Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Na kraju lipnja 2018.

Temperature su svršetkom prošloga tjedna pale niže i od SDP-a. Unutarpartijska urota protiv SDPsirotog Bernardića odvija se baš šlampavo kao i sve drugo u partiji koja sa socijaldemokracijom ima isto toliko veze kao Beljak s HSS-om, a izbor maloga Marasa za zagrebačkoga vođu samo je potvrda dezorijentacije sve malobrojnijeg članstva. Po anketama kojima i treba i ne treba vjerovati, ali su sve točnije, dvije najveće stranke jako su se stropoštale u zadnjih godinu dana, HDZ gotovo devet posto jer je mnogim potezima pretežito u svjetonazorskoj sferi izgubio lijep broj pristaša, SDP navodno samo sedam, a treći i četvrti u skupini ili rastu na godišnjoj razini (Živi zid) ili su se u slobodnom padu zadržali noktima za okvir prozora (Most). I Hrvatska je u općenito u padu, nalik zrakoplovu koji ima problema i iz njega iskaču padobranci, sretni što su se spustili na zemlju, pa makar bila i tuđa, recimo njemačka.

Mi jesmo na europskom dnu, ali na svjetskoj smo razini velesila. Dugo se već u svijetu nije toliko pisalo o Hrvatskoj (prirodne ljepote, turizam ipak su se solidno probijale) kao nakon pobjede hrvatske reprezentacije nad Argentinom, eto iz četiri milijuna dolaze jedanaest pari nogu boljih i bržih od onih iz četrdeset milijuna, što zahtijeva i povijesno-sociološku analizu koja ukratko govori da se mi Hrvati stalno krećemo jer nas je stalno netko ganjao i ganja, da su nam motoričke sposobnosti u genima, u mnogim razdobljima HNSČavelNije baš drago bilo (komesarima) da se u svlačionici pjevalo „Čavoglave“, radije bi Čavel v glavu, no kako domaćim dušobrižnicima nije bilo uputno praviti od toga veliku priču, pobrinuli su se u Srbiji Vučić i slični četnici koji se stalno miješaju u unutarnje poslove hrvatske svlačionice. S tim da su u Srbiji bili iziritirani jednim drugim događajem, utakmicom sa Švicarskom, a kada god su Srbi srditi na nekoga, iskale se na Hrvatskoj.kretali smo se i krećemo tako silno da prelazimo granice jer nam je Hrvatska premalena pa nas ima svugdje samo ne u Hrvatskoj koja i u nogometnim kretanjima čini sve da bismo ostali neznatni i nepokretni (to jest čini hrvatska politika).

Odnos države prema uspješnom Hrvatskom nogometnom savezu, dobra je ilustracija. Što su sve jovanovići činili sjajnom Vlatku Markoviću i pospješili njegovu smrt, poznato je, što sada čine Šukeru (koji je uz Dubrovnik do sada bio simbol Hrvatske u svijetu), što rade Modriću i još nekima u simbiozi nezavisnog pravosuđa i neovisne politike priređujući im osumnjičenički status upravo uoči svjetskog prvenstva, valjda da bi im malo pomogli u psiholoških pripremama. (Ako ima što u tim sumnjama, a vezano i uz Maminja, moglo se malo pričekati, zar ne, neki se slučajevi rastežu na širinu jedne generacije, pa se mogao i taj barem nekoliko mjeseci). Srećom da je Modrić stabilan, a naučio se brzo kretati već od onoga doba kada su mu četnici ubili djeda devedesetih, a on brzao s preživjelima na slobodni teritorij napadnute Hrvatske.

