Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Svršetkom travnja 2019.

U jednom se trenutku prošloga tjedna temperatura ponegdje podignula do trideset, a još ni travanj nije završio, što znači da bi u kolovozu moglo biti plus pedeset. Hrvatska se zagrijava, a to su mladi i pametni ljudi na vrijeme razumjeli i krenuli prema sjeveru. U Hrvatsku će na njihovo mjesto doći oni iz odavno vrućih zemalja Hitreckojima je tu kod nas prohladno i ugodno. Toliko o predvidljivoj zamjeni stanovništva koja se sve više spominje u samo naoko katastrofičnim razmišljanjima demografa i klimatologa. U klimatologe ne uvrštavam i trenutnu državnu vlast, premda ona s klimanjem i kimanjem ima poveznica, a u povijesno-političkom smislu savršeno se uklapa u „B“ opsesiju (Budim, Beč, Beograd, Bruxelles, Buzin) odnosno svjesno i povijesno potvrđeno pozicioniranje Hrvatske kao drugorazredne zemlje koja ne zna misliti svojom glavom, a u gospodarskom polju glava joj jedva viri iz smeća (BBB).

Rijetki i kratki trenutci samosvojnosti bili su tek incidenti. Kad god bi se Hrvati usudili poduzeti nešto na svoju ruku, pa u tomu čak i uspjeli, kad god bi uzletjeli na njih se bacala velika mreža kojom se hvataju ptice pjevačice i pjev bi utihnuo, a mrežari trijumfirali. Današnja hrvatska politika klasičan je primjer nedostojanstvenoga podilaženja središtu ili središtima moći izvan Hrvatske, prihvaćanja nametnutih SAborzakona i ugovornih „obveza“, pa ako se netko čudi praznoj sabornici, nije u pravu – Hrvatski sabor u najvećem broju slučajeva ionako preuzima negdje daleko već prigotovljene zakone, pa što će se naši vrli zastupnici mučiti kad je već unaprijed odlučeno.

Ma dobro, neke zakone sami donosimo, one višega ranga, recimo o prometu. Tako se, valjda u prvom čitanju našao prijedlog stanovitog Drakona, koji bi rasparao džepove bogatog prosječnog vozača s visokim prosječnim primanjima ili visokom prosječnom mirovinom. Kazne za manje prekršaje nekoliko tisuća kuna, za veće nekoliko desetaka tisuća, što je za našeg građanina bagatela. Budući da (već dugo) nisam saborski zastupnik, preostaje mi jedino da ovim putem PapaPapa ima svoju politiku, ne zove biskupa Komaricu nego onoga tko biskupu prijeti i vrijeđa ga, a namjera susreta i nije toliko stanje Hrvata u RS nego više razgovor između dvojice poznavatelja povijesti. Papa Argentinac nikako ne može doći do zaključka u svezi s događajima u Bosni Argentini, kao ni s događajima u Hrvatskoj, posebno u vrijeme Drugoga svjetskog rata i uloge Alojzija Stepinca u strašnim vremenima. Nadam se da mu je nakon razgovora s Dodikom sve puno jasnije barem o stradanjima, to više ako je srpski poznavatelj i papi ponovio ono što je izjavio novinarima prije puta u Rim: da je u Jasenovcu pobijeno 500.000 uglavnom valjda Srba, da su postojali logori za djecu i slično, a prekrštavalo se s crnim namjerama.predložim svoju viziju prometnih kazna: za manje prekršaje tri do pet godina zatvora i oduzimanje vozila na rok od dvadeset godina – ako u zatvorima nema mjesta, kao što nema, treba pronaći neki otok i ondje na plus pedeset, bez klime, preodgajati vozače koji su se zaboravili vezati, a one najtvrdokornije vezati da bi naučili. Za krupnije prekršaje Petereson Zizekpredlažem četrdeset godina zatvora, oduzimanje imovine i djece, s tim da ih djeca mogu posjećivati kada navrše dvadeset (djeca). I na kraju, za najteže prekršaje tražim smrtnu kaznu, pa i u slučaju ako vozač nije preživio sudar, recimo. Tu kaznu treba izvršiti humano, zatvaranjem vozača u automobil s uključenim motorom (u leru) i stavljanjem krpe u auspuh. Hoja Lero.

