Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Listopad 2018. ide dalje

Prošlih je dana u središtu pozornosti nestanak (i pronalazak?) nekih papira što iz suda što iz državnog odvjetništva, sve navodno vrlo dramatično, pa je trebalo pozvati Interpol, ali je taj zauzet nestankom svoga šefa i ne može baviti sitnicama. Dok ovo pišem, imam osjećaj da se pozicija Milijana Brkića ponešto popravlja, premda mu ulijevo nagnuta desnocentristička opcija i lijeva naglo probuđena čim je nanjušila krv, u stilu bratstva i jedinstva i nadalje sapunaju dasku uz pomoć medija koji sve doznaju preko veza u nadzemlju i podzemlju (Ozna sve Hitrecdozna). Ako se koga u Hrvatskoj želi rušiti, onda mu mediji doslovce izvrnu utrobu i iz nje izvade stare i prastare priče koje zatim maštovito nakite, te tako urešene demonima serviraju politici koja je i naručitelj i krajnji korisnik. Što je H-S koalicijaJedna od zadaća H-S koalicije je blokiranje potraga za onim Srbima koji su počinili zločine nad Hrvatima i Hrvaticama, a izlika za takvo (ne)postupanje je licemjerno podmetanje da se svaka takva akcija može i mora protumačiti kao antisrpsko djelovanje, znači prema „svim Srbima“, kao ugrožavanje srpske manjine. Tako je za genocid nad hrvatskim narodom u prvoj polovici devedesetih devedeset posto počinitelja ostalo nekažnjeno i omogućen im je miran i donekle valjda „normalan“ život, a tek je na najavu prosvjeda u Vukovaru naglo pronađeno ponešto nedostupnih uglavnom, a moglo je i više da Kajkić i slični savjesni policajci nisu eliminirani. Prosvjede je politizirao Zagreb, a ne Vukovar.doista istina, na kraju i nije važno. Istina je ionako opasna i treba ju izbjegavati. Mudri Armenci imaju sjajnu poslovicu: „Tko god govori istinu, mora pred vratima imati spremna konja i jednu nogu u stremenu.“

Glede navodnih ili stvarnih obračuna u navodnom desnom centru s tendencijom uklanjanja prirodno desnih i prirodno državotvornih „elemenata“, kao utemeljitelj (jedan od) pokreta koji se oblikovao u stranku, ponavljam što i uvijek: osamdeset posto hrvatskoga naroda je desno, kao i devedeset posto članova HDZ- a i birača njemu sklonih, pa nikakva inkluzivna ekskluzivnost to ne može niti ne će VUpromijeniti. Najžalosnije posljedice skretanja od izvora i korijena vidljive su već dugo u kulturi i bolesnoj toleranciji prema zbivanjima na tom polju koje su u devedsetpostotnom iznosu zauzeli orači koji crvenim traktorima i željeznim plugovima izoravaju hrvatske korijene a publici, navlastitoj mladoj, prodaju onaj tip kulture o kojoj je napokon progovorio i papa Franjo (druge moje zamjerke njemu ostaju) kao o univerzalnoj patogenoj orijentaciji, s tim da u nas polijevaju polje dodatnim jugofilnim pesticidima i otrovima koji su u slobodnoj prodaji na kioscima, kao i drugim specijalitetima naših dana.

Kultura je, naravno, i odnos prema pokojnima, prema pobijenima i preživjelim žrtvama, a takvu kulturu i kažnjavanje zločinaca žele Vukovarci čiji je prosvjed ne samo na mjestu nego i na pravom mjestu užasnih srpskih zločina. Ako policija (i druge službe) mogu u nekoliko dana pronaći čovjeka koji je bacio južno voće na Pupovca, a ne mogu pronaći ubojice i silovatelje ni nakon dvadeset i sedam godina „potrage“, onda je to doista blasfemija i skrivanje „papira“ u ladice po nalogu politike koja do 2000. godine nadalje daje naloge da se ne procesuiraju zločinci, makar bili i poznati žrtvama, makar nema nikakve sumnje da su zločinci. Zašto se to radi? Pa zato jer je od te godine nadalje bez prestanka na vlasti Hrvatsko-srpska koalicija koja u vrijeme vladanja SDP-a izravno uključuje u vlast veliku količinu manjinaca (četrdeset posto ministara u vrijeme Milanovića), a u etapama koje pripadnu HDZ-u obvezno se uzima za partnera SDSS i H-S koalicija nesmetano nastavlja radom.

Jedna od njezinih zadaća je blokiranje potraga za onim Srbima koji su počinili zločine nad Hrvatima i Hrvaticama, a izlika za takvo (ne)postupanje je licemjerno podmetanje da se svaka takva akcija može i mora protumačiti kao antisrpsko djelovanje, znači prema „svim Srbima“, kao ugrožavanje srpske manjine. Tako je za genocid nad hrvatskim narodom u prvoj polovici devedesetih devedeset posto počinitelja ostalo nekažnjeno i omogućen im je miran i donekle valjda „normalan“ život, a tek je na najavu prosvjeda u Vukovaru naglo pronađeno ponešto nedostupnih uglavnom, a moglo je i više da Kajkić i slični savjesni policajci nisu eliminirani. Prosvjede je politizirao Zagreb, a ne Vukovar.

