Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Oko polovice studenog 2018.

Nepregledno mnoštvo Hrvatica i Hrvata u Koloni sjećanja, u hladnom, doista studenom danu, od posljednjeg ustaškog uporišta (Stanimirović) to jest legendarne Bolnice koju treba pisati velikim slovom, kao što pišem, do groblja hrvatskih junaka koji samo pola godine prije nisu ni znali da u njima živi herojski, ratnički duh predaka, a izbio je tako silno i veličajno da će ih pamtiti svi naraštaji do kraja povijesti. Bilo je tu snage i prkosa, Hitrecvještine i snalažljivosti, izdržljivosti i bezmjerne hrabrosti da se toliko dugo opiru hijenama koje su imale sve oružje ovoga svijeta, osim nuklearnog, a i za njim bi posegnule da im je bilo pri ruci. Pa i tako je Vukovar izgledao kao da je na nj pala nuklearna bomba.

Kakve konvencije (uključujući Ženevsku), kakva pravila MržnjaOstavili su tragove svog identiteta, kako reče biskup Mrzljak u Škabrnji, dalmatinskom Vukovaru. Ta mržnja tinja i nadalje, iz dana u dan ju njeguju srbijanske vlasti i mediji, uz njih isti oni ili nešto pomlađeni njihovi intelektualci koji pišu nove memorandume, pupovačko glasilo u Hrvatskoj i slične tiskovine novolisne, klatež koja se ušuti samo jednoga dana u godini, 18. studenoga, a već sutradan nastavlja s petokolonaškom rabotom, vrlo uspješnom i raširenom u mnogim područjima života, pa i na kulturnoj sceni.ratovanja, kakva briga za civile, za djecu, samo divljačko razaranje i ubijanje u vrijeme opsade Vukovara i nakon nje, masakri u izvedbi životinja dresiranih da mrze sve hrvatsko. Ostavili su tragove svog identiteta, kako reče biskup Mrzljak u Škabrnji, dalmatinskom Vukovaru. Ta mržnja tinja i nadalje, iz dana u dan ju njeguju srbijanske vlasti i mediji, uz njih isti oni ili nešto pomlađeni njihovi intelektualci koji pišu nove memorandume, pupovačko glasilo u Hrvatskoj i slične tiskovine novolisne, klatež koja se ušuti samo jednoga dana u godini, 18. studenoga, a već sutradan nastavlja s petokolonaškom rabotom, vrlo uspješnom i raširenom u mnogim područjima života, pa i na kulturnoj sceni.

Biskup Živković iz Gradišća, čijem govoru bi se mogle staviti primjedbe jer mu štošta nije poznato, u jednom je bio Lustracijaposve u pravu – da se ta Europa, koju i sam s puno strasti zastupa – jako čudi (valjda u kuloarima) što samo u Hrvatskoj nije bilo ama baš nikakve lustracije. Licemjerna Europa koja je mogla u trenutku približavanja Hrvatske EU postaviti i taj zahtjev, a nije. Pa je Hrvatska ušla nelustrirana, takva i ostala, što je između ostalog i objašnjenje njezina valjanja po dnu neuspješnih europskih država, objašnjenje svega vidljivoga i nevidljivoga u birokratskim strukturama, u pravosuđu i osjetljivim službama, u podmuklim bočnim udarima i, na kraju krajeva u politici koja nema karaktera (značaja, hrv.) od početka stoljeća do danas, nema samostalnu i jasnu strategiju i nije izašla iz Jugoslavije. Kako nije, reći ćete, pa jest.

A nije, kažem, samo je jedan nadnacionalni organizam brzo zamijenila drugim da ne bi trebala misliti svojom glavom i nije važno kako se taj drugi zove jer je ionako sve ostalo isto: upute i direktive dolaze izvana, hrvatskom se narodu na lijep način poručuje da previše ne priča o sebi jer ima neke hipoteke, valjda, što zatim mediji u Hrvatskoj koriste, izvlače i navlače, poručuje se da Hrvati ne trebaju imati samosvijest jer to (i opet valjda) njima ne pristoji, nepristojno je, da moraju prihvaćati i ono što im nije drago ili im je štoviše odiozno, stambolske i marakeške, a bit će još, neka mala Hrvatska šuti i bude sretna što je nekim čudom pobijedila u ratu devedesetih, neka tetoši srpsku manjinu čija se većina pridružila srbijanskom imperijalizmu i terorizmu u doba Miloševića, neka ne lovi zločince, neka se regionalno snažnije povezuje – isprva Migrantigospodarski i kulturno, poglavito kulturno – i neka se nikako ne priključuje sumnjivoj srednjoj Europi, budući da njoj ondje nije mjesto i mogla bi biti optužena za najveći grijeh (baš kao u Jugoslaviji), za nacionalizam, grijeh koji se širi upravo i najviše tom nesretnom središnjom Europom. A zna se kamo to vodi, hrvatskom je domoljubnom nacionalistu kao i u Jugoslaviji, mjesto u lepoglavama.

