Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 U drugom dijelu rujna

Hrvatska se polako hladi od ljetnih vrućina i zagrijava za različite izbore, bliske i nešto manje hhbliske (predsjednički, parlamentarni, hdz-unutarstranački). Kampanje su toliko ispremiješane da ih je teško razlikovati. Ono što za sada znamo, jest da je Kolinda već eliminirala jednoga protivnika klasičnim nokautom, dotično Stipu Miočića za kojega široka hrvatska publika nije dobro ni čula, a trebala bi jer je najbolji na svijetu. Drugi izazivač, ne iz športskoga nego šporkoga političkog miljea, Dejan Jović, nokautirao je samoga sebe plamenim raškovićevskim govorom, a dok su ga polijevali vodom na njegova podmetanja odgovorio je dr. Mihovil Biočić, liječnik. Taj Biočićev napis poslali su mi dobri ljudi, jer gdje bih ga mogao pročitati, sigurno ne u „službenim“ medijima. Zastao sam i skinuo kapu (koju doduše ne nosim). Ne zato što devedeset i pet posto napisanog nismo znali, pa i više, nego zato što je čovjek pregledno, kronološki, nepobitnim činjenicama i citatima napokon dramatično sažeo što se doista događalo s Hrvatima, s hrvatskim narodom u ratu (drugom, svjetskom) i poraću, nasuprot jugoslavenskom i velikosrpskom (što je isto) tumačenju povijesti, to jest odvratnim lažima koje se i danas (donekle frizirane) provlače medijima i zaplotnjačkim središtima za podrivanje hrvatske države.

Taj, opsežni ali zbijeni napis dr. Mihovila trebao bi bez kraćenja ući u sve moderne hrvatske školske udžbenike povijesti, ne trebao nego morao, inače će proći još nekoliko naraštaja školaraca kojima razni jovići i pupovci mogu Duhacekprodavati maglu – sve dok školaraca ne bude nestalo u bijeloj kugi, a ostanu zločinačke crvene „istine“ i pohvale komunističkom režimu.

Specijalni rat protiv Hrvatske u punom je zamahu, ne samo na krilima SDSS-a i sličnih agentura, nego – u slabo skrivenim oblicima – u vascelom hrvatskom medijskom prostoru.

Neprikrivena mržnja i posao obavljen za (i opet slabo) prikrivenu petu kolonu vidljiv je u „slučaju Duhaček“ koji su njegovi pokrovitelji uspjeli pretvoriti u raspravu o slobodi govora, te „napredno“ stali na stranu novinara koji piše (pjeva), eto, satirično, pa im je dobrodošla satira „Oj ti govno Velebita... ti stolico svih Hrvata“. Prije svega, nije riječ o satiri, jer je satira književna forma, nego o vulgarnoj amaterskoj provokaciji , naručenoj kako bi specijalni rat imao valjda pjesnički prizvuk, neka se nađe. Priglupa objašnjenja da je“ pjesnikova“ inspiracija bila ispuštanje fekalija u more, jadna je isprika, a i nesuvisla jer spomenuto ispuštanje nema nikakve veze s Velebitom, pa ni s podvelebitskim primorjem. No, kreteni su se uhvatili za to objašnjenje i ispunili stranice crnilom, baš crnilom i novim govnarijama protuhrvatske klateži koja je na primjeru sličnih diverzija razumjela Novostida joj se ništa ne će dogoditi, te sada uživa u „slobodi govora“, onoj slobodi koju smo donijeli mi, razorivši komunistički sustav i Jugoslaviju gdje nikakvih sloboda nije bilo, pa sada koriste blagodati demokracije i posežu za njom kao oružjem protiv Hrvatske.

