Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Iz ožujka u travanj 2019.

Snažan vjetar sredinom prošloga tjedna otpuhao me je u Budimpeštu, kamo sam se ionako Hitrecmorao zaputiti jer je umro Ivan, na dan 27. ožujka. Umro je doduše 1472. i to u Medvedgradu ponad Zagreba, poslije su mu kosti prenesene u Pečuh gdje je svojedobno bio biskup pečujski, ali je morao bježati iz Mađarske poradi PannoniusRiječ je, razumjeli ste, o Janusu Pannoniusu, prvom velikom pjesniku hrvatskoga roda u doba procvata humanizma, o Hrvatu Ivanu Česmičkom koji je pjevao na latinskom, autor elegija i epigrama, diplomat, značajna osoba budimskoga kulturnog kruga na Korvinovu dvoru. Danas se po njemu zove sveučilište u Pečuhu.sudjelovanja u uroti protiv Matije Korvina, zajedno sa svojim starijim rođakom, znamenitim Ivanom Vitezom od Sredne. Riječ je, razumjeli ste, o Janusu Pannoniusu, prvom velikom pjesniku hrvatskoga roda u doba procvata humanizma, o Hrvatu Ivanu Česmičkom koji je pjevao na latinskom, autor elegija i epigrama, diplomat, značajna osoba budimskoga kulturnog kruga na Korvinovu dvoru. Danas se po njemu zove sveučilište u Pečuhu. Rođen ondje gdje Drava utječe u Dunav, po vlastitom zapisu, pa nije baš jasno zašto ga neki vežu uz Čazmu, no nije važno. Hrvate koji su pisali značajna djela na latinskom svrstavamo u korpus hrvatske književnosti, uostalom latinski je u mnogim stoljećima (pa do polovice 19.) bio na stanovit način i politički jezik kao (ne)prikriveni zaštitnik hrvatskoga.

Janusa Pannoniusa svojataju Hrvati i Mađari. Najtočnije bi bilo reći da nije ni (samo) latinski, ni (samo) hrvatski ni Pannonius(samo) mađarski, nego panonski pisac, a datum njegove smrti dobro je odabran za književnu manifestaciju „Panonia“ u organizaciji Društva hrvatskih književnika, ogranka DHK slavonsko-baranjsko-srijemskog (Mirko Ćurić) i hrvatske udruge Croatica u Budimpešti (vodi ju Csabo Horvat), te Saveza Hrvata u Mađarskoj. Tako se na podlozi mitske Panonije i mađarsko-hrvatskih veza okupilo rečenoga vjetrovitog dana u ožujku toliko Hrvata koliko ih nije prodrlo u Mađarsku od vremena bana Jelačića, a stigli su iz Hrvatske (Goran Rem, Jasna Horvat, Josip Cvenić i Josipa Gogić iz Osijeka, Đuro Vidmarović i potpisnik ovih redaka iz Zagreba), Tomislav Žigmanov, Darko Baštovanović i Mirko Kopunović iz Vojvodine (Subotica), iz BiH (Orašje) Joso Živković i Mato Nedić, iz Austrije Robert Hajszan, „domaći“ Hrvati u Mađarskoj Ivan Tomek iz Pečuha kao i Stjepan Blažetin, ravnatelj Znanstvenoga zavoda Hrvata u Mađarskoj. Da, i Katarina Gubrinski Takač iz Budimpešte.

Croatica sada djeluje u Lonyay ulici, u prostorijama koje se tek uređuju. Žalibože, program je bio toliko zgusnut, u jednu večer, da je svakomu od nas dodijeljeno pet minuta ili nešto više, a mnogi su sigurno htjeli reći nešto više, a ne samo pročitati dvije il tri svoje pjesme ili ulomak iz proze. Ali ni to nije važno, glavno je da smo se vidjeli, da su se možda nepoznati upoznali, a za dodatnu hrvatsko-mađarsku vezu pobrinula se vedra ekipa iz Đakova koja je podsjetila na 160. obljetnicu rođenja graditelja Josipa Vancaša rođenog u mađarskom Šopronu, opusom vezanim uz Zagreb (Prva hrvatska štedionica, primjerice), a još više uz Sarajevo gdje je u vrijeme biskupa Stadlera sagradio katedralu, ali i palaču Zemaljske Mađarskavlade i još ponešto. Vedra ekipa, kažem jer su doveli iz Đakova i dva vrlo nadarena mlada glazbenika. U svakom slučaju, dobro zamišljen hrvatski desant na Budimpeštu, uz nazočnost simpatičnog hrvatskoga veleposlanika u Mađarskoj, Mladena Andrlića, i zanosne riječi Đure Vidmarovića, predsjednika DHK i poznavatelja Mađarske, te nema sela u toj zemlji kojemu ne zna ime, a nekmoli grada. Književnik i sveučilišni profesor Goran Rem uvodno je govorio na temu „Hrvatska književna Panonija – U početku bijaše Janus Pannonius“, nakon njega Stjepan Blažetin, ravnatelj Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj (Pečuh), te Tomislav Žigmanov, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i politički vođa Hrvata u Srbiji.