Tu treba zastati. U Europi, ne samo srednjoj ili osrednjoj, događaju se promjene. Nije točno da je uzrok gibanjima migrantska kriza, ta je kriza samo povod. Stare i mlađe europske države već dugo pokazuju nervozu što im se oduzima vlastitost – stare jer na te opasne novotarije nisu navikle i uvrijeđene su pa gledaju gdje je exit, mlađe jer imaju iskustva iz komunizma gdje bijahu sluge pokorne i ne žele to više biti. U svima njima vrije. To se vrenje u bruxelleskim i njima podložnim krugovima naziva raznim imenima: populizam, suverenizam, nacionalizam, a opasni šljam, znači, populistima, suverenistima i nacionalistima. Da bih Upitnikterminološki olakšao stvari, predlažem novu riječ: popusunac, koja kao kratica nastala od prvih slogova zgodno obuhvaća sve navedene opasnosti za čovječanstvo, i zvuči ugodno: popusunac.

Popusunac je opaka beštija: on nekako, sunac jedan, u svojoj primitivnoj nesvijesti, misli da je prirodno voljeti svoju domovinu, svoju naciju, da je naravno osjećati se pripadnikom svoga naroda i svega što ga čini različitim od drugih, da poštuje i pamti neobične i u stvari nevjerojatne načine na koje je taj njegov svojeglavi narod uspijevao ostati u povijesti, da ima svoje običaje koje ne nameće drugima, svoj jezik, svoje dostojanstvo. Popusunac u Hrvatskoj i drugdje po Europama osjeća nelagodu i u njemu ključaju sirove strasti. On se pita što se to događa da svi moraju biti nekako isti, da svi moraju izgovarati jednake fraze kako ne bi bili izopćeni, njemu je jadniku što na umu to na drumu jer ne zna što je to politička korektnost pa ne zna ni zašto dobiva po gubici, u svojoj blesavosti drži da živi u slobodi, da je verbalni delikt prošlost.

Popusunac, ako ima malo naobrazbe, možda zna što je zapadni kulturni krug kao povijesni pojam, ali nije čuo za europski identitet koji je očito postavljen malo šire, politički čvršće, toliko čvrsto da ga se treba braniti europskom vojskom. Čak ga grize crv sumnje da je taj zajednički identitet drugi korak nakon prvoga u kojemu su njegovoj zemlji mic po mic oduzimali i oduzeli suverenitet. U prošlosti je znao čiji je vazal i čija je žrtva, sada mu je to malo zagonetno, a vlasti ga uvjeravaju da je sve u redu, samo što on to ne PopusunacPopusunac, ako ima malo naobrazbe, možda zna što je zapadni kulturni krug kao povijesni pojam, ali nije čuo za europski identitet koji je očito postavljen malo šire, politički čvršće, toliko čvrsto da ga se treba braniti europskom vojskom. Čak ga grize crv sumnje da je taj zajednički identitet drugi korak nakon prvoga u kojemu su njegovoj zemlji mic po mic oduzimali i oduzeli suverenitet. U prošlosti je znao čiji je vazal i čija je žrtva, sada mu je to malo zagonetno, a vlasti ga uvjeravaju da je sve u redu, samo što on to ne zna jer nije multikultiviran i ne razumije „procese“, ali hoće, makar i silom.zna jer nije multikultiviran i ne razumije „procese“, ali hoće, makar i silom. Popusunac se ipak i dalje srdi, počinje glasno rogoboriti i ide dotle da se počne baviti politikom. Uviđa da nije sam, da je dio sličnoga pokreta koji se događa u svim zemljama, da je injekcija sorosevske i slične globotomije prestala djelovati, da sluge otuđenog Hrvatskabirokratskog bruxelleskoga stroja za faširanje manjih nacija postaju nesigurne, a u nesigurnosti bahate i drske da bi prikrile strah, pa za širenje straha i panike optužuju popusunca.