Da definiram: sloboda govora je u današnje vrijeme zajamčena samo onima koji su protiv moderne hrvatske države. Onima koji su stvarali i branili tu istu državu, čim se malo pobune, sloboda govora se oduzima makar i potiho, tužbama i sličnim domišljajima. Njih nema u medijima, u tiskovinama (s uglavnom nepoznatim vlasnicima), na televizijama (s posve nepoznatim vlasnicima), ako su umjetnici šikanira ih se, prešućuje, postaju nevidljivi. Na sudu im se oduzima riječ, kao Vukovarcu kojemu su srpski agresori ubili dva sina, a sutkinja ga opominje da s tim ne maše, da šuti. To je hrvatska zbilja. Slučaj Duhaček ima još i drugu (ali istovrsnu) dimenziju : ne samo da se taj tip svoj (plaćeni) proljev upravlja na pjesmu koja je jedna od hrvatskih svetinja, kao što je i Velebit sveta planina, nego i znakovima ACAB vrijeđa policiju. Koju policiju? Pa hrvatsku policiju, nego koju, onu koja je prva stala na obranu Hrvatske, uz u početku još rijetke dragovoljce, i imala strahovite ljudske gubitke. Sljedeći korak u specijalnom ratu je vjerojatno hrvatska vojska, podosta krupan zalogaj za klatež, ali će naći načina (već jesu, „Novosti“) da i nju načnu, a pokrovitelji će se dosjetiti kako da u svemu pronađu satiru, sve dok se zveckanje oružjem iz Srbije i RS ne pretvori u nešto mračnije – a to je ono što „slobodoumnici“ i slobodnogovornici s nestrpljenjem čekaju, oni „osuđeni na Hrvatsku“ (stanoviti kazališni redatelj Kurspahić) koji čekaju „oslobođenje“ .Da, s istim posljedicama kao ono oslobođenje polovicom četrdesetih. I gorim, ako je moguće.

Elem, Hrvatska koja se znala braniti i obraniti od tada treće vojne sile u Europi, sada se ne zna obraniti od potkornjačke klateži koja joj radi o glavi.

Svit se konča

Najvažniji pokret u povijesti čovječanstva upravo se događa pred našim očima, to jest pokret za spas planeta Zemlja. Tko god je projektirao mladu djevojku koja sada hoda svijetom, učinio je veliku stvar. Ivana Orleanska našega ddvremena, univerzalna za razliku od nesretne francuske Ivane, probudila je mlade kojima je postalo jasno da su njihovi stari toliko uništili treći planet od Sunca te mu možda nema spasa, ili možda ima ako se žurno, trenutno i globalno ne poduzme sve što je potrebno, a zna se što. Pokret još nije dovoljno masovan, ali ima nade da će preplaviti svijet jer radi se opstanku. Globalni pokret, velim, paradoksalno, budući da je upravljen prvenstveno protiv one krajnje opasne gamadi koju nazivamo (koja se naziva) globalistima, korporativnim glodavcima „new age“ ideologije koja i nacionalne države i njihove prirodne izvore (resurse) drži svojim plijenom, zaglupljujući pritom mnoštva naroda i potkupljujući njihove „vođe“.

U tom i takvom suvremenom svijetu , u kojemu nekoliko stotina ili nekoliko tisuća ljudi posjeduje bogatstva koliko i ostatak čovječanstva, sve je u funkciji rečenih sretnika koji će, kao u najmračnijim znanstveno-fantastičnim filmovima pokositi doslovce sve što je na putu njihovu profitu, meljući šume i prašume, ispuštajući otrove u zrak i u zemlju, zagađujući mora, rijeke i potoke, izvore pitke vode, uzrokujući porast stakleničkih plinova, nestanak ledenih kapa planeta. Političari u njihovoj službi teško da će išta poduzeti, ako žele ostati gdje jesu i dalje „služiti narodu“. Znači, pokret mora biti agresivan u službi dobra, i dobro je da je pokret mladih jer će oni za koju godinu postati dovoljno veliki da dođu na položaje s kojih mogu odlučivati, a birači, do tada već u smrtnom strahu da će se skuhati ili smrznuti, odlučit će se za one koji im obećavaju bolju sudbinu.

