Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Odlazi i srpanj 2018.

Još se vuku vatreni repovi, nema novinske kuće koja nije proizvela posebne magazine i u njih uskladištila slike hrvatskoga ruskog trijumfa i dočeke športskih junaka u većim gradovima i manjim mjestima za Hitreckoje većina ljudi nikada nije čula, a i ne bi da izvrsni naši nogometaši u njima nemaju korijene. U zbilji izvan „specijala“ reprezentativci odavno lutaju brodicama hrvatskim i ostalim morima, a navijači koji su u pustolovnom zanosu lutali Rusijom gledaju kako bi otplatili kredite. Hrvatska se iz Neopisive vraća u lako opisivu stvarnost u PoduzetniciIzmeđu Zagreba i slovenske granice rađaju se poduzetni ljudi među kojima je zvijezda Mate Rimac iz Svete Nedelje, čiji izumi prelaze granice poimanja prosječno inteligentnih (pa i podosta inteligentnih) u nas i drugdje, uvode u svijet umjetne inteligencije koji može biti na prvi pogled zastrašujući, ali i plodonosan, tako da nazirem situaciju u kojoj će automobil bez vozača voziti u Sabor zastupnika s umjetnom inteligencijom. I Hrvatska će procvasti.koju se u prvi razred pučke škole upisuje sve manje djece, država nešto kao pokušava. a škrti poduzetnici ne žele povisiti plaće niti ih demografska slika zabrinjava – iznimka je šef DIV-a i splitskog brodogradilišta Debeljak koji je učinio korak do sada neviđen u ovom našem sirovom kapitalističkom vremenu, u zaštiti trudnica i poticajima za svako rođeno dijete svojih radnika i radnica u škveru, gazda iz Samobora koji i sam ima devetero djece.

Između Zagreba i slovenske granice rađaju se poduzetni ljudi među kojima je zvijezda Mate Rimac iz Svete Nedelje, čiji izumi prelaze granice poimanja prosječno inteligentnih (pa i podosta inteligentnih) u nas i drugdje, uvode u svijet umjetne inteligencije koji može biti na prvi pogled zastrašujući, ali i plodonosan, tako da nazirem situaciju u kojoj će automobil bez vozača voziti u Sabor zastupnika s umjetnom inteligencijom. I Hrvatska će procvasti.

Do tada ostajemo tu gdje jesmo, sami sebi kopamo rupe ili pokušavamo zatrpati prije iskopane (Uljanik), kulturu Crnoprepuštamo jugocentričnima, Inu Mađarima, Agrokor Rusima, povijest istoričarima, hrvatske iseljenike omalovažavanju arogantne birokracije zaostale dobrim djelom iz komunističkih vremena kada su učili da su svi iseljenici ustaše. I mediji takvi kakvi jesu imaju slične nazore: u vrijeme nogometne euforije u Hrvatskoj su iseljenici održali višednevni i i te kako impozantan skup u Osijeku i drugim gradovima istočne Hrvatske, imali su koncerte itd., a sve to nije bilo zabilježeno jer televizijske kuće, uključujući nacionalnu, “nisu imale dosta kamera“.

Istodobno, statistike bilježe da je novac koji se od iseljenika slijeva u Hrvatsku izdašniji od svih stranih investicija. Možda dogodine Hrvati izvan domovine, kada dođu ljeti u Hrvatsku, donesu neku kameru u svoju siromašnu staru domovinu. Glede kamera, teško se nađe neka kada treba snimiti obilježavanje krucijalnih akcija Hrvatske vojske kao što je „Ljeto 95“ bez kojega ne bi bila moguća „Oluja“, akcija u kojoj su Rojs i njegovi prokrčili neprohodne planine i izveli tenk na gotovo dvije tisuće metara. Opisani neopisivi pothvat zbivao se između 25. i 30. srpnja 1995. i mnogi su Hrvati poginuli uključujući one iz HVO-a, dok su se drugi kupali u moru osluškujući tutnjavu u daljini, koja im je kvarila godišnji odmor.