Popusunac nije rasist, nije šovinist, njemu se gade svi totalitarni sustavi i baš je zato popusunac. Vidi da se tu događa nešto slično sustavima koje prezire, novi totalitarizam koji se šverca pod plaštem demokracije, a od poznatih u ne tako davnoj prošlosti preuzeo je metode koje su se i tada pokazale uspješnima, pa će i opet. Ako tko iskoči iz partijske linije, bolje da ga nema. I nema ga, doista, možda još hoda, ali je već politički mrtav. Takav se možda može spasiti ako se prostre po zemlji pred nogama vladara i izgovori ili napiše (samoborski slučaj) samokritiku kakva se ne pamti od kulturne revolucije u Kini. No ni to ne pomaže.

Pustimo Europu i popusunce. Vraćam se u Vukovar, to jest u dane prije osamnaestoga, kada je u jednoj otvorenoj Vutelevizijskoj emisiji vrlo pametno, ah, rečeno da progon ratnih zločinaca srbijanskoga i srpskog identiteta ima tri dimenzije: pravosudnu, političku i ljudsku. S tim da bi, valjda (sigurno) ona ljudska htjela da se sve to pohvata i „privede pravdi“, ali teško je to, kaže pravosudna dimenzija koja nije, znači, ljudska, još je teže, kaže politička, jer tu ima svakakvih problema koje ljudski um ne može pratiti. Ali politika nastoji. Tako je skandalozno i neshvatljivo ne samo žrtvama nego i bilo kojem normalnom čovjeku, stupidna hrvatska politika glatko dopustila da Srbija otvori 23. poglavlje u pregovorima s EU, zadržavajući pravo na univerzalnu jurisdikciju. Ali zato će, kaže politika, pozorno pratiti kako se univerzalna Srbija ponaša i to će biti presudno za zaključivanje poglavlja, ako se ne bude lijepo ponašala, ne će ga zaključiti, a za sve će se brinuti hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova koja je tri (ili koliko) godina bila savjetnica toj istoj Srbiji, što nije sukob interesa nego mnogo gore.

Postojalo je za sve te sitne probleme i neko povjerenstvo, i još postoji, ali se ne sastaje da ne bi radilo cirkuse. Dotle je hrvatska jurisdikcija stavljala u ladice optužbe protiv zločinaca, a sada ih navodno vadi („Dvadeset pet posto više“). Zločini počinjeni u Hrvatskoj, na hrvatskom tlu i nad hrvatskim ljudima, nisu zanimljivi ni „međunarodnoj Vuzajednici“ i njezinom preminulom sudu koji se još trza, „zajednica„ bi iz geostrateških razloga rado vidjela Srbiju u EU pa makar joj progledala kroz prste, a kada se to dogodi i ako usporedo bude stvorena europska vojska, onda će hrvatske i srpske postrojbe te armije biti sjedinjene zbog lakše koordinacije i sličnosti jezika i tako ćemo opet dobiti jugoslavensku vojsku, isprva u okviru europske a zatim – u mogućem scenariju – i izvan okvira, dotično srpsku vojsku. U poznatim okvirima.

Ona će njegovati tradicije jugoslavenske vojske iz dvadesetoga stoljeća, uključujući bleiburške pokolje i druge spomena vrijedne događaje, naravno i Vukovar, a kolone sjećanja voditi ne samo do groblja nego i do Srijemske PupovacDivljenje Pupovcu koji je došao u Vukovar. Istom onom Pupovcu koji je usred rata proširio opasnu glasinu o prekrštavanju deset tisuća pravoslavne djece. Kako su te glasine djelovale na i inače fanatizirane i alkoholizirane srpske terioriste, koliko su granata ispalili nakon te laži, koliko više nego što su tih dana namjeravali?Mirovice, Stajićeva i Beograda, gdje će im se gubiti trag. Već i sada, dok se još izgledna budućnost naivnim Pupovacpopusumcima čini nevjerojatnom, javljaju se glasovi u samoj Hrvatskoj (nego gdje) da kolona sjećanja ne bi trebala hodati baš svake godine, valjda je slab interes (65.000 ljudi) pa bi bilo dobro pješačiti svakih deset godina, zatim samo svakih pedeset i na kraju stotinu, da bude okruglo, da se ne uznemiravaju svake godine i vlasti i sablasti, da vlasti ne moraju stalno odgovarati na pitanja zašto nitko nije odgovarao, što je njima, vlastima, već dosadno i otrcano. Ako tko od ožalošćenih i gnjevnih postavi to pitanje, bit će pozvan na informativni razgovor. Ako se nađe policajac koji ozbiljno shvaća svoju dužnost, bit će udaljen iz službe. Mir i pomirba s onima koji 27 godina ne žele otkriti gdje su masovne i nemasove grobnice hrvatskih branitelja i civila.

