Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Oko polovice lipnja 2019.

Nikada se nisam raspitao kako je nastao pojam „pasje vrućine“. Jedino što znam da se moj pas HHDjecaNa kraju školske godine i opet autobusi – djecu se vodi na izlete starim autobusima koji se ponekad na vrućini i zapale, prate ih i nastavnici (recimo u Vukovar) kojima se u autobusu bljuje, i po djeci i po hrvatskim braniteljima, a još nam je u mislima i onaj podivljali otac koji je bacao djecu s balkona. Kao da u Hrvatskoj imamo djece na bacanje. A imamo ih sve manje i svi nešto petljaju oko demografije malim pomacima, ne slušaju mojeg znanca Šterca jer je “preradikalan“ za nježne političke umove izležava u debeloj sjeni oraha, dok ja šljakam u vrtu. Kako bilo, vrućine su prošloga tjedna bile nesnosne, a školska godina završila baš na vrijeme da se djeca ne moraju vući vrućim ulicama na putu prema školi, s teškim torbama, ili voziti u pregrijanim autobusima. Svi su odahnuli, i djeca, i nastavnici (Puntarić), ali i roditelji koje nitko ne spominje, a odigrali su znatnu ulogu u uspjehu ili poluuspjehu svojih kćeri i sinova: ne poznajem oca ni majku školaraca koji nisu štrebali skupa sa svojim nasljednicima barem dva sata dnevno ako ne i više, što se može podvesti pod cjeloživotno školovanje jer su se i oni podsjetili na ono što su zaboravili, kao što će i djeca brzo zaboraviti sve one pretrpane i nepotrebne podatke koji se pamte tjedan ili dva, a zatim odlaze u teško dohvatne male sive stanice (što bi rekao Poirot). Tako školski sustav stvara nove hrvatske mučenike, traumatizira djecu i odrasle.

Nastavnici traže da ih se plaća više, traže bajoslovno povećanje plaća od čak šesto kuna, ali je novac potrošen na Školatablete u svakom smislu riječi, i digitalna pomagala i one tablete iz apoteke. Sve dok neka skupina pametnih ljudi, bez obzira jesu li iz „školskog sustava“ ili ne, protumači da cilj treba biti široka opća naobrazba, a fakti svedeni na razboritu mjeru - nikakvoga napretka ne će biti. Učenici ne trebaju znati što je epifora, a što anafora, nego čitati dobre pisce i naučiti pisati, jer inače iz škole izlaze i bez epifore, čije su značenje odmah zaboravili, ali izlaze i nepismeni, što je katastrofalno.

Na kraju školske godine i opet autobusi – djecu se vodi na izlete starim autobusima koji se ponekad na vrućini i zapale, prate ih i nastavnici (recimo u Vukovar) kojima se u autobusu bljuje, i po djeci i po hrvatskim braniteljima, a još nam je u mislima i onaj podivljali otac koji je bacao djecu s balkona. Kao da u Hrvatskoj imamo djece na bacanje. A imamo ih sve manje i svi nešto petljaju oko demografije malim pomacima, ne slušaju mojeg znanca Šterca jer je “preradikalan“ za nježne političke umove koji se bude tek kada je Škola za životŠkolaŠkola za život upravljana iz lijevoga centra i sklona takvim ideologijama, spotaknula se upravo na tzv. humanističkim disciplinama jer se u odnosu na njih otkrila u svoj svojoj zatucanoj ideološkoj pokaznici, što je bilo za očekivati, a školska lektira samo je vidljivi dio sante leda. Ispod, u mrzloj vodi, očito je da tzv. desni centar čije su ideološke odrednice nevidljive, prepušta obrazovanje onima čija je ideologija vrlo jasna, te malo-pomalo indoktriniraju mladež sitnim i krupnim ubodima u hrvatsku povijest i hrvatsku književnost, nudeći u lektiri i „književnike“ koji morbidnim tekstovima vrijeđaju hrvatsku uljudbu. prekasno, kada je sve izgubljeno. Kao što se i semafori ili uspornici postavljaju tek kada netko pregazi dijete. Je li samo školski sustav postavljen blesavo, ili je cijeli sustav takav, u svim područjima, je li nesposobnost novi(ja) preporuka za vodeća mjesta u svim granama, pa smo sve više nalik onim vrstama iz zoologije gdje je vođa čopora pripadnik koji se spretnije penje po višim, makar i tankim granama?

