Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Ljeto 2018. ide kraju

Uglavnom su obavljeni festivali uz obalu, zaobljeni dojmovi i objavljeni pregledi prikazba i prikazanja od razvikanih starih i prastarih gradova do manjih mjestašca koja su svoju baštinu čuvala u nevremenima i sada ju, otkopanu, nude ushićenim turistima. Novinska i ina kritika vrlo oprezno priopćava da hrvatski klasici ne Hitrecprolaze dobro u Dubrovniku kao da su oni sami za to krivi, no valjda se radi samo o klasicima iz dvadesetog stoljeća i redateljima iz dvadeset prvog koji traljavo rade posao, uz iznimke, računajući da će ih iz pakla nekreativnosti izvući vrlo dobri hrvatski glumci, koji to i čine probijajući se kroz paučine redateljskoga neumijeća isključivo svojim darom i žarom.

Osim toga, u dubrovačku povijesnu scenografiju prirodno više pašu hrvatski i uopće europski klasici iz šesnaestog i sedamnaestoga stoljeća (plus Vojnović) te bi oni trebali biti i bolje i stalno zastupljeni. Palmotića primjerice odavno nismo vidjeli, ako se ne varam. Nije važno, ionako se TuđmanNakon spomenika Tuđmanu u Tomislavgradu, sljedeći će biti Kuzmin u Zagrebu. Što bi rekao Tuđman, pročitavši (kao što sam ja ovih dana pročitao) da se navodno na sastanku Plenković-Merkel razgovara o dvojbi hoće li se Europska unija „dublje“ integrirati ili će se „ići prema suverenitetu nacionalnih parlamenata“. Znam što bi rekao, često smo bili zajedno.festivali povlače iz svojih urbanih staništa jer smetaju turizmu, ugostiteljima i bučnim terasama, redovima posjetitelja na Stradunu za koje su bile uvedene i prometne pješačke regule, jedini nutra drugi van, što nije neka novost budući da je Dante u „Komediji“ (Pakao) već opisao sličnu i slično nadziranu gužvu u Rimu za vrijeme jubileja. Povlače se festivali na obližnje otoke (Lokrum) ili u spaljene šume u okolici Splita kamo na predstave idu ljubitelji teatra nakon što su lani ljubitelji požara održali Vatraplameni festival – i ne samo ondje – koji je ove godine izostao zahvaljujući boljoj organizaciji na tlu i u zraku, a vjerojatno i sreći.

Piromani su zakinuti za svoja ljudska prava da uživaju u vatri, što je već dojavljeno saborskom odboru. U medijima piromani i dalje nesmetano djeluju, podmeću manje i veće požare ne bi li pomalo spalili hrvatsku državu, snažeći benzinom tezu koju uporno guraju, to jest da je moderna hrvatska država neuspjeli projekt. Njima na znanje: projekt je izvrstan, prošao je javnu raspravu (referendum 1991.) i prihvaćen na međunarodnoj arbitraži (1992.), u ratu krvlju zauvijek zapečaćen. Njima u prilog samo ovo: u mnogim je poratnim razdobljima projektna dokumentacija ili zagubljena ili namjerno spaljivana, nagrizali su ju štakori ali je master nedirnut i možemo biti relativno mirni. Nakon spomenika Tuđmanu u Tomislavgradu, sljedeći će biti Kuzmin u Zagrebu. Što bi rekao Tuđman, pročitavši (kao što sam ja ovih dana pročitao) da se navodno na sastanku Plenković-Merkel razgovara o dvojbi hoće li se Europska unija „dublje“ integrirati ili će se „ići prema suverenitetu nacionalnih parlamenata“. Znam što bi rekao, često smo bili zajedno.

Mutne priče

Ljetna sezona je, znači, na izmaku i ne može reći da je u cijelosti bila sezona kiselih krastavaca. Pobrinuli su se Jakovčićza to lokalni silnici iz IDS-a koji su politički i nepolitički nadzirali stanje u Uljaniku sve dok vatra nije dogorjela do nokata. Sada se koprcaju neuvjerljivim frazama (Miletić), radnici ih gađaju pivom i jajima, podižu se galge. Je li se stanje otelo kontroli ili je naprotiv od nekoga vremena brižno kontrolirano i usmjeravano prema ovome što se sada događa? Mislim da je potonje točno. Dok se radnicima i javnosti prodaju mutne priče, autorima prave pripovijesti bilo je od početka jasno što žele jer od brodogradnje nemaju nikakve koristi, ni oni ni njihovi „poslovni partneri“, a ni mnogima u Europskoj uniji koji još grade brodove nije potrebna čak ni najmanja hrvatska konkurencija. Ovako su svi sretni.