Večer prije u raskošnom budimpeštanskom kazalištu na obali Dunava hrvatskoj književnoj riječi pridružili su se i kazalištarci - izvedena je dramatizacija „Povratka Filipa Latinovicza“ M. Krleže u koaliciji Hrvatskoga kazališta u Pečuhu (samostalna ustanova od 1994.), glumaca iz Osijeka i Zagreba, odlična režija Nine Kleflin, sjajni mladi Matija Kačan kao Filip, odvažna i impresivna Nela Kocsis, Vlasta Ramljak, Damir Lončar... Na mahove doista više no dobra predstava. Trebalo bi ju prikazivati za gimnazijalce po cijeloj Hrvatskoj, dobili bi bolji dojam o Latinoviću nego kada čitaju prozu koju teško svladavaju, pa se utječu Googlu i sažetcima.

Hrvatska škola

Ako krenete jednim od novijih krakova znamenite budimpeštanske podzemne željeznice (prva u Europi, ako se ne Ujevićračuna London, a više se ne računa), protutnjite kroz postaju Ferenc Puskas, siđete na zadnjoj postaji kod IKEA-e, blizu te razvikane kuće naiđete na impozantnu zgradu Hrvatske škole, odnosno više spojenih zgrada – hrvatska je to prosvjetna utvrda u Budimpešti, u njoj vrtić, osnovna škola, gimnazija i đački dom, a postoji i športska dvorana nazvana po Draženu Petroviću. Škola na hrvatskom jeziku, s hrvatskim (uglavnom) profesorima, postoji pod tim imenom od 1990. Prije toga, u ona nezaboravna jugoslavenska vremena, zvala se Srpskohrvatska škola, a premda je osamdeset posto učenika pripadalo hrvatskom narodu, vladali su školom, naravno, Srbi, nametali srpski posvuda pa i u nastavi književnosti („Kakav A. B. Šimić, kakav Tin Ujević“, kaže mi postarija nastavnica iz onoga doba, te nabraja srpske pisce za koje ni ja nisam nikada čuo, Bože mi prosti).

U trenutku razlaza, Srbi su htjeli preuzeti školu, a Hrvatima rekli da odu u – Pečuh. Na intervenciju iz Zagreba (Tuđman), stvari su se promijenile, ostala je (postala) u Budimpešti Hrvatska škola (skraćenica HOŠIG), te je sada BudimpestaHrvatiHrvata u Mađarskoj ima po službenim podatcima oko trideset tisuća, po neslužbenim slutnjama tri puta više, među njima i oni koji su pred srpskim terorom bježali iz Baranje, ali i Vojvodine. No, mnogi su se stariji Hrvati u onim nezaboravnim vremenima, ali i prije, ponešto ili posve ungarizirali, jer nije baš bilo popularno izjašnjavati se Hrvatom. Relikt je to novije povijesti u kojoj je između Mađara i Hrvata dolazilo do ozbiljnih incidenata (19. stoljeće), nakon što su dugo živjeli više-manje u dobrim odnosima pod krunom sv. Stjepana, a u nekim su razdobljima Hrvati bili i ugarski palatinikako jest. Da malo približim hrvatsku književnost hrvatskoj djeci u Mađarskoj, nešto sam o tome govorio u okviru jednoga školskog sata, a usporedo je mnogostrano nadarena književnica Jasna Novak u drugom kabinetu promovirala glagoljicu koja je inače na originalan način upletena i u njezine romane. U trećem kabinetu vidim na zidu zemljovid Mađarske, današnje granice i one koje nekad bijahu, sa sjeverom preko Dunava (sada Slovačka), te velikim dijelovima koji su pripali Rumunjskoj. (Usput: Zuzana koja je pobijedila na predsjedničkim izborima u Slovačkoj, dobila je veliku potporu mađarske manjine.)