Opisanoj politici ponešto pomažu i mediji, gotovo neopazice jer su trijumfi (Nigerija, Argentina) preveliki pa moraju nogometsudjelovati u euforiji, hoće ili ne će, ali zato pripomažu prilikom sviranja hrvatske himne prije utakmice, uputama snimateljima da slučajno ne prikažu ništa ispod glava i vratova igrača, kako bi neupućenima ostalo skriveno da hrvatski nogometaši drže ruku na srcu. Dražestan napor duboke države. (Pišem ovo u ponedjeljak, da malo spustim kameru ako je moguće, s ogradom da nisu krivi snimatelji kojima svaka čast, nego njihovi komesari.) A nije baš drago bilo (komesarima) da se u svlačionici pjevalo „Čavoglave“, radije bi Čavel v glavu, no kako domaćim dušobrižnicima nije bilo uputno praviti od toga veliku priču, pobrinuli su se u Srbiji Vučić i slični četnici koji se stalno miješaju u unutarnje poslove hrvatske svlačionice. S tim da su u Srbiji bili iziritirani jednim drugim događajem, utakmicom sa Švicarskom, a kada god su Srbi srditi na nekoga, iskale se na Hrvatskoj.

Kombinirana švicarsko-kosovarska reprezentacija potukla je srbijansku, a kosovski dio koalicije lepršao orlovim krilima, što baš nije športski, ali govori da se nogomet ne može odvojiti od EUpolitike ni da hoće. Mnogo su teži ispadi srbijanskih navijača u ZabavaSjedište je Bruxelles, kako je znano, ali EU parlament zasjeda u Strasbourgu jednom mjesečno, u načelu. Ali svi su dokumenti u Bruxellesu, pa se u ponedjeljak pakiraju u plastične kutije i voze ekspresnim vlakom u Strasbourg. Ondje zasjedanje traje četiri dana, pa se u četvrtak popodne dokumenti opet pakiraju u kutije i odvoze vlakom, zajedno s osobljem i dužnosnicima – u Bruxelles. To navodno stoji dvjesto tisuća eura svaki mjesec, 93 milijuna eura godišnje. Dobra podloga za karikaturu Srećka Puntarića, primjerice. Tako se zabavljaju u EU, pa nemaju vremena za opsežne misli o sudbini Europe.Beču (a pun ih je Beč) s pjesmicom o žici i Srebrenici, teškom, gadnom, morbidnom mržnjom prema mrtvima i živima, pokraj koje je orlovsko mahanje duhovit kuplet. Što će se tek Beču i u Beču dogoditi kada jednoga dana, ne daj Bože, Srbija uđe u EU, što će se dogoditi EU ako do tada EU uopće bude, teško je i zamisliti.

A hoće li EU preživjeti, sve više ovisi o migrantima i imigrantima o kojima se razgovara na svim stranama, ali suglasja nema niti ga može biti, jer su krupne pogrješke učinjene već u velikom valu 2015/2016., a ni sada nema spasonosnih ideja zato što nema uma koji bi obuhvatio taj „fenomen“ u cjelini povijesno-kulturnih zaključaka – odnosno takvih umova ima, samo nisu u Komisiji EU budući da se u nju ne ulazi izborima nego imenovanjima, pa se tu svašta prošverca. EU ima drukčijih vizionara. Kao i u Hrvatskoj, i u EU postoji duboka MIgranti Njemačkadržava koja stremi prema još većem nadnacionalnom organizmu u želji da sasvim izolira volju država članica – i to je njezin najveći problem, koji se samo reflektira i na migrantsku krizu, a kriza govori da su (mnoge) nacionalne države odlučile i nadalje misliti svojom glavom.

Čitajući knjigu koju sam spomenuo u zadnjoj kolumni, autorice Ingrid de Frankopan (jedan je Frankopan prije mnogih stoljeća stupio u službu švedskoga kralja, možda je tu veza), knjigu s kojom se u nekim „aspektima“ ne slažem, naišao sam i na zabavne prizore o kojima nisam znao, priznajem, a govore o EU bolje od svega. Naime, sjedište je Bruxelles, kako je znano, ali EU parlament zasjeda u Strasbourgu jednom mjesečno, u načelu. Ali svi su dokumenti u Bruxellesu, pa se u ponedjeljak pakiraju u plastične kutije i voze ekspresnim vlakom u Strasbourg. Ondje zasjedanje traje četiri dana, pa se u četvrtak popodne dokumenti opet pakiraju u kutije i odvoze vlakom, zajedno s osobljem i dužnosnicima – u Bruxelles. To navodno stoji dvjesto tisuća eura svaki mjesec, 93 milijuna eura godišnje. Dobra podloga za karikaturu Srećka Puntarića, primjerice. Tako se zabavljaju u EU, pa nemaju vremena za opsežne misli o sudbini Europe.

