Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Hrvatska u siječnju 2019.

Smrzavaju se ptice nebeske, zavijaju vukovi, hajduci se griju u kućama jataka, u kinu HitrrcTuškanac prikazuje se film o Mijatu Tomiću koji bijaše strah i trepet u doba Osmanlija (napisao o njemu knjigu Dubravko UdicaNakon tjedna glavosijeka koji je završio zaključkom da samo srpske „Novosti“ imaju pravo na „satirično“ odsijecanje glava, prošli smo tjedan imali politički pornofestival kao novo čudo neviđeno u kojemu su se vlasti upravo infantilno (ili ne?) uhvatile na udicu tjednika koji se savjetuje sa službama o spornoj fotomontaži, a onda ju i objavi uz upozorenje da je fotošopirana, nakon čega mu vlast zahvali na oprezu i suradnji. Niže se ne može. Znači, sloboda govora (pisanja) dolazi pod povećalo istodobno dok „likovni izričaj“ u poćudnim novinama i drugdje nije sporan (ako nekomu odgovara), što je trijumf likovne umjetnosti nad umjetnosti riječi.Horvatić, odavno), a ako se ovako nastavi u FBiH sa sarajevskim zulumima u Komšićevoj izvedbi, a pod nadzorom Izetbegovića, Erdogana i arapskoga svijeta, Hrvati će imati samo dva izbora: ili odlučno opet uspostaviti republiku Herceg-Bosnu ili otići u šume kada dođe proljeće, jer je sada suviše hladno. Za Jurjevo. Ni jedne tiskovine u Hrvatskoj nisu u cijelosti (pa i nikako) objavile Deklaraciju Hrvatskoga narodnog sabora u kojoj se, doduše, ne spominje hrvatska republika, ali se traži preustroj BiH. Deklaraciju ipak možete pronaći na nekim portalima, pa i njezin kulturni dio gdje se traži jačanje institucionalnog kazališta, HNK u Mostaru, osnivanje javnog RTV servisa na hrvatskom jeziku – ali nije riječ samo o jeziku nego i o sadržaju koji će „objektivno i afirmativno reproducirati društveni, nacionalni i kulturni identitet Hrvata.“

Nadalje se traži snaženje Sveučilišta u Mostaru i HAZU u BiH. Sve ono što je Komšiću, komšićima i komšijama nacionalistička sablazan jer koga ćemo vraga prebrojavati krvna zrnca, reče on otprilike u nedavnom priglupom BiHnastupu na HTV-u u Zagrebu, pa ako mu je zabranjen ulazak u hrvatske predjele bosanske i hercegovačke, ne treba ga puštati ni u Hrvatsku gdje se ionako slična klatež bavi jugoslavenskim podmetanjima, s posebnim naglaskom na Hercegovce ali i „Bosance“ uopće jer nikako ne mogu zaboraviti da su baš oni masovno došli braniti napadnutu Hrvatsku i lišili klatež voljene Jugoslavije.

Doduše, u Hrvatskoj se gotovo svi bave svim osim onim čime bi se trebali baviti. Nakon tjedna glavosijeka koji je završio zaključkom da samo srpske „Novosti“ imaju pravo na „satirično“ odsijecanje glava, prošli smo tjedan imali politički pornofestival kao novo čudo neviđeno u kojemu su se vlasti upravo infantilno (ili ne?) uhvatile na udicu tjednika koji se savjetuje sa službama o spornoj fotomontaži, a onda ju i objavi uz upozorenje da je fotošopirana, nakon čega mu vlast zahvali na oprezu i suradnji. Niže se ne može. Znači, sloboda govora (pisanja) dolazi pod povećalo istodobno dok „likovni izričaj“ u poćudnim novinama i drugdje nije sporan (ako nekomu odgovara), što je trijumf likovne umjetnosti nad umjetnosti riječi.