Hrvata u Mađarskoj ima po službenim podatcima oko trideset tisuća, po neslužbenim slutnjama tri puta više, među njima i oni koji su pred srpskim terorom bježali iz Baranje, ali i Vojvodine. No, mnogi su se stariji Hrvati u onim nezaboravnim vremenima, ali i prije, ponešto ili posve ungarizirali, jer nije baš bilo popularno izjašnjavati se Hrvatom. Relikt je to novije povijesti u kojoj je između Mađara i Hrvata dolazilo do ozbiljnih incidenata (19. stoljeće), Samo srećanakon što su dugo živjeli više-manje u dobrim odnosima pod krunom sv. Stjepana, a u nekim su razdobljima Hrvati bili i ugarski palatini – ne samo onaj Nikola Gorjanski koji je zaglavio u bitki kod Gorjana, nego potom i njegov istoimeni sin. Ugarski palatin bio je i Lacković kojega je Žigmund Luksemburški dao ubiti na krvavom Križevačkom saboru.

U knjizi „Samo sreća, ništa drugo“ (17. stoljeće) podsjetio sam da je mađarski palatin bio i jedan Drašković – samo nekoliko mjeseci, navodno su ga odmah otrovali ugarski velikaši. Posebno u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću Hrvati i Mađari bijahu vrlo bliski, budući da su imali zajednički interes – otjerati Turke iz Mađarske i mnogih dijelova Hrvatske, posebno Slavonije, a usporedo, ako je moguće, osloboditi se habsburškoga jarma. I tako dolazimo da osobe koja je trebala voditi oba pothvata, Nikole Zrinskog VII., Hrvata naravno iz porodice Šubića, hrvatskoga bana i pjesnika koji je „Jadranskoga mora sirenu“ napisao na mađarskom, pa ga s pravom Mađari uvrštavaju u mađarsku književnost i njime se diče, a kako i ne bi kada prije Nikole njihova književnost gotovo da i nije postojala. Pripisuju si i njegova pradjeda Sigetskog, što je već malo teže prihvatiti, to jest nikako...

Ozbiljan incident o kojemu sam govorio zbio se 1848. i 1849. kada su Mađari načinili katastrofalnu pogrješku: umjesto da protiv Beča idu zajedno s Hrvatima, oni su (Kossuth) izvoljeli izjaviti da ne vide Hrvatsku na zemljovidu, to jest dali do znanja da je sve niže od Drave također Mađarska, što je Hrvate rasrdilo pa se zbilo što je poznato. (Usput, na prvoj“ Panoniji“ gostovao je književnik Dubravko Jelačić Bužimski, i to JelačićVezeU knjizi „Samo sreća, ništa drugo“ (17. stoljeće) podsjetio sam da je mađarski palatin bio i jedan Drašković – samo nekoliko mjeseci, navodno su ga odmah otrovali ugarski velikaši. Posebno u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću Hrvati i Mađari bijahu vrlo bliski, budući da su imali zajednički interes – otjerati Turke iz Mađarske i mnogih dijelova Hrvatske, posebno Slavonije, a usporedo, ako je moguće, osloboditi se habsburškoga jarma. I tako dolazimo da osobe koja je trebala voditi oba pothvata, Nikole Zrinskog VII., Hrvata naravno iz porodice Šubića, hrvatskoga bana i pjesnika koji je „Jadranskoga mora sirenu“ napisao na mađarskom, pa ga s pravom Mađari uvrštavaju u mađarsku književnost i njime se diče, a kako i ne bi kada prije Nikole njihova književnost gotovo da i nije postojala.je izazvalo omanju konsternaciju.) Tako sada imamo bana Josipa Jelačića na zagrebačkom trgu, a Kossutha slave spomenicima po cijeloj Mađarskoj.

Pustimo povijest, pa i onu kada je oporavljena velikomađarska politika u okviru Austro-Ugarske kinjila Hrvate u Hrvatskoj, uz hrvatske mađarone (a što bi bez njih) huckala protiv Hrvata Srbe koji su živjeli u Hrvatskoj, a oni su već i sami od sebe promovirali miroljubivu misao „do istrage vaše ili naše“. Pustimo i tragičnu priču o mađarskoj politici u Bosni nakon aneksije, kada Kallay nije shvatio odakle vjetar puše, a kada je razumio bilo je kasno. Pustimo, velim, sada je 2019. godina, Hrvatska i Mađarska su samostalne države, doduše opet sastavnice modernoga germanskog carstva plus lingva franca, dotično EU, u Hrvatskoj mađarska manjina djeluje slobodno i razvija svoju kulturu, u Mađarskoj postoji Hrvatska državna samouprava, ima zastupnika koji doduše nema pravo glasa u parlamentu, djeluje u Odboru i može predlagati.