Treba djelovati, a ne filozofirati. Za filozofiju su zaduženi Slavoj Žižek i Jordan Peterson, dva lika od kojih je svaki dosadan na svoj način, što nije spriječilo našu televiziju da njihova trosatna umovanja prenese zahvalnim gledateljima. Ja sam izdržao punih pet minuta sve dok nisam shvatio onu izreku o bijedi filozofije, a zabavilo me je samo vrlo neobično ponašanje Žižekovo koji očito nije siguran gdje mu se nalazi nos i je li još na mjestu gdje bi trebao biti, pa ga svaki čas dodiruje. Ili provjerava je li mu se povećao. Otprilike takve su i njegove teze.

Nekako u isto vrijeme održan je susret, tek okrznut kamerama, dvaju autoriteta ali ne u području filozofije, nego religije i ponešto povijesti: sastali se Milorad Dodik i papa Franjo, što su neki protumačili kao Franjinu želju da Franjo dodikunaprijedi položaj katolika u Bosni, u suradnji s jednim od onih koji su taj položaj unazadili i još rade na tome, a i dalje će. Oni manje oduševljeni, kao što sam ja primjerice, postavljaju pitanja: je li Franji poznato da Dodik tek formalno i privremeno predsjeda neodredljivom državom koja se zove BiH, a jedina mu je briga RS u kojoj potiče paravojne formacije i izaziva vraga koji se zove novi rat, uspostavlja sve čvršće veze s Beogradom u namjeri amputacije RS i prisajedinjenja Srbiji, da je ta RS nastala na klasičnom genocidu, a Hrvati svedeni na zanemarivu skupinu.

No, papa ima svoju politiku, ne zove biskupa Komaricu nego onoga tko biskupu prijeti i vrijeđa ga, a namjera susreta i nije toliko stanje Hrvata u RS nego više razgovor između dvojice poznavatelja povijesti. Papa Argentinac nikako ne može doći do zaključka u svezi s događajima u Bosni Argentini, kao ni s događajima u Hrvatskoj, posebno u vrijeme Drugoga svjetskog rata i uloge Alojzija Stepinca u strašnim vremenima. Nadam se da mu je nakon razgovora s Dodikom sve ŽigmanovKako je Hrvatima u RS, nije potrebno trošiti riječi. Ja se divim onima koji su ondje uopće ostali, hrabri su to ljudi. A kako je Hrvatima u Srbiji, odnosno Vojvodini, iz prve ruke može svjedočiti odvažni Tomislav Žigmanov kojega sam (nakon Budimpešte) opet susreo u Zagrebu, gdje je – u Hrvatskoj matici iseljenika – predstavljena njegova nova knjiga „Vivisekcije književnosti“ (vojvođanske i ine književne teme). Jer, Žigmanov nije samo političar nego prije svega književnik od formata koji se ne želi pomiriti s činjenicom da je književnost Hrvata u Vojvodini rubna (valjda i manje važna) nego ona koja se pojavljuje u Hrvatskoj, nego da spada, naravno, u isti, cjeloviti hrvatski književni korpus. Žigmanov se zato upušta, s uspjehom, u područje književnopovijesne kroatistike i usustavljuje doprinos Hrvata Bunjevaca, uspostavlja kanon koji ne smije biti zaobiđen.puno jasnije barem o stradanjima, to više ako je srpski poznavatelj i papi ponovio ono što je izjavio novinarima prije puta u Rim: da je u Jasenovcu pobijeno 500.000 uglavnom valjda Srba, da su postojali logori za djecu i slično, a prekrštavalo se s crnim namjerama.