Sloboda riječi dobila je napokon definiciju: ona pripada samo osobama s imenom, a ne i anonimcima. O prezimenu Marko Juričništa. Valjda se zato Jurič, a ne Marko poziva na informativne razgovore gdje se dobro drži i podsjeća da je upravo u vrijeme njegova griješnog istupa hrvatska kontraobavještajna ili kakva već služba u službenom dokumentu upozorila na porast četništva u Hrvatskoj, što se sada pokušava zaboraviti. No dobro, samo digresija. Meritum u globalnoj aferi je širenje lažnih vijesti koje štete velesilama, a proizvode ih druge velesile, hrvatskim jezikom fake news, poradi kojih su zabrinuti najviše igrači u čijem je okrilju i razvijena čudesna elektronika, pa ako se ljudi zaigraju na internetu onda se igraju na iznašašću sila koje su s nešto užasa shvatile da je izum dospio u ruke baš svima na ovom svijetu i da se otrgnuo nadzoru, te sada smišljaju kako tomu doskočiti, a nikako ne znaju. Hrvatska varijanta ide za tim da blagonaklono dopusti ljudima s HrvatiHrvatice i Hrvati „bez imena“ doista se tretiraju kao bezimeni, nevažni, njih se ne poziva u elitne televizijske emisije ili radijske, oni ne mogu izreći svoje mišljenje ni na referendumima jer ih vlast ne dopušta, oni mogu samo jednom u četiri godine „birati“ i najčešće biti izigrani (jesu li glasovali za Hrvatsko-srpsku koaliciju? Nisu.)imenom neka pišu što hoće (i njih će dočekati drugim zakonima), ali čitatelji takvih napisa trebaju biti kuš i ne komentirati, ili ako komentiraju trebaju se legitimirati. Vlast je zabrinuta, ali ne razumije da upravo zato nemamo žute prsluke na ulicama hrvatskih gradova, jer su ljudi vičniji računalima pa im je komentiranje na portalima svojevrstan odušak – ispušu se i basta. Najvećim dijelom su to građani koji ostaju anonimni ne zato što nemaju građanske hrabrosti potpisati se, nego ne žele da im se ime razvlači po opskurnim medijima, a nikakvu zaštitu ne će dobiti od svoje države, naprotiv, ne žele se naći recimo u Biltenu pupovačkom, imaju svoja zanimanja, obitelj i kredite, ali bi htjeli barem nekako izraziti svoja ogorčenja, srdžbu i strah kamo to ide Hrvatska, a ujedno se povezati sa sebi sličnima, vidjeti da nisu sami. Nego što će? Pisati pisma čitatelja koje novine bacaju u koš ako ne pušu u isti Biltenrog s vlasnicima lista? Hrvatice i Hrvati „bez imena“ doista se tretiraju kao bezimeni, nevažni, njih se ne poziva u elitne televizijske emisije ili radijske, oni ne mogu izreći svoje mišljenje ni na referendumima jer ih vlast ne dopušta, oni mogu samo jednom u četiri godine „birati“ i najčešće biti izigrani (jesu li glasovali za Hrvatsko-srpsku koaliciju? Nisu.)

Kažem: najveći dio. A da ne budem i ja licemjeran i preširoke ruke, priznajem da postoji i onaj manji dio koji koristi institut komentiranja napisa nekog potpisanog autora za iživljavanje uglavnom besmisleno, ali takve je lako prepoznati i obično je riječ o provokatorima čiji ispadi više i nisu ni u kakvoj svezi s temom, nego im je nesuvisla riječ ili rečenica tek krik i bijes, doista uvrjedljiv i za onoga na čijoj su strani, ako jesu, a nisu. Pa i to je sloboda, ako tko želi biti idiotom, neka mu je dopušteno. Takvi se uostalom ne razlikuju od mnogih kolumnista u orjunaškim, lijevonasađenim tiskovinama, koji imaju ime i prezime i dobivaju velike plaće za pljuckanje po Hrvatskoj.

U zaključku: Internetu se može stati na kraj samo krajnjom represijom. A onda smo s obje noge u totalitarnom sustavu.

Još jedno čudo neviđeno

Veliki „baner“ na zagrebačkoj prvostolnici na Dan sjećanja na žrtve holokausta i govor kardinala Bozanića pobrali su Stepinacneviđene simpatije naprednih snaga koje su se upravo rasplakale od ganuća i proglasile govor povijesnim. I jest dobar govor, ali je neupućeni čovjek dobio dojam da je Crkva u Hrvata napokon rekla što je rekla, a da nikada prije nije rekla što je trebalo reći. To je laž. Crkva u Hrvata nikada nije bila rasistička niti je rasizam propovijedala ili tolerirala, nikada njezini ugledni (ni manje ugledni) predstavnici nisu bili antisemiti, kao što antisemitizma nikada nije bilo u hrvatskom narodu. Negdje pri kraju govora, reče Bozanić da je s istoga mjesta bilo otpora i u vrijeme Nezavisne države Hrvatske, misleći naravno na Stepinca koji je u mnogo navrata govorio protiv rasizma, a posebno je zapamćena propovijed na svetkovini Krista Kralja 25. lipnja 1942. kada je usred okupirane Europe koja je šutjela - od Francuske do Norveške - jasno, glasno i snažno poručio da postoji samo jedna rasa, Božja rasa, i njezin se rodni list nalazi u knjizi Postanka, te da svaka rasa i svaki narod imaju pravo na život dostojan čovjeka. Ni prije ni poslije nisu se iz Crkve čuli drukčiji glasovi. (Podatak iz daleke povijesti glede Židova: bilo je razdoblja i stoljeća kada su se događali veliki pogromi Židova u Europi, ali nikada u Hrvatskoj.)