Hrvatska (politika) sudjeluje, kaska, ne bi ni za živu glavu pokazala zube ni u čemu, premda je jasno da od EU ima Jazovkamale ili nikakve koristi, da je politika otvorenih granica i kretanja ljudi i roba glede Hrvatske rezultirala pretvaranjem ljudi (Hrvata) u robu i to sofisticiranu, odgojenu i obrazovanu na hrvatskim sveučilištima da bi služila eu-silnicima s višim standardom, koji je viši i za to jer uvoze „gotove ljudske proizvode“, nadarene i željne da njihova nadarenost bude plaćena kako zaslužuju. Premda i to ima svoje granice. Skupoća u „razvijenim zemljama“ razvija se tako dramatično da će se uskoro obeshrabriti Hrvate.

U sljedećim desetljećima očekujem veliki povratak Hrvata u domovinu, to više ako Hrvatska bude barem malo napredovala i ako habulini ne budu zahtijevali povratak ploče s maršalom, ako stožerna stranka desnoga centra ne bude vrijeđala Hrvate koalicijom s Pupovcem, ako u Srbu ne bude proslava ubojstava Hrvata, i tako dalje. No stvari se odvijaju ipak nabolje, „Priče iz brezovičke šume“ imaju sve manje gledatelja, čak je inače zatajni Bošnjaković dao dobru Hebrangizjavu prebacujući loptu na četrdeset i petu kada su šumari jedan totalitarizam zamijenili drugim, krvavo crvenim i velikosrpskim, a ako je tko iz njihovih redova malo jače progovorio hrvatski, odveli bi ga iza štaglja. Dobro je, kao i obično govorio i Hebrang iznad Jazovke.

A što je „antifašizam“ donio Europi nakon Drugoga svjetskog rata? Dobrom dijelu Europe donio je staljinistički teror, uključujući države kao što su Poljska, Češka, Slovačka (Čehoslovačka tada), Mađarska...donio je fašizam pod drugim imenom, neslobodu, strah i smrt. Prepustio ih je tvarnom i duhovnom masakru, izručio ih je, baš kao i Hrvate s Bleiburga komunističkim čudovištima. No i u navedenim zemljama, sada u Višegradskoj skupini, ostala je HDZNjegov je glas suviše disonantan, ne uklapa se u mjuzikl „novoga HDZ-a“ uspostavljenog nedavno, onoga koji u godinu dana gubi više od devet posto glasača. Ne zove ga se na Sabor stranke, kaže, s nešto sjete, a bio je njezin dopredsjednik. To me je podsjetilo na mene, i ja sam bio dopredsjednik u jednom vrlo čupavom razdoblju kada je HDZ bio na koljenima, a mi ga tako uspravili da je pobijedio na sljedećim parlamentarnim izborima. Pa me se ne zove, također. Na tv-ekranu vidim također da je (ipak) bila održana omanja svečanost obljetnice osnivanja HDZ-a na koju sam svih ovih godina redovito pozivan, ove godine nisam.gotovo nedirnutom ona prava strast za slobodom koju ništa ne može uništiti, ostala je nadarenost i poduzetnost, što je odgovor na pitanje kako su se tako brzo oporavile, ali i kako su ostale svjesne da se više nikada ne će utopiti u raljama internacionale, ma imala ona i naizgled demokratski oblik pod kojim se skriva sablast europske superdržave i potpune kontrole svakoga ljudskog bića.