Teško se nalazi kamera ili barem dulja minutaža u Središnjem dnevniku za one koji su u olovnim vremenima Petar Sale2ŠaleUmro je Petar Šale, borac iz Hrvatskoga proljeća koji je sedam godina odgulio u istražnom zatvoru i Gradiški, a Dnevnik mu posvećuje (i to s danom zakašnjenja) punih dvadeset sekunda, ako sam dobro izmjerio. Strastven i beskompromisan, Šale je u samostalnoj Hrvatskoj bio državni pravobranitelj u ratnim vremenima, što mu klatež nije zaboravila, pa čim se dočepala vlasti 2000. godine u velikoj čistki svih hrvatskih ljudi oderala i njega, vukla ga po sudovima šesnaest godinaprkosno i odvažno zastupali hrvatstvo i patili u komunističkim kazamatima: eto, umro je Petar Šale, borac iz Hrvatskoga proljeća koji je sedam godina odgulio u istražnom zatvoru i Gradiški, a Dnevnik mu posvećuje (i to s danom zakašnjenja) punih dvadeset sekunda, ako sam dobro izmjerio. Strastven i beskompromisan, Šale je u samostalnoj Hrvatskoj bio državni pravobranitelj u ratnim vremenima, što mu klatež nije zaboravila, pa čim se dočepala vlasti 2000. godine u velikoj čistki svih hrvatskih ljudi oderala i njega, vukla ga po sudovima šesnaest godina (a nisu u svih tih šesnaest crveni bili na vlasti), „pakovala“ sve i svašta, uništila mu život, podmetala drogu, nogometne čak spletke, Tutu i štošta. Ista ta besmrtna mutež ureduje i danas, pa kada Nikola Kajkić „prekomjerno istražuje“ Ovčaru i dolazi do „istaknutog člana SDSS-a“ (što me jako čudi), onda mu se pronađe neka administrativna sitnica i pokušava ga se ušutkati.

Igoru Vukiću ne pomaže ni što je Srbin kada otkriva tajne trostrukoga logora kraj Save u Drugom svjetskom ratu. JasenovacOndje je bila nedavnih dana predsjednica Kolinda s izraelskim Rivlinom i sve je lijepo rekla što je trebalo reći, osim što je u totalitarne zločinačke sustave uključila i komunizam, a to je Hrvoju (!) Klasniću veliki gaf i nepravda prema „plemenitoj“ utopiji u čijoj su se praksi utopili životi milijuna i milijuna ljudi.

Vraćam se na kamere, nedostatak koji se djelomično može opravdati hrlidbom na dočeke reprezentativaca. No, za jedan se događaj uvijek nađe vremena, novca i kamera, to jest za mitski ustanak u Srbu, za nekrofiliju i neoprostivu sramotu svih hrvatskih Vlada koje nisu policijom razjurile čeljad što slavi zločine nad Hrvatima. Lijepa minutaža u Dnevniku, i ondje i u teletekstnoj najavi i dalje se govori o nekakvom ustanku za koji se navodno ne zna jesu li ga izveli četnici ili komunisti, ili i jedni i drugi, ali se zna da su odmah poubijali sve što je nosilo hrvatska imena i prezimena, uključujući djecu.

No, da riješim barem tu dvojbu (četnici ili komunisti) za vječna vremena. Povjesnik Ferdo Šišić koji nije bio nesklon SrbSrbBez ironije, treba barem zabilježiti da je ovogodišnja sramotna proslava nakon noći krvavoga Mjeseca u režiji Pupovca bila doista mizerna, da je od onih šest stotina oko četiri stotine njih došlo iz RS-a ili tko zna otkud, djelovali su umorno i sumorno, zazivali i prozivali hrvatski državni vrh koji ih ignorira (ali im dopušta „slavlje“), po prvi put – misleći da će im to nekako pomoći – spomenuli izrijekom Brotnju i Boričevac, što su inače skrivali kao zmija noge premda je o tom krvoproliću napisano već mnogo knjiga, o trideset sedam Ivezića od kojih dvanaestero djece bačene što mrtve što žive u jamu, o masakru hrvatskih hodočasnika iz Drvara i župniku Gospodnetiću ispečenom na ražnju.jugoslavenskoj ideji, u raspravama o Hrvatskoj i Bosni u srednjem vijeku one koji su ustali protiv tuđeg zlosilja, poput Ivaniša Horvata i njegove braće, naziva – ustašama. Uporno, na svakoj drugoj stranici. Znači, ustanici su ustaše, pa onda tzv. ustanici u Srbu nisu bili ni četnici ni komunisti nego ustaše. I sada samo čekam da neke europske novine koje su i inače slabo obaviještene, donesu napis pod naslovom Ustaški dernek u Srbu. Pa zar nam to treba?