Što su ultralijevi, ateistički kolumnisti htjeli postići svojim radosnim pohvalama Bozaniću? Htjeli su reći da je Crkva do Bozanićpred neki dan bila drukčija, a sada ju je papa Franjo disciplinirao pa eto i o progonu, zatiranju Židova govori kako on želi, a ne kako bi ona htjela, što doista spada u lažne vijesti jer je pošteno i pravedno priznati da je Crkva u Hrvata u pitanju holokausta uvijek bila potpuno razgovijetna i u realnom vremenu činila što je mogla, ponekad i više od toga, posebno Stepinac. Znači, ne radi se o čudu neviđenom kao što je blistava (ne)hrvatska medijska scena posredovala čitateljima, nego o tradiciji, ovaj put nešto više likovno manifestiranoj u obliku divovskoga banera. No nije klateži bilo do holokausta općenito i šest milijuna žrtava, nego ju je oduševilo spominjanje Jasenovca. Ni to nije ništa novo, Stepinac je – i opet u realnom vremenu – nazvao taj logor ljagom. Pa jest, bila je ljaga režima i tu se nema što dodati, ali prijepori ostaju ne u pitanju je li Jasenovca bilo ili nije, nitko ne osporava zločine, ali traje spor oko dimenzija zločina čijem se preuveličavanju suprotstavio Franjo Tuđman, otac moderne hrvatske države u kojoj se sprječava nastavak njegovih istraživanja, to jest znanstveno utvrđivanje istine u boljim uvjetima nego što ih je imao Tuđman, ali očito s istim antagonistima.

I drugo: nastavak Jasenovca poslije svršetka Drugoga svjetskog rata, u komunističkoj izvedbi. Sve to ostaje Jasenovacotvorenim, a zatvorenim to pitanje u verziji jugoslavenske historiografije drže upravo oni koji sada hvale Bozanića jer je spomenuo logor na hrvatskom tlu i ustaštvo. Isti oni koji spomen na Bleiburg drže ustaškom ujdurmom i zgražaju se nad pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora, zaboravljajući na JasenovacStepinac je – i opet u realnom vremenu – nazvao taj logor ljagom. Pa jest, bila je ljaga režima i tu se nema što dodati, ali prijepori ostaju ne u pitanju je li Jasenovca bilo ili nije, nitko ne osporava zločine, ali traje spor oko dimenzija zločina čijem se preuveličavanju suprotstavio Franjo Tuđman, otac moderne hrvatske države u kojoj se sprječava nastavak njegovih istraživanja, to jest znanstveno utvrđivanje istine u boljim uvjetima nego što ih je imao Tuđman, ali očito s istim antagonistima.Bozanićev doista povijesni govor na Bleiburgu prije desetak ili koliko godina. Isti oni koji nikada ne će priznati da je počinjen genocid nad hrvatskim narodom 1945., da je i to holokaust. I da su „osloboditelji“ nastavili nasilje nad preživjelim Židovima, oduzimajući im sve, ne u rasnom doduše nego u naoko klasnom prevratu e da bi se dočepali njihove imovine. Nešto je o tome, u jednoj rečenici, rekao varaždinski gradonačelnik Čehok u podnevnom nedjeljnom Dnevniku HTV-a, ako sam ga dobro razumio. Ako nisam, jesu drugi, jer je u večernjem središnjem Dnevniku ta rečenica izbačena, ne poradi cenzure nego zbog ritma emisije. Vrlo dobro je poentirao Predrag Matić, spominjući srbijanske koncentracijske logore u kojima su mučeni i ubijani hrvatski ljudi.

Povijest u školi za život

Što se od svega rečenoga uči, odnosno što bi se trebalo učiti po novom uputniku koji se čak ne zove ni kurikul nego – uporno i tvrdoglavo - kurikulum (te se tako odmah određuje prema hrvatskom jeziku)? Ništa ili malo, a još ćemo vidjeti i kako. Ono što je sada razvidno jest da nacionalna povijest sjedi u magarećoj klupi i ne pušta ju se Povijestpred ploču (na tablete) budući da je znanje o hrvatskoj povijesti nepotrebno, a moglo bi biti i štetno, đak bi se mogao previše emotivno vezati uz kraljeve, knezove, hrvatsku državnost uopće, razne Tomislave i povijesne granica Hrvatskoga kraljevstva, pa bi “ishod“ mogao biti pretjeran i nepoćudan nacionalni osjećaj, a mi ne želimo (vele valjda kurikulaši) stvarati nove matoševske hrvatske nacionaliste, dosta nam je i ovih postojećih iz čijih redova dolaze primjedbe da je cijeli taj reformski cušpajz egzaltirani new proizvod koji podcjenjuje humanistička područja (predmete), a stručne škole pretvara u radionice robota nesvjesnih svojih korijena (doduše, čuje se da će tu nešto biti kao promijenjeno, pod pritiskom javnosti.)