Škola za život upravljana iz lijevoga centra i sklona takvim ideologijama, spotaknula se upravo na tzv. humanističkim disciplinama jer se u odnosu na njih otkrila u svoj svojoj zatucanoj ideološkoj pokaznici, što je bilo za očekivati, a školska lektira samo je vidljivi dio sante leda. Ispod, u mrzloj vodi, očito je da tzv. desni centar čije su ideološke odrednice nevidljive, prepušta obrazovanje onima čija je ideologija vrlo jasna, te malo-pomalo indoktriniraju mladež sitnim i krupnim ubodima u hrvatsku povijest i hrvatsku književnost, nudeći u lektiri i „književnike“ koji morbidnim tekstovima vrijeđaju hrvatsku uljudbu. I to neukusno. (I za lascivnost treba ukusa). One protivnike takvih „lektira“ sada vlast (u obrazovanju) naziva marginalnim skupinama, što je ekvivalent doskočici „da ne će ulica određivati...“ Pa i nakon što knjigesu nastavnici u anketama rekli svoje, opet se pokušava nešto ušićariti i prikriti, pogurati nekog „svog“ lijevonasađenog neukusnog spisatelja koji u međučin prljavosti i ružnoće u pravilu ubacuje svoje poglede na hrvatsku zbilju i posebno na noviju hrvatsku povijest, te postaje razvidnim da pedofilija, homoseksulanost i protuhrvatstvo nalaze zajednički ponosni nazivnik.

Školska je godina, znači, završena, iscrpljeni ali ambiciozni roditelj strpali su djecu s peticama u automobile i krenuli prema tjednu koji je idealan za spajanje praznika, pa će – posebno u nerealnom sektoru – mnoga radna mjesta u državnim, gradskim i općinskim poslima biti privremeno nepopunjena. U tom tjednu Hrvati prvi put idu mnoštveno na (adrijansko)) more, kao u sedmom stoljeću. Kreću se cestama i autocestama koje su za Hrvate skuplje nego za strance, jer Hrvati imaju bolje plaće. Kreću se i migranti, u pravcu istok-zapad, od Bihaća i Kladuše preko najužeg dijela Hrvatske, pješke ili u kombijima krijumčara za tisuću eura po glavi, policija ponešto uhvati i stavlja krijumčare u već pretrpane zatvore, posebno u Karlovcu, ali se prava najezda tek očekuje. Bihać je opet, kao u vrijeme rata, opkoljen i teško diše. Taj stari hrvatski grad, sada na žalost ponešto pomaknut s onu stranu granice i s novom većinom, strateška je točka okupljanja migranata s pametnim telefonima, vrlo odlučnih da ondje ne ostanu, pa je samo pitanje dana kada će doći do masovnoga pokreta usred turističke sezone. Bošnjaci-muslimani i njihove vlasti imaju za sada genijalnu zamisao – da migrante rasporede u kampove, ali u području gdje žive uglavnom Hrvati, koji su oduševljeni tom idejom.

Da bi se u blagdanima blagoslovljenom tjednu ove godine pojavio još jedan, pobrinuo se HDZ koji slavi tridesetu obljetnicu osnutka obavljenog na brzinu i u tijesnoj sobi niske zgrade uz igralište na Jarunu. Sada se ne moraju bojati policije, štoviše, policija osigurava skupove. U međuvremenu se pokret pretvorio u stranku, a od trenutka te pretvorbe svašta se tu događalo i još se događa, svaki je vođa poslije Tuđmana imao svoju viziju koju su poslušno slijedili, a sada se HDZ - u premda još ne u posve razvidnom obliku - opasno približio lijevom centru. Ako tako nastavi, HDZbit će potrebna ona medicinska ekipa koja je nedavno razdvojila sijamske blizance. Opasno, velim, to jest opet je (vodstvo) HDZ-a sklono opasnim namjerama. Mnogi su utemeljitelji već mrtvi, ali ima nas živih i neprilagodljivih. Ali da izumiremo, točno je. Rezultat je to klimatskih promjena, valjda, izumrlo je već toliko životinjskih i biljnih vrsta.

S tim u svezi, ljudi su shvatili da su puni plastike, i oni, i voda koju piju, i more i kopno. Treći svjetski rat (ako ga ne bude u pravom smislu) vodi se danas protiv stakleničkih plinova i - plastike. Ako taj rat izgubimo, na Zemlji će ostati homo plasticus, s plastičnom kožom i unutarnjim organima. Vrlo plastična budućnost. A da je sadašnjost već posve plastična, uvjerio sam se kada su mi dostavili kantu za plastiku: ta se puni neslućenom brzinom, pa ona stara „miješana“ kanta ostaje gotovo praznom. Svaki je prehrambeni proizvod sastavljen od dva dijela: većinski je dio plastična ambalaža, manji dio hrana. Plastiku masno plaćamo, što znači da – u svrhu uštede – trebamo jesti plastičnu opremu, a hranu bacati, kao što i inače s hranom činimo jer ju imamo na bacanje, valjda. No, vozim se nedavno s jednim profesorom i to emeritusom, prirodne jedne ArbitarPupovac je arbitar u političkom životu današnje Hrvatske, te ne bi bilo čudno da se i on kandidira za predsjednika države. Nije sigurno, ali za Zokija se već zna, on ide uz potporu ne samo SDP-a, a ako se na desnoj strani spektra glasovi razmrve (kao što je hrvatski običaj), onda ni Milanovićeva lenta nije tako neupitna.znanosti, koji mi kaže da nisu toliki problem plastične čaše, štapići, vilice, itd. nego – pelene. Dječje i ne samo dječje. I eto, zato u Hrvatskoj u tom protuplastičnom ratu imamo izgleda: sve je manje djece, sve manje će trebati pelena i bit ćemo spašeni.