Ministru gospodarstva ponešto je sinulo, spomenuo je nekretninske spletke, ali ni iz Vlade nisu odlučno prekinuli cenointrige jer su im doista ili navodno sputane ruke. Riječ je o dobro smišljenom scenariju s nevažnim, ali dobro plaćenim figurama u prvom planu i „hrvatskim“ lutkarima (Jakovčić) koji potežu konce iz Bruxellesa. Ginjoli će biti (i jesu) gađani raznim predmetima, za sada tekućim, a pravi će protagonisti ove grandiozne farse dobro napuniti džepove temeljem tajnih usmenih a možda i pisanih ugovora o podjeli plijena u obliku dragocjenoga građevinskog zemljišta.

Procurila je kiša zadnjih dana kolovoza, a procurili su i agrokorski transkripti akvaduktom koji vodi od državne službe prema televiziji N 1, a nikoga nije zabrinulo kako se to može dogoditi, osim što su se neki zapitali tko su vlasnici te televizije i odmah zašutjeli. Curenje informacija postalo je hrvatskom političkom i gospodarskom baštinom, pa ju valjda treba njegovati kao naš specifikum iliti PovjesniciČim hrvatski povjesnici koji nisu iz opcije tvrdokornih jugokomunističkih šarlatana pokušaju „ponovo ocijeniti povijest komunizma“, nađu se pod udarom rečenih paraglajdera i optužbama za revizionizam, brzo im priskaču u pomoć znani mediji i difamiraju „revizioniste“, zaboravljajući namjerno da je tzv. revizionizam sine qua non moderne historiografije koja znade lučiti znanost od zaostalih ideoloških potvora i pranja mozga. Uz takve (većinske) medije „ponovnoj ocjeni“ pridonosi i strah vladajućih kasta u Hrvatskoj da ne odu, valjda, previše u desno – to jest previše prema istini – jer će se mnogima zamjeriti, pa i povijesti svojih obitelji.zornu ilustraciju „otvorenoga društva“ u koje se, u najgorem smislu riječi, pretvorila ova dozlaboga neuređena zemlja, gdje je jedini zakon koji doista funkcionira Ovršni zakon i to zato jer je smišljen za deranje naroda i toliki imaju koristi da ne može propasti ili nedajbože biti ukinut.

Proizvodnja nepostojećih ultraustaških stremljenja

Da finale ljeta ne bude posve lišeno i sjena prošlosti, obilježen je Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, što je eufemizam za sjećanje na žrtve komunizma, nacizma i fažizma, s tim da se komunizam pokušava sakriti iza staljinizma i tako ponešto eskulpirati zločine koji su započeli prije Staljina (Lenjin) i poslije. Važno je obraniti komunizam. Na žalost lažnih antifašista, to jest komunističkih fašista, europska rezolucija iz 2008. jasno Udbagovori o potrebi da se „ponovo ocijeni povijest komunizma i jasno se distanciraju (zemlje,op.a.) od zločina totalitarnih komunističkih režima“. Da, režima.

U Hrvatskoj je posve druga priča: čim hrvatski povjesnici koji nisu iz opcije tvrdokornih jugokomunističkih šarlatana pokušaju „ponovo ocijeniti povijest komunizma“, nađu se pod udarom rečenih paraglajdera i optužbama za revizionizam, brzo im priskaču u pomoć znani mediji i difamiraju „revizioniste“, zaboravljajući namjerno da je tzv. revizionizam sine qua non moderne historiografije koja znade lučiti znanost od zaostalih ideoloških potvora i pranja mozga. Uz takve (većinske) medije „ponovnoj ocjeni“ pridonosi i strah vladajućih kasta u Hrvatskoj da ne odu, valjda, previše u desno – to jest previše prema istini – jer će se mnogima zamjeriti, pa i povijesti svojih obitelji.

A glede spomena režima (a ne naroda, ne država) samo jedna ilustracija: nedavno sam naletio na neku emisiju koju inače ne pratim, ali nesposoban razmišljati usred velikih vrućina sjeo sam i malo odgledao, kad li čujem ondje Zmijastanovitog i blagoglagoljivog Aleksandra (Musića) da je vrlo opasna teza koja veli da država i režim nisu isto. Eto, i to je izravno negiranje spomenute europske rezolucije koja govori jedino o režimima. Sve te negatore muči NDH, naravno. Njima je vrlo stalo do toga da se država proglasi zločinačkom i jako se zajapure kada im netko – a jedan od sudionika u razgovoru je to i pokušao – dokazuje suprotno, ilustrirajući svoje protivljenje naopakoj musićevskoj tezi primjerima rasplamsaja nakladništva i drugih područja kulture.

U pozadini, neizrečeno, ali izvan svake sumnje, poklonici teze o izjednačavanju režima i države žele reći, ali se ne usuđuju javno, da je svaka hrvatska država ako ne zločinačka a onda barem nedopustiva ili barem promašena, pa znači i moderna hrvatska država. Tu su, ne treba biti previše pametan, i razlozi stalne njihove hajke na sve neistomišljenike, proizvodnja nepostojećih ultraustaških stremljenja i razvijena Staljin Hitlermreža pakosnih cinkaroša usmjerena prema stranim medijima od kojih dobar dio misli isto, pa se lijepo nadopunjuju.