Bez ironije, treba barem zabilježiti da je ovogodišnja sramotna proslava nakon noći krvavoga Mjeseca u režiji Pupovca bila doista mizerna, da je od onih šest stotina oko četiri stotine njih došlo iz RS-a ili tko zna otkud, djelovali su umorno i sumorno, zazivali i prozivali hrvatski državni vrh koji ih ignorira (ali im dopušta „slavlje“), po prvi put – misleći da će im to nekako pomoći – spomenuli izrijekom Brotnju i Boričevac, što su inače skrivali kao zmija noge premda je o tom krvoproliću napisano već mnogo knjiga, o trideset sedam Ivezića od kojih dvanaestero djece bačene što mrtve što žive u jamu, o masakru hrvatskih hodočasnika iz Drvara i župniku Gospodnetiću ispečenom na ražnju.

Pupovac je rezigniran, umjesto da bude radostan što nije u zatvoru poradi svojih jedanaest tisuća eskapada u vrijeme Domovinskoga rata. A i u tom se ratu sve ponovilo isto, krenuli su „na ustanak“ mnogi Srbi i očistili sve hrvatsko, usput ubili i djeda Luke Modrića, a kada je sve završilo hrvatskim tijumfom i vojnim, vojničkim čudom, kada je nekoliko godina poslije umro Tuđman, svi su se pretrgnuli od silnoga posla umanjivanja srpskih zločina i uzaludne potrage za zločincima. I tako do dana-današnjeg. U rečeni posao uključila se jugoslavenska kulturna elita Pupovackoja živi u nevoljenoj državi, pa jedva jedvice pronašla neki zločin s hrvatske strane i mahala s njim kao sa zastavom, proizvela kazališne komade, a njihovo nastajanje snimala i kamerom, te smo došli do filma financiranog i hrvatskim novcem, filmom u režiji Slijepčevića o kojemu Snježana Pavić (kraj Tuđmanove Hrvatske) piše panegirike. Mreža radi.

U mreži su kazalištarci, filmaši i pisci na svim ključnim pozicijama, u povjerenstvima, u žirijima. Kada pisac ovih redaka pošalje scenarij komedije u kojoj se ismijava redatelj (čak strani, da ne bude zle krvi) koji „novim čitanjem“ unakazuje jedno klasično djelo hrvatske književnosti – što se događa? Biva odbijen, ne uklapa se u main stream. Nije svjetonazorno blizak klateži i basta. Eliminirati. I još se pisac scenarija zove kako se zove, ima na leđima grijehove iz stvaranja hrvatske države. Likvidirati. Pišem o tome za sada bez imena i prezimena, ali i na to ću doći. Ili kada se financira prevođenje hrvatskih književnih autora , i opet je valjda ondje netko „žirant“ koji forsira jugoslavenske pisce (uz čini mi se samo jednu časnu iznimku). Teme iz Domovinskoga rata nisu dobrodošle u hrvatskoj prozi, a ako ih ima nisu za prevođenje jer bi se svijet sablaznio. KazališteTako je Ministarstvo branitelja moralo preuzeti inicijativu pa raspisati (za sada anketni) poziv za prevođenje objavljenih književnih djela o Domovinskom ratu. Eto, mnogo toga uzima na leđa Ministarstvo branitelja, pa i iskope kostiju hrvatskih vojnika i civila ne samo u Domovinskom nego i u Drugom svjetskom ratu. Na jednoj se lokaciji navodno već radi, ma točno preko puta zgrade Ministarstva.