Hrvatsko-srpska koalicija u Zagrebu grdno se prestrašila i neka je, ali nije u redu, sramotno je da se za račun bilo CrnoProsvjedMožemo se nadati da će se pod pritiskom prosvjeda stanje nešto malo popraviti, bit će iz ladica izvučene neke optužnice i nešto će se raditi sve dok se situacija malo ne smiri, a onda opet po starom. Pozivat će se lukavci možda i na „međunarodnu presudu“ da genocida u vrijeme srpske agresije nije bilo, a zanemariti da je u istoj presudi navedeno da je doduše „ipak“ bilo masovnih zločina koji valjda nemaju karakter genocida jer su žrtve Hrvati nad kojima nikada nema genocida, pa ga nije bilo ni nakon svršetka ratnih operacija 1945.koga baca bomba među branitelje i razjedinjuje ih se – a to se i dogodilo. Pa i u Generalskom je zboru došlo do raskola, čini se da je većina počela mudrovati i progutala priče o stabilnosti Vlade koja je grozno ugrožena. Nije se dao preveslati Sačić i dao ostavku. Jugonasađeni mediji uživaju, njima je trijumf Hrvatske vojske u Oluji i nadalje najveća otvorena rana, a hrvatski branitelji prirodni neprijatelji, samo što to ne smiju otvoreno reći, pa ipak se usuđuju pisati o „braniteljskoj oligarhiji“ koja navodno vlada Hrvatskom (Bajruši), a Ministarstvu branitelja pridaju kraticu NDH, trn u oku im je i Deklaracija o domovinskom ratu u kojoj, kažu“ nema riječi o „agresivim napadima hrvatske vojske“.

Možemo se nadati da će se pod pritiskom prosvjeda stanje nešto malo popraviti, bit će iz ladica izvučene neke optužnice i nešto će se raditi sve dok se situacija malo ne smiri, a onda opet po starom. Pozivat će se lukavci možda i na „međunarodnu presudu“ da genocida u vrijeme Bleiburgsrpske agresije nije bilo, a zanemariti da je u istoj presudi navedeno da je doduše „ipak“ bilo masovnih zločina koji valjda nemaju karakter genocida jer su žrtve Hrvati nad kojima nikada nema genocida, pa ga nije bilo ni nakon svršetka ratnih operacija 1945.

Taj genocid četrdesetih i odnos prema njemu jaka je karta onih koji kažu da se ništa nije promijenilo u tom smislu (a i u mnogim drugim), da je država doduše stvorena ali je moć ostala u rukama onih koji su – eto slavimo koliko ono godina nezavisnosti, doduše na krivi datum – držali konce i uspješno zaustavili i zaustavljaju do dana današnjeg svaku potragu za komunističkim zločincima, baš kao da titovska i posttitovska Jugoslavija i dalje postoji. Ali i potragu za žrtvama što je logično. Pa kada Ministarstvo branitelja na čelu s Medvedom pronađe zemne ostatke i dade ih dostojno pokopati, na nj se sruči bjesomučna mržnja u znanim tiskovinama. Uz to, komunistički genocid nad Hrvatima nikada nije uzdignut na međunarodnu razinu niti je bilo koja vlast to pokušala, ne samo zato što su „saveznici“ imali prste u pekmezu, to jest u hrvatskoj krvi.

Genocid nad Armencima

Armenci su to učinili: turski genocid nad svojim sunarodnjacima nisu zakopali u prošlost i nastavili živjeti kao da se ArmenciUbijeno je milijun i pol Armenaca. Prvi su uhićeni i stradali oni najopasniji Turcima, intelektualci - učitelji, umjetnici, liječnici, svećenici, pa onda političari. Ako vas to podsjeća na komunistički hod od Dubrovnika do Zagreba i Varaždina polovicom četrdesetih, u pravu ste – kamo god su došli ubijali su baš te njima najopasnije, uz bogate seljake...ništa nije dogodilo, diplomatskim i drugim vezama senzibilizirali su svijet i nasuprot turskim zataškavanjima (čast Pamuku) prisilili mnoge države među kojima ima i podosta europskih (je li i Hrvatska? ) da priznaju i potvrde u svojim vladama i parlamentima: da, taj se genocid dogodio i ne smije biti zaboravljen. Turci lažu.

U hrvatskim (ha!) medijima ponešto se genocid nad Armencima spominjao kada je nedavnih dana umro Genocid ArmenciAznavour(ian), ali s mnogo neupućenosti. Zato nije na odmet ponoviti istinu: najveći genocid u režiji mladoturaka, većinom masona, dogodio se 1915., a trajao u stvari do 1923. Ubijeno je milijun i pol Armenaca. Prvi su uhićeni i stradali oni najopasniji Turcima, intelektualci - učitelji, umjetnici, liječnici, svećenici, pa onda političari. Ako vas to podsjeća na komunistički hod od Dubrovnika do Zagreba i Varaždina polovicom četrdesetih, u pravu ste – kamo god su došli ubijali su baš te njima najopasnije, uz bogate seljake...