Oprostite ako sam dosadan, ali neke stvari treba stalno ponavljati, kao i činjenicu da su strani mediji o kojima govorim i sami ostatak jugonostalgičarskih dosađivanja, takve urednike za „istočne teme“ brižno odabiru sve gledajući da su i sami urednici i pisci porijeklom iz regiona, kao i dopisnici s terena od kojih su oni stariji bili u svoje vrijeme glorifikatori komunističkoga režima u Jugoslaviji, a svoje „znanje“ prenose na mlađe. S tim da, kao što sam već pisao, mnoge europske zemlje preko takvih medija odvraćaju pozornost od svoje uloge u Drugom svjetskom ratu, ali i neprijepornoga dokaza da je ono što se dogodilo 23. kolovoza 1939. (pakt Staljin-Hitler) nastavljeno i poslije na Jalti i drugdje, to jest „zapadna demokracija“ sklopila je isti takav pakt sa Staljinom.

Tragična kopija

U rečenom dogovoru nacista i Staljina iz 1939. postoji i i tajni sporazum o podjeli interesnih sfera u istočnoj Europi. A što je drugo Jalta nego copy past ugovora Hitler-Staljin? To jest, ta kopija je i tragičnija jer je u nju ubačena cijela Poljska, primjerice, a ne samo njezin istok, da ne govorim o drugim zemljama koje su iz nacističkoga pakla prešle Hitler StaljinKostiŠto je s kostima nekoliko stotina tisuća djece, žena i muškaraca? Ostavit ćemo ih da trunu zauvijek, bez imena i prezimena? Ili da barem, one koje ne možemo identificirati, nakon iskapanja iz tisuća jama opet ukopamo na dostojnom mjestu, na Groblju mira na Krbavskom polju, kao što odavno predlaže biskup (sada u miru) Mile Bogović, koji se opet ukazao (u Mostaru) na tamošnjem Groblju mira, na Bilima.izravno u komunistički pakao i stenjale sve do početka devedesetih. Europska rezolucija iz 2008., rijedak i spomena vrijedan dokument, na stanovit je način izraz kajanja Zapada za izručenje tolikih zemalja i naroda komunističkom nasilju, za žrtvovanje velikoga dijela Europe. Tako bi nedavno obilježeni Dan sjećanja glede dijela o komunizmu trebalo nazvati Danom sjećanja na zapadnoeuropske licemjerje.

U Hrvatskoj je Dan sjećanja na totalitarne režime bio ove godine ipak ponešto živahniji, Šeksa je odvelo na Goli otok gdje je održao govor, nešto se govorilo i drugdje. Izravna posljedica dugoga razdoblja jugoslavenskoga komunizma bila je i oružana srpska agresija na Hrvatsku uz žustro sudjelovanje armije sa crvenom zvijezdom na kapama. Na prvu pojavu balvana podsjetio je Petar Škorić, na Kijevo do tada nepoznato mnogima te su mislili da se nalazi u Vučić DOdikUkrajini. Sve čekam kada će povjesničari-šarlatani započeti objavljivati svoje verzije početaka ratnih događaja – pa već i jesu u radionici pupovčana – te im dolazim u pomoć: balvani nemaju veze sa srpskim teroristima nego su dovezeni na ceste u svrhu razvijanja hrvatske drvne industrije. To što Hrvatske šume nisu odmah pokupile balvane, druga je priča. I tako, ako može gluplje, može.

Ako može, treba uvesti Dodikove povjesničare koji su poništili izvješće o Srebrenici, što znači da genocida (za njih) nije bilo i basta. Najvećega genocida poslije Drugoga svjetskog rata? Ne, tako formuliranoga genocida doista nije bilo, jer nije Srebrenica najveći genocid poslije Drugoga rata, nego Bleiburg i Križni putovi, zatim Vukovar i hrvatsko Podunavlje. S tim u svezi:europski Dan sjećanja pretvorio se u Noć sjećanja pa je HTV negdje poslije ponoći – da previše ljudi ne vidi – emitirao film o Križnim putovima stvoren 2013. i u odjavnoj špici zahvalio na suradnji Jakovu Sedlaru poradi uporabe njegovih kadrova iz „Četveroreda“. Jedinoga hrvatskog igranog filma o tom genocidu. Da, jedinoga, umjesto da ih imamo desetak. A što je s kostima nekoliko stotina tisuća djece, žena i muškaraca? Ostavit ćemo ih da trunu zauvijek, bez imena i prezimena? Ili da barem, one koje ne možemo identificirati, nakon iskapanja iz tisuća jama opet ukopamo na dostojnom mjestu, na Groblju mira na Krbavskom polju, kao što odavno predlaže biskup (sada u miru) Mile Bogović, koji se opet ukazao (u Mostaru) na tamošnjem Groblju mira, na Bilima.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Sri, 14-11-2018, 02:35:32

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).