A što radi kazališna kritika, primjerice? Upravo je za pohvalu njezino umijeće da posve promašene, a vrlo često i protuhrvatske magle prikaže tako fascinantno neutralno da se i sama sebi čudi kako joj uspijeva. I tu se vidi jedna „ruka“ koja ima nadzor nad tekstovima, perima i bojama, ma gotovo da se može načiniti obrazac (ili je načinjen) kako se pišu kritike kazališnih djela i nedjela. Loše je to za povijest hrvatskoga kazališta, jer ćemo svi mi umrijeti a doći će novi naraštaji i povjesnici hrvatskoga glumišta koji ne će imati druge izvore, pa će i povijest opet biti krivotvorena. Tako i inače u književnosti, naravno, no o tome sam pisao u više navrata. I onda će, tko zna kada u budućnosti, neki autori biti „otkriveni“.

Podsjetimo se: i Držić je bio zaboravljen pa otkriven, pa i Shakespeare. U Dubrovniku na ljetnim igrama neki OliverIz svega se moglo zaključiti da je Oliver Dragojević bio sretan čovjek, jer je uspio baviti se samo i isključivo onim što je volio, glazbom, i to više od pedeset godina. Oliver, i ne samo on, naravno, Split, Zagreb, Opatija, Krapina... sa svojim festivalima i melosom oblikovali su u zabavnoj glazbi ukus publike, nisu joj dopuštali da ode u balkanska zavijanja, a osamdesetih je snažna rock scena dala usporedni, nadahnuti „zapadni“ pečat.diletant otkriva Krležu, nalazeći usput da je tekst kratak i ne odgovara vremenu pa ga treba nadopisati i mlatretirati publiku monolozima od nekoliko kilometara. Usput, riječ je o povratku dubrovačkog festivala u jugoslavenske vode, predstava rađena u bratskoj suradnji Srbije, Slovenije i Hrvatske, s tim da se naravno ne ironizira Irineja nego Bozanića, jer je mreža u duši velikosrpska i gdje će se otvoriti nego u Dubrovniku (na Lokrumu u stvari) koji je stradao u srpskoj i crnogorskoj agresiji devedesetih. Glede kardinala Bozanića, ako vijesti ne lažu, a lažu (fake), ljetnim se igrama oko njega pridružio papa koji ga navodno želi smijeniti. Sezona je kiselih krastavaca, uostalom.

Umro je sretan čovjek

Smrt Olivera Dragojevića kao da je još jednom u kratko vrijeme sjedinila Hrvatsku, ovaj put u iskrenoj žalosti poradi Oliverodlaska iznimnoga glazbenika i čovjeka. Preranog odlaska, premda se mladima sedamdeset godina čini kao podosta duboka starost, što nije. Hrvatska televizija je dobro reagirala, večernja emisija posvećena Oliveru bila je satkana od pjesama koje se pamte i razgovora vođenih s pjevačem, kao i skladateljima (Runjić posebno) i tekstopiscima u raznim vremenima bogate karijere toga dalmatinskog, ali i svehrvatskog, europskog i svjetskog interpreta na granici šansone i šlagera.

Iz svega se moglo zaključiti da je Oliver Dragojević bio sretan čovjek, jer je uspio baviti se samo i isključivo onim što je volio, glazbom, i to više od pedeset godina. Oliver, i ne samo on, naravno, Split, Zagreb, Opatija, Krapina... sa svojim festivalima i melosom oblikovali su u zabavnoj glazbi ukus publike, nisu joj dopuštali da ode u balkanska zavijanja, a osamdesetih je snažna rock scena dala usporedni, nadahnuti „zapadni“ pečat. Kada je rođena i stasala mlada moderna hrvatska država, mladež (i ne samo mladež) je pohrlila na „cajke“. Eto, i to je žalosno.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Uto, 23-10-2018, 04:05:12

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

HT: Kolumna Z. Hodaka

Hrvatski tjednikOd četvrtka u prodaji

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).