Spomenuo sam Hebranga. Njegov je glas suviše disonantan, ne uklapa se u mjuzikl „novoga HDZ-a“ uspostavljenog nedavno, onoga koji u godinu dana gubi više od devet posto glasača. Ne zove ga se na Sabor stranke, kaže, s HDZnešto sjete, a bio je njezin dopredsjednik. To me je podsjetilo na mene, i ja sam bio dopredsjednik u jednom vrlo čupavom razdoblju kada je HDZ bio na koljenima, a mi ga tako uspravili da je pobijedio na sljedećim parlamentarnim izborima. Pa me se ne zove, također. Na tv-ekranu vidim također da je (ipak) bila održana omanja svečanost obljetnice osnivanja HDZ-a na koju sam svih ovih godina redovito pozivan, ove godine nisam.

Budući da sam već pomalo senilan, mislim si ja – možda sam utemeljivao SDP, tko zna, svašta sam radio u životu, pa mi se sve pobrkalo. Zato uzimam Spomen-knjigu HDZ, i vidim svoje ime među utemeljiteljima, štoviše među prautemeljiteljima iz veljače 1989. Znači, zapisano je da sam pračovjek HDZ-a. I sada mene ignoriraju brojači aplauza. Govorim bez žaljenja ili ne daj Bože samosažaljenja, naprotiv, govorim da bih rekao javno i izravno: postoji samo jedan i jedini HDZ koji je učinio što je učinio i što se ne da izbrisati iz povijesti (za razliku od pojedinaca koji se mogu), reprezent volje, ali i vrijednosti hrvatskoga naroda i ta njegova svojstva nikakava novotvorba ili pretvorba starog i časnog organizma u nešto „drugo i drukčije“ ne mogu poništiti. Može se pokušati i pokušava se, ali s kratkotrajnim učinkom, a kada se vidi da ne ide, opet se vraća izvorima, korijenima, znači narodu.

Lažni Dan državnosti

Već je dosadno ponavljati: Dan državnosti je 30. svibnja, a 25. lipnja je Dan nezavisnosti moderne hrvatske države i taj datum treba postati stožernim među svim ostalim državnim blagdanima, vidljivim na svakom trgu i u svakoj ulici, na svakoj kući, s jednom velikom i općenarodnom svečanosti. S Danom državnosti ima još nekih dvojba, koje su nedavno oprezno spomenute a treba ih imati u vidu: neupućeni stranac lako može pomisliti da hrvatska država datira od početka devedesetih dvadesetoga stoljeća, a ne od (u najmanju ruku) sedamdesetih godina devetoga stoljeća.

Odlična knjiga Marine Šur Puhlovski

Objavljuju se knjige kojekakve, nose se godinama i desetljećima na rukama medija spisatelji i spisateljice nevelike Divljakusa3vrijednosti, dok se usporedo doista snažna imena i djela više-manje prešućuju, a autori (autorice) sjede u limbu i čekaju da budu uzdignuti. Događalo se tako i književnici Marini Šur Puhlovski koja je dugo na sceni, ali ju je tek novčano izdašna nagrada VBZ-a u čijoj je nakladi tiskana knjiga, dovela do dostojnog publiciteta. S razlogom, jer je roman „Divljakuša“ uzorna proza, pisana osebujnim stilom, psihološka napetnica (kako je rečeno na predstavljanju) koja zaslužuje napitnicu u čast hrvatske darovitosti.

Doista paška čipka od uspomena i detalja minuciozno vezenih na obrubima originalno skrojenoga kaputa jedne u biti dramatične priče iz sedamdesetih godina, zagrebačke priče koju kao suvremenik i poznanik mnogih likova što se u knjizi pojavljuju pod drugim imenima – proživljujem kao čitatelj vjerojatno snažnije, premda će i na ostale proizvesti sličan dojam. Knjiga nemilosrdno iskrena, univerzalnog zamaha, ostajući po spleenu zagrebačka.

Hrvoje Hitrec

Sri, 18-07-2018, 08:29:59

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).