Divljenje Pupovcu koji je došao u Vukovar. Istom onom Pupovcu koji je usred rata proširio opasnu glasinu o prekrštavanju deset tisuća pravoslavne djece. Kako su te glasine djelovale na i inače fanatizirane i alkoholizirane srpske terioriste, koliko su granata ispalili nakon te laži, koliko više nego što su tih dana namjeravali?

Interliber

Bio sam ondje 17. studenoga, dan prije Kolone sjećanja.Velika gužva, vidim da ima više čitatelja nego pisaca, što Interlibrnisam znao. Sve nekako neugodno stisnuto, makar je (bivši) MatošDa se ne bi ponovilo, treba jačati postrojbe hrvatske vojske, ne samo u Vukovaru nego i u cijeloj istočnoj Slavoniji. Usporedo stvarati gospodarske i kulturne utvrde, poglavito na sadašnjoj srijemskoj granici gdje rodna kuća A.G. Matoša i kulturni centar uz nju beskonačno dugo čekaju sretan svršetak koji nikako ne dolazi. Matoš je ionako bio gorljivi starčevićanac, ne uklapa se u mainstream, da je danas živ bio bi popusunac.Velesajam tako prostran da bi se mogla srediti još jedna od napuštenih golemih zgrada, zaraslih i s očitim tragovima zuba vremena. Neki nakladnici imaju manje prostorije u koje se mogu zavući i spasiti od nesnosne buke tzv. glazbe od koje se čuju samo basovi. U jednoj takvoj oazi naletim na neobično društvo kojim dominira ugledni čovjek i nakladnik, i riječ po riječ – dođemo do Bleiburga i Križnih puteva.

Čovjek uči dok je živ, a posebno ako je Hrvat pa cijeli život saznaje o tragediji svoga naroda na kapaljke, te kada misli da sve napokon zna, iznenadi se. „Čuli ste za Matijašev grob“, pita me uglednik. „Niste? To je blizu Ilirske Bistrice. Tamo su komunisti poubijali takoreći srednji, činovnički stalež endehazijski. Sve, žene i muškarce. Ostala su djeca, ali nisu znali što bi s njima, malo su razmišljali pa onda i djecu pobili. Eto, ta su djeca u Matijaševom grobu.“ Tako je bilo, Matoša dan poslije sjećanje na vukovarsku tragediju. Na radiju čujem sačuvane audio snimke iz dana kada se Bolnica još držala, upravo u nju unose dijete od šest mjesesci, smrtno ranjeno. Navečer odlična druga epizoda dokumentarne emisije „Srce Vukovara“, djeca ubijena granatama kada su u kratkotrajnom zatišju izašla iz skloništa, ista slika kao i u Slavonskom Brodu... Žrtve Vukovara? Ne, taj me sklop riječi srdi. Nije se Vukovar odjednom srušio na ljude i oni postali žrtvama grada. Nisu žrtve Vukovara, nego žrtve srpske agresije na Vukovar. I nisu svi oni mladi ljudi „dali živote“, kako glasi fraza, nego su im krvnici oduzeli život.

I na kraju, vraćam se na početak i biskupa Egidija Živkovića koji je citirao onu o opraštanju „jer ne znaju što čine“. Nema oprosta, jer je krvoločna banda znala što čini, pripremana je na to vrlo dugo, a intenzivno zadnjih pet godina u osamdesetima... I ponavlja se stalno ono „da se ne ponovi“. A da se ne bi ponovilo, treba jačati postrojbe hrvatske vojske, ne samo u Vukovaru nego i u cijeloj istočnoj Slavoniji. Usporedo stvarati gospodarske i kulturne utvrde, poglavito na sadašnjoj srijemskoj granici gdje rodna kuća A.G. Matoša i kulturni centar uz nju beskonačno dugo čekaju sretan svršetak koji nikako ne dolazi. Matoš je ionako bio gorljivi starčevićanac, ne uklapa se u mainstream, da je danas živ bio bi popusunac.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Uto, 11-12-2018, 13:40:38

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).