Od književnika Armenaca (o kojima malo znamo, na žalost), žrtvama su postali Grigor Zohrap, Danijel Varužan, Siamanto, Ruben Sevak, Jeruhan i još mnogi. Oberzločinac i organizator bio je paša Mehmed Talat, turski Ranković i ministar unutarnjih poslova. Iz rukopisa knjige Artura Bagdasarova o Armeniji (bit će objavljena do Interlibera) prenosim zanimljiv razgovor između paše krvnika i tadanjeg američkog veleposlanika. „Jednoga ćete dana odgovarati“, veli ambasador. „ A komu? Nema više Armenaca“, kaže mu paša. Iz istog rukopisa o Hitlerovu govoru svojim najbližima u vojsci, prije napada na Poljsku: „Moramo bez milosti ubijati sve: muškarce, žene, djecu. Ne ćemo se osvrtati na javno mišljenje, jer tko danas uopće više govori o ubijenim Armencima.“

Utješno o mirovinskoj reformi

Uz školsku reformu - koja je donijela objašnjenja da nekim strukama nije potrebna povijest, a ni opća kultura, svi Proračunćemo govoriti kao Danko Končar - idemo i u mirovinsku reformu s dosta nedorečenosti u situaciji kada smo gotovo jedan naprama jedan, to jest jedan zaposlen na jednog umirovljenog, što je neodrživo i završit ćemo u nacionalnim mirovinama o kojima se sve češće govori. Koplja se lome oko godina idealnih za penziju, navodno 67. Jer ljudi sve dulje žive, osim u Hrvatskoj. Što je utješno iz gornjeg međunaslova? Bila su vremena kada su ljudi išli u mirovinu s oko osam stotina godina.Kada, gdje? Čitajte Stari zavjet: Adam je živio 930 godina, Šet 912,Kenan 910, Mahalalel 895. Ako je tako, a Knjiga veli da jest, moglo bi se razumjeti da su bili aktivni negdje do osamstote godine i tek tada išli u mirovinu. Jesu li imali sindikat, ne znam. Što su radili do mirovine? Uglavnom u poljodjelstvu i stočarstvu, pomalo u lovu i ratovima. Kretali su se, imali su zdravu prehranu, a prvi poticaj im je dao sam Bog kada je Adama i Evu izbacio iz raja zemaljskog. Jedino za Henoka nije jasno zašto je živio samo 365 godina (365!), a zatim iščeznuo. On je hodio s Bogom. Navodno je skupa s tijelom uzašao na Nebo, što su oštro opovrgavali Dante, recimo, i još mnogi. No, Henok je zagonetna iznimka. Prosjek je osam stotina godina, a mi se danas natežemo oko nekih šezdeset sedam nakon kojih će slijediti bogate mirovine.

Izbori u BiH

Sve je počelo davno, svršetkom 19. stoljeća i nastavilo se do dana današnjeg. Propuštena je bila povijesna prilika BiHKrizaČović je „poraz“ doživio podosta hladnokrvno, vjerojatno i zato što je svjestan Pirove pobjede Komšićeve i početka dalekosežne krize koja može dovesti do potpuno drukčijih rezultata od onih u nedjeljnoj noći kada je Komšić odmah po lažnom trijumfu pošao u napad na Hrvatsku („Pelješački most“, kako kaže) i „BH more“, očito zaboravljajući bližu povijest.da se Bosna i Hercegovina sjedine s Trojednom kraljevinom, zahvaljujući ne toliko protivljenju Beča koliko Budima koji je u Beču lobirao u strahu od tzv. velike Hrvatske. Svršetkom 20. stoljeća ustanovljena je u Daytonu Dvojedna kraljevina BiH umjesto Trojedne, Hrvati su na tanjuru servirani muslimanima a dična „Europa“ i opet ih je ostavila na cjedilu, što više preko visokih predstavnika cijelo vrijeme radila na političkom uništenju hrvatskoga naroda u BiH raznim trikovima i „amandmanima“ na štetu Hrvata, uz pomoć ravnodušnih hrvatskih političara iz Hrvatske.

Nametnut je svinjski izborni zakon uspostavom FBIH kao jedne izborne jedinice, nađeni su izdajnici poput Komšića i mnogobrojnost muslimana je prevladala u izboru „hrvatskog člana predsjedništva“ koji govori i djeluje kao autentični Protuhrvat i otvoreno se ruga Hrvatima nakon velike izborne pobjede. Nije se to dogodilo prvi put, ali se dogodilo možda zadnji put. Čović je „poraz“ doživio podosta hladnokrvno, vjerojatno i zato što je svjestan Pirove pobjede Komšićeve i početka dalekosežne krize koja može dovesti do potpuno drukčijih rezultata od onih u nedjeljnoj noći kada je Komšić odmah po lažnom trijumfu pošao u napad na Hrvatsku („Pelješački most“, kako kaže) i „BH more“, očito zaboravljajući bližu povijest.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Uto, 23-10-2018, 14:56:03

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

HT: Kolumna Z. Hodaka

Hrvatski tjednikOd četvrtka u prodaji

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).