Bedastoća da će učenici sami kopati po izvorima i slično, gotovo da će pisati doktorske disertacije, prelazi granice moje tolerancije, ionako niske. Kao i hrvatska politika, BedastoćaBedastoća da će učenici sami kopati po izvorima i slično, gotovo da će pisati doktorske disertacije, prelazi granice moje tolerancije, ionako niske. Kao i hrvatska politika, hrvatsko gospodarstvo i sve ostalo, i hrvatsko školstvo je upravo u stanju rasapa, improvizacije i eksperimentiranja koje ne će dobro završiti. A koliko je i kakvo poznavanje jezika i fraza, uvjerili ste se kada su reformisti izjavili da đaci više „ne će bubetati“. Đaci bubaju (štrebaju), a ne bubetaju, nego se njih bubeta raznim glupostima i nesvladivim gradivima čiji je „ishod“ u džepu njihovih roditelja koji plaćaju instrukcije za ono što bi trebali naučiti u školi, a ne nauče.hrvatsko gospodarstvo i sve ostalo, i hrvatsko školstvo je upravo u stanju rasapa, improvizacije i eksperimentiranja koje ne će dobro završiti. A koliko je i kakvo poznavanje jezika i fraza, uvjerili ste se kada su reformisti izjavili da đaci više „ne će bubetati“. Đaci bubaju (štrebaju), a ne bubetaju, nego se njih bubeta raznim glupostima i nesvladivim gradivima čiji je „ishod“ u džepu njihovih roditelja koji plaćaju instrukcije za ono što bi trebali naučiti u školi, a ne nauče.

Hrvatsko kazalište

Ima ga i u „manjim središtima“, naravno da ga ima. Recimo u Vinkovcima. O kazalištu nazvanom po Jozi Ivakiću Gavellapisao sam u nekoliko navrata, posebno o vrsnoj predstavi „Vrzino kolo“. Usred siječnja ove godine došli su Vinkovčani u Zagreb s predstavom „Staklena menažerija“ T. Williamsa i oduševili publiku u Gavelli (redatelj predstave Ferenčina sada je ravnatelj u Frankopanskoj). Vrlo dobri glumci, a među njima jedna odlična glumica koja može stajati na bini bilo kojega od „velikih“ hrvatskih kazališta. Zove se Matea Marušić. Pravo otkriće, uzorno odigrana Laura.

Glede „velikih „kazališta: jedna komercijalna televizijska kuća, RTL ako se ne varam, donijela je priču o mobingu u HNK Zagreb. Nekoliko svjedoka govori o svojim iskustvima s intendanticom, neki skrivaju lica, neki ne. No ono što je u svemu bilo dramatično jest istup psihijatra koji kaže da je u najmanju ruku neobično da se kod njega (ili u njegovoj ustanovi) liječi tolik broj ljudi iz jedne kulturne institucije. Prilog je objavljen, mjerodavni šute, tiskovine ni riječ, sve se čini da je na djelu dobro uhodana mreža koja ima zadaću stvari staviti pod tepih. No, teško da će uspjeti.

Jedna (ne)osobna primjedba

U opsežnom razgovoru s ministricom kulture, D. Derk je povukao pitanje o neisplati novca autorima koji imaju stanovit postotak od posudbe knjiga u javnim knjižnicama. Odgovor nije posve jasan u najzanimljivijem dijelu za čitanije autore, to jest kada će napokon dobiti svoj novac, a nisu ga dobili ni za šesnaestu, ni za sedamnaestu ni za osamnaestu godinu ovoga stoljeća. Čekam(o), nadam se ne do kraja stoljeća.

Hrvoje Hitrec

Čet, 25-04-2019, 10:54:28

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Donacije

Svaka donacija je naravno dobrodošla, a može se uplatiti na naš račun kod Hrvatske poštanske banke.

IBAN računa: HR8023900011100330929.

Za devizne uplate swift kod Hrvatske poštanske banke je: HPBZHR2X.

Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.