Doista je pet do dvanaest, pa me sada cijelo čovječanstvo nekako podsjeća na Hrvate koji sve rade u zadnji čas, ali kada krenu onda je to veličanstveno. Glede klimatskih promjena, Hrvatska je još i dalje podosta ugodna oaza, ali se čini mnogo, izvana i iznutra, da ni ona ne bude iznimka, a osim toga ni ona ne može pobjeći od globalnih užasa, da i Eko ekohoće. Lijepa naša, jest, još i sada. Lijep naš planet? Nije više i brzo korača prema smrti, pa uzima sa sobom i Lijepu našu koja se i sama pokušava „uklopiti“, prodaje svoje tijelo na uglovima, nudi najbolje što ima – od plodne zemlje do djece, o kapitalnim poduzećima da ne govorim. Diči se turizmom, koji donosi novac i zagađenja.

Uz ona „prirodna“ onečišćenja tu je i sve veće zagađivanje svjetlom i posebno bukom na koju desetljećima upozoravam (ha) ali nitko ne sluša. Ne čuju od buke. A kada i pokušamo s obnovljivim izvorima energije, postavimo (ne mi, stranci) čudovišta od vjetrenjača koja nagrđuju krajolik i proizvode neizdrživu buku – postavljena u blizini kuća u kojima ljudi ne mogu spavati, sram ih bilo, kao da su oni važniji od „razvitka“. Neka uzimaju antidepresive. Drva još imamo, ali je sve skuplje. Jedan podatak iz povijesti: vjerovali ili ne, u devetom i desetom stoljeću Venecija je izvozila – drvo. I prodavala ga Arapima. Zaleđe Venecije bilo je prepuno šuma. A kada stabala više nije bilo toliko puno, u sljedećim stoljećima svrnuli su oko na šumovitu Hrvatsku. U Slavoniji su još u vrijeme Kozarca (Kozaraca) nemilo sjekli Francuzi. Pa i sada gulimo šume, izvozimo trupce, navodno pod nadzorom. A ako neka učiteljica uzme drva iz zaraslog vinograda svoje bake – na sud s njom, oderi ju.

Pisac ovih redaka glede klimatskih promjena ima alibi, i to nepobitan. Negdje svršetkom sedamdesetih prošloga stoljeća objavljen je moj roman „Eko Eko“. U njemu je planet Zemlja tek na dobrom putu da bude gadno zagađen, ali ima drugih u svemiru koji su već tako gadno zagađeni da na njima još mogu živjeti samo gadna bića. Planet Zemlja 2019. sve je više nalik Zmazu iz romana. A da Zmaz posve ne propadne, podignuta je ( u knjizi) revolucija koju predvodi jedna djevojčica (sa Zemlje). Koincidencija? Kada su to razumjeli naši prosvjetni mudraci i mudrice – izbacili su nedavno roman „Eko Eko“ iz lektire. Uz to (usto, što bi pisali idioti), čitao sam, i opet nedavno, napis nekog našeg kolumnista koji se oborio na norvešku djevojčicu i cijeli pokret s tezom da je mala malo autistična i da je riječ o iskorištavanju djece. Jest, taj članak valjda možete negdje pronaći.

Topovima na toponime

Poskočio sam čuvši da su se „geografi“ (zemljopisci) zabrinuli što postoji šarenilo u pisanju (pravopisanju) toponima, to jest naziva mjesta. Kao da je u sveopćem, namjerno i zlonamjerno izazvanom pravopisnom šarenilu (još jedan oblik specijalnog rata protiv Hrvata ) pisanje toponima iznimka. Nije. Sada će, čitam, geografi koji su i u školama uspjeli zemljopis žrtvovati stranoj riječi, geografiji, osnovati neko povjerenstvo koje će se baviti pitanjem toponima, ne Hrvatski jezikznam je li uz pomoć jezikoslovaca i kojih. Moj prijatelj, kroatist, točno kaže da je pisanje imena mjesta (naselja, gradova itd.) riješeno u Hrvatskom pravopisu Stjepana Babića i suradnika, kratkim i zauvijek uporabljivim pravilom koje kaže: „Vlastite imenice iz stranih jezika pišu se kao i u jeziku izvornika, osim egzonima (pohrvaćenica).“ I točka. Imamo Beč, Rim itd. a za one koje nemamo pogledajmo kako pišu nazive svojih mjesta oni u čijim se zemljama mjesta nalaze.