Savez Hrvata u Mađarskoj izdaje „Hrvatski glasnik“ kojemu ne pada na pamet da bude poput srpskih „Novosti“ u Hrvatskoj. Vidio sam zadnji broj, u njemu Kolinda i Orban dan prije utakmice Mađarska-Hrvatska, Kolinda na misi prije utakmice – nije pomoglo, Bog je ovaj put bio na strani Mađara, kao uostalom mnogo puta prije. U svemu, sada smo uglavnom prijateljske zemlje, mi i Mađarska, a „nacionalist“ Orban i njegova Vlada podupiru Hrvate u Mađarskoj. Koliko hrvatska Vlada daje potporu našima u orsagu, ne znam točno.

Idem pomalo prema svršetku ovoga mađaronskog napisa, samo da zaokružim priču, kako zahtijeva kanon. Naime, Zigmund Luksmemburskispominjući Korvina (kojega je Pannonius pratio u pohodu na Bosnu, do Jajca) vratio sam se u mislima dobu Luksemburškog za čije se vladavine dotepla u Budim transilvanska obitelj iz koje je potekao Hunjadi, a Hunjadijev sin Korvin postao ni manje ni više nego kralj ugarski i hrvatski. Da nije bilo Korvina, ne bi bilo ni kulturnoga kruga oko njega, niti bi Pannonius imao gdje postati toliko znamenitim, niti bi mitska (ne samo književna) Panonija imala u to doba prvoga svoga velikana.

A što se događalo u vrijeme Žigmunda Luksemburškog i kako se zgusnula povijest u njegovo vrijeme, opisao sam u knjizi (sada je još u rukopisu, netom završenom) „Vladar Bosne“ u kojoj je glavni lik Pippo od Ozore, onaj Pippo Mađarin iz narodne pjesme, dotično Pippo Scolaris, Talijan koji je uz Žigmunda postao toliko moćan i slavan da je bio pokopan u grobnici ugarskih kraljeva. Jeste li znali za njega? Ne? Nisu ni u Mađarskoj. A što je Pippo imao s Bosnom? No, pričekajte da roman bude objavljen.

X x x

Glede manjina: po povratku u Hrvatsku vidim Pupovca, stalnoga gosta HRT-a, valjda u svojstvu suradnika. Neplaćenog. A i što bi mu plaćali, za to postoji hrvatski proračun, široke ruke kada je u pitanju srpska manjina, Pupovacodnosno njezin manji dio pod Pupovcem. Notorni širitelj neistina još od Domovinskoga rata, da ne velim lažov od formata, izgovara nemušte rečenice o Vukovaru, o Jasenovcu, o Bleiburgu i ne treba jer ima dosta hrvatskih juda, o ugroženosti, o velikoj svojoj i turobnoj poziciji s tri zastupnika u Hrvatskom saboru, o Teslinoj banki ništa, niti ga pitaju da se ne osjeti još više ugroženim. Nakon onih krnjevalskih dana kada je navodno razmišljao o izlasku iz koalicije s HDZ-om i ostalima – a znali smo i tada da glumata – nije došao na sastanak koalicije organiziran da „svatko kaže što ga muči“. Zašto nije? Zato jer bi i ostali u koaliciji saznali koliko traži za duševne boli, pa je zahtijevao i dobio zaseban sastanak s premijerom, kojemu je, vele, izložio svojih pedeset točaka. Koliko košta svaka od tih točaka, ne ćemo saznati. To treba biti tajna za hrvatsku javnost. A da mu je obećano, jest, zato ostaje. U koaliciji.

I posve na kraju: sjećam se televizijske vijesti otprije desetak dana. Vrlo kratka vijest: sastali su se Plenković i Porfirije („Što se ono na Dinari sjaji“). U redu, sastali se. Sastanku je bio nazočan, kaže vijest, ministar unutarnjih poslova. I to je sve. O čemu su razgovarali, zašto je religijski ministar bio potreban, nitko ne zna. Takve su „vijesti“ poznate iz doba totalitarizama, upravo tako plasirane. Kratko. S otvorenim prijezirom prema javnosti.

Hrvoje Hitrec

Ned, 21-04-2019, 01:22:46

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Donacije

Svaka donacija je naravno dobrodošla, a može se uplatiti na naš račun kod Hrvatske poštanske banke.

IBAN računa: HR8023900011100330929.

Za devizne uplate swift kod Hrvatske poštanske banke je: HPBZHR2X.

Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.