Brojka od pola milijuna je ipak nešto novo, nekako se prije Rima spustila za dvjesto tisuća, valjda za tu priliku, što je nastavak (nadolje ili nagore) bezočne licitacije kojoj smo svjedoci u dugim desetljećima. Tako je Dodik suočio papu s prošlošću, a čini se da „nije znao“ za Franjino mješovito pravoslavno-katoličko povjerenstvo u slučaju kanonizacije bl. Stepinca, pa je papi predložio novu komisiju sa širom istorijskom zadaćom. Eto, umjesto znanosti i znanstvenih istraživanja koja bi dovela do istine, imamo komisionare i mešetare, diletante i provokatore u službi velikosrpskih mitova, te one koji krivotvorinama nasjedaju makar se od njih ne bi očekivalo. Prosvijetljen Dodikovim podatcima, papa se povukao u osamu i razmišlja što učiniti. Odnosno ne učiniti.

Kako je Hrvatima u RS, nije potrebno trošiti riječi. Ja se divim onima koji su ondje uopće ostali, hrabri su to ljudi. A kako je Hrvatima u Srbiji, odnosno Vojvodini, iz prve ruke može svjedočiti odvažni Tomislav Žigmanov kojega sam (nakon Budimpešte) opet susreo u Zagrebu, gdje je – u Hrvatskoj matici iseljenika – predstavljena njegova nova knjiga „Vivisekcije književnosti“ (vojvođanske i ine književne teme). Jer, Žigmanov nije samo političar nego prije svega književnik od formata koji se ne želi pomiriti s činjenicom da je književnost Hrvata u Vojvodini rubna (valjda i manje važna) nego ona koja se pojavljuje u Hrvatskoj, nego da spada, naravno, u isti, cjeloviti hrvatski književni korpus. ŽigmanovŽigmanov se zato upušta, s uspjehom, u područje književnopovijesne kroatistike i usustavljuje doprinos Hrvata Bunjevaca, uspostavlja kanon koji ne smije biti zaobiđen.

Iz pogovora Stjepana Blažetina: „Posebno je indikativna rasprava Suvremena lirika bezdušja u Nastavnom planu i programu bunjevačkoga govora s elementima nacionalne kulture, koja s jedne strane ukazuje na žalosne posljedice srbijanske državne politike prema Hrvatima u Vojvodini, pa smo danas prinuđeni govoriti i o Bunjevcima koji sebe ne smatraju Hrvatima,  a s druge strane pokazuje kakve posljedice može imati nedovoljno izgrađena književna infrastruktura, nedostatak književne kritike i valorizacije književnih ostvarenja. Svojim tekstom Žigmanov s pravom ističe veliku odgovornost svih koji odlučuju koja će književna djela postati dijelom onih nastavnih planova i programa čija je ključna zadaća prenositi kulturu nacionalne manjine na mlađe naraštaje i izgrađivati njihovu nacionalnu svijest.“

E pa sada, ako ste čitajući ovaj citat pomislili na stanje u Hrvatskoj i našli velike sličnost, posve ste u pravu. I mi domorodci u Hrvatskoj patimo već dugo od nedostatka valorizacije književnih djela, a da je tako dokazuje između ostalog i putujući cirkus s lektirom u uputniku, „valorizacija“ prepuštena više-manje stihiji i više-manje anonimnim prema možda dobronamjernih valorizatorima, u nedostatku autoriteta (ili u izbjegavanju autoriteta). Kao što je znano, procjene važnosti književnih djela koja se javljaju na tržištu, prepuštena su medijima koji se užasavaju Uz manje iznimke) preporučiti čitatelju djela koja, uz literarnu težinu, „izgrađuju nacionalnu svijest“.