No, problem je dublji. Ako postoje neke nejasnoće (a u ovom slučaju i ne postoje) onda se i toponimima treba baviti Povjerenstvo za normu hrvatskoga standardnog jezika, sastavljenog od najuglednijih jezikoslovaca. Pa zašto se ne bavi? Zato što ga više nema, zato što su ga jovanovići ukinuli, a oni nakon njega nisu ga vratili. Sada će se valjda izgovarati da su mnogi veliki jezikoslovci nedavno umrli, pa ih nema, a onda nema ni povjerenstva.

(Usput: u vrijeme smrti Radoslava Katičića, čitao sam osmrtnice u dnevnim novinama. U vrhu stranice posljednji pozdrav Katičićevih učenika, sada uglednika, iz Montreala, Sao Paola, Pariza, Dharamsala, Oxforda, New Delhija... Posljednji pozdrav Radoslavu Katačiću, jest, tako je pisalo, Katičić je preimenovan u Katačića. Površnost, šlamperaj? Kadli na istoj stranici nešto niže vidim posljednji pozdrav Hrvatskoga filološkog društva, pozdrav i opet Radoslavu Katačiću, a ne Katičiću. Eh, to onda više nije slučajno.)

Zlatko Zlatić

Umro je vrsni kipar Zlatko Zlatić, osebujan čovjek i umjetnik rođen 1933.u Zagrebu, istarskih korijena. Njegov je otac Zlatko Zlatcibio skladatelj i dirigent Slavko Zlatić, rodom iz Sovinjaka pokraj znamenitog Berma. Zlatko Zlatić je nastavio obiteljsku umjetničku tradiciju, ali ne u glazbi nego u kamenu, u bronci, šezdesetih diplomirao u klasi Vanje Radauša i pošao svojim putem, pretežito animalist kao i Dešković koji je umro u Vrapču, a Zlatko je u Vrapču živio – u Zlatićevoj ulici. Tako se i predstavljao neznancima - kao Zlatko Zlatić iz Zlatićeve ulice, društven i srdačan znao je zaokupiti pozornost. Njegove rode, kornjače , golubovi i psići nalaze se na javnim površinama mnogih hrvatskih gradova. Jednu figuru nosio je sa sobom kada smo u listopadu 1991. krenuli prema Vukovaru. Naime, premda već tada u ozbiljnijim godinama, Zlatić je navukao odoru i uzeo kalašnjikov, kao pripadnik dragovoljne Satnije hrvatskih umjetnika. Zaustavljeni smo u Vinkovcima i Nuštru, stari Jastreb koji je tada stolovao u Vinkovcima reče da se u Vukovar više ne može (vidjeti knjigu „Lijepa moja“) . Zlatko Zlatić mu je darovao skulpturu Čuvara.

Zlatkovo tijelo kremirano je u ponedjeljak u Zagrebu. Zbogom, dragi, hrabri prijatelju.

Serije

Skoro cijelo ljeto emitirane su na HTV serije o nedavnoj hrvatskoj prošlosti, o komunističkim tajnim službama, o ratu prije rata, o hrvatskim premijerima (neke se moglo i preskočiti), i zadnja o liječnicima u politici. Očekujem seriju o pacijentima u politici, iz suvremenoga života.

Hrvoje Hitrec

 

Sri, 13-11-2019, 05:33:09

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.