 23:05:34

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.