Jer, oni dijele književnost na konzervativnu i naprednu, a ne na dobru i lošu, što je tragično, to više što je za njih napredno sve protuhrvatsko i protukatoličko... S druge strane, rečeni citat otvara pitanje punoga nesklada između odnosa prema hrvatskoj nacionalnoj manjini u Vojvodini (Srbiji takoreći) i našega odnosa u Hrvatskoj prema srpskoj Književnostmanjini. Mi (tzv. hrvatska politika) uzdižemo srpsku manjinu na pijedestal, ni jednim potezom ne pokazujemo da bismo ju htjeli asimilirati i nedajbože dijeliti Srbe na Srbe i (recimo) Prečane koji nisu Srbi ili slično, uključujemo ih u vlast više nego što bi trebalo, a za uzvrat dobivamo „Novosti“ i Pupovčeve ispade u Saboru protiv „katolika i pedera“.

Na književnom planu dajemo im slobodu da pišu kako žele, VišnjićO Čedomiru Višnjiću već dugo skupljam podatke u svezi njegovih izvanknjiževnih djelovanja devedesetih, o čemu ću uskoro pisati. No, njima se, kao i uvijek u povijesti mađaronstva i jugoslavenstva pridružuju i „valorizatori“ koji se predstavljaju kao hrvatski kritičari ili kritičarke. Toliko o tome. Za sada.što je lijepo, ne svojatamo njihovu stariju književnost jer ju uglavnom i nemaju, za razliku od mnogih „srpskih pisaca iz Hrvatske“ koji posežu za krivotvorinama kao i njihova matica u Beogradu, a poznati su slučajevi kako su ti pisci ili „pisci“, nalazeći se u poziciji, pa i u Ministarstvu kulture, nastojali i uspijevali blokirati značajna djela suvremenih hrvatskih pisaca. Recimo Čedomir Višnjić, o kojemu već dugo skupljam podatke u svezi njegovih izvanknjiževnih djelovanja devedesetih, o čemu ću uskoro pisati. No, njima se, kao i uvijek u povijesti mađaronstva i jugoslavenstva pridružuju i „valorizatori“ koji se predstavljaju kao hrvatski kritičari ili kritičarke. Toliko o tome. Za sada.

Dnevnik Očenašeka

Knjige se pišu, neke se i čitaju. Beletristika, ali i publicistika. U Zagrebu je pompozno predstavljena knjiga Mate Granica OlujaGranića „Diplomatska Oluja“, kolokvijalno nazvana Dnevnik Očenašeka (slava V. Majeru). Najdugovječniji Tuđmanov ministar kako se predstavlja na naslovnici, a i istina je, okupio je na promociji sav državni vrh, proizašao iz njegova vrtića. Knjigu sam pozorno pročitao poradi nekih situacija nedovoljno poznatih, pa i meni, to jest o diplomatskim aktivnostima uoči i u vrijeme hrvatskoga vojnog trijumfa. Bez obzira što mislim (mislimo) o Mati, treba priznati da je svojedobno marljivo obavljao velik posao, a što on misli o sebi vidljivo je iz zapisa o susretima i putovanjima – svakako ima o sebi visoko mišljenje i to ne skriva govoreći da je bio „znatno iznad običnog ministra vanjskih poslova“.

Piše Mate jednostavnim rečenicama, gotovo vojnički odsječnim, korisnim ipak u svjedočanstvima o značajnim igračima njegova doba u svijetu i okolici, potkrijepljenim fotografijama i dokumentima, te ponekom anegdotom. Za povjesničare ali i za one koji se možebitno bave tim razdobljem kao podlogom literarnim uradcima, možda je najzabavniji dio boravak Tuđmana, Miloševića i Izebegovića u Daytonu, u odvojenim zgradama vojne utvrde i svakodnevnim susretima u kojima su se mogle vidjeti karakterne razlike i navike protagonista, od kojih je jedan (Milošević) bio uglavnom stalno pijan ili supijan.

Na koricama knjige podulji je citat iz djela Richarda Holbrookea „The End a War“, gdje se o Graniću govori vrlo lijepo („proćelav, besprijekorno odjeven, šarmantan i pristojan“). Baš šarmantno. Knjiga završava Tuđmanovom smrću i naznakama tko je trebao biti u njegovu sedlu, FFFF je postao (ostao) arhaična crvena tvrđava. Mi smo to znali početkom devedesetih, ali smo na utvrdu išli s vodenim pištoljima ili slijegali ramenima u mislima da će ondje nešto promijeniti budući da se sve oko njih mijenjalo, ali ne. Ostali su isti kao prije trideset godina, što prof. Polšek sjajno i detaljno analizira na primjeru syllabusa za predmet „Uvod u društveno-humanističke znanosti“ koji studentima obećava da će ih naučiti kritički misliti o društvenim fenomenima, ali nema ni jednoga jedinog teksta koji tim „fenomenima“ ne pristupa s politički lijevih ili izrazito lijevih „perspektiva“. Baš tako. Živio marksizam i političko obrazovanje i vaspitanje (POIV).Mate naravno, a zašto se to nije dogodilo postoji jedno moguće objašnjenje: šarm (što za Holbrookea znači šarm malo je zagonetno) se negdje izgubio u bespućima (hrvatske) zbiljnosti.

Apel protiv retrogradne nečastivosti na  Filozofskom fakultetu u Zagrebu

Baš kada sam kanio završiti ovaj napis, došla mi je na stol u kavani dnevna tiskovina s uvijek dobro uređivanim prilogom „Universitas“, vrlo dobro mi je došla jer sam imao osjećaj da kolumna nije zaokružena nakon onih rečenica o Žižeku i mudroslovlju općenito. U opsežnom prilogu o sveučilišnom životu i znanosti uopće, nalazim – vrlo iznenađen – otvoreno pismo profesora Darka Polšeka, voditelja studija atropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Naslov: FFZG ZGApel protiv retrogradne ideologizacije nekad vodećeg društveno-humanističkoga učlišta, s podnaslovom: Zašto dramatično opada interes za upis na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu?

Da, zašto? Pa zato što je (čast iznimkama kao što je prof. Polšek, recimo) FF postao (ostao) arhaična crvena tvrđava. Mi smo to znali početkom devedesetih, ali smo na utvrdu išli s vodenim pištoljima ili slijegali ramenima u mislima da će ondje nešto promijeniti budući da se sve oko njih mijenjalo, ali ne. Ostali su isti kao prije trideset godina, što prof. Polšek sjajno i detaljno analizira na primjeru syllabusa za predmet „Uvod u društveno-humanističke znanosti“ koji studentima obećava da će ih naučiti kritički misliti o društvenim fenomenima, ali nema ni jednoga jedinog teksta koji tim „fenomenima“ ne pristupa s politički lijevih ili izrazito lijevih „perspektiva“. Baš tako. Živio marksizam i političko obrazovanje i vaspitanje (POIV).

Ne ću dalje prepričavati ovaj vapaj profesora koji je prekinuo dugu hrvatsku šutnju (osim na portalu HKV-a) o retro-fakultetu na kojemu se uči o jeziku iz Eagletonove prašume, a o identitetu od Žižeka. Zadnje spomenuti nastupa i u zagrebačkom HNK, što zorno pokazuje kamo se šire pipci. Nije to ni teško razumjeti, ako se zna da i Akademija dramskih (i filmskih) umjetnosti u profesorskom kadru ima uglavnom slične pristaše retrogradne ideologizacije, o čemu će HKV ubrzo organizirati tribinu jer je voda došla do grla. A apel prof. Polšeka bit će, nadam se, objavljen (i) na ovom portalu prije no što mogući budući studenti potpuno odustanu od upisa na FF u Zagrebu i zgrada ostane prazna kao u vrijeme poplave početkom šezdesetih. Da budem ciničan, nije to ni tako loše, jer komu će onda predavati retrogradni? Komu će čitati Engelsovo „Porijeklo porodice“? Ako se stanje na FF-u može riješiti samo na taj način, neka bude.

Hrvoje Hitrec

 

 

Čet, 18-07-2019, 12:25:07

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.