Znam da sam vam dosadan kada se uhvatim neke teme koja (naizgled) nema veze s politikom, pa se vraćam u zbilju. Kada nema nikakvih izbora, barem šest mjeseci – opazili ste i sami – nekako sve postaje nezanimljivim. Euroizbori su KGKspasili stvar, s dugom kampanjom, pa je bilo zabave. Sada očajni novinari nemaju štofa, te su se usmjerili prema predsjedničkim izborima, baš kao da su za koji tjedan a ne svršetkom godine. Te tko će i kako će, te hoće li taj ili ne će, te koga bi rado, a koga ne bi, te tko ima ustaškog djeda a tko partizansku baku. Iskustvo kaže da uvijek najveće šanse ima aktualni predsjednik (predsjednica), osim ako se ne zove Josipović. Znači, Kolinda, koja nas je u većem dijelu mandata vrlo dobro reprezentirala, posebno u vrijeme uspjeha nogometne reprezentacije, ali i u drugim slučajevima, tromorskim i sličnim.

Pogreška koju je napravila distanciranjem od desnice u finišu mandata, mogla bi donekle utjecati na rezultat, ali birači su nepredvidljivi, to jest narod. Onu epizodu s dolaskom Vučića u Zagreb, teško je i njoj zaboraviti, što se pokazalo na predstavljanju knjige „Nestali u Domovinskom ratu“ kada je potegnula Vučića, očito ju muči što ju je četnik prevario i o Vučićnestalim hrvatskim braniteljima i civilima šuti kao zaliven, naravno. (Usput, točan bi naslov bio: Nestali u srpskoj agresiji na Hrvatsku). No, o nestalima je dijelom bolje raspitivati se kod „domaćih“, aboliranih Srba i gotovo je nevjerojatno da naše službe desetljećima ne mogu ništa otkriti , ili imaju nalog da ne otkriju. Znamo li prisluškivati razgovore „zanimljivih“ osoba? Ne znamo? A u ratu smo prisluškivali Miloševića, za Boga miloga!

Jedan od onih u Hrvatskoj tko više no vjerojatno nešto zna ili bi mogao doznati (Pupovac, gdje je dr. Šreter), umjesto da pomaže drži u Saboru plamene govore o onima koji su krivi za Supetar, je li, te velikom gestom pokazuje prema gore, prema Pantovčaku, između ostalih. Pupovac je arbitar u SerijeGledajući seriju bio sam beskrajno zavidan i gnjevan, ne zbog teme jer se Krško navodno još dobro drži, nego poradi činjenice da mi snimamo serije uglavnom bezlične, besmislene i beznačajne, što publika opaža i ne vjeruje očima. Malo je iznimaka. političkom životu današnje Hrvatske, te ne bi bilo čudno da se i on kandidira za predsjednika države. Nije sigurno, ali za Zokija se već zna, on ide uz potporu ne samo SDP-a, a ako se na desnoj strani spektra glasovi razmrve (kao što je hrvatski običaj), onda ni Milanovićeva lenta nije tako neupitna.

Černobil

Nuklearci, to jest oni koji imaju nuklearno oružje i oni koji bi ga rado imali, svako malo izazivaju vraga i prijete jedni Cernobildrugima, premda je svima jasno da bi nuklearni rat značio svršetak čovječanstva, barem stotinu godina prije nego što će doista nastupiti poradi čovjekova uništavanja planeta drugim sredstvima. Sjajna televizijska serija „Černobil“ podsjetila je s kakvim se opasnim stvarima ljudi igraju, i kada nije u pitanju oružje, te kako se i „štednjom materijala“ ili krivom konstrukcijom može izazvati katastrofa. Scenarij serije pisan je pametno, inteligentno, s minimumom „pjesničkih sloboda“ – a te su slobodne scene možda i najdojmljivije.

Gledajući seriju bio sam beskrajno zavidan i gnjevan, ne zbog teme jer se Krško navodno još dobro drži, nego poradi činjenice da mi snimamo serije uglavnom bezlične, besmislene i beznačajne, što publika opaža i ne vjeruje očima. Malo je iznimaka. Gledatelji traže dobre, vrhunske dramske serije. A zašto ih nema, ispričat ću jednom. Zasad: ono što me još smeta: u rečenim, nikakvim serijama igraju naši odlični hrvatski glumci. Barem oni zaslužuju bolje scenariste i redatelje.

Hrvoje Hitrec

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Ned, 15-09-2019, 23:04